Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4311/19 (M. S.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4311/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-4311/19, rješavajući apelaciju Munevere Saračević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Munevere Saračević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 144640 18 Rev od 23. jula 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 144640 17 Gž 2 od 14.
juna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 144640 16 P 2 od 2. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Munevera Saračević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Kenan Elezović, advokat iz Tuzle, podnijela je 8. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 144640 18 Rev od 23. jula 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 144640 17 Gž 2 od 14. juna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 144640 16 P 2 od 2. marta 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 144640 16 P 2 od 2. marta 2017. godine, utvrđeno je da određeni stan (adresa i površina stana bliže precizirano u izreci navedene presude, u daljnjem tekstu: predmetni stan) predstavlja posebnu imovinu tužitelja M. P. (u daljnje tekstu: tužitelj) sa dijelom 1/1, pa da je apelantica dužna priznati i trpjeti da se na predmetnom stanu upiše tužitelj kao vlasnik sa dijelom 1/1, te je naloženo apelantici da predmetni stani napusti i oslobodi, kao i da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 4.894,30 KM. Takođe navedenom presudom, utvrđeno je da određeni stan (adresa i površina stana bliže precizirano u izreci navedene presude, u daljnjem tekstu: apelantičin stan) predstavlja posebnu imovinu apelantice (sve bliže opisano u izreci navedene presude).
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo, između ostalog, da je tužitelj u toku postupka predložio da se usvoji njegov tužbeni zahtjev preciziran kao u izreci presude ili eventualno njegov alternativno postavljeni tužbeni zahtjev (bliže opisan u obrazloženju presude). Nadalje je naveo koji su dokazi provedeni pred tim sudom i šta proizlazi iz izvedenih dokaza (sve bliže opisano u obrazloženju presude, str. 3. - 8.), te je ukazao da među parničnim strankama nije bilo sporno da su parnične stranke zaključile brak 1. februara 2003. godine u Nišu, kao i da tužitelj tokom postupka nije osporio da je apelantica prije zaključenja braka imala svoj stan (apelantičin stan). Zatim je ukazao, da je među strankama bilo sporno da li predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu parničnih stranaka.
4. Općinski sud je istakao da je na osnovu iznesenog činjeničnog stanja (izvedenih dokaza) utvrdio da je tužitelj prije zaključenja braka bio vlasnik stana i garaže u Nišu, odnosno da je imao svoju imovinu (a što slijedi iz materijalnih dokaza u koje je sud izvršio uvid). Nadalje je istakao, da je za taj stan u Nišu izvršio zamjenu za predmetni stan u Tuzli i to na osnovu zaključenih kupoprodajnih ugovora, tako što je tužitelj prodao svoj stan u Nišu M. Đ. i V. Đ., a apelantica je zaključila kupoprodajni ugovor sa navedenim licima, tako što je kupila njihov stan u Tuzli (predmetni stan). Dakle, tim zaključenim kupoprodajnim ugovorima izvršena je zamjena stanova na relaciji Niš - Tuzla, bez isplate kupoprodajne cijene.
5. Općinski sud je naglasio, da apelantica nije dokazala da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu između nje i tužitelja. Naime, sve kada bi se i prihvatili apelantičini navodi da je izvršila doplatu predmetnog stana u iznosu od 8.000,00 KM, po tom osnovu je mogla postaviti obligaciono-pravni zahtjev i tražiti povrat uloženih sredstava, a ne sticati vlasništvo na predmetnom stanu. Dakle, tužitelj je tokom postupka dokazao da je u času sklapanja braka sa apelanticom imao svoju imovinu, odnosno stan i garažu u Nišu, koje je zamijenio za predmetni stan, koji se smatra njegovom posebnom imovinom u smislu člana 254. stav 1. Porodičnog zakona F BiH. Zatim je obrazložio, da je apelantica u konkretnom slučaju iskoristila situaciju i uknjižila na svoje ime predmetni stan u Knjizi položenih ugovora, jer u vrijeme zamjene stanova tužitelj nije mogao izvršiti isto, jer nije imao državljanstvo BiH i F BiH (isto je stekao naknadno, odnosno nakon izvršene zamjene i zaključenja kupoprodajnih ugovora, a što slijedi iz materijalnih dokaza u koje je sud izvršio uvid). Takođe je istakao, da obzirom da je usvojio osnovni tužbeni zahtjev, da iz tih razloga nije odlučivao o postavljenom eventualnom tužbenom zahtjevu.
6. Na kraju, Općinski sud je ukazao, da je odluku o troškovima postupka donio na osnovu odredaba čl. 386. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Zakona o advokaturi u F BiH i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi u F BiH, te je obrazložio od čega se sastoje ti troškovi (sve bliže navedeno u obrazloženju presude).
7. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 144640 17 Gž 2 od 14. juna 2018. godine, odbijena je apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda.
8. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je ukazao šta je propisano odredbama članom 7. stav 1., čl. 8. i 126. ZPP, te je istakao da su, s obzirom na navedenu zakonsku regulativu, apelantičini žalbeni navodi neosnovani. Nadalje je istakao, da kod pravilnog utvrđenja prvostepenog suda da predmetni stan predstavlja posebnu imovinu tužitelja (posebno što i apelantičina žalba potvrđuje činjenicu da je tužitelj u brak unio stan i garažu iz Niša i da je taj stan zamijenjen za predmetni stan), to ponovljena tvrdnja da je apelantica izvršila doplatu predmetnog stana u iznosu od 8.000,00 KM, ne može predstavljati osnov za stvarno-pravno potraživanje (odnosno da je time ona stekla udio u posebnoj imovini tužitelja), nego samo eventualno obligaciono-pravni zahtjev. Zatim je istakao, da je pri tome pravilno prvostepeni sud imao u vidu da apelantica tokom prvostepenog postupka nije dokazala da je uopšte izvršila navodnu doplatu za predmetni stan i to isključivo od svojih sredstava, što je prvostepeni sud utvrdio pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, dovodeći apelantičin iskaz u vezu sa iskazom svjedokinje - svoje kćerke (nalazeći da je svjedokinja pristrasna i zainteresirana za ishod konkretnog spora, s obzirom da živi sa porodicom u apelantičinom stanu, da nije ni vidjela kome je apelantica dala 8.000,00 KM, koje je ona navodno dala apelantici za doplatu stana, a posebno da je znala da je tražena doplata stana koja je podrazumijevala izmirenje zaostalih obaveza za grijanje i vodu, s obzirom da je to u suprotnosti sa materijalnim dokazima u spisu, priznanicama iz kojih slijedi da je V. Đ. izmirio obaveze za predmetni stan, a ne apelantica). Pored toga, apelantica je tvrdila da je tih 8.000,00 KM dala lično ona iz kućnog budžeta, a ne tužitelj, što je upravo suprotno iskazu svjedokinje (koja je nezaposlena), pri čemu je sud imao u vidu i da apelantica ima penziju 326,00 KM.
9. Nadalje je Kantonalni sud istakao, da navodi žalbe da tužitelj jeste u brak unio stan u Nišu sa garažom, ali da je apelantica doplatom sredstava, ulaganjem u adaptaciju predmetnog stana, plaćanjem režijskih troškova (mjesečno oko 250,00 do 300,00 KM), redovnih troškova održavanja i čišćenja stana, kuhanja, te ostalih kućanskih poslova (što po mišljenju apelantice iznosi preko 50.000,00 KM, uzevši u obzir period trajanja braka), faktički od svojih ličnih sredstava samostalno i otplatila predmetni stan, nisu od uticaja na pravilnost pobijane odluke, jer suprotno slijedi iz izvedenih dokaza, njihove pravilne ocjene, kao i razloga pobijane odluke. Naime, apelantica tokom prvostepenog postupka nije ponudila dokaze „da se time radi o njenom značajnom doprinosu u povećanju vrijednosti posebne imovine tužitelja, koji bi mogao predstavljati osnov za stvarno pravno potraživanje (što nije ni bilo predmet spora), nego da je apelantica mogla samo postaviti obligaciono pravni zahtjev“.
10. Kantonalni sud je istakao da ne stoji ni prigovor žalbe da prvostepeni sud u ponovnom postupku po službenoj dužnosti, pa i na prijedlog punomoćnika stranaka u postupku, nije utvrdio da li su stranke parnično sposobne za poduzimanje radnji u konkretnom postupku, pa da je povrijedio odredbu člana 292., a u vezi sa članom 293. stav 3. ZPP. Naime, stoji činjenica da je Kantonalni sud rješenjem od 29. marta 2016. godine, ukinuo rješenja prvostepenog suda, nalazeći da je donošenjem istih prvostepeni sud prekoračio ovlaštenja koja su mu data odredbom člana 64. stav 1. ZPP, te da su stranke same dovodile u sumnju njihovu parničnu sposobnost, prvo apelantica, pa zatim i tužitelj, da je bila naložena uplata troškova vještačenja, uz upozorenje na posljedice ne postupanja, što stranke nisu učinile, da nisu ponudile ni jedan materijalni dokaz kojim bi dovele u pitanje parničnu sposobnost suprotne strane, u kom smislu je u navedenoj ukidnoj odluci i ukazano da to sud ima u vidu. Međutim, u situaciji kada u ponovljenom postupku stranke, a ni njihovi punomoćnici, nisu više dovodili u pitanje parničnu sposobnost suprotne strane, nisu predlagali vještačenje, niti u tom smislu prilagali materijalnu dokumentaciju, te da su saslušani u svojstvu parničnih stranaka dali jasne iskaze, to prvostepeni sud nije imao osnova da posumnja u parničnu sposobnost niti jedne od stranaka, pa time, suprotno navodima žalbe, niti da postupa po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 293. stav 3. ZPP.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 144640 18 Rev od 23. jula 2019. godine, odbijena je apelantičina revizija.
12. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao, između ostalog, da je drugostepeni sud nakon ocjene žalbenih navoda, a imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje u prvostepenom postupku, pravilno odlučio kada nije našao osnova iz člana 217. stav (2) ZPP za zakazivanje rasprave pred drugostepenim sudom, jer je ocijenio da su činjenice na osnovu kojih je donesena prvostepena odluka pravilno i potpuno utvrđene i da nije bilo potrebe za izvođenje novih dokaza ili ponovo izvođenje već izvedenih dokaza. Nadalje je istakao, da su neprihvatljivi navodi revizije da drugostepeni sud nije razmotrio činjenične navode i pravne argumente apelantice, da obrazloženje drugostepene presude u pogledu odluke o tužbenom zahtjevu za utvrđenje da predmetni stan predstavlja posebnu imovinu tužitelja, ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su drugostepenom sudu poslužile kao stvarni i pravni osnov za donošenje odluke. Naime, uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora drugostepeni sud je opravdao valjanim razlozima koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud, s obzirom da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporišta i u odredbama materijalnog prava čijom primjenom je razriješen sporni odnos.
13. Vrhovni sud je ukazao, da iz sadržaja odredbe člana 55. stav (4) ZPP proizlazi da sud, ukoliko usvoji primarni zahtjev, ne odlučuje o eventualnom zahtjevu. Naime, prema stanovištu sudske prakse sud ne smije, ukoliko usvoji primarni zahtjev, meritorno odlučiti i presudom odbiti sekundarni (eventualni) zahtjev, odnosno ima se smatrati da eventualni zahtjev nije ni postavljen, pa su neprihvatljivi apelantičini navodi da je sud propustio da pobijanom odlukom odluči i o eventualnom zahtjevu tužitelja. Takođe je ukazao da nije osnovan ni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, te je s tim u vezi ukazao šta je propisano odredbama člana 251. stav 1. i člana. 254. st. 1. i 2. Porodičnog zakona F BiH, pa je imajući u vidu navedene zakonske odredbe i činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, naveo da je drugostepeni sud pravilno odbio apelantičinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
Apelacioni navodi
14. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Takođe apelantica se u apelacionim navodima pozvala i na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
15. Apelantica je istakla, između ostalog, da prvostepeni i drugostepeni sud nisu tačno i potpuno utvrdili činjenično stanje, te da su pogrešno primijenili materijalno pravo (član 254. stav l. Porodičnog zakona F BiH). Naime, nesporno je da su parnične stranke 1. februara 2003. godine zaključile brak, a da je 7. aprila 2003. godine zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnog stana (na osnovu kojeg je apelantica upisana na predmetnom stanu sa vlasništvom od 1/1), pa s obzirom da je predmetni stan stečen za vrijeme trajanja braka isti se ima smatrati bračnom stečevinom. Nadalje je istakla, da je tokom postupka dokazala, da je od svojim ličnih sredstava koje je unijela u brak ulagala u adaptaciju stana, platila porez radi uknjižbe, vršila doplatu razlike za predmetni stan (koji je vrjedniji od stana u Nišu, kao posebne imovine tužitelja), te da je izmirivala mjesečne režijske troškove, kuhala, spremala kuću, održavala domaćinstvo i sl.. Apelantica smatra da su u osporenom postupku povrijeđene i odredbe ZPP, jer prvostepeni sud nije odlučio i o eventualnom tužbenom zahtjevu, te obzirom da sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi na parničnu sposobnost stranaka u postupku, a na što su punomoćnici istih ukazivali, pa je jasno da su učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka. Naime, apelantica je u žalbi predložila da drugostepeni sud održi raspravu pred tim sudom, koju je morao zakazati radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, odnosno radi brojnih povreda parničnog postupka učinjenim pred prvostepenim sudom, a posebno utvrđenja parnične sposobnosti stranaka. Apelantica smatra i da su odluke prvostepenog i drugostepenog suda nejasne i ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, da je drugostepena presuda štura i neobrazložena, te da sudovi nisu razmatrali relevantne žalbene i revizijske navode. Takođe je istakla, da joj je uskraćeno pravo na raspravljanje i pravo na pristup sudu. Pored navedenog je ukazala, da je prvostepeni sud neosnovano tužitelju u cijelosti dosudio troškove postupka imajući u vidu prvobitno postavljene tužbene zahtjeve tužitelja i konačan uspjeh stranaka u sporu, odnosno imajući u vidu glavni i eventualni tužbeni zahtjev tužitelja (o kojem sud nije niti odlučivao). Pored navedenog, apelantica je istakla da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu, „imajući u vidu da je osporenim presudama obavezan napustiti zajednički stečen stan za vrijeme trajanja braka, dakle zajedničku imovinu, usljed čega bi Apelant bio diskriminiran u odnosu na tužitelja u slučaju održavanja pobijanih odluka na snazi“.
Relevantni propisi
16. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH", br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 - OUS FBiH, 94/20 - Rješenje US FBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH", br. 35/05, 41/05 – ispravka i 31/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
a) Bračna stečevina Član 251. stav 1.
(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
c) Posebna imovina Član 254.
(1) Imovina koju bračni partner ima u času sklapanja braka ostaje njegova posebna imovina.
(2) Posebna je i imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drukčijem od navedenog u članu 251. ovog Zakona.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica u suštini smatra da su joj u konkretnom slučaju povrijeđena prava na koja se pozvala u apelaciji, jer su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, da je došlo do povrede prava na pristup sudu i prava da raspravlja, te da nisu adekvatno obrazložili svoje odluke, odnosno da nisu odgovorili na sve njene žalbene i revizione navode.
21. U vezi sa apelantičinim navodima da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelantica ishodila da redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantičino pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
22. Nadalje, vezano za apelacione navode kojima se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
23. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan pozivajući se na relevantne odredbe Porodičnog zakona F BIH. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je usvojio predmetni tužbeni zahtjev, odnosno obrazložio zašto smatra da apelantica nije dokazala da predmetni stan čini bračnu stečevinu, a što je i Kantonalni sud, postupajući po žalbi, u svojoj odluci u potpunosti prihvatio, te ponovno obrazložio zašto smatra da apelantica izvedenim dokazima nije dokazala svoje navode. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud, postupajući po apelantičinoj reviziji, jasno obrazložio zašto smatra (a imajući u vidu relevantne odredbe Porodičnog zakona F BiH i činjenična utvrđenja nižestepenih sudova) da je drugostepeni sud pravilno odbio apelantičinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Dovodeći u vezu relevantne odredbe Porodičnog zakona F BiH, na koje su se pozvali redovni sudovi, sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, uključujući i obrazloženje koje je dato u vezi sa troškovima postupka, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljna primjena materijalnog prava, te povrede odredaba ZPP), a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluka o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju.
24. U odnosu na apelacione navode, da Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu odgovorili na sve apelantičine žalbene/revizione navode, Ustavni sud podsjeća da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, navedeni sudovi nisu ni bili obavezni da iznesu sve detalje i da daju odgovor na sve iznesene žalbene/revizione argumente, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode i obrazlože razloge za svoje odluke, što su i učinili. Takođe, vezano za apelacione navode da su redovni sudovi uskratili apelantici pravo da raspravlja, Ustavni sud zapaža da apelantica te navode u suštini veže za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, na koje navode je Ustavni sud već odgovorio, pa obzirom da se iz raspoloživih dokumenata ne može zaključiti da je u predmetnom postupku apelantici onemogućeno da raspravlja, Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević