Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-201/21 (N. C.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Mjenica
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-201/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-201/21, rješavajući apelaciju Nade Cvišić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Nada Cvišić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 Mal 059568 20 Gži od 8. listopada 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 I 059568 18 Mal od 16. ožujka 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Nada Cvišić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Jadranko Stupar odvjetnik iz Gradiške, podnijela je 21. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Mal 059568 20 Gži od 8. listopada 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 I 059568 18 Mal od 16. ožujka 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezana je apelantica da tužitelju (MKF Prizma Sarajevo u stečaju DIO Banjaluka) na ime duga isplati određeni novčani iznos, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza, prvostupanjski sud utvrdio da je 2012. godine tužitelj kao davatelj kredita zaključio s apelanticom ugovor o kreditu. Dalje je naveo da je apelantica radi osiguranja potraživanja iz ugovora o kreditu tužitelju izdala i vlastoručno potpisala bjanko mjenicu s klauzulom „bez protesta“, te mjeničnu izjavu odnosno ovlaštenje za popunu bjanko vlastite mjenice. Dalje je naveo da su rješenjem suda obaviješteni svi primatelji kredita koji su zaključili ugovor o kreditu sa tužiteljem, da će tužitelj svoja nenaplaćena potraživanja prenijeti posebnim ugovorom na „EOS Matrix“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: kupac potraživanja), te da kupac potraživanja stječe aktivnu legitimaciju za dalje vođenje svih poslova u cilju naplate potraživanja od korisnika kredita koji nisu izmirili svoje obaveze prema ugovoru o kreditu. Pri tome je Okružni sud je naveo da je 20. lipnja 2018. godine zaključen Ugovor o ustupanju potraživanja (u daljnjem tekstu: Ugovor o cesiji) između tužitelja i kupca potraživanja, kojim se u odredbi članka 5. točka 4.3. ugovora tužitelj obavezao da do zaključenja stečajnog postupka izda punomoć odvjetnicima koje odredi kupac potraživanja radi zastupanja u sudskim postupcima u kojima kupac potraživanja ne uspije kao aktivno legitimirana stranka iste voditi, odnosno u parničnim postupcima za koje važeći zakoni propisuju potrebu ishodovanja izričite suglasnosti tuženog za promjenu na strani tužitelja i da će u tom slučaju odvjetnik završiti započeti sudski postupak u ime tužitelja, a za račun kupca potraživanja. Imajući u vidu činjenična utvrđenja, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud zaključio da nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer je suglasno odredbama članka 61. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i članka 5. točka 4.3. Ugovora o cesiji, tužitelj kao prodavatelj potraživanja aktivno legitimiran da završi započeti sudski postupak u ime i za račun kupca potraživanja. Također, prvostupanjski sud je zaključio da se radi o mjeničnom sporu u kojem je mjenica dospjela za naplatu 29. lipnja 2016. godine, a prijedlog za izvršenje podnesen sudu 30. lipnja 2016. godine, te je suglasno odredbi člana 81. Zakona o mjenici, podnošenjem prijedloga za izvršenje prekinuta zastarjelost potraživanja (suglasno odredbi člana 80. stav 1. Zakona o mjenici potraživanje nije zastarjelo). Okružni sud je naveo da je suština apelantičinog priziva bila to da tužitelj nije aktivno legitimiran za vođenje predmetne parnice, jer je prodajom predmetnog potraživanja kupcu potraživanja prestao biti vjerovnik potraživanja o kojem se vodi parnica, odnosno da je tužitelj prodajom potraživanja namiren za predmetno potraživanje pod uvjetima pod kojim je pristao da ga proda pravnom subjektu. Pored toga, apelantica je tvrdila da kupac potraživanja koji je pribavio stvar o kojoj teče parnica, nije stupio u parnicu, jer nije ni postavio takav zahtjev, te da je tužitelj morao preinačiti tužbu na način da traži od suda da obveže apelanticu na ispunjenje predmetnog potraživanja stjecatelju tog potraživanja, pa da bi u tom slučaju nastavio vođenje parnice u svoje ime, a u korist kupca potraživanja kao treće osobe. S tim u svezi, Okružni sud je naveo da je predmetni postupak pokrenut prijedlogom za ovrhu temeljenom na vjerodostojnoj ispravi – mjenici, te je postupak apelantičinom prigovoru protiv rješenja o ovrsi bio nastavljen je po pravilima parničnog postupka. Dakle, naveo je da je potraživanje u odnosu na apelanticu temeljeno na mjenici koja je izdana radi osiguranja kredita između davatelja kredita i apelantice. Okružni sud je naveo da je mjenica kao bjanko mjenica predana tužitelju, a što podrazumijeva da se naplata mjenice može tražiti samo ako glavni dužnik (korisnik kredita) u dogovorenom roku ne vrati iznos na ime kredita sa pripadajućom kamatom. Budući da se radi o mjeničnom sporu, tj. da je predmetna tužba redovna mjenična tužba podignuta protiv apelantice kao glavnog dužnika, te da je mjenica, apstraktan, strogo formalan i zaseban pravni posao, Okružni sud je istakao da je tužitelj u ovoj parnici mogao potraživati mjeničnu obavezu koja je proizišla iz izdane mjenice. Nadalje, naveo je da prema izvedenom dokazu čitanjem Ugovora o cesiji, u točki 2.1. dana definicija pojmova koji se koriste u ovom ugovoru, a između ostalog i definicija riječi „ugovor“ pod kojom se podrazumijeva ovaj ugovor i svi prilozi, a na kraju ugovora je označeno da je lista priloga između ostalih i prilog broj 5 - lista potraživanja na dan 20. lipnjem 2018. godine. Čitanjem predmetnog ugovora o ustupanju potraživanja, nije izveden dokaz čitanjem liste potraživanja na dan 20. lipnja 2018. godine (prilog ugovora broj 5). Kako uz ugovor o ustupanju potraživanja nije priložena lista potraživanja koju je tužitelj prodao kupcu potraživanja, tužitelj, a ni apelantica, na pouzdan način nisu dokazali da je ugovorom o ustupanju potraživanja prodano i predmetno potraživanje tužitelja. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je tužitelj u materijalno-pravnom odnosu s apelanticom aktivno legitimiran za vođenje predmetne parnice. Kako apelantica nije dokazala da se radi o bjanko mjenici ispunjenoj protivno sporazumu, a s obzirom da je mjenica dospjela, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud je imao valjanu pravnu osnovu obavezati apelanticu kao mjeničnog dužnika da tužitelju isplati novčani iznos označen na mjenici. Apelacioni navodi

4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica u suštini osporava aktivnu legitimaciju tužitelja, pri čemu je isticala da se tužitelj neosnovano obogatio za iznos potraživanja u predmetnom postupku, jer je već prodao svoje potraživanje kupcu potraživanja. Također, apelantica je istakla da je tužitelj prodajom potraživanja izgubio građanskopravnu legitimaciju, te više nije mogao kondematornim zahtjevom tražiti isplatu potraživanja. S obzirom na to apelantica smatra da je tužbeni zahtjev trebao biti preinačen na način da se potraživanje isplati kupcu potraživanja. Osim toga, apelantica ističe da se u konkretnom slučaju radilo o povremenim potraživanjima koja su zastarjela u skladu s odredbama članka 372. i 373. ZOO. U cilju dokazivanja svojih tvrdnji o postojanju obveza iz kredita i računanja rokova zastare, apelantica se pozvala na određenu praksu redovitih sudova.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenim predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U pogledu navoda apelantice da su redovni sudovi povodom postojanju obveza iz kredita i računanja rokova zastare donosili drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovitih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-201/21 (N. C.) | Sudska praksa | Aktio