Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3098/19 (M. M.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Mjenica
- Troškovi postupka
- Isplata duga
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3098/19
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3098/19, rješavajući apelaciju Miodraga Miloševića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miodraga Miloševića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 026926 19 Gž od 9. aprila 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miodrag Milošević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banjaluke, podnio je 27. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 026926 19 Gž od 9. aprila 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Gradiški (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužiteljice „Sberbank“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 20. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud i Osnovni sud su odgovor na apelaciju dostavili 29. oktobra, odnosno 2. novembra 2020. godine. Tužiteljica nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Tužiteljica je kao tražilac izvršenja 8. jula 2013. godine podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave (mjenice) protiv apelanta (izvršenika) radi izvršenja potraživanja u iznosu od 28.506,19 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, pa do konačne isplate.
6. Osnovni sud je rješenje o izvršenju, kojim je dozvoljeno izvršenje, donio 31. januara 2014. godine, a apelant je 3. februara 2014. godine protiv tog rješenja izjavio prigovor.
7. Na usmenom ročištu koje je održano 2. juna 2015. godine apelant je izvršio dopunu prigovora na rješenje.
8. Postupajući po apelantovim prigovorima, Osnovni sud je zaključkom od 23. maja 2016. godine prijedlog za izvršenje smatrao tužbom.
9. Osnovni sud je pozivom od 29. marta 2018. godine zakazao održavanje pripremnog ročišta za 23. maj 2018. godine. Tužiteljica je podneskom od 7. maja 2018. godine uredila tužbu.
10. Nakon održanih ročišta 23. maja i 23. avgusta 2018. godine Osnovni sud je donio Presudu broj 72 0 I 026926 18 P od 21. septembra 2018. godine kojom je apelant obavezan na isplatu mjeničnog duga u potraživanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka u iznosu do 3.513,50 KM, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu kamata preko dosuđenog iznosa (sve preciznije navedeno u izreci presude).
11. U svom iskazu datom tokom postupka apelant je naveo da se u konkretnom slučaju radi o bjanko mjenici jer prilikom potpisivanja ona nije bila popunjena i da se na njoj nije ništa nalazilo navodeći da je mjenicu potpisao samo na jednom mjestu, i to ispod riječi „prihvatamo“. Još je naveo da je mjenicu potpisao kao žirant, a da je glavni dužnik Mile Zvonar i da ugovor između tužiteljice i glavnog dužnika nije pročitao i da stoga nije upoznat na koji iznos ugovor glasi.
12. Ocjenom provedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju, suprotno apelantovim tvrdnjama, radi o akceptiranoj trasiranoj mjenici regulisanoj Zakonom o mjenici, i to odredbama čl. 3, 4, 26 stav 1 i 29 stav 1 tog zakona. Osnovni sud je u vezi s tim naveo da je prihvatio kao valjan dokaz tužiteljice – mjenicu preciziranog serijskog broja na kojoj tužiteljica zasniva potraživanje u predmetnom mjeničnom sporu. Navedeno, kako je istakao Osnovni sud, što mjenica posjeduje sva bitna obilježja trasirane mjenice u smislu člana 3 Zakona o mjenici (oznaka mjenice, oznaka bezuslovnog naloga da se plati označeni iznos novca, naziv trasata, oznaka korisnika mjenice Volksbank a.d. Banjaluka – pravni prednik tužiteljice, potpis trasanta, datum i mjesto izdavanja mjenice, te datum dospjelosti mjeničnog duga). Zatim je Osnovni sud naveo da Zakon o mjenici ne sadrži odredbe kojima se propisuje da mjenicu u rubrici „trasat“ mora svojeručno potpisati trasat, iz čega slijedi zaključak da je dovoljno da trasat bude označen. Stoga, prema mišljenju Osnovnog suda, apelantove tvrdnje da nije stavio svoj potpis ispod riječi „trasat“ nisu od značaja zato što je apelant tokom postupka priznao da je svoj potpis stavio ispod riječi „prihvatamo“. Shodno tome, kako akceptiranjem mjenice trasat postaje akceptant, što znači da od lica koje je prvobitno samo pozvano da prihvati mjenicu, činom stavljanja potpisa na mjenicu trasat izražava akcept, što za posljedicu ima da postaje glavni mjenični dužnik koji ima obavezu isplate mjenice do dospjelosti.
13. Osnovni sud je zatim naveo da je apelant prihvatio i tužiteljicin protestni akt od 17. jula 2012. godine iz kojeg proizlazi da je korisnik mjenice (pravni prednik tužiteljice) prema dužniku preduzeo zakonom propisane radnje radi isplate mjeničnog duga jer je protest uslov za vršenje regresnih prava. Iz protestnog akta proizlazi da su lica označena kao trasati (apelant i Siniša Knežević), kao i lice potpisano u svojstvu trasanta (Mile Zvonar) pozvani da plate mjenični iznos jer je očito da mjenica nije isplaćena do dospjelosti (15. mart 2012. godine), na što ukazuje izostanak protestnih prigovora koje je dužnik mogao da izjavi. Kako je apelant svojim potpisom izrazio akcept mjenice, te je u momentu akceptiranja stupio na mjesto glavnog dužnika, trasat (apelant) postao je glavni dužnik.
14. Osnovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu i odredbu člana 18 stav 2 Zakona o mjenici navodeći da navedeni zakon izričito ne govori o bjanko mjenici, ali da se na nju, posredno, može odnositi citirani član, koji je taj sud citirao. Osnovni sud nije prihvatio apelantov prigovor da se u konkretnom slučaju radi o bjanko mjenici jer apelant nije izveo niti jedan materijalni dokaz kojim bi taj prigovor potkrijepio. Apelantovi navodi da je mjenica bila nepopunjena i da se na njoj nije ništa nalazilo su u suprotnosti s pretpostavkom postojanja bjanko mjenice jer je za njeno postojanje potreban minimalan element, a to je potpis izdavaoca, što upućuje na zaključak da se u konkretnom slučaju ne radi o bjanko, već o trasiranoj mjenici.
15. Osnovni sud nije prihvatio osnovanim prigovor zastare koji je istakao apelant. U vezi s tim prigovorom Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 80 Zakona o mjenici kojom je propisan rok od tri godine računajući od dana dospjelosti, a taj rok u konkretnom slučaju nije protekao (potraživanje je dospjelo 15. marta 2012. godine, a prijedlog za izvršenje je podnesen 10. jula 2013. godine).
16. Troškovi postupka dosuđeni su primjenom važeće advokatske tarife, te primjenom čl. 386 i 387 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i članom 277 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na str. 5 i 6 obrazloženja.
17. Rješenjem Osnovnog suda broj 72 0 I 026926 18 P od 7. februara 2019. godine odbijen je apelantov prijedlog za oslobađanje od plaćanja troškova postupka (sudske takse). Osnovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu dokaze koje je apelant dostavio uz prijedlog (dokaz da nije vlasnik nepokretnosti, da ne posjeduje automobil na svoje ime, potvrdu od firme da je zaposlen na neodređeno vrijeme s prosječnim primanjem od 470,44 KM i da ima ratu kredita od 233,48 KM), pa kako je apelant zaposlen i ima redovna mjesečna primanja, zaključeno je da u smislu člana 400 ZPP nisu ispunjene pretpostavke da se prijedlogu udovolji.
18. Odlučujući o apelantovim žalbama protiv presude i rješenja, Okružni sud je Presudom broj 72 0 P 026926 19 Gž od 9. aprila 2019. godine žalbe odbio i osporene odluke potvrdio, uz odbijanje zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka.
19. Okružni sud je, ispitujući osporenu presudu u svjetlu apelantovih žalbenih razloga, zaključio da su prigovori neosnovani jer je prvostepeni sud pravilnom ocjenom dokaza u smislu člana 8 ZPP utvrdio sve relevantne činjenice na koje je pravilno primijenio odredbe Zakona o mjenici. Ni Okružni sud nije prihvatio apelantov prigovor da se u konkretnom slučaju radi o bjanko mjenici, navodeći na strani 3 obrazloženja šta se pod bjanko mjenicom podrazumijeva. U konkretnom slučaju mjenica, koju je izdao trasant Mile Zvonar u korist pravnog prednika tužiteljice (Volksbank a.d. Banjaluka) kao imaoca mjenice (remitent), u vrijeme izdavanja bila je potpisana na licu mjestu od strane apelanta u rubrici „prihvatamo“, što u smislu člana 26 Zakona o mjenici predstavlja akcept mjenice. Akceptiranje mjenice, u smislu člana 22 Zakona o mjenici, može se izvršiti sve do dospjelosti mjenice, a u konkretnom slučaju apelant je potpisivanjem mjenice na licu mjesta izvršio akcept mjenice i na taj način se u smislu člana 29 stav 1 Zakona o mjenici obavezao da mjenicu plati o dospjelosti. U svom iskazu datom tokom postupka apelant je naveo da je potpisao mjenicu ispod riječi „prihvatamo“, potvrđujući na taj način da je izvršio akcept mjenice, pa se shodno tome u konkretnom slučaju ne radi o bjanko mjenici. Okružni sud pri tome nije isključio mogućnost da mjenica nije bila potpuno popunjena svim elementima iz člana 3 Zakona o mjenici, npr. da nije označena dospjelost i mjesto plaćanja, ali takvo odstupanje u smislu naknadnog popunjavanja od strane remitenta je dozvoljeno shodno odredbi člana 4 Zakona o mjenici, što samo po sebi ne dovodi u pitanje punovažnost i pravnu valjanost mjenice. Navodi žalbe kojima se ukazuje na stavove zauzete u presudi Vrhovnog suda Federacije BiH, Okružni sud je ocijenio irelevantnim zato što se u konkretnom slučaju ne radi o bjanko, već o trasiranoj mjenici i što stav tog suda nije obavezujući.
20. Navode sadržane u dopuni žalbe Okružni sud nije razmatrao zato što je dopuna žalbe dostavljena nakon izjavljenog roka za žalbu (član 203 stav 2 i 205 ZPP). Okružni sud je potvrdio odluku o troškovima postupka, a o neosnovanosti žalbe protiv rješenja taj sud se iscrpnije izjasnio na str. 4 i 5 obrazloženja presude. Okružni sud je, cijeneći razloge i dokaze koje je apelant naveo u prijedlogu za oslobađanje od plaćanja troškova postupka i sudske takse (između ostalog, dokaz da je apelant zaposlen i da ostvaruje mjesečna primanja u iznosu od 233,48 KM nakon odbitaka po osnovu rata kredita), utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke za oslobođenje od plaćanja troškova postupka u smislu člana 400 ZPP. Kako je apelant zaposlen i ostvaruje mjesečna primanja, a iz priloženih dokaza se ne vidi koliko ima članova domaćinstva, kakav je njihov status, da li ima izdržavanih lica, to je prvostepeni sud pravilno cijenio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 400 ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije. Suština prigovora odnosi se na „nemogućnost pravične ocjene dokaza i mogućnost ulaganja efektivnog pravnog sredstva, ali i proizvoljnu primjenu i tumačenje pozitivnih pravnih propisa“. Uprkos mnogobrojnim apelantovim dokazima i nepostojanju niti jednog dokaza suprotne strane, redovni sudovi su potpuno proizvoljno utvrdili da se ne radi o bjanko mjenici. Redovni sudovi su svoj stav zasnovali na negiranju čl. 3, 4 i 18 Zakona o mjenici. Apelant podsjeća da je obaveza redovnih sudova da jednako primjenjuju pravo za sve stranke u postupku jer neprihvatanje notornih činjenica da je apelant potpisao bjanko mjenicu koja nije pravno valjana predstavlja povredu prava na pravično suđenje, pa kršenje člana 125 ZPP i čl. 3, 4 i 18 Zakona o mjenici predstavlja grešku koju nije moguće ispraviti u žalbenom postupku, pa je stoga povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu.
22. Diskriminaciju redovnih sudova apelant dovodi u vezu s parničnim postupcima u kojima je ista sudija donosila drugačije odluke na potpuno isto činjenično i pravno pitanje, u kojima je prihvaćeno da se radi o bjanko mjenici, te je u odsustvu mjenične izjave proglašava ništavom i tužene oslobađa obaveze (apelant nije dostavio presude na koje se poziva). Apelant tvrdi da su odluke redovnih sudova suprotne praksi Vrhovnog suda RS i Ustavnog suda kojom je zauzet stav o bjanko mjenici kao sredstvu obezbjeđenja potraživanja kao opštepoznatoj činjenici koju nije potrebno posebno dokazivati. U tom pravcu apelant se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 1336/17 i presudu Vrhovnog suda FBiH od 29. januara 2015. godine. Sudovi su pogrešno primijenili odredbe čl. 7 i 8 ZPP utvrđujući da apelant nije dokazao da se radi o bjanko mjenici. Kršenje svojih prava apelant vidi i u načinu na koji je Okružni sud odlučio o dopuni žalbe, za koju je utvrdio da je neblagovremena jer je sud bio dužan da izrekom svoje odluke dopunu žalbe odbaci kao neblagovremenu, čime je povrijedio čl. 224 i 231 ZPP. Diskriminacija apelanta ogleda se i u odluci o troškovima postupka i činjenici da nije oslobođen troškova postupka, kako je tražio, pa je na taj način doveden na rub egzistencije jer su njegova primanja ispod minimuma, pa je, i pored toga, obavezan da plati sudsku taksu. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku jer je postupak trajao neopravdano dugo.
b) Odgovori na apelaciju
23. Okružni sud je naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se neosnovano poziva u apelaciji predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Osnovni sud je u iscrpnim navodima apelacije prezentovao tok postupka precizirajući procesne radnje koje je taj sud tokom postupka preuzimao, ukazavši da je taj sud postupao u razumnom roku i skladu s procesnim pravilima i da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o menici („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 32/01) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. tačke 1), 2), 3), 4) i 6) U ovom zakonu:
1) “Trasirana menica” predstavlja bezuslovan nalog da se plati određen iznos novca.
2) “Trasant” predstavlja lice koje je izdalo menicu.
3) “Trasat” lice na koje se vuče menica, koje treba da plati meničnu sumu. 4) “Remitent” predstavlja korisnika menice.
6) “Akceptiranje menice” predstavlja mogućnost kojom imalac trasirane menice, kao i onaj koji je samo drži, menicu može sve do njene dospelosti podneti na akceptiranje trasatu.
II - TRASIRANA MENICA IZDAVANJE I OBLIK TRASIRANE MENICE
Član 3.
Trasirana menica sadrži:
1) oznaku da je menica, napisano u samom slogu isprave na jeziku na kome je sastavljena, 2) bezuslovan nalog da se plati određeni iznos novca, 3) ime onoga koji treba da plati (trasat), 4) označenje dospelosti, 5) mesto gde plaćanje treba da se izvrši, 6) ime onoga kome se ili po čijoj naredbi se mora platiti (remitent), 7) označenje dana i mesta izdavanja menice, 8) potpis onoga koji je izdao menicu (trasant).
Član 4.
Isprava u kojoj nema bilo kojeg od elemenata nabrojanih u prethodnom članu, ne smatra se kao trasirana menica, osim u slučajevima koji su određeni u sledećim stavovima.
Trasirana menica u kojoj nije označena dospelost smatra se kao menica po viđenju.
Ako nije posebno određeno, važi kao mesto plaćanja, a ujedno i kao mesto trasatovog prebivališta ono mesto koje je označeno pored trasatovog imena.
Trasirana menica na kojoj nije označeno mesto izdavanja, smatra se da je izdata u mestu koje je označeno pored trasantovog potpisa.
Član 18. stav (2) Ako je menica, koja je u vreme izdavanja bila nepotpuna, naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu, povreda ovog sporazuma ne može se prigovoriti imaocu menice, osim ako ju je stekao zlonamerno, ili ako je pri sticanju menice postupio s krajnjom nepažnjom.
Član 26.
Akcept se piše na samoj menici. Akcept se izražava potpisom trasata uz reč “priznajem”, “primljena”, prihvaćena” ili kojom drugom rečju, koja to isto znači. Kao akcept vredi i sam trasatov potpis kad je stavljen na licu menice.
Kad je trasirana menica plativa na određeno vreme po viđenju ili kad se na osnovu naročite odredbe treba podneti na akceptiranje u određenom roku, onda akcept mora biti datiran na dan kad je dat, osim ako imalac menice zahteva da se datira na dan kada je menicu podneo na akceptiranje. Ako se akcept ne datira, imalac menice da bi održao svoja regresna prava indosanta i trasanta, mora taj propust ustanoviti blagovremeno podignutim protestom.
Član 29.
Akceptom se trasat obavezuje da menicu plati o dospelosti.
Ako menica ne bude plaćena, njen imalac, pa bio to i sam trasant, ima na osnovu nje pravo na neposrednu tužbu protiv akceptanta, za sve što se može zahtevati prema čl. 49. i 50. ovog zakona.
VI - DOSPELOST
Član 34.
Menica se može izdati:
- po viđenju,
- na određeno vreme po viđenju,
- na određeno vreme od dana izdavanja,
- na određeni dan.
Ništavne su menice u kojima je dospelost drukčije naznačena, kao i menice sa više dospelosti.
26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
DOKAZI
1. Opšte odredbe Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 125. stav (4) Ne treba dokazivati činjenice koje su opštepoznate.
Član 224. stav (1) tačka 1) Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave: 1. odbaciti žalbu kao neblagovremenu, nepotpunu ili nedozvoljenu;
Član 231.
U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
Član 386. stav (1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
3. Oslobođenje od plaćanja troškova postupka Član 400.
Sud će osloboditi od plaćanja troškova postupka stranku koja prema svom opštem imovnom stanju nije u mogućnosti da snosi ove troškove bez štete po nužno izdržavanje svoje i svoje porodice.
Oslobođenje od plaćanja troškova postupka obuhvata oslobođenje od plaćanja taksa i oslobođenje od polaganja predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja, prevođenja i sudskih oglasa. Sud može osloboditi stranke od plaćanja svih troškova ili jednog dijela troškova postupka. Član 401.
Prilikom donošenja odluke o oslobođenju od plaćanja troškova postupka sud će brižljivo ocijeniti sve okolnosti, a naročito će uzeti u obzir vrijednost predmeta spora, broj lica koja stranka izdržava i prihode koje imaju stranka i članovi njene porodice.
Član 402. st. (1) i (2) Odluku o oslobođenju od plaćanja troškova postupka donosi prvostepeni sud na prijedlog stranke.
Stranka je dužna da uz prijedlog podnese dokaze o svom imovnom stanju.
27. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 60/17 – odluka USBiH, 115/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18) Hitnost i redoslijed postupanja Član 5.
(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 72 0 P 026926 19 Gž od 9. aprila 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 27. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant pobija presudu Okružnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i segment suđenja u razumnom roku, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13 Evropske konvencije i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
34. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
35. U konkretnom slučaju apelant osporava odluke koje su donesene u mjeničnom sporu kojima je apelant obavezan na isplatu duga, iz čega slijedi zaključak da se radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
a) U odnosu na osporene odluke
36. Apelant iznosi brojne prigovore koji se, u suštini, svode na proizvoljnu ocjenu dokaza i posljedično na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje na koje je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Apelant tvrdi da je tokom postupka dokazao da se u konkretnom slučaju radi o bjanko mjenici i da je to opštepoznata činjenica koju ne treba dokazivati u smislu člana 125 stav 4 ZPP, pri čemu se poziva na odluke Vrhovnog suda RS i FBiH koje smatra primjenjivim u njegovom slučaju, koje apelant nije dostavio na uvid. Apelant se poziva i na Odluku Ustavnog suda broj AP 1336/17 koju smatra primjenjivom u svom slučaju. Apelacijom se osporava i odlučenje redovnih sudova o prijedlogu za oslobađane od plaćanja troškova postupka. Povredu parničnog postupka apelant dovodi u vezu s činjenicom da Okružni sud izrekom nije odbacio dopunu žalbe za koju je utvrđeno da je podnesena neblagovremeno.
37. U vezi s iznesenim prigovorima Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
39. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
40. Imajući u vidu brojne apelantove prigovore u kontekstu obrazloženja redovnih sudova Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su oni opravdani. Prije svega, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom saglasno utvrdili osnovanost tužbenog zahtjeva uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju radi o trasiranoj mjenici koja sadrži sve bitne elemente koji su propisani članom 3 Zakona o mjenici, odnosno da se njeni eventualni nedostaci u momentu izdavanja mogu dovesti u vezu sa članom 4 istog zakona (dozvoljeno odstupanje), kojom se apelant kao trasat obavezao na isplatu umjesto trasanta (glavni dužnik) ako to on ne učini do dospjelosti mjenice. Suprotno apelantovim tvrdnjama, redovni sudovi su utvrdili da apelant niti jednim dokazom nije dokazao tvrdnju, koju i u apelaciji ponavlja, da se u konkretnom slučaju radi o bjanko mjenici, koju posredno ima u vidu član 18 stav 2 Zakona o mjenici. Stoga, apelantove tvrdnje da je bjanko mjenica opštepoznata činjenica u smislu člana 125 stav 4 ZPP koju ne treba dokazivati Ustavni sud smatra neosnovanim u okolnostima konkretnog slučaja. Upravo su redovni sudovi u konkretnom slučaju na osnovu provedenih dokaza (prije svega, uvidom u mjenicu, njen sadržaj, apelantov iskaz i dr.) utvrdili da se ne radi o bjanko mjenici. U vezi s apelacionim prigovorima kojim apelant ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza u kontekstu utvrđenja redovnih sudova da se u konkretnom slučaju radi o trasiranoj mjenici iznoseći svoje viđenje o kakvoj se mjenici radi, Ustavni sud podsjeća na tačku 38 ove odluke, te ukazuje da njegova uloga nije da činjeničnu ocjenu redovnih sudova zamijeni sopstvenom i opšte je pravilo da je na tim sudovima da cijene dokaze, pa bi stoga bili potrebni uvjerljivi razlozi da Ustavni sud odstupi od činjenica koje su utvrdili redovni sudovi. Shodno tome, Ustavni sud u ocjeni dokaza prvostepenog suda, koju nije doveo u pitanje ni Okružni sud po žalbi, ne uočava ništa što bi za sobom povuklo izuzetno intervenciju Ustavnog suda u tom segmentu. Ustavni sud ne zapaža da je prvostepeni sud uskratio apelantu pravo da predlaže dokaze, odnosno da je odbio da provede neki dokaz, a da za to sud nije ponudio relevantnu argumentaciju. Ustavni sud ne zapaža da apelant ukazuje da mu je tokom postupka bilo uskraćeno neko drugo procesno pravo koje ga je spriječilo da u postupku učestvuje ravnopravno sa suprotnom stranom.
41. U odnosu na prigovore kojima se dovodi u pitanje i odluka o prijedlogu za oslobađanje od troškova postupka Ustavni sud zapaža da je prijedlog odbijen jer su redovni sudovi na osnovu dokaza koje je apelant dostavio uz prijedlog utvrdili da apelant nije dokazao postojanje uslova za oslobađanje od troškova postupka (sudska taksa) u smislu člana 400 ZPP. Apelant, prije svega, nije dostavio dokaze u vezi sa svojom porodičnom situacijom, kako to propisuje član 401 ZPP. Ustavni sud zapaža da je rješenje Osnovnog suda potvrdio Okružni sud koji je ispitao identične prigovore koje apelant ponavlja u apelaciji, a iz obrazloženju redovnih sudova (vidi tač. 17 i 20) ne proizlazi proizvoljnost.
42. U vezi s apelantovim pozivanjem na presude Osnovnog suda koje je donosila ista postupajuća sudija, te entitetskih vrhovnih sudova, Ustavni sud zapaža da apelant uz apelaciju nije dostavio presude na koje se pozvao, pa se u takvim okolnostima Ustavni sud o presudama ne može izjasniti. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je postojanje suprotnih sudskih odluka stalna karakteristika pravnih sistema koji se zasnivaju na mreži sudećih i žalbenih sudova s nadležnošću na određenoj teritoriji. Takve razlike se mogu javiti u okviru istog suda. Ovo se, samo po sebi, ne može smatrati suprotnim Konvenciji (vidi Evropski sud, Santos Pinto protiv Portugalije broj 39005/04, stav 41, 20. maj 2008. godine i Tudor Tudor protiv Rumunije broj 21911/03, stav 29, 24. mart 2009. godine).
43. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja presude nižih sudskih instanci od Vrhovnog suda RS, koji u predmetnom slučaju nije ni odlučivao. Stoga, Ustavni sud smatra da bi pozivanje na presude Vrhovnog suda RS bilo relevantno za taj sud koji je zadužen, između ostalog, i za ujednačavanje sudske prakse.
44. Ustavni sud je prilikom odlučenja imao u vidu i Odluku broj AP 1336/17 na koju se apelant pozvao u apelaciji. Naime, citiranom odlukom odbačena je kao prima facie neosnovana apelacija apelanta I. I., te je u cijelosti podržano obrazloženje Vrhovnog suda FBiH. Naime, u citiranom predmetu nije bilo sporno da se radi o bjanko mjenici, ali apelant, na kojem je bio teret dokazivanja, tokom tog parničnog postupka nije ponudio dokaze za tvrdnje da je mjenica popunjena suprotno mjeničnoj izjavi. Vrhovni sud FBiH nije utvrdio proizvoljnost nižestepenih sudova koji su primjenom pravila o teretu dokazivanja usvojili tužbeni zahtjev tužiteljice (Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina). Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud praksu iz citiranog predmeta ne može dovesti u vezu s predmetnom apelacijom.
45. Prigovor da Okružni sud nije izrekom odbacio dopunu žalbe za koju je utvrđeno da je neblagovremena Ustavni sud smatra nebitnim za eventualnu povredu nekog od apelantovih ustavnih prava jer Ustavni sud ne vidi u čemu se suštinski ogleda kršenje apelantovog prava na pravično suđenje zbog takvog (eventualnog) formalnog propusta suda kod evidentne činjenice da apelant ne osporava činjenicu da je dopuna žalbe zaista neblagovremena.
46. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) Suđenje u razumnom roku
47. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
48. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
49. Slijedeći sopstvenu praksu, Ustavni sud smatra da dan donošenja rješenja o izvršenju predstavlja trenutak kada je predmetni postupak počeo da teče za apelanta kao izvršenika, te se od tog momenata treba cijeniti dužina trajanja postupka, a ne period od podnošenja prijedloga za izvršenje (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 701/17 od 13. februara 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud donio rješenje o izvršenju 31. januara 2014. godine, protiv kojeg je apelant izjavio prigovor, koji je uvažen tako da je prijedlog za izvršenje smatran tužbom, pa je predmetni postupak okončan u parničnom postupku donošenjem presude Okružnog suda od 9. aprila 2019. godine. Dakle, predmetni postupak (izvršni i parnični) trajao je nešto duže od pet godina (pet godina i dva mjeseca).
50. Predmet ispitivanja su dva postupka (izvršni i parnični) koje će Ustavni sud sagledati zajedno budući da čine cjelinu. Ustavni sud zapaža da je izvršni postupak pokrenut protiv apelanta na osnovu vjerodostojne isprave – mjenice, da je Osnovni sud 31. januara 2014. godine donio rješenje o izvršenju, da je izvršni sud odlučivao o apelantovom prigovoru, da je povodom prigovora održana usmena rasprava na kojoj je apelant dopunio prigovor i da je o prigovorima konačno odlučeno zaključkom od 16. maja 2016. godine (period od dvije godine i tri mjeseca). Ustavni sud primjećuje da je izvršni sud trebalo da predmet proslijedi na parnicu. Međutim, iz raspoloživih dokumenata nije vidljivo kada je to tačno učinjeno, niti je vidljivo kada je parnični sud primio predmet, osim što je vidljivo da je tužiteljica nakon poziva Osnovnog suda od 29. marta 2018. godine za održavanje pripremnog ročišta uredila tužbu 7. maja 2018. godine. Ustavni sud zapaža da je parnični postupak nakon uređenja tužbe na dvije sudske instance okončan presudom Okružnog suda od 9. aprila 2019. godine u roku od 11 mjeseci. Ustavni sud, takođe, zapaža da je parnični sud u okviru tog roka održao dva ročišta i odlučivao o apelantovom prijedlogu za oslobađanje od troškova parničnog postupka (vidi tačku 17 ove odluke).
51. Shodno svemu iznesenom, cijeneći postupke u cjelini (izvršni i parnični) i činjenicu da su ukupno trajali nešto duže od pet godina, i pored evidentne pasivnosti Osnovnog suda prilikom odlučivanja o apelantovim prigovorima u izvršnom postupku i perioda neaktivnosti od donošenja zaključka izvršnog suda do poziva parničnog suda na pripremno ročište (za taj period neaktivnosti ne postoje dokazi u spisu koji bi jasno uputili kome se ta neaktivnost može staviti na teret), Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim apelantov prigovor o kršenju prava na suđenje u razumnom roku.
52. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina postupaka, sagledana u cjelini, zadovoljava zahtjev „suđenja u razumnom roku“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
53. Apelant se poziva i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno za ocjenu dokaza, utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. S obzirom na navedeno, budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
54. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio zakonom propisani redovni pravni lijek u parničnom postupku. Činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj prigovor neosnovan.
Nediskriminacija
55. U odnosu na prigovore u vezi s kršenjem prava na nediskriminaciju Ustavni sud zapaža da je apelant navode koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje kvalifikovao istovremeno i kao kršenje navedenog prava, a Ustavni sud je već zaključio da su ti navodi neosnovani, pri čemu apelant navode o diskriminaciji nije učinio vjerovatnim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi ocjenom provedenih dokaza utvrdili da se radi o trasiranoj mjenici kojom se apelant kao njen potpisnik obavezao na isplatu duga umjesto trasanta, pri čemu su redovni sudovi rasvijetlili sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja jasno ukazavši da se u konkretnom slučaju, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne radi o bjanko mjenici jer apelant u tom pravcu nije dostavio niti jedan relevantan dokaz. Nije prekršeno ni apelantovo pravo na pravično suđenje u segmentu suđenja u razumnom roku kada je predmetni postupak (izvršni i parnični) ukupno trajao pet godina i dva mjeseca, čija ukupna dužina, posmatrana u cjelini, u relevantnim okolnostima konkretnog slučaja zadovoljava kriterijume suđenja u razumnom roku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
57. Nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek kada je apelant imao na raspolaganju i koristio zakonom propisani redovan pravni lijek, a činjenica da taj pravni lijek nije bio djelotvoran za apelanta per se ne pokreće pitanje kršenja tog prava.
58. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije budući da apelant navode o kršenju prava na imovinu i diskriminaciju zasniva na istim navodima kao i pravo na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani.
59. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević