Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4240/19 (S. T. i D. T.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Eksproprijacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4240/19
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4240/19, rješavajući apelaciju Safeta Tuboka i Derviše Tubok, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. ožujka 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Safeta Tuboka i Derviše Tubok.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 027453 16 U od 11. rujna 2019. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Safetu Tuboku i Derviši Tubok, u skladu sa člankom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati ukupan iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati Safetu Tuboku i Derviši Tubok zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa člankom 72.
stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Safeta Tuboka i Derviše Tubok podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 027453 16 U od 11. rujna 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Safet Tubok i Derviša Tubok (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica ili apelanti), koje zastupa Dragan Kramar, odvjetnik iz Ilidže, podnijeli su 6. studenog 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 027453 16 U od 11. rujna 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugostupanjski organ) i Službe za imovinskopravne poslove, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Hadžići (u daljnjem tekstu: prvostupanjski organ) zatraženo je 23. i 24. rujna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 25. rujna do 6. listopada 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelanti su 31. srpnja 2012. godine podnijeli prvostupanjskom organu zahtjev za potpunu eksproprijaciju ostatka nekretnine k.č. broj 1429/1 KO Raštelica (u daljnjem tekstu: predmetna parcela) primjenom članka 11. Zakona o eksproprijaciji.
6. Dopunskim rješenjem prvostupanjskog organa broj 05-31-2-1315/2012 od 15. veljače 2016. godine odbijen je zahtjev apelanata za potpunu eksproprijaciju predmetne parcele primjenom članka
11. Zakona o eksproprijaciji.
7. Rješenjem drugostupanjskog organa broj 05-31-2-368/16 od 13. travnja 2016. godine poništeno je dopunsko rješenje od 15. veljače 2016. godine i predmet je vraćen prvostupanjskom organu na ponovni postupak i odlučivanje.
8. Dopunskim rješenjem prvostupanjskog organa broj 05-31-2-1315/12 od 1. kolovoza 2016. godine odbijen je zahtjev apelanata za potpunu eksproprijaciju predmetne parcele primjenom članka
11. Zakona o eksproprijaciji.
9. Rješenjem drugostupanjskog organa broj 05-31-2-1349/16 od 27. rujna 2016. godine odbijena je kao neutemeljena žalba koju su apelanti izjavili protiv dopunskog rješenja prvostupanjskog organa od 1. kolovoza 2016. godine.
10. Apelanti su 8. studenog 2016. godine podnijeli tužbu protiv rješenja drugostupanjskog organa od 27. rujna 2016. godine. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 027453 16 U od 11. rujna 2019. godine odbijena je tužba apelanata.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski organ, ocjenom provedenih dokaza pojedinačno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zakonito riješio kada je odbio zahtjev apelanata za primjenu članka 11. Zakona o eksproprijaciji. Kantonalni sud je naveo da su razlozi poništenja ranije prvostupanjske odluke bile povrede pravila postupka koje se odnose na izvođenje dokaza vještačenjem, propust da se navedu razlozi ocjene izvedenih dokaza i prigovora na nalaz vještaka, nedovoljno razjašnjeno pitanje pristupnog puta na predmetnu parcelu nakon eksproprijacije i izgradnje autoputa, te dotadašnjeg načina pristupa i nedostatka dokaza o provedenom očevidu u ponovljenom postupku. Također, tu je i propust da se od vještaka poljoprivredne struke zatraži dopuna nalaza, posebno na okolnosti dotadašnjeg načina korištenja predmetne parcele, zanimanja apelanata i značaja predmetne parcele za njihov socioekonomski status. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama članka 11. Zakona o eksproprijaciji propisano da će se na zahtjev vlasnika eksproprirati i preostali dio nekretnine ako se pri eksproprijaciji jednog dijela nekretnine utvrdi da vlasnik nema privredni interes da koristi preostali dio, odnosno ako je uslijed toga na preostalom dijelu onemogućena ili bitno pogoršana njegova dotadašnja egzistencija ili mu je onemogućeno normalno korištenje preostalog dijela nekretnine. Zatim je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je u ponovnom postupku prvostupanjski organ pribavio geodetsku podlogu na kojoj su prikazane parcele koje su predmet eksproprijacije i susjedne parcele preko kojih su apelanti do tada imali pristup na magistralni put M17, kao i zk. izvatke za susjedne parcele. Također je naveo da je održana usmena rasprava na licu mjesta na kojoj su uz sudjelovanje stranaka i vještaka prometne i poljoprivredne struke utvrđene relevantne činjenice.
12. Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke proizlazi da predmetna parcela nema pristupni put niti iz jednog pravca, a takvo stanje je bilo i prije bilo kakvih radova na autoputu. Dalje, na licu mjesta nije uočeno ni postojanje kontura stalne putne komunikacije, dok se na predmetnu parcelu, prije eksproprijacije dijela zemljišta za potrebe izgradnje autoputa, stizalo isključivo preko susjednih imanja. Nadalje, istaknuto je da je uz predmetnu parcelu planirana izgradnja vijadukta i da se operativna površina kolovoza nalazi na stubovima, te da je između stubova vijadukta planiran i ostavljen prolaz prema predmetnoj parceli. Zatim, na predmetnoj parceli ne postoji objekt za stanovanje, pa će joj se pristupati samo po potrebi, a sigurnost osoba neće biti ni najmanje ugrožena. Također, ni okolne parcele nemaju jasno definiranu putnu komunikaciju, te da nakon izgradnje autoputa neće biti ništa lošije stanje koje bi eventualno utjecalo na opravdanost primjene članka 11. Zakona o eksproprijaciji. Dalje, Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke proizlazi da predmetnu parcelu apelanti ne koriste u svrhu intenzivne poljoprivredne proizvodnje, već za košenje trave i pripremanje sijena (proizvodnja sijena smatra se ekstenzivnom poljoprivrednom djelatnošću koja daje najmanju korist za vlasnika nekretnine). Zatim, sama korist koja se ostvaruje na predmetnoj parceli na dotadašnji način omogućava da se nastavi s njenim korištenjem kao i do tada, a to je omogućeno jer apelantima u vlasništvu ostaje velika površina poljoprivrednog zemljišta. Također, navedeno je da se neće pogoršati socijalno-ekonomski status apelanata ako im predmetna parcela ostane u vlasništvu, niti će to utjecati na njihovu egzistenciju jer je dobit koja je ostvarivana od predmetne parcele mala, pa shodno tome nije opravdan zahtjev za primjenu članka 11. Zakona o eksproprijaciji.
13. Kantonalni sud je ukazao da iz dokaza u spisu (nalaz vještaka prometne struke, fotografije s lica mjesta, zapisnik o očevidu, geodetska podloga, zk. izvaci) proizlazi da nikakav službeni put kao javno dobro nije evidentiran na lokalitetu prema predmetnoj parceli, niti je faktički postojao na terenu, jer se radi o njivama na koje se dolazilo nekoliko puta godišnje preko okolnih parcela, što priznaju i sami apelanti, niti je u zemljišnim knjigama evidentirana stvarna služnost. Također je ukazao da je nesporno da apelanti nisu poljoprivrednici i da predmetnu parcelu nisu koristili za intenzivnu poljoprivrednu proizvodnju, već je uglavnom koriste za košenje trave i proizvodnju sijena, što ne može donijeti značajne prihode za materijalnu egzistenciju apelanata. Kantonalni sud je ukazao da je navedena činjenica utvrđena očevidom na licu mjesta, nalazom vještaka poljoprivredne struke i priloženim fotografijama, dok apelanti naprijed navedeno ne pobijaju, niti navode da posjeduju mehanizaciju za obradu predmetne parcele. Zatim je naveo da je prvoapelantova materijalna egzistencija osigurana na drugi način (zaposlen u KJP Sarajevo-šume), o čemu su dostavljeni dokazi, dok je drugoapelantica domaćica i živi u zajedničkom kućanstvu s prvoapelantom, te se njezin status ne može odvojeno promatrati samo u odnosu na njezin suvlasnički dio, nego isključivo zajedno s drugim suvlasnikom i njihovim kućanstvom. Kantonalni sud je ukazao da je značaj predmetne parcele, prema svemu navedenom, zanemariv za ukupnu egzistenciju apelanata. Shodno navedenom, Kantonalni sud je ukazao da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za potpunu eksproprijaciju predmetne nekretnine, odnosno za primjenu članka 11. Zakona o eksproprijaciji.
14. Zatim je ukazao da nisu utemeljeni tužbeni navodi da prvostupanjski organ nije postupio po uputama drugostupanjskog organa. U svezi s tim je naveo da je u ponovnom postupku pribavljena geodetska podloga (parcele koje su predmet eksproprijacije i susjedne parcele preko kojih su apelanti do tada imali pristup na magistralni put), kao i zk. izvaci za susjedne parcele, a da su vještaci, shodno uputama drugostupanjskog organa, izradili dopune nalaza i mišljenja koji su dostavljeni punomoćniku apelanata, na koje se izjasnio i iznio primjedbe. Nadalje je naveo da su vještaci kvalitetno dopunili nalaz i mišljenje i otklonili sve realne sumnje u njihovu vjerodostojnost, čime su ispoštovana pravila postupka o provođenju dokaza vještačenjem. Također je naveo da su vještaci odgovorili na sva bitna pitanja, pa apelanti neutemeljeno ukazuju da su njihovi prigovori na dopunjene nalaze vještaka morali biti dostavljeni vještacima na dodatno izjašnjenje. Zatim je ukazao da nije utemeljen navod da prvostupanjski organ nije odlučio o izuzeću vještaka prometne struke zbog toga što je zahtjev bio paušalan i formuliran tako da ukoliko prvostupanjski organ ne prihvati zahtjev za primjenu članka 11. Zakona o eksproprijaciji tada traži izuzeće vještaka, a što znači da ukoliko prihvati, tada ne traži izuzeće. Dalje je naveo da su neutemeljeni tužbeni prigovori o kontaminaciji tla zato što vještaci nisu ni imali zadatak da cijene kontaminaciju tla, niti imaju stručno znanje iz te oblasti. Kantonalni sud je ukazao da su apelanti trebali predložiti vještačenje, ukoliko su smatrali da je to potrebno, mada imajući u vidu da autoput nije izgrađen, teško bi bilo dati odgovor na vrstu i količinu kontaminacije tla. Također je ukazao da ukoliko apelantima nastupi šteta od kontaminacije tla, uvijek mogu pred sudom pokrenuti postupak za naknadu štete. Kantonalni sud je naveo da je cijenio i ostale tužbene navode, ali imajući u vidu činjenicu da uslijed eksproprijacije jednog dijela nekretnine na preostalom dijelu nije onemogućena ili bitno pogoršana dotadašnja egzistencija apelanata, niti je onemogućeno normalno korištenje preostalog dijela nekretnina, takvi navodi ne mogu utjecati na drugačije rješenje ove upravne stvari. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelanti su naveli da im je prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
16. Apelanti su naveli kronologiju predmetnog postupka od datuma donošenja dopunskog rješenja prvostupanjskog organa od 15. veljače 2016. godine pa do donošenja presude Kantonalnog suda od 11. rujna 2019. godine. Apelanti su naveli da pobijana presuda ne predstavlja obrazloženu odluku, te da Kantonalni sud nije odgovorio na tužbene navode koji su od odlučnog značenja s aspekta predmeta spora. Također su naveli da je izostala ocjena dokaza, da nije utemeljena na pravilnoj primjeni članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da su proizvoljno tumačene odredbe članka 11. Zakona o eksproprijaciji. Dalje su naveli da se pobijana odluka sastoji od navođenja što proizlazi iz nalaza vještaka prometne struke i nalaza vještaka poljoprivredne struke, a da pri tome u svezi s njima nije cijenjeno ništa. Zatim su naveli da posljednje izjašnjenje na nalaz vještaka prometne struke nije poslano na odgovor tom vještaku, kao i da se vještak nije bavio stanjem kakvo jeste, već se bavio neizvjesnim stvarima iz budućnosti (predvidio smanjenje starosti vozila pa će se manje zagađivati predmetna parcela, te da će predmetna parcela u budućnosti imati pristup na magistralni put M17, što nije obrazloženo i potkrijepljeno). Apelanti su naveli da je točno da predmetna parcela nije imala javni pristupni put prije eksproprijacije, ali su okolne parcele bile u vlasništvu istih vlasnika i drugih privatnih osoba preko čijih parcela se pristupalo predmetnoj parceli. Zatim su naveli da će se na parcelama koje su eksproprirane izgraditi autoput, pa neće biti moguće prelaziti do predmetne parcele, niti ustanoviti nužni prolaz. Apelanti su naveli da je neprihvatljiv stav suda da prvostupanjski organ nije morao odlučivati o izuzeću vještaka prometne struke. Također su naveli da nije raspravljano ni o pitanju cijene zemljišta i da nije razjašnjeno pitanje na temelju čega je vještak poljoprivredne struke naveo da će se parcela moći iskorištavati, tj. na koji način će apelanti moći obrađivati parcelu koja nema pristupnog puta i ima oblik koji je nepovoljan za obradu strojevima. Apelanti su naveli da Kantonalni sud nije proučio cijeli spis, posebice nalaze vještaka i dane primjedbe, te da pribavljena dokumentacija ne znači nužno zadovoljavanje zakonom propisane procedure za utvrđivanje činjenica koje su od značaja za neki predmet. Apelanti su naveli da su angažiranjem vještaka bez suglasnosti stranaka, nedostavljanjem dokumentacije, nedostavljanjem izjašnjenja vještacima, te neutvrđivanjem trenutnog stanja povrijeđena njihova prava zagarantirana ovim pravnim sustavom. Apelanti su naveli da je Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 027434 16 U od 30. listopada 2019. godine (koju su dostavili uz apelaciju), u predmetu koji se odnosi na susjednu parcelu (tužitelj M. S. i ostali), uvažena tužba, pobijano rješenje poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak, te su ukazali da se u tom predmetu nije gledalo kakav je put bio prije i je li ga bilo, jer je to irelevantno, već ima li puta ili nema.
17. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku. U svezi s tim su naveli da je postupak pokrenut 2012. godine, a da je okončan odlukom Kantonalnog suda 2019. godine (nakon skoro tri godine od podnesene tužbe), koje ponašanje organa uprave i suda je u suprotnosti sa člankom 38. Zakona o eksproprijaciji, kojim je propisano da se radi o hitnom postupku. Također su naveli da nema opravdanja za toliku duljinu trajanja postupka, što je uzrokovano odlukama i ponašanjem organa uprave i suda. Apelanti su predložili da im se zbog duljine trajanja postupka isplati naknada na ime nematerijalne štete.
b)Odgovor na apelaciju
18. Kantonalni sud je naveo da pobijanom odlukom nije povrijeđen zakon na štetu apelanata, niti je počinjena povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Također je naveo da nije došlo ni do povrede prava na suđenje u razumnom roku iz objektivnih razloga, prije svega zbog broja predmeta u referatu postupajućeg suca, kao i malog broja sudaca na tom i drugim referatima. Kantonalni sud smatra da bi apelaciju trebalo odbiti.
19. Drugostupanjski organ je naveo da je apelacija neutemeljena, te je istaknuo da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju rješenja. Nadalje je naveo da su apelanti svoje nezadovoljstvo ocjenom dokaza i zaključcima o utvrđenom činjeničnom stanju, te primjenom materijalnog prava od organa uprave i danim obrazloženjem donositelja upravnih akata za njihove odluke izrazili u pravnim lijekovima (žalba i tužba). Također je naveo da odluke organa uprave, odnosno suda u upravnom sporu nisu ni mogle biti efektivne za apelante u smislu ostvarivanja prava na koja pretendiraju jer nisu ispunjeni uvjeti predviđeni materijalnim propisom.
20. Prvostupanjski organ je naveo kronologiju postupka od donošenja dopunskog rješenja tog organa od 1. kolovoza 2016. godine do donošenja presude Kantonalnog suda od 11. rujna 2019. godine.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o izvlaštenju („Službene novine Federacije BiH“ br. 70/07, 36/10, 25/12, 8/15 – odluka USFBiH i 34/16). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvlaštenju („Službene novine Federacije BiH“ br. 70/07 i 36/10) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 11. stavak 1.
Na zahtjev vlasnika izvlastit će se i preostali dio nekretnine ako se pri izvlaštenju jednog dijela nekretnine utvrdi da vlasnik nema gospodarskoga interesa koristiti preostali dio, odnosno ako je usljed toga na preostalom dijelu onemogućena ili bitno pogoršana njegova dotadašnja egzistencija ili mu je onemogućeno normalno korištenje preostaloga dijela nekretnine.
Članak 38. stavak 1.
Postupak provođenja izvlaštenja je žuran.
22. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Članak 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
23. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
24. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza.
Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 027453 16 U od 11. rujna 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu punomoćnik apelanata je primio 13. rujna 2019. godine, a apelacija je podnesena 6. studenog 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
31. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud konstatira da se predmetni postupak vodio po zahtjevu apelanata za potpunu eksproprijaciju predmetne parcele koja je u njihovom vlasništvu, dakle u pitanju je predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
U odnosu na pobijanu odluku
33. Ustavni sud zapaža da apelanti, u biti, smatraju da su u konkretnom slučaju proizvoljno ocijenjeni dokazi i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi.
34. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
35. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, u konačnici, nakon provedenog upravnog postupka i upravnog spora odbijen zahtjev apelanata za potpunu eksproprijaciju predmetne parcele. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da su organi uprave i Kantonalni sud prilikom odlučenja imali u vidu sadržaj članka 11. Zakona o eksproprijaciji kao relevantnih odredaba kojima su propisani uvjeti za eksproprijaciju preostalog dijela nekretnine. Dalje, u upravnom postupku provedena su vještačenja po vještaku prometne struke i vještaku poljoprivredne struke. Također, tijekom upravnog postupka na licu mjesta održana je usmena rasprava, kojoj su prisustvovale stranke, kao i vještaci prometne i poljoprivredne struke koji su utvrdili relevantne činjenice potrebne za odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari. U odnosu na apelacijske navode kojima se pobijaju provedena vještačenja, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da su ispoštovana pravila postupka o provođenju dokaza vještačenjem, te da su vještaci prometne i poljoprivredne struke odgovorili na sva bitna pitanja, dok je u odnosu na zahtjev za izuzeće vještaka prometne struke Kantonalni sud zaključio da je taj zahtjev postavljen paušalno. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud jasno obrazložio na temelju kojih dokaza je utvrđeno činjenično stanje, prije svega na temelju nalaza i mišljenja vještaka prometne i poljoprivredne struke, te je dao jasne razloge zbog čega smatra da nisu ispunjene zakonske pretpostavke da bi se udovoljilo zahtjevu za potpunu eksproprijaciju predmetne parcele. Ustavni sud u obrazloženju pobijane odluke ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnost kako u pogledu ocjene izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene relevantnih odredaba Zakona o eksproprijaciji. Osim toga, Ustavni sud smatra da nije utemeljeno pozivanje apelanata na Presudu Kantonalnog suda broj 09 0 U 027434 16 U od 30. listopada 2019. godine jer navedena odluka nije konačna odluka u tom predmetu s obzirom na to da je predmet vraćen organu uprave na ponovni postupak čiji ishod nije poznat.
36. U odnosu na navode iz apelacije da pobijana presuda ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama za odbijanje tužbenog zahtjeva, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Europski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61.). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. srpnja 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima iz apelacije, u pobijanoj presudi odgovorio na svaki navod iz tužbe koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stajalište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neutemeljenim.
37. Shodno izloženom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
U odnosu na duljinu trajanja postupka Relevantna načela
38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir
39. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati razdoblje od 31. srpnja 2012. godine kao dana podnošenja zahtjeva za potpunu eksproprijaciju ostatka predmetne parcele, pa do donošenja presude Kantonalnog suda od 11. rujna 2019. godine, dakle razdoblje od sedam godina i nešto dulje od jednog mjeseca.
Analiza duljine trajanja postupka
40. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora u kojima se odlučivalo o zahtjevu za potpunu eksproprijaciju predmetne parcele. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta (održana rasprava na licu mjesta, učešće vještaka prometne i poljoprivredne struke), Ustavni sud smatra da konkretni predmet sadrži elemente koji ga čine nešto složenijim.
41. Ocjenjujući ponašanje apelanata, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu ne proizlazi da su apelanti svojim postupanjem doprinijeli duljini trajanja postupka.
42. Ocjenjujući ponašanje organa uprave i redovnog suda, Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostupanjskim i drugostupanjskim organom uprave trajao četiri godine i dva mjeseca. Dalje, Ustavni sud zapaža da nakon što je prvostupanjski organ donio dopunsko rješenje od 15. veljače 2016. godine, drugostupanjski organ je odlučujući o žalbi poništio navedeno dopunsko rješenje i predmet vratio prvostupanjskom organu na ponovni postupak i odlučivanje. Također, Ustavni sud zapaža da su prvostupanjski i drugostupanjski organ u ponovnom postupku donijeli dvije odluke (dva rješenja), te tako okončali upravni postupak, nakon čega su apelanti tužbom od 8. studenog 2016. godine pokrenuli upravni spor pred Kantonalnim sudom. Odlučujući o podnesenoj tužbi, Kantonalni sud je 11. rujna 2019. godine donio presudu, dakle Kantonalnom sudu su bile potrebne dvije godine i deset mjeseci da donese odluku po podnesenoj tužbi kojom je okončan predmetni postupak. Ustavni sud zapaža da se prvostupanjski i drugostupanjski organ u odgovoru na apelaciju nisu osvrnuli na navode apelanata u odnosu na duljinu trajanja postupka, dok ni Kantonalni sud, osim što je ukazao na broj predmeta u referatu postupajućeg suca, kao i na mali broja sudaca na ovom (upravni spor) i drugim referatima, nije ponudio objektivno opravdanje za duljinu trajanja upravnog spora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da duljina trajanja predmetnog postupka, koji je ukupno trajao sedam godina i nešto dulje od jednog mjeseca i koji je po zakonu hitne prirode, ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
44. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
45. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima treba isplatiti ukupan iznos od 1.000,00 KM.
46. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
47. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se argumentacija u pravcu povrede ovog prava temelji na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljna ocjena dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava), koje navode je Ustavni već razmatrao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer predmetni postupak nije okončan u roku koji se može smatrati razumnim s obzirom na to da je ukupno trajao sedam godina i nešto dulje od jednog mjeseca, iako se radi o postupku koji se po zakonskim odredbama smatra hitnim.
49. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Kantonalni sud u obrazloženju pobijane odluke dao jasne razloge kako u pogledu ocjene dokaza, utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u odnosu na primjenu relevantnih odredaba Zakona o eksproprijaciji i ZPP-a.
50. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelanti kršenje ovog prava dovode u svezu s pravom na pravično suđenje (proizvoljna ocjena dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava), za koje je Ustavni sud zaključio da su neutemeljeni.
51. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević