Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4138/20 (M. V.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4138/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4138/20, rješavajući apelacije Miladina Vidačkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Miladina Vidačkovića podnesene protiv rješenjā Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 024732 20 Kž 4 od 19. oktobra 2020. godine i broj 11 0 K 024732 20 Kž 6 od 9. decembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miladin Vidačković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banje Luke, podnio je 16. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 024732 20 Kž 4 od 19. oktobra 2020. godine.
2. Apelant je 18. decembra 2020. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 024732 20 Kž 6 od 9. decembra 2020. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4615/20.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP 4138/20 i AP 4615/20 odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4138/20.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Vrhovni sud i Tužilaštvo su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Apelacija broj AP 4138/20
6. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 024732 20 Kv 6 od 29. septembra 2020. godine utvrđeno je da nisu prestali razlozi za pritvor apelantu i S. V., koji je određen Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 11 0 K 024732 19 Kpp 27 od 17. novembra 2019. godine i produžen rješenjima istog suda navedenog broja od 11. decembra 2019. godine, 13. februara 2020. godine, 13. aprila 2020. godine i 10. juna 2020. godine zbog osnovane sumnje da su počinili krivična djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga, i to apelantu zbog pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), tako da mu po tom rješenju pritvor može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, uz obaveznu kontrolu opravdanosti pritvora koja će se vršiti dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.
7. Imajući u vidu sadržaj predmetnog spisa i dotadašnji tok postupka, vijeće Okružnog suda je shodno članu 202. stav 1. ZKP-a ispitalo osnovanost daljnjeg trajanja pritvora i utvrdilo da neizmijenjeno dalje egzistiraju razlozi iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a u odnosu na apelanta. Kako je navedeno u rješenju o dotadašnjem toku postupka, ničim nije kompromitirano postojanje osnovane sumnje, a činjenična podloga za izvođenje takvog zaključka i dalje postoji u neizmijenjenom obliku tako da se nisu izmijenile okolnosti u pogledu postojanja općeg uvjeta za produženje pritvora.
8. Okružni sud je naveo da se nisu izmijenile ni okolnosti na osnovu kojih je optuženima određen i produžen pritvor u vezi s pritvorskim osnovom iz razloga predviđenih u članu 197. stav 1. tačka
v) ZKP-a (u odnosu na apelanta). Protiv osumnjičenih je potvrđena optužnica zbog krivičnih djela za koja je moguće izreći kaznu zatvora od tri godine i u dužem trajanju, pa je time ispunjen objektivni uvjet za produženje pritvora po članu 197. stav 1. tačka v) ZKP-a, kako je to i predloženo u optužnici za apelanta. Okružni sud je naveo da je apelant više puta osuđivan za različita krivična djela, zbog kojih su mu izricane krivične sankcije, pa suprotno prigovorima njegovog branioca, koji su do sada isticani (da do sada nije osuđivan za isto krivično djelo za koje je protiv njega potvrđena optužnica), prema ocjeni Okružnog suda, te činjenice jesu naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi ponovio ili izvršio novo krivično djelo. Ovo zato što njegove dotadašnje osude očigledno nisu postigle svrhu kažnjavanja i nisu ga odvratile od nove kriminalne aktivnosti, zbog čega mu je produžen pritvor po navedenom pritvorskom osnovu i nakon potvrđivanja optužnice. Dakle, u postupku kontrole opravdanosti pritvora Okružni sud nije našao nove okolnosti koje bi opravdale ukidanje pritvora optuženim, već je utvrdio da i dalje neizmijenjeni egzistiraju navedeni razlozi zbog kojih je pritvor tim optuženim produžen nakon potvrđivanja optužnice i zbog kojeg je neophodno daljnje zadržavanje optuženih u pritvoru. Okružni sud je ukazao na dužnost svih organa koji učestvuju u postupku da postupaju s posebnom hitnošću dok pritvor traje kako bi njegovo trajanje bilo svedeno na najkraće nužno vrijeme.
9. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 024732 20 Kž 4 od 19. oktobra 2020. godine kojim je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.
10. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant argumentima iz žalbe osporio pravilnost i valjanost razloga datih u pobijanom rješenju za zaključak o postojanju pritvorskog razloga iz odredbe člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS i time nužnosti dalje primjene mjere pritvora. Vrhovni sud je naveo da se apelantovim prigovorima ne može osporiti pravilnost činjeničnog osnova pobijanog rješenja u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz odredbe člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS. Naime, Vrhovni sud je stava da je prvostepeni sud pravilno cijenio činjenicu da je apelant više puta osuđivan za različita krivična djela, dovodeći navedeno, s aspekta postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja djela, u vezu s činjenicom da te osude nisu postigle svrhu kažnjavanja, kao i s činjenicom da se sada tereti za još dva krivična djela, pri čemu se za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga može izreći kazna zatvora od pet do 15 godina. Istaknuto je da te okolnosti, pravilno obrazložene u osporenom rješenju, i prema ocjeni Vrhovnog suda, ukazuju na nužnost daljnje primjene mjere pritvora po osnovu odredbe člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a.
Apelacija broj AP 4615/20
11. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 024732 20 Kv 7 od 30. novembra 2020. godine utvrđeno je da nisu prestali razlozi za pritvor apelantu i S. V., koji je određen Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 11 0 K 024732 19 Kpp 27 od 17. novembra 2019. godine i produžen rješenjima istog suda navedenog broja od 11. decembra 2019. godine, 13. februara 2020. godine, 13. aprila 2020. godine, 10. juna 2020. godine i 29. septembra 2020. godine zbog osnovane sumnje da su počinili krivična djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga, i to apelantu zbog pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS, tako da mu po tom rješenju pritvor može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, uz obaveznu kontrolu opravdanosti pritvora, koja će se vršiti dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.
12. Okružni sud je kazao da je, ispitujući osnovanost daljnjeg trajanja pritvora, nakon uvida u spis utvrdio da neizmijenjeno i dalje egzistiraju razlozi iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a u odnosu na apelanta. Ukazano je da ničim nije kompromitirano postojanje osnovane sumnje, a činjenična podloga za izvođenje takvog zaključka i dalje postoji u neizmijenjenom obliku, tako da se nisu izmijenile okolnosti u pogledu postojanja općeg uvjeta za produženje pritvora. Okružni sud je dalje ukazao da se nisu izmijenile ni okolnosti na osnovu kojih je optuženim određen i produžen pritvor u vezi s pritvorskim osnovom iz razloga predviđenih u članu 197. stav 1. tačka v) ZKP-a (u odnosu na apelanta). Istaknuto je da je apelant više puta osuđivan za različita krivična djela zbog kojih su mu izricane krivične sankcije, pa, suprotno prigovorima njegovog branioca, prema ocjeni Okružnog suda, te činjenice jesu naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi ponovio ili izvršio novo krivično djelo. Ovo zato što njegove dotadašnje osude očigledno nisu postigle svrhu kažnjavanja i nisu ga odvratile od nove kriminalne aktivnosti, zbog čega mu je produžen pritvor po navedenom pritvorskom osnovu i nakon potvrđivanja optužnice. Dakle, u postupku kontrole opravdanosti pritvora Okružni sud nije našao nove okolnosti koje bi opravdale ukidanje pritvora optuženim, već je utvrdio da i dalje neizmijenjeni egzistiraju navedeni razlozi zbog kojih je pritvor tim optuženima produžen nakon potvrđivanja optužnice i zbog kojeg je neophodno daljnje zadržavanje optuženih u pritvoru. Okružni sud je ukazao na dužnost svih organa koji učestvuju u postupku da postupaju s posebnom hitnošću dok pritvor traje kako bi njegovo trajanje bilo svedeno na najkraće nužno vrijeme.
13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 024732 20 Kž 6 od 9. decembra 2020. godine apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja je odbijena kao neosnovana.
14. U obrazloženju rješenja je navedeno da nisu osnovani apelantovi navodi iz žalbe kojima se osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja i valjanost obrazloženja iz osporenog rješenja za postojanje posebnog pritvorskog razloga iz odredbe člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS. Vrhovni sud drži da je prvostepeni sud pravilno cijenio i dao razloge da je apelant više puta osuđivan za različita krivična djela (u vremenu od 2013. do 2018. godine osam osuda). To se, s aspekta postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja djela, pravilno dovodi u vezu s činjenicom da te osude nisu postigle svrhu kažnjavanja, kao i s činjenicom da se apelant sada tereti za još dva krivična djela, od kojih se, za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga može izreći kazna zatvora od pet do 15 godina. Vrhovni sud je naveo da su sve navedene okolnosti pravilno obrazložene u osporenom rješenju i ukazuju na nužnost daljnje primjene mjere pritvora po osnovu razloga iz odredbe člana 197. stav 1. tačka v)
ZKPRS.
15. Vrhovni sud je dalje naveo da pritvor, koji je apelantu produžen nakon potvrđivanja optužnice, u skladu s odredbom člana 200. st. 1. i 2. tačka v) ZKPRS, može trajati najduže dvije godine od dana potvrđivanja optužnice, kao i da je, u skladu s odredbom člana 202. stav 1. ZKPRS, vršena kontrola opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Osim toga, navedeno je da je uvidom u spis predmeta Vrhovni sud utvrdio da su glavni pretresi, s obzirom na trenutnu epidemiološku situaciju uzrokovanu virusom Covid- 19, održavani (u skladu s odgovarajućim odlukama i preporukama nadležnih institucija), a njihova organizacija u smislu vođenja računa o hitnosti predmeta, u smislu odredbe člana 196. stav 4. ZKPRS, a posebno vremena do kada pritvor protiv optuženog može najduže trajati, nije narušena, pa time žalbom nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije. Istakao je da su osporena rješenja identična prethodnim, što je dovelo do povrede prava na koja se pozvao budući da sumnja u kvalitet, odnosno studioznost redovnih sudova prilikom preispitivanja razloga za produženje pritvora. Dalje je ukazao na moguću povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku, tvrdeći da je pandemija virusa Covid uvjetovala da predmetni postupak traje duže nego što bi trajao da pandemije nema i da su te okolnosti trebale biti cijenjene u vezi sa članom 5. stav 4. i članom 6. Evropske konvencije u vezi s dužinom trajanja pritvora. Dalje je naveo da je sud povrijedio pretpostavku nevinosti pozivajući se na odredbu člana 196. stav 4. ZKPRS. Smatra da navodi redovnih sudova o tome da je apelant ranije osuđivan i da je to dovoljan osnov za produženje pritvora ne predstavljaju ispravan stav i da su se stekli uvjeti da mu se izrekne mjera zabrane kao mjera koja je blaža od mjere pritvora. U prilog svojim tvrdnjama, apelant se pozvao na praksu Ustavnog suda, kao i na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud).
b)Odgovori na apelaciju
17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da je apelacija neosnovana i da je sud savjesno i u mjeri u kojoj nalaže ZKP cijenio sve žalbene navode, uključujući i navode o pandemiji, te smatra da nije povrijeđeno nijedno apelantovo pravo.
18. Tužilaštvo je ukazalo da je prilikom podizanja optužnice podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantu u kojem je ukazalo na postojanje osnovane sumnje i posebnog pritvorskog razloga, kao i da su u osporenim rješenjima navedeni razlozi o općem i posebnom uvjetu za produženje pritvora, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav 1 tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo kazneno djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo ili da će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202. stav 1.
Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su rješenja Vrhovnog suda, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je rješenje Vrhovnog suda od 19. oktobra 2020. godine, koje je osporeno u apelaciji broj AP 4138/20, primio 21. oktobra 2020. godine, a ta je apelacija Ustavnom sudu podnesena 16. novembra 2020. godine. Rješenje Vrhovnog suda od 9. decembra 2020. godine, koje je osporeno u apelaciji broj AP 4615/20, apelant je primio 15. decembra 2020. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 18. decembra 2020. godine. Proizlazi da su obje apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
26. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
27. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog lišavanja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“ zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, tačke 32–34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
28. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu praksu i praksu Evropskog suda prema kojima se pitanje je li period pritvora razuman ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Nastavak pritvora može biti opravdan samo ako postoje konkretne naznake istinskog zahtjeva javnog interesa koji, ne dovodeći u pitanje presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom o poštovanju pojedinačne slobode. Evropski sud je ukazao da je zadatak domaćih vlasti prvenstveno da vode računa da pritvor ne premaši razuman rok, u svrhu čega moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa i dužno poštovanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od poštovanja pojedinačnih sloboda, a u svojim odlukama trebaju navesti dovoljne i relevantne razloge. Evropski sud je pozvan da odluči da li je došlo do povrede prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, u suštini, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje navede aplikant u svojim žalbama (vidi, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tačke 60–61, aplikacija broj 57180/09).
29. Dalje, poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome, postojanje osnovane sumnje nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Kad su dati takvi razlozi, Evropski i Ustavni sud će ispitati i da li su nadležne vlasti pokazale posebnu revnost u vođenju postupka (idem, Bernobić protiv Hrvatske, stav 62. s daljnjim referencama).
30. Ustavni sud, također, ukazuje da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret svakako relevantan element za odlučivanje, ali to ne može biti argument koji jedini može biti dovoljan za produženje pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80–81). Razlozi „za i protiv“ ne mogu biti samo generalno navedeni, već moraju sadržavati referencu na specifične činjenice i na lične okolnosti osumnjičenog koje opravdavaju njegovo pritvaranje (vidi Evropski sud, Aleksaniyan protiv Rusije, presuda od 22. decembra 2008. godine, aplikacija broj 46468/06, tačka 179).
31. U konkretnom slučaju apelantu je produžen pritvor zbog rizika da bi mogao ponoviti krivično djelo, kako je propisano članom 197. stav 1. tačka v) ZKP-a, te će Ustavni sud ispitati obrazloženja koja su redovni sudovi dali u pogledu postojanja osnovane sumnje i ovog posebnog pritvorskog razloga.
32. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991. godine, stav 40, serija A, broj 225 i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80–81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006. godine i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).
33. Imajući u vidu apelantove navode i sadržaj rješenja koja je apelant osporio apelacijom, Ustavni sud primjećuje da se radi o rješenjima donesenim nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta u postupku sudske kontrole opravdanosti pritvora. Redovni sudovi su se pozvali na ranije rješenje (doneseno nakon potvrđivanja optužnice), navodeći da nije kompromitirano postojanje osnovane sumnje koja proizlazi iz potvrđene optužnice i dokaza dostavljenih uz nju. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelacijama nije osporio zaključke suda o postojanju osnovane sumnje, pa se tim pitanjem neće posebno baviti.
34. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a, Ustavni sud primjećuje da je apelant istakao da sud nije naveo naročite okolnosti jer je apelant ranije osuđivan, ali ne za isto krivično djelo. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi cijenili kao naročitu okolnost upravo činjenicu da je apelant u periodu od pet godina (2013–2018) osam puta osuđivan za različita krivična djela, odnosno da ranije osude nisu utjecale na apelanta i nisu postigle svrhu kažnjavanja, te je ukazao da se apelant sada tereti za još dva krivična djela za koja postoji osnovana sumnja da ih je počinio. Navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, u svojoj sveukupnosti predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela, kako su redovni sudovi i naveli, i predstavlja ozbiljan razlog od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, preteže nad pravom na slobodu. Stoga, Ustavni sud smatra da su u ovoj fazi postupka redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za produženje pritvora zbog postojanja osnovane sumnje i po osnovu člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS, što, prema mišljenju Ustavnog suda, ne izgleda proizvoljno, već konkretno i obrazloženo, te u skladu sa standardima iz člana 5. Evropske konvencije.
35. Dalje, iako apelant ukazuje da mu je zbog produženja pritvora iz osnova člana 197. stav 1. tačka
v) ZKP-a povrijeđena pretpostavka nevinosti, Ustavni sud zapaža da navedenu povredu (u čemu se ona sastoji) apelant nije dalje obrazlagao i konkretizirao. Ustavni sud želi istaći da je u osporenim rješenjima Vrhovnog suda, kao i u rješenjima Okružnog suda jasno navedeno da u odnosu na apelanta postoji osnovana sumnja koja proizlazi iz dokaza da je apelant počinio krivično djelo, te nigdje u rješenjima sud nije (niti apelant na to ukazuje, osim paušalnog navoda) koristio bilo kakvu terminologiju iz koje bi se mogao izvući zaključak da je sud već uvjeren u apelantovu krivicu. Stoga je ovaj apelantov navod paušalan i očito je posljedica apelantovog nezadovoljstva donesenim rješenjima.
36. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao da su dva glavna pretresa odgođena zbog pandemije koronavirusa (o čemu se, suprotno apelantovim navodima, izjasnio i Vrhovni sud u osporenom Rješenju broj 11 0 K 024732 20 Kž 6 od 9. decembra 2020. godine), te apelant, imajući u vidu obim predmeta, upućuje da neće imati pravično suđenje, odnosno suđenje u razumnom roku. Pitanje trajanja postupka je svakako pitanje na koje se može ukazivati i prije okončanja postupka. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant više hipotetički nego realno ukazuje na ovaj problem jer se zbog dva pretresa odgođena na samom početku suđenja, i to u situaciji kada su Republika Srpska, Bosna i Hercegovina i cijeli svijet „usporeni“ zbog izbijanja pandemije izazvane koronavirusom, ne može izvući zaključak da apelant neće imati suđenje „u razumnom roku“. Ovo pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je Vrhovni sud naveo da su glavni pretresi, s obzirom na trenutnu epidemiološku situaciju uzrokovanu virusom Covid-19 održavani (u skladu s odgovarajućim odlukama i preporukama nadležnih institucija), a njihova organizacija u smislu vođenja računa o hitnosti predmeta, u smislu odredbe člana 196. stav 4. ZKPRS, a posebno vremena do kada pritvor protiv optuženog može najduže trajati, nije narušena. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant, ustvari, osporava rješenja kojima mu je produžen pritvor, Ustavni sud primjećuje da vijeće Okružnog suda u skladu sa zakonskom odredbom i protekom perioda od dva mjeseca redovno preispituje uvjete za nastavak pritvora apelantu, dakle, kako je naveo Vrhovni sud, ispunjava svoje zakonske obaveze i pored vanrednog stanja uzrokovanog pandemijom koronavirusa u Republici Srpskoj. Stoga, ovakvi apelantovi navodi u ovom trenutku ne mogu pokrenuti pitanje o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku, a sud je ispunio svoju obavezu iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, odnosno u roku donio rješenje kojim je apelantu produžio pritvor.
37. Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao na povredu člana 13. Evropske konvencije, međutim navode o povredi tog apelant nije konkretizirao, pa se Ustavni sud tim pitanjem neće detaljnije baviti. Osim toga, Ustavni sud napominje da je prilikom donošenja ove odluke imao u vidu praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda na koje se apelant pozvao u apelacijama, koja ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.
38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani u odnosu na osporena rješenja kojim je apelantu pritvor produžen u postupku sudske kontrole iz osnova člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a. VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani u odnosu na osporena rješenja kojim je apelantu pritvor produžen u postupku sudske kontrole iz osnova člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a jer su redovni sudovi dali konkretne, jasne i dovoljne razloge koji, suprotno navodima iz apelacije, nisu proizvoljni.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević