Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2186/19 (M. B.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pristup sudu
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2186/19

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2186/19, rješavajući apelaciju Marjana Bošnjaka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Marjana Bošnjaka.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 Pr 029401 19 Pžp od 8. marta 2019. godine.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od ti mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marjan Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Pero Sandić, advokat iz Prnjavora, podnio je 21. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 Pr 029401 19 Pžp od 8. marta 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 Pr 29401 18 Pr od 4. februara 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Policijske stanice Prnjavor (u daljnjem tekstu: Policijska stanica) zatraženo je 15. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud i Policijska stanica su dostavili odgovore na apelaciju 23, odnosno 26. oktobra 2019. godine.

4. Okružni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Prekršajni postupak protiv trećeg lica kao okrivljenog

6. Rješenjem Osnovnog suda broj 78 0 Pr 29401 18 Pr od 5. novembra 2018. godine okrivljeni Kostadin Bošnjak (u daljnjem tekstu: K.B. ili okrivljeni) proglašen je odgovornim što je na način, dana i u mjestu, sve kako je pobliže precizirano u izreci navedenog rješenja, upravljajući putničkim automobilom marke „opel korsa“, preciziranih registarskih oznaka (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo), pod uticajem alkohola prouzrokovao saobraćajnu nezgodu sa materijalnom štetom, čime je počinio prekršaje navedene u izreci navedenog rješenja. Shodno tome, okrivljenom je sud izrekao jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 1.799 KM, te kaznu od dva boda i zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od osam mjeseci.

7. Na osnovu člana 59 i člana 61 Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima), okrivljenom je predmetnim rješenjem za počinjene prekršaje izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta koji je upotrijebljen za izvršenje prekršaja – predmetnog vozila, te je određeno da će tu zaštitnu mjeru izvršiti Ministarstvo unutrašnjih poslova – Policijska stanica i Agencija za upravljanje oduzetom imovinom po pravosnažnosti ovog rješenja.

8. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je, postupajući po zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka koji je Policijska stanica 25. septembra 2018. godine podnijela protiv okrivljenog, održan pretres na kojem je okrivljeni u prisustvu predstavnika ovlašćenog organa u cijelosti priznao odgovornost za prekršaje za koje se tereti, zbog čega ga je sud na osnovu sprovedenih dokaza predstavnika ovlašćenog organa sankcionisao kao u izreci rješenja, smatrajući da će se tim sankcionisanjem ostvariti svrha kažnjavanja. U obrazloženju rješenja sud je okrivljenom, na osnovu člana 59 i člana 61 Zakona o, prekršajima RS izrekao zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta koji je upotrijebljen za izvršenje predmetnih prekršaja - predmetnog vozila zbog toga što je utvrdio da su svi prekršaji koje je okrivljeni počinio u javnom saobraćaju počinjeni upotrebom predmetnog vozila, te što je okrivljeni kritične prilike navedenim vozilom u sticaju počinio ukupno tri prekršaja iz oblasti javnog saobraćaja, odnosno istim vozilom je upravljao pod velikim dejstvom alkohola prije sticanja prava na upravljanje vozilom, te prouzrokovao saobraćajnu nezgodu čija je posljedica oštećenje imovine trećeg lica, odnosno ograde dvorišta kuće u svojini N.S.

9. Osnovni sud je konstatovao da se izricanjem novčanih kazni i zaštitnih mjera okrivljenom ne može ostvariti svrha bezbjednosti u javnom saobraćaju s obzirom na to da je okrivljeni, po mišljenju tog suda, i ranije koristio motorno vozilo u javnom saobraćaju pod dejstvom alkohola i prije sticanja prava na upravljanje vozilom, tako da predmetno ponašanje okrivljenog zahtijeva da se od njega oduzme predmetno vozilo kao predmet koji je upotrijebljen za izvršenje prekršaja, jer to zahtijevaju interesi opšte bezbjednosti, interesi javnog morala, te radi sačuvanja života, zdravlja i imovine drugih lica.

10. Iz dostavljene dokumentacije (potvrde o oduzimanju predmeta, precizirani broj od 29. januara 2019. godine – koju je izdala Policijska stanica) proizilazi da je od okrivljenog, radi izvršenja zaštitne mjere izrečene navedenim rješenjem Osnovnog suda, privremeno oduzeto predmetno vozilo, te, između ostalog, i potvrda o svojini na vozilu koja je glasila na apelantovo ime.

Osporene odluke donesene povodom apelantove žalbe

11. Apelant je 1. februara 2019. godine podnio žalbu protiv navedenog rješenja Osnovnog suda u kojoj je, između ostalog, tvrdio da je on vlasnik predmetnog vozila i da mu rješenje o oduzimanju vozila nije dostavljeno kako bi mogao izjaviti žalbu, te je predložio sudu da ukine zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta prekršaja koja je izrečena okrivljenom, smatrajući da u konkretnom slučaju nisu postojali razlozi za njeno izricanje.

12. Osnovni sud je Rješenjem broj 78 0 Pr 29401 18 Pr od 4. februara 2019. godine odbacio apelantovu žalbu kao nedozvoljenu.

13. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je ukazao da je članom 203 Zakona o prekršajima propisano da žalbu kao redovan pravni lijek, pored okrivljenog, mogu podnijeti i podnosioci zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka. S obzirom na to da apelant nije podnosilac zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, niti okrivljeni u konkretnoj pravnoj stvari, Osnovni sud je primjenom člana 206 Zakona o prekršajima donio odluku kao u izreci.

14. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena kao neosnovana Rješenjem Okružnog suda broj 78 0 Pr 029401 19 Pžp od 8. marta 2019. godine.

15. Okružni sud je u obrazloženju rješenja konstatovao da navodi žalbe nisu doveli u sumnju pravilnost odluke prvostepenog suda da odbaci apelantovu žalbu kao nedozvoljenu. Naime, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odbacio apelantovu žalbu kao nedozvoljenu s pozivom na odredbu člana 203 Zakona o prekršajima. Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju, suprotno navodima žalbe, ne mogu primijeniti odredbe člana 307 stav 5 i člana 385 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17, u daljem tekstu: ZKRS). U vezi sa tim, Okružni sud je citirao odredbe člana 385 ZKPRS i naveo da je tačno da se navedena odredba ZKPRS u prekršajnom postupku primjenjuje na osnovu odredbe člana 105 Zakona o prekršajima. Međutim, kako se u konkretnom slučaju radi o rješenju kojim je okrivljeni proglašen odgovornim i novčano kažnjen, te kako u odluci o zaštitnoj mjeri oduzimanja predmeta nije naveden vlasnik predmeta koji se oduzima (putnički automobil marke „opel korsa“, preciziranih registarskih oznaka), niti je on naveden u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka protiv okrivljenog, Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije ni bio obavezan da donese posebno rješenje iz st. 2 i 3 člana 385 ZKPRS, niti je isto rješenje bio obavezan da dostavi vlasniku predmeta radi mogućnosti korišćenja pravnog lijeka (žalbe) iz stava 5 člana 385 ZKPRS.

16. Okružni sud je istakao i to da apelant, kao vlasnik predmeta koji je rješenjem Osnovnog suda oduzet okrivljenom, može ostvariti svoje pravo na naknadu štete u parničnom postupku, shodno odredbi člana 82 stav 4 Krivičnog zakonika Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 64/17), kojom je propisano da se oduzimanjem predmeta koji nisu u svojini učinioca ne dira u prava trećih lica na naknadu štete od izvršioca krivičnog djela. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odlučio kao u izreci odluke.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencijeza zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je do povrede ovih prava došlo uslijed proizvoljne primjene odredaba Zakona o prekršajima i ZKPRS u konkretnom slučaju, prije svega, odredaba člana 61 st. 1 i 2 i člana 105 stav 3 Zakona o prekršajima i odredaba čl. 307 i 385 ZKPRS. Ističe da je sud u konkretnom slučaju vrlo lako mogao utvrditi ko je vlasnik predmetnog vozila da je od podnosioca zahtjeva – Policijske stanice zatražio da u tom smislu dopuni zahtjev s obzirom na to da isti organ vodi evidenciju svojine na motornim vozilima. Smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, jer sud nije dao adekvatno obrazloženje zašto smatra da je potrebno oduzeti konkretno vozilo koje je svojina trećeg lica koje nije učesnik u konkretnom postupku. Tvrdi da je prvostepeni sud svojom odlukom „teško povrijedio njegovo vlasničko pravo“ na predmetnom vozilu, a da pri tome nije vodio računa da apelant ničim nije doprinio da stvarni prekršilac, koristeći isto vozilo, učini inkriminisane radnje. Smatra da navedeno teško pogađa njegove ekonomske interese i da je suprotno odredbama Evropske konvencije.

b) Odgovori na apelaciju

18. Osnovni sud, između ostalog, ukazuje da je imao ovlašćenje za oduzimanje predmetnog vozila u konkretnom slučaju, u smislu odredaba člana 61 st. 1 i 2 Zakona o prekršajima. Takođe, navodi da u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka nije navedeno da okrivljeni nije vlasnik predmetnog vozila, niti da je to eventualno neko treće lice, a da se ni okrivljeni na pretresu kod tog suda nije izjašnjavao u pogledu svojine na predmetnom vozilu, zbog čega se nije ni moglo znati da eventualno predmetno vozilo nije svojina okrivljenog. Ukazuje da apelant ima pravnu zaštitu u skladu sa odredbom člana 61 stav 7 Zakona o prekršajima, te da u konkretnoj pravnoj stvari nema mjesta za primjenu odredaba člana 385 ZKP. Navodi da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelant sin okrivljenog, pa da, imajući to u vidu, proizilazi da je apelant dana kada je okrivljeni počinio prekršaj za koji se tereti vrlo dobro i jasno znao da njegov otac konzumira alkohol, da on nema stečeno pravo da upravlja motornim vozilom i da je, pored svih okolnosti, apelant i dalje dopustio, ako ne i lično dao, da predmetno putničko vozilo koristi njegov otac u javnom saobraćaju pod gore opisanim nezakonitim uslovima. Takođe, Osnovni sud ukazuje da odredba člana 172 stav 5 ZOOBS jasno propisuje i obavezuje vlasnika svakog vozila, a u ovom slučaju apelanta, da svoje vozilo ne smije davati na upotrebu i korišćenje licu koje nema pravo da upravlja tim vozilom, koju obavezu apelant nije ispoštovao.

19. Policijska stanica smatra da su osporene odluke pravilne i zakonite. Između ostalog, navodi da u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu ZKPRS jer je pitanje aktivne legitimacije za podnošenje žalbe na rješenje o prekršaju već propisano Zakonom o prekršajima kao lex specialis. Dalje, smatra da je Osnovni sud prilikom izricanja zaštitne mjere imao u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja. Tvrdi da je Zakon o prekršajima predvidio na koji način treće lice, u ovom slučaju apelant, može štititi svoje interese kada se predmet oduzme od nevlasnika, te samim tim smatra da nisu tačni navodi da je Osnovni sud načinio propust zbog neutvrđivanja svojine na vozilu, jer je sud u tom trenutku ocijenio da je vozilo opšteopasna stvar u rukama lica koje nije steklo pravo na upravljanje i koje je bilo u stanju teškog pijanstva kojom prilikom je skrivilo saobraćajnu nezgodu, te je donio odluku o zaštitnoj mjeri na osnovu tih činjenica. Smatra da je za prekršajni postupak u tim okolnostima bez značaja podatak o čijem vozilu se radi. Policijska stanica, takođe, ukazuje da, s obzirom na to da apelant navodi da je za osporeno rješenje saznao 30. januara 2019. godine, govori u prilog tome da je vozilo od momenta činjenja prekršaja, pa do momenta oduzimanja vozila bilo u posjedu okrivljenog, apelantovog oca, od koga je vozilo i oduzeto, i samim tim apelant potvrđuje opravdanost izricanja ovakve zaštitne mjere okrivljenom.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 63/14, 36/15 - OUS, 110/16 i 100/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Vrste zaštitnih mjera Član 59.

(1)Za prekršaj se mogu propisati sljedeće zaštitne mjere:

1)oduzimanje predmeta, […] Oduzimanje predmeta Član 61.

(1)Predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje prekršaja ili koji su nastali izvršenjem prekršaja mogu se oduzeti ako su svojina okrivljenog.

(2)Predmeti iz stava 1. ovog člana mogu se oduzeti i kada nisu svojina okrivljenog, ako to zahtijevaju interesi opšte bezbjednosti, čuvanja života i zdravlja ljudi, bezbjednost robnog prometa ili razlozi javnog morala, kao i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

(3)Sud koji donosi rješenje o prekršaju ili ovlašćeni organ koji izdaje prekršajni nalog odrediće, u skladu sa posebnim propisima, da li će se oduzeti predmeti uništiti, prodati ili predati odgovarajućem ovlašćenom organu.

[…] (7)Oduzimanjem predmeta ne dira se u pravo trećih lica na naknadu štete od okrivljenog.

(8)Propisom kojim se određuje prekršaj može se predvidjeti obavezno izricanje zaštitne mjere oduzimanja predmeta.

[…]

OSNOVNA PRAVILA PREKRŠAJNOG POSTUPKA

Pravično vođenje postupka Član 105.

(1)Pravilima prekršajnog postupka ovog zakona omogućava se pravično vođenje prekršajnog postupka, zaštita ljudskih prava, pravilno utvrđivanje činjenica i zakonito odlučivanje o prekršajnoj odgovornosti, tako da niko nevin ne bude kažnjen, a da se počiniocu prekršaja izrekne kazna ili da se prema njemu primijeni druga prekršajna sankcija.

[…] (3)Ako ovim zakonom nisu uređena pojedina pitanja prekršajnog postupka, na ta pitanja shodno se primjenjuju odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske: Osnovna načela, Mjesna nadležnost, Spajanje i razdvajanje postupka, Prenošenje mjesne nadležnosti, Posljedice nenadležnosti, Izuzeće, Branilac, Podnesci i zapisnici, Rokovi, Troškovi krivičnog postupka, Imovinskopravni zahtjevi, Pretresanje stana, prostorija i lica, Privremeno oduzimanje predmeta i imovine, Ispitivanje osumnjičenog, Saslušanje svjedoka, Uviđaj i rekonstrukcija, Vještačenje, Glavni pretres, Žalba na presudu prvostepenog suda, Postupak protiv pravnih lica, Postupak za primjenu mjera bezbjednosti, za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i za opozivanje uslovne osude, Postupak za pružanje međunarodne pravne pomoći, Postupak za naknadu štete, rehabilitaciju i ostvarivanje drugih prava lica bez osnova osuđenih i neosnovano lišenih slobode.

[…]

PRAVNI LIJEKOVI

1. Redovni pravni lijekovi Izjavljivanje žalbe Član 203.

(1)Žalba je redovni pravni lijek koji se izjavljuje protiv prvostepenog rješenja o prekršaju.

(2)Okrivljeni i podnosilac zahtjeva mogu izjaviti žalbu na rješenje o prekršaju.

Postupanje po žalbi prvostepenog suda Član 206.

Nepblagovremenu, nepotpunu ili nedozvoljenu žalbu sud će odbaciti rješenjem.

21. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

XXI - REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI

1. Žalba na presudu prvostepenog suda Subjekti žalbe Član 307. stav (5) (5)Žalbu može izjaviti i lice čiji je predmet oduzet ili od kojeg je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

XXVI - POSTUPAK ZA PRIMJENU MJERA BEZBJEDNOSTI, ZA ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI PRIBAVLJENE KRIVIČNIM DJELOM I ZA OPOZIVANJE

USLOVNE OSUDE

Oduzimanje predmeta Član 385.

(1) Predmeti koji se po Krivičnom zakonu moraju oduzeti, oduzeće se i kada se krivični postupak ne završi presudom kojom se optuženi proglašava krivim, ako to zahtijevaju interesi opšte bezbjednosti ili razlozi morala, o čemu se donosi posebno rješenje.

(2) Rješenje iz stava 1. ovog člana donosi sud u trenutku kada je postupak završen, odnosno kada je obustavljen.

(3) Rješenje o oduzimanju predmeta iz stava 1. ovog člana donosi sud i kada je u presudi kojom je optuženi proglašen krivim propušteno da se donese takva odluka.

(4) Ovjereni prepis odluke o oduzimanju predmeta dostaviće se vlasniku predmeta, ako je vlasnik poznat.

(5)Protiv odluke iz st. 2. i 3. ovog člana vlasnik predmeta ima pravo na žalbu zbog nepostojanja zakonskog osnova za oduzimanje predmeta.

22. Krivični zakonik Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 64/17 i 104/18 - OUS) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakonik Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 64/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Oduzimanje predmeta Član 82. stav (4) (4) Oduzimanjem predmeta koja nisu u vlasništvu učinioca ne dira se u prava trećih lica na naknadu štete od izvršioca krivičnog djela.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 78 0 Pr 029401 19 Pžp od 8. marta 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 22. marta 2019. godine a apelacija je podnesena 21. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. U pogledu primjene člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na svoju praksu iz Odluke broj U 122/03 od 27. oktobra 2004. godine (objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/05, dostupna i na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je, u sličnim činjeničnim okolnostima, zaključio da su sudovi odlučivali o apelantovom građanskom pravu u smislu da su ga lišili imovine tokom krivičnog postupka vođenog protiv M. A. i drugih. Dalje, Ustavni sud ukazuje i na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Silickienė protiv Litvanije (vidi, Evropski sud, zahtjev broj 20496/02, odluka od 10. aprila 2012. godine, tač. 45 i 46) prema kojoj „[…] Sud smatra da je mjera konfiskacije koja je posljedica djela za koje je pokojni muž podnositeljke predstavke krivično gonjen štetno uticala na imovinska prava podnositeljke predstavke, te, prema tome, nesumnjivo predstavlja miješanje u njeno pravo na mirno uživanje imovine (vidi, AGOSI protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. oktobra 1986. godine, stav 65, Serija A broj 108, Arcuri i ostali protiv Italije (odluka broj 52204/99 od 5. jula 2001. godine). Budući da su imovinska prava građanska prava u smislu člana 6 stav 1 Konvencije, ta odredba je bila primjenjiva na osnovu njegovog građanskog aspekta, te je podnositeljka predstavke, prema tome, imala pravo da sud odluči o sporu u vezi s njenim građanskim pravom [...]“. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na predmete br. AP 1973/14 (vidi Odluku Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 1973/14 od 7. marta 2017. godine, tač. 23 i 24, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) i AP 2108/17 (vidi Odluku Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 2108/17 od 19. septembra 2019. godine, tačka 43) u kojima su apelanti u tim predmetima podnijeli apelacije protiv odluka donesenih u prekršajnim postupcima vođenim protiv trećih lica, kojima su, između ostalog, izrečene zaštitne mjere oduzimanja vozila u svojini apelanata u tim predmetima. Ustavni sud je u tim predmetima, podržavajući praksu iz navedenih odluka Ustavnog suda i Evropskog suda, te imajući u vidu da su vozila koja su oduzeta u prekršajnom postupku protiv okrivljenih u tim predmetima svojina apelanta u tim predmetima, ocijenio da se u tim postupcima u dijelu odluke o izricanju zaštitne mjere oduzimanja predmeta odlučivalo o imovinskim pravima apelanata, odnosno da se ishod postupka odnosio na njihova građanska prava, te zaključio da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u tim predmetima. Prema tome, imajući u vidu da iz dostavljene dokumentacije (potvrde o oduzimanju predmeta) proizilazi da je predmetno vozilo koje je oduzeto u prekršajnom postupku protiv okrivljenog apelantova svojina, Ustavni sud, podržavajući sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda, nalazi da se ishod postupka odnosio na apelantova građanska prava i da je stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

31. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant, u suštini, tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi prilikom ocjenjivanja dozvoljenosti njegove žalbe proizvoljno protumačili odredbe člana 105 stav 3 Zakona o prekršajima i odredbe čl. 307 i 385 ZKPRS. Takođe, proizilazi da apelant u postupku pred Ustavnim sudom osporava i postojanje zakonskog osnova za oduzimanje predmetnog vozila.

32. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je Osnovni sud, na osnovu odredaba člana 59 i člana 61 Zakona o prekršajima, rješenjem od 5. novembra 2018. godine okrivljenom za počinjene prekršaje izrekao zaštitnu mjeru oduzimanja predmetnog vozila, koje se, kako proizilazi iz dostavljene dokumentacije, nalazi u apelantovoj svojini. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je apelant podnio žalbu protiv tog rješenja, koja je odbačena kao nedozvoljena osporenim rješenjem Osnovnog suda, potvrđenim osporenim rješenjem Okružnog suda. Iz navedenog proizilazi da apelant suštinski nije učestvovao u predmetnom postupku iako je, kako proizilazi iz dostavljene dokumentacije, apelant vlasnik predmetnog vozila zbog čega je potrebno njegove navode razmotriti u kontekstu prava na pristup sudu.

33. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje).

34. Zatim, Ustavni sud ističe da pravo na pristup sudu, garantovano u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, nije, niti može biti apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Stoga, zakonodavac u uređenju prava na pristup sudu ima izvjesnu slobodu procjene, naročito kad je riječ o pretpostavkama koje se tiču dopuštenosti ulaganja pravnih lijekova. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da je „sama suština prava umanjena“ (vidi, Evropski sud, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi, Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995, Serija A, tom 333).

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje, dakle, da u konkretnom slučaju treba ispitati da li je osporenim odlukama suda dovedena u pitanje suština apelantovog prava na sudsku zaštitu. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je isto pravno pitanje već razmatrao u predmetima br. AP 2108/17 i AP 1973/14 (vidi odluke Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu br. AP 2108/17 od 19. septembra 2019. godine, tač. 46-51, i AP 1973/14 od 7. marta 2017. godine, tač. 25-31, dostupne na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je utvrdio da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Povredu navedenih prava Ustavni sud je utvrdio u predmetu broj AP 2108/17 jer je konstatovao da apelantkinji kao vlasnici oduzete imovine nije pružena puna procesna zaštita pred redovnim sudovima s obzirom na to da je onemogućena da podnese žalbu protiv rješenja kojim je izrečena zaštitna mjera trajnog oduzimanja vozila koje je njena svojina i da na taj način zaštiti svoje imovinske interese. U predmetu broj AP 1973/14 Ustavni sud je konstatovao da apelantu kao vlasniku oduzete imovine nije pružena puna procesna zaštita pred redovnim sudovima (u prekršajnom postupku) s obzirom na to da u prvostepenom postupku (kao vlasnik) nije bio saslušan na okolnosti upotrebe vozila, niti mu je omogućeno da u drugostepenom postupku prezentuje dokaze radi zaštite svoje imovine.

36. Dovodeći u vezu praksu iz navedenih predmeta sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju, na šta je već ukazano u prethodnim tačkama ove odluke, apelant suštinski nije učestvovao u predmetnom postupku s obzirom na to da je osporenim odlukama odbačena kao nedozvoljena apelantova žalba koju je podnio protiv prvostepenog rješenja u dijelu u kojem je okrivljenom za počinjene prekršaje izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta – predmetnog vozila. Pri tome Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi pozvali na odredbu člana 203 Zakona o prekršajima, konstatujući da apelant ne spada u krug lica predviđenih tom odredbom. Takođe, Ustavni sud zapaža da je, razmatrajući apelantove žalbene navode, Okružni sud u osporenoj odluci ocijenio da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 307 stav 5 ZKPRS (koja reguliše pitanje ko su subjekti žalbe na presudu prvostepenog suda) i odredbe člana 385 ZKP (koje regulišu pitanje oduzimanja predmeta).

37. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da je odredbama Zakona o prekršajima propisana mogućnost oduzimanja predmeta koji nisu svojina okrivljenog pod određenim uslovima, ali da iz odredaba Zakona o prekršajima ne proizilazi da je predviđena mogućnost da vlasnik oduzetog predmeta učestvuje u postupku oduzimanja predmeta, i to kako u prvostepenom postupku, tako u postupku povodom žalbe. Dakle, odredbama Zakona o prekršajima nije regulisan status vlasnika oduzetog predmeta, niti je regulisano pitanje ko može izjaviti žalbu protiv odluke o oduzimanju predmeta. Imajući u vidu činjenicu da oduzimanjem predmeta u prekršajnom postupku mogu nastati značajne posljedice za vlasnika predmeta, Ustavni sud smatra da je meritorno preispitivanje prvostepenog rješenja po žalbi vlasnika predmeta u dijelu koji se odnosi na izricanje zaštitne mjere oduzimanja predmeta pred žalbenim sudom od egzistencijalne važnosti za svakog vlasnika predmeta s obzirom na to da žalbeni sud u tom postupku ima mogućnost da suštinski izmijeni prvostepenu odluku. Stoga je na žalbenom sudu da pozitivne propise tumači i primjenjuje tako da zaštita vlasnika oduzetih predmeta bude sprovodiva u praksi i djelotvorna.

38. Imajući u vidu navedeno i praksu Ustavnog suda u citiranim predmetima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi arbitrarnom primjenom procesnog prava odredbu člana 203 Zakona o prekršajima propustili da tumače u skladu sa drugim relevantnim odredbama Zakona o prekršajnom postupku i ZKPRS, prije svega odredbom člana 105 stav 3 Zakona o prekršajima (kojom je regulisana shodna primjena odredaba ZKPRS iz preciziranih dijelova ZKPRS u slučaju da Zakonom o prekršajnom postupku nisu uređena pojedina pitanja prekršajnog postupka) i odredbom člana 307 stav 5 ZKPRS (kojom je propisano da žalbu može izjaviti i lice čiji je predmet oduzet ili od kojeg je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom). Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u potpunosti zanemarili stipulaciju relevantnih odredaba Zakona o prekršajima i ZKPRS i da su na taj način onemogućili apelantu da dokazuje da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjeni uslovi za oduzimanje predmeta, čime su prava apelanta kao vlasnika predmetnog vozila, zapravo, učinili nedjelotvornim i iluzornim. Na taj način redovni sudovi su apelantu onemogućili pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

39. S obzirom na navedeno, te podržavajući praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama kojim je odbačena kao nedopuštena apelantova žalba protiv prvostepene odluke u dijelu odluke o izricanju zaštitne mjere oduzimanja predmeta - putničkog motornog vozila, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

40. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i navode o kršenju prava na djelotovoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pristup sudu kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi arbitrarnom primjenom procesnog prava, odnosno propuštanjem da odredbu člana 203 Zakona o prekršajnom postupku tumače u vezi sa drugim relevantnim odredbama navedenog zakona i ZKPRS, naročito odredbama člana 105 stav 3 Zakona o prekršajima i člana 307 stav 5 ZKPRS, zaključili da je nedozvoljena apelantova žalba podnesena protiv prvostepene odluke u dijelu odluke o izricanju zaštitne mjere oduzimanja predmeta – predmetnog vozila, koje se, kako to proizilazi iz dostavljene dokumentacije, nalazi u apelantovoj svojini.

42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2186/19 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio