Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-738/19 (P. J.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-738/19
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 738/19, rješavajući apelaciju Perice Janjića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Perice Janjića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 107225 18 Kž od 30. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko broj 96 OK 107225 18 K od 6. jula 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Perica Janjić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marko Pisarević, advokat iz Brčkog, podnio je 15. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 107225 18 Kž od 30. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 OK 107225 18 K od 6. jula 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Tužilaštva Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 8. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
4. Presudom Osnovnog suda broj 96 OK 107225 18 K od 6. jula 2018. godine apelant je za radnje opisane u tački I izreke presude proglašen krivim da je počinio krivično djelo neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 232 stav 1 Krivičnog zakona Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZDBBiH), dok je za radnje opisane u tački II izreke presude proglašen krivim da je počinio krivično djelo neovlašćene nabavke, držanja ili prodaje oružja ili bitnih dijelova za oružje iz člana 65 Zakona o oružju i municiji Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine i šest mjeseci.
5. Navedeno je da je apelant krivično djelo neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga počinio tako što je, iako svjestan da je nabavka, držanje i prodaja Cannabis sative (L) tzv. marihuane zabranjena, s ciljem pribavljanja imovinske koristi, svjedoku T. F. prodao dva puta po dva paketića opojne droge upakovane u PVC vrećicu, za što je preuzeo novac u visini od 40.66 KM, a ista opojna droga je u količini od 3,557 grama zajedno sa digitalnom vagom marke First pronađena prilikom pretresa na spratu kuće koju apelant koristi kao podstanar, dakle neovlašćeno prodavao i radi prodaje držao supstance propisom proglašene opojnom drogom. Krivično djelo neovlašćene nabavke, držanja ili prodaje oružja ili bitnih dijelova za oružje iz člana 65 Zakona o oružju i municiji Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine apelant je počinio tako što je u kući koju koristi kao podstanar, iako svjestan da ne posjeduje odgovarajuće isprave o oružju, kao i da je građanima zabranjeno nabavljanje, držanje i nošenje oružja kategorije B, s namjerom, bez odobrenja nadležnih organa Distrikta Brčko BiH, nabavio i držao jedan pištolj marke „Crvena zastava“ kalibra 6,35 mm serijskog broja ET-830923 s punim okvirom od četiri metka i jednim metkom u cijevi oružja, što je protivno članu 7 stav (3) Zakona o oružju i municiji Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, dakle bez važeće isprave o oružju nabavio i držao oružje kategorije B.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je tokom dokaznog postupka prvostepeni sud neposredno saslušao svjedoke poimenično označene u presudi. Takođe, navedeno je da je Zapisnik o saslušanju svjedoka T. F. broj 14.03-04.6-78833/17 od 11. oktobra 2017. godine sačinjen u prostorijama Policije Distrikta Brčko pročitan na glavnom pretresu jer se navedeni svjedok nije mogao pronaći. Saslušan je vještak hemijske struke Šahin Hajdarević, te je izvršen uvid u pismenu dokumentaciju priloženu u spis, označenu u presudi.
7. Dalje, navedeno je da je u pogledu krivičnopravnih radnji opisanih u tački I izreke presude svjedok J. J., policajac, u svom iskazu naveo da mu je apelant poznat jer je bio bezbjednosno interesantno lice za Policiju Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine zbog neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga. Postupajući po naredbi Osnovnog suda, zajedno s kolegama imao je zadatak da izvrši pretres kuće u kojoj je stanovao apelant. Pretresom potkrovlja kuće pronašao je plavi paketić s marihuanom, digitalnu vagu, kao i pištolj u torbici u kojoj se nalazilo pet metaka. O izvršenom pretresu, kao i lokaciji na kojoj je pronađena opojna droga marihuana, digitalna vaga i pištolj načinjena je fotodokumentacija koju je svjedok objasnio na glavnom pretresu. Pretres je izvršen zbog sumnje da se kod apelanta nalazi opojna droga i oružje. O izvršenom pretresu načinio je zapisnik, potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, fotodokumentaciju te izvršio vaganje opojne droge. Pretresanje je izvršeno nakon što je od svjedoka T. F. prikupljena izjava u kojoj je naveo da je, nekoliko dana prije prikupljanja izjave, od apelanta nabavio opojnu drogu. Prilikom pretresa apelant im je odmah saopštio da ima opojnu drogu koja je bila odbačena na vidljivom mjestu na parketu u blizini dimnjaka i pištolj.
8. Svjedok D. V. u svom iskazu je naveo da je apelantu izdao za stanovanje dio porodične kuće, koja je bila namještena. Svjedok se nije sjećao da li je u kući prilikom izdavanja bila digitalna vaga. Poznato mu je da je Policija Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine u njegovoj porodičnoj kući vršila pretres jer ga je o tome obavijestila policija. Bio je prisutan kada je apelant obavljao razgovor sa svjedokom T. F. i jedino čega se sjeća u pogledu tog razgovora jeste da je čuo da je T. F. konstanto pominjao SIPA-u i policiju, ali da nije čuo da su pominjali promet opojnih droga.
9. Iznoseći svoju odbranu u svojstvu svjedoka, apelant je naveo da je bio prisutan kada je policija izvršila pretres kuće u kojoj je stanovao i da je tom prilikom od njega oduzet paket marihuane, pištolj i digitalna vaga. Marihuana koja je pronađena u kući je bila njegova svojina, tvrdio je da je nije posjedovao radi dalje prodaje, nego za svoju upotrebu. Vagu koja je pronađena u dijelu kuće u kojoj je stanovao je koristio iz radoznalosti jer je PVC paketić marihuane mjerio da vidi koliko je težak, i to tako da je paketić otvorio, istresao na vagu, a potom ponovo marihuanu vratio u paketić. Nadalje navodi da nikada T. F. nije prodavao marihuanu. Naveo je da mu je T. F. (u privatnom razgovoru) priznao da ga je policija „stisnula“ i da je morao reći da je drogu kupio od njega zbog toga što mu je policija rekla da su T. F. i njega snimali kako je on, navodno, prodavao drogu T. F. Objasnio je da je u paketu marihuane bilo tri grama i da je taj paketić bio zavaren izvorom toplote i da se radilo o jednom komadu marihuane. Kada je vratio marihuanu u vrećicu, zavario je izvorom toplote. Nakon što mu je tužiteljica predočila fotodokumentaciju u kojoj je vidljivo da paketić nije bio zavaren izvorom toplote nego je zavezan čvor, apelant se složio da je moguće da je tako.
10. Iz zapisnika o saslušanju svjedoka T. F. koji je sačinjen 10. novembra 2017. godine u prostorijama Policije Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine proizlazi da je svjedok poznavao apelanta i da mu je apelant pomogao da nabavi opojnu drogu marihuanu dva ili tri puta. Apelant mu je dva puta prodao marihuanu. Zadnji put kada je od apelanta kupio marihuanu bilo je dva dana prije njegovog saslušanja. Iz nalaza vještaka hemijske struke Šahina Hajdarevića sud je utvrdio da je vještaku na ispitivanje dostavljeno 3,418 grama biljne materije i digitalna vaga. Ispitivanjem hemijskog sastava utvrdio je da biljna materija potiče od biljne vrste Cannabis sativa (L) konoplje, te da biljna materija sadrži tetrahidrokanabinol (THC).
11. Dalje, Osnovni sud je naveo da tokom postupka nije bila sporna činjenica da je izvršen pretres po naredbi Osnovnog suda i da je u potkrovlju kuće u kojoj je kao podstanar stanovao apelant pronađena PVC vrećica u kojoj je bilo 3,557 grama biljne materije, za koju je vještačenjem utvrđeno da potiče od biljne vrste Cannabis sativa (L) konoplje, te da sadrži tetrahidrokanabinol (THC), kao i da je pronađena digitalna vaga na kojoj su pronađeni tragovi tetrahidrokanabinola (THC), odnosno tragova cannabis konoplje. Nije bila sporna ni činjenica da je nabavka, držanje i prodaja Cannabis sativa (L) (tzv. marihuane) zabranjeno budući da se nalazi pod tačkom 13 liste opojnih droga u tabeli zabranjenih tvari i biljaka, shodno čl. 4 i 19 Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga u BiH. Osnovni sud je stava da nespornost tako utvrđenih činjenica proizlazi iz naredbe za pretresanje i privremeno oduzimanje predmeta Osnovnog suda, zapisnika o pretresanju stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, spiska oduzetih predmeta, izvještaja s fotodokumentacijom, izvještaja o vaganju NN biljne materije s fotodokumentacijom, te zapisnika o vaganju nepoznate biljne materije, kao i nalaza i mišljenja vještaka Šahina Hajdarevića, zbog čega je sud provedenim dokazima u poklonio vjeru.
12. Navedeno je da je za apelanta bila sporna činjenica da li je apelant marihuanu držao za svoje potrebe ili radi daljnje prodaje drugim licima. Osnovni sud je u pogledu činjenice da je apelant marihuanu neovlašćeno prodavao i držao radi prodaje u potpunosti prihvatio iskaz svjedoka T. F. koji je pročitan na glavnom pretresu jer se nije moglo obezbijediti njegovo prisustvo, nalazeći taj iskaz istinitim, logičnim i potvrđenim izdavanjem naredbe za pretresanje od Osnovnog suda, kao i zapisnicima o pretresanju stana i prostorija u kojima je apelant bio nastanjen, potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta, kao i fotodokumentacijom. Ukazano je da je T. F. dao iskaz u svojstvu svjedoka u kojem je potvrdio da je od apelanta dva puta kupio po dva paketa opojne droge marihuane za iznos od po 20,00KM, dva dana prije nego što je izvršen pretres, što je i potaklo policijske službenike Policije Distrikta Brčko BiH da zatraže usmenu naredbu za pretresanje dijela kuće u kojoj je nastanjen apelant.
13. Dalje, sud nije prihvatio dio apelantove odbrane u kojoj je tvrdio da je vaganje marihuane izvršio radi znatiželje da utvrdi koliko se marihuane nalazi u PVC vrećici. Naime, sud je našao utvrđenim da je apelant marihuanu vagao na preciznoj vagi radi njene prodaje, a ne znatiželje da vidi koliko se u kesici nalazi marihuane. Osim toga, Osnovni sud je našao njegovu odbranu neuvjerljivom jer apelant nije mogao da opiše način zatvaranja kesica u kojima se nalazila marihuana, broj kesica i druge činjenice. Sud nije prihvatio ni dio apelantove odbrane da je svjedok T. F. bio „pritisnut“ od SIPA-e ili policije, da je prisiljen da kaže da je marihuanu nabavio od apelanta. Dalje, sud je naveo da je prihvatio dio iskaza svjedoka D. V. da je apelantu izdao dio kuće i da mu nije poznato da li je digitalna vaga bila u kući. Sud nije posebno cijenio dio iskaza istog svjedoka o tome da je prilikom susreta apelanta i svjedoka T. F. čuo da je T. F. pominjao SIPA-u jer je ocijenjeno da je to za ovaj predmet nebitno.
14. Osnovni sud je naveo da je na osnovu svega navedenog našao dokazanim da je apelant počinio krivičnopravne radnje opisane pod tačkom I izreke presude i da je tim radnjama ostvario sva obilježja krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga. Osim toga, navedeno je da je apelant krivična djela počinio s direktnim umišljajem jer je bio svjestan svojih djela i htio njihovo izvršenje. Kako uračunljivost optuženog nije dovedena u pitanje, sud ga je proglasio krivim. Prilikom odmjeravanja kazne sud je cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te izrekao kaznu zatvora smatrajući da će se jedino takvom kaznom postići svrha kažnjavanja.
15. Presudom Apelacionog suda broj 96 o K107225 18 Kž od 30. novembra 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena je presuda prvostepenog suda od 6. jula 2018. godine.
16. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant žalbu protiv prvostepene presude podnio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede Krivičnog zakona i odluke o krivičnopravnoj sankciji. Dalje, navedeno je da se neosnovano u žalbi prigovara da je prvostepeni sud počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka, i to odredbe člana 3 (in dubio pro reo), člana 16 stav 2 (teret dokazivanja), člana 280 (vezanost presude za optužbu), člana 281 (dokazi na kojima se zasniva presuda), člana 290 stav 7 (sadržaj presude), te člana 297 stav 1 tačke i) i j) i stav 2 Zakona o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPDBBiH). Osim toga, Apelacioni sud je našao neosnovanim i žalbene prigovore o pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, povredi KZ i odluke o krivičnopravnoj sankciji.
17. Apelacioni sud je ukazao da je tokom postupka utvrdio da je, nakon što su izvedeni svi predloženi dokazi, prvostepeni sud izvršio detaljnu i pravilnu ocjenu svih provedenih dokaza vršeći slobodnu ocjenu dokaza cijeneći ih pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, na način propisan članom 281 stav 2 ZKPDBBiH i došao do činjeničnog utvrđenja na kojem je zasnovao svoje uvjerenje o apelantovoj krivnji. Navedeno je da su bitne činjenice pravilno i potpuno utvrđene, tako da nijedna pravno relevantna i odlučna činjenica nije ostala neutvrđena van razumne sumnje, te da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen KZ. Za takvo činjenično i pravno utvrđenje prvostepeni sud je u odluci naveo objektivne, valjane i prihvatljive razloge, koji govore o pravilnost činjeničnog utvrđenja i zaključka do kojeg je došao nakon pravilne ocjene dokaza, ne ostavljajući prostora ni razloga koji bi dali osnova da se odluka žalbom uspješno dovede u pitanje. Ukazano je da kod takvog činjeničnog utvrđenja kod suda nije bilo dileme u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela, niti dileme u pogledu apelantove krivnje pa da bi u takvoj situaciji bilo osnova za primjenu člana 3 ZKPDBBiH i mogućnosti da se odluči na način koji je povoljni za apelanta.
18. U pogledu izreke prvostepene odluke i opisa djela iz optužnice za koje se apelant teretio, ukazano je da je prvostepeni sud apelanta proglasio krivim za one radnje koje su optužnicom stavljene na teret, kao i da je iz tačke I izreke prvostepene presude vidljivo da je apelant proglašen krivim za krivično djelo neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga, i to tako što je neovlašćeno prodavao i radi prodaje držao supstance propisom proglašene opojnom drogom. Apelacioni sud je podsjetio da je radnja izvršenja navedenog krivičnog djela propisana alternativno budući da je djelo moguće izvršiti preduzimanjem samo jedne od alternativno propisanih radnji kojima se navedeno djelo može počiniti. Navedeno je da je tokom dokaznog postupka utvrđeno da je apelant krivično djelo izvršio preduzimanjem dvije radnje, i to tako što je prodavao i radi prodaje držao supstance propisom proglašene opojnom drogom. Osim toga, Apelacioni sud je bio stava da se prvostepeni sud u dovoljnoj mjeri posvetio svim spornim pitanjima i u pogledu njih dao adekvatne razloge, pa se ne može prihvatiti ni prigovor manjkavosti osporene presude s tog aspekta.
19. Dalje, Apelacioni sud je naveo da je stava da izreka prvostepene presude nije nerazumljiva, protivrječna sama sebi, niti je protivrječna razlozima navedenim u obrazloženju presude. Ukazano je da je izreka presude u potpunoj saglasnosti s razlozima i obrazloženjem presude. Iz obrazloženja presude nedvojbeno proizlazi koji su dokazi provedeni, na osnovu kojih dokaza su utvrđene odlučne činjenice uz adekvatno obrazloženje, što žalbene prigovore u tom pravcu čini potpuno neosnovanim. Ukazano je da je prvostepeni sud apelanta proglasio krivim da je krivično djelo neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga počinio preduzimanjem dvije od više alternativno propisanih radnji jer je utvrđeno da je opojnu drogu prodavao i radi prodaje je držao u stanu gdje je i pronađena. Apelacioni sud smatra da nema nejasnoća kojim je radnjama opisanim u izreci prvostepene presude apelant izvršio krivično djelo budući da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je drogu prodavao T. F., te da je drogu radi prodaje i držao u kući gdje je ona i pronađena nakon izvršenog pretresa, a što je sve dokumentovano pismeno i fotodokumentacijom.
20. Apelacioni sud je stava da je apelant pogrešno zaključio da mu se ne stavlja na teret neovlašćeno držanje droge radi prodaje, pa otuda i pogrešan zaključak da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka j ZKPDBBiH pogrešno tvrdeći da je optužba prekoračena. Ukazano je da, kad se sagleda činjenični opis tačke I izreke presude, ona sadrži opis da je opojnu drogu prodavao, ali i da je i držao, pa potom slijedi kvalifikacija da je neovlašćeno prodavao i radi prodaje držao supstance propisom proglašene opojnom drogom. Sud smatra da apelant razdvaja i pogrešno analizira činjenični opis i pravnu kvalifikaciju, odnosno radnju izvršenja, pa onda pogrešno zaključuje da se apelant ne tereti za držanje droge, pa iz takvog pogrešnog stava izvlači kao posljedicu pogrešan zaključak u pogledu prekoračenja optužnice. Apelacioni sud je ukazao da kod nesporno utvrđenog činjeničnog stanja da je apelant izvršio prodaju droge svjedoku T. F., te činjenice da je droga pronađena u stanu gdje je živio, te u situaciji kada svi provedeni dokazi ukazuju da je apelant preduzeo navedene radnje, onda je i pravilan zaključak da je radnja izvršenja navedenog krivičnog djela realizovana s dvije alternativno preduzete radnje za koje je i optužen, a potom i proglašen krivim, a koje čine krivično djelo iz tačke 1 izreke osporene presude.
21. Apelacioni sud smatra da apelant nije u pravu kada tvrdi da je prvostepeni sud pogrešno ili nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Navedeno je da je sve pravno relevantne i odlučne činjenice prvostepeni sud utvrdio na osnovu pravilne ocjene dokaza u pogledu čije ocjene se takođe neosnovano prigovara, tako da nijedna relevantna činjenica nije pogrešno utvrđena, niti je ostala neutvrđena. Dalje, navedeno je da je pogrešan apelantov zaključak da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je apelant prodavao opojnu drogu samo na osnovu jednog dokaza, i to iskaza svjedoka T. F., čiji iskaz je na osnovu člana 273 stav 2 ZKPDBBiH pročitan na glavnom pretresu iz opravdanih razloga, o čemu je prvostepeni sud dao adekvatno objašnjenje. Naime, i Apelacioni i prvostepeni sud su bili stava da se radi o legalno i zakonito izvedenom dokazu i da se na osnovu samo jednog takvog dokaza ne može isključivo, a ni u pretežnom dijelu zasnovati osuđujuća presuda, na čemu branilac u žalbi podsjeća. Međutim, Apelacioni sud smatra neprihvatljivom apelantovu tvrdnju da je samo na osnovu jednog tako provedenog dokaza utvrđena apelantova krivnja budući da je u kontekstu tog provedenog dokaza prvostepeni sud posmatrao i druge pribavljene dokaze: u kući u kojoj je apelant živio pronađena je određena količina opojne droge, što je na adekvatan način dokumentovano i u pismenoj formi predočeno kao relevantan dokaz, odnosno zapisnik o pretresanju s fotodokumentacijom, adekvatno vještačenje, pronađena digitalna vaga na kojoj su pronađeni tragovi opojne droge, što govori o tome da je vršeno vaganje, pa kada se svi ti provedeni dokazi dovedu u vezu s pročitanim iskazom svjedoka T. F., jedini zaključak koji se mogao izvesti je upravo zaključak do kojeg je došao i prvostepeni sud, a to je da je apelant vršio prodaju i držao radi prodaje opojnu drogu u vrijeme i na način kako je to i opisano u izreci prvostepene presude. Apelacioni sud je naveo da kada se izvrši ocjena apelantovih prigovora na te okolnosti i apelantovog pristupa ocjeni dokaza u odnosu na ocjenu dokaza koju je izvršio prvostepeni sud proizlazi da je apelant cijenio provedene dokaze suprotno članu 281 stav 2 ZKPDBBiH, odnosno da je kod apelanta izostala svaka veza između provedenih dokaza. Apelant se, smatrao je Apelacioni sud, bavi pročitanim iskazom svjedoka T. F., izdvaja pronađene predmete, pa zaključuje da sama vaga bez drugih dokaza predstavlja indiciju, te da je pronađena samo mala količina marihuane, te nepotrebno nabraja šta sve nije pronađeno prilikom pretresa. Kao posljedica takvog pristupa ocjeni dokaza je i pogrešan zaključak u pogledu činjeničnih tvrdnji iz žalbe i više nego proizvoljnog prigovora povredi odredbe člana 281 stav 2 ZKPDBBiH.
22. Apelacioni sud je ukazao da je prvostepeni sud prilikom obrazlaganja zašto nije poklonio vjeru iskazu koji je apelant dao u svojstvu svjedoka naveo da apelant nije mogao da opiše način zatvaranja kesice u kojoj se nalazila opojna droga. Taj dio obrazloženja apelant pogrešno podvodi pod povredu odredbe člana 16 stav 2 ZKPDBBiH i pogrešno zaključuje da je prvostepeni sud teret dokazivanja prebacio na optuženog. Radi se o tome da je prvostepeni sud naveo razloge zbog kojih nije poklonio vjeru apelantovom svjedočenju, što je proizišlo iz iskaza i iznošenja činjenica koje je apelant prezentovao tokom svjedočenja, te se ta ocjena dokaza nikako ne može smatrati prebacivanjem tereta dokazivanja na optuženog, niti je to bila namjera suda. Dalje, Apelacioni sud je našao neprihvatljivima apelantove navode, kao i navode svjedoka D. V. o tome da je apelant dugogodišnji korisnik marihuane i da je količina droge koja je pronađena prilikom pretresa mala, te da je apelant držao za svoje potrebe, a ne u namjeri da je prodaje, smatrajući da su oba iskaza data u namjeri da apelant izbjegne krivičnu odgovornost.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
24. Apelant smatra da su obje presude zahvaćene bitnim povredama odredaba člana 3 (in dubio pro reo), člana 16 stav 2 (teret dokazivanja), člana 280 (vezanost presude za optužbu), člana 281 (dokazi na kojima se zasniva presuda), člana 290 stav 7 (sadržaj presude) te člana 297 stav 1 tačke i) i j) i stav 2 ZKPDBBiH, koje su, prema apelantovom mišljenju, i pojedinačno i zbirno takvog karaktera da su imale odlučujući i neposredan uticaj na donošenje nepravilnih i nezakonitih presuda, odnosno povrede prava na pravično suđenje.
25. Smatra da je tačka I izreke prvostepene presude nerazumljiva i protivrječna samoj sebi, kao i razlozima navedenim u obrazloženju, čime je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka propisana odredbom člana 297 stav 2 tačke i) i j) ZKPDBBiH. Tvrdi da ga je prvostepeni sud proglasio krivim zbog preduzimanja dvije različite radnje izvršenja kojima se može izvršiti navedeno krivično djelo, odnosno zbog neovlašćene prodaje i neovlašćenog držanja radi prodaje. U pogledu neovlašćene prodaje, tvrdi da prvostepeni sud smatra da je optužba dokazala da je apelant prodao određenu količinu opojne droge svjedoku T. F., ali u pogledu neovlašćenog držanja radi prodaje je ostalo nejasno kojim je to radnjama opisanim u izreci apelant preduzeo ovu radnju izvršenja. Prvostepeni sud je u cijelosti prihvatio navode iz optužnice u dijelu koji se odnosi na neovlašćeno držanje opojne droge radi prodaje, međutim, smatra da se pažljivom analizom tih navoda može zaključiti da se apelantu uopšte ne stavlja na teret neovlašćeno držanje radi prodaje u smislu činjeničnog opisa radnji koje se mogu podvesti pod jednu od radnji izvršenja ovog krivičnog djela s obzirom na to da nigdje u činjeničnom opisu nije navedena namjera prometovanja kao element bića tog djela (osim u dijelu u kojem se navodi „radi prodaje držao supstance propisom proglašene opojnom drogom“, što predstavlja pravnu ocjenu djela, a ne radnju izvršenja u činjeničnom smislu). Takvim postupanjem prvostepeni sud ne samo da je prekoračio optužbu proglašavajući apelanta krivim za nešto za šta nije ni optužen, nego nije jasno ni za koje ga je konkretne radnje proglasio krivim u smislu neovlašćenog držanja opojne droge radi prodaje s obzirom na to da radnje opisane u izreci prvostepene presude ne sadrže sve elemente bića ovog krivičnog djela.
26. Dalje, tvrdi da je u vezi s tačkom I izreke osporene presude u dijelu koji se odnosi na prodaju opojne droge jedini dokaz na kojem je prvostepeni sud zasnovao svoju odluku zapisnik o saslušanju svjedoka T. F. od 11. oktobra 2017. godine sačinjen u prostorijama Policije Distrikta Brčko, koji, prema apelantovom mišljenju, nije dovoljan da bi se van razumne sumnje utvrdile odlučne činjenice navedene u ovom dijelu tačke 1 izreke osporene presude. Ukazao je da je navedeni zapisnik o saslušanju svjedoka T. F. u skladu s relevantnim odredbama ZKPDBBiH pročitan na glavnom pretresu zato što se svjedok nije odazivao pozivima suda da pristupi na glavni pretres. To dalje znači da apelant nije imao priliku da tog svjedoka unakrsno ispita i na taj način dovede u sumnju dijelove njegovog iskaza koji terete apelanta. Apelant navodi i da nije bio prisutan kada je svjedok davao izjavu u istrazi. O dokaznoj snazi ovakvih dokaza, odnosno izjava svjedoka koji ne svjedoče na glavnom pretresu sudska praksa u Bosni i Hercegovine je odavno zauzela jasan stav – na takvim dokazima se ne može isključivo ili u pretežnoj mjeri zasnivati osuđujuća presuda. U ovom dijelu apelant je ukazao na Odluku Ustavnog suda broj AP 2140/12 od 15. aprila 2015. godine. U vezi s tim, drugostepeni sud je naveo da je „neprihvatljiva tvrdnja da je samo na osnovu jednog tako provedenog dokaza utvrđena krivica optuženog“ navodeći kao dodatne dokaze „određenu količinu opojne droge“ i „digitalnu vagu na kojoj su pronađeni tragovi“, iz čega izvodi zaključak da „kada se svi ti provedeni dokazi dovedu u vezu s pročitanim iskazom svjedoka T. F. jedini zaključak koji se mogao izvesti je upravo zaključak do kojeg je došao i prvostepeni sud, da je optuženi vršio prodaju i držao radi prodaje opojnu drogu u vrijeme i na način kako je to opisano u izreci prvostepene presude”. Apelant smatra da je Apelacioni sud takvim zaključkom potpuno zanemario stavove sudske prakse potvrđene od Ustavnog suda prema kojem „za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst, zatvoren krug koji dozvoljava samo jedan zaključak u odnosu na relevantne činjenice, te da objektivno potpuno isključuje mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu”. Okolnost da su u apelantovom stanu pronađena 3,5 grama marihuane i digitalna vaga nemaju niti mogu da imaju bilo kakvu dokaznu snagu u smislu utvrđivanja činjenica da li je apelant prodao opojnu drogu svjedoku T. F. U konkretnom slučaju, ova činjenica je mogla da se dokaže isključivo iskazom ovog svjedoka kao jedinog lica koje o tome ima neposredna saznanja. Na glavnom pretresu nije proveden niti jedan drugi dokaz koji bi barem djelomično potvrdio ovu činjenicu.
b) Odgovor na apelaciju
27. Apelacioni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su u apelaciji u pretežnom dijelu sadržani navodi iz žalbe koju je apelant podnio protiv prvostepene presude, o kojima je taj sud odlučio kako je navedeno u presudi tog suda. Ukazano je da apelantova krivnja za krivično djelo neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga nije utvrđena samo na osnovu pročitanog iskaza svjedoka T. F. kao što apelant tvrdi, kao i da je pogrešan apelantov zaključak da je Apelacioni sud zanemario stavove sudske prakse Ustavnog suda.
28. Osnovni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Navedeno je da je sud proveo sve predložene dokaze Tužilaštva i odbrane i na osnovu savjesne ocjene dokaza donio presudu kojom je apelanta proglasio krivim, te da ostaje pri navodima koji su dati u toj presudi. U dopisu od 9. februara 2021. godine koji je dostavio Ustavnom sudu Osnovni sud je naveo da je postupajući po optužnici Tužilaštva odredio glavni pretres za 16. april 2018. godine na koji je, između ostalog, pozvao i svjedoka T. F. Uručenje poziva tom svjedoku nije se moglo izvršiti budući da je dostavljač suda konstatovao da se svjedok odselio s adrese. Sud je 11. aprila 2018. godine izdao dnevnu naredbu kojom je odredio da se svjedoku T. F. uruči poziv za glavni pretres određen za 16. april 2018. godine, te da mu taj poziv bude dostavljen putem Sudske policije Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sudska policija). Dalje, navedeno je da je 17. aprila 2018. godine sud izdao dnevnu naredbu kojom je odredio glavni pretres za 8. maj 2018. godine na koji je pozvao svjedoka T. F., te odredio da će navedenom svjedoku poziv uručiti Sudska policija. Sudska policija je dopisom od 16. aprila 2018. godine obavijestila sud da T. F. nije pronađen na naznačenoj adresi. Sud je 18. aprila 2018. godine ponovno odredio da se svjedoku T. F. uruči poziv za glavni pretres, ali se ni taj poziv nije mogao uručiti svjedoku, što proizlazi iz dopisa Sudske policije od 7. maja 2018. godine, kao i službenih zabilješki od 3. maja 2018. godine i 25. aprila 2018. godine, u kojima je napomenuto da navedeni svjedok živi u Zagrebu, R Hrvatska. Istaknuto je da je sve navedeno konstatovano u zapisniku o glavnom pretresu od 8. maja 2018. godine. Sud je 9. maja 2018. godine izdao naredbu da se u ovoj krivičnoj stvari odredi glavni pretres za 29. maj 2018. godine, te da Sudska policija izvrši uručenje poziva svjedoku T. F. Sudska policija je dopisom od 22. maja 2018. godine obavijestila sud da nije uspjela izvršiti dostavu poziva za glavni pretres uz napomenu da se svjedok nalazi u R Hrvatskoj. Sud je odredio glavni pretres za 29. maj 2018. godine, koji je održan i na kojem je Tužilaštvo predložilo čitanje iskaza koji je T. F. dao tokom istrage u svojstvu svjedoka, pri čemu je napomenuto da je apelantov branilac, advokat Marko Pisarević, naveo da se u principu ne protivi prijedlogu Tužilaštva, pa je sud pročitao izjavu navedenog svjedoka.
29. Tužilaštvo smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, kao i da ne nalazi svrsishodnim da se ponovno osvrće na apelacione navode koji su identični navodima iz žalbe protiv prvostepene presude. Tužilaštvo je navelo da je apsolutno saglasno s navodima iz osporenih presuda.
V.Relevantni propisi
30. Krivični zakon Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 33/13 – prečišćeni tekst, 47/14 – ispravka, 26/16, 13/17 i 50/18) u relevantnom dijelu glasi:
Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga Član 232 (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate propisom proglašene opojnim drogama, kazniće se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Ko organizuje grupu ljudi u cilju počinjenja krivičnog djela iz stava 1 ovoga člana, ili ko postane pripadnikom takve organizovane grupe ljudi, kazniće se kaznom zatvora najmanje tri godine.
(3) Ko neovlašćeno izrađuje, nabavlja, posreduje ili daje na upotrebu opremu, materijal ili supstance za koje zna da su namijenjene proizvodnji opojnih droga, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(4) Opojne droge i sredstva za njihovo pripremanje oduzeće se.
31. Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 34/13 – prečišćeni tekst, 27/14, 3/19 i 16/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 34/13 – prečišćeni tekst i 27/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 273.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
(2) Izuzetno od stava 1 ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane lica umrla, duševno oboljela, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.
(3) Ako se u toku glavnog pretresa optuženi koristi pravom da nije dužan iznijeti svoju odbranu ili odgovarati na postavljena pitanja, zapisnik o iskazu optuženog koji je dat u istrazi može se po odluci sudije ili predsjednika vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo ako je optuženi prilikom saslušanja u istrazi bio upozoren u skladu s članom 78 stavom 2 tačkom c) ovog zakona.
(4) Sud ne može zasnivati presudu kojom se optuženi oglašava krivim isključivo na dokazu iz stava 3 ovog člana.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 297. stav (1) tačke i) i j) i stav (2) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
(...)
i) ako je optužba prekoračena;
j) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 K 107225 18 Kž od 30. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 15. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud će u nastavku ispitati isključivo apelantove navode koji se odnose na tačku I izreke presude Osnovnog suda budući da apelant u apelaciji nije osporio zaključke suda u pogledu tačke II izreke prvostepene presude.
37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom;
38. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobre pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe.
39. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivična djela propisana zakonom. Dakle, radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije.
40. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno ocijenjeni izvedeni dokazi, što je dovelo i do proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno pogrešnog zaključka o tome da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen tačkom I izreke prvostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
41. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
42. Nadalje, apelant smatra da su osporene presude zasnovane isključivo na indicijama, te da ne postoji niti jedan direktan dokaz koji upućuje na činjenicu da je apelant izvršio krivično djelo neovlašćene prodaje opojne droge. U pogledu navedenog, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju da djeluju kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju da budu nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Takođe, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i ne predstavljati zbir dokaza, već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, problematizovanje postojanja konkretnih dokaza za izvršenje predmetnog krivičnog djela u okolnostima predmetnog slučaja, prema ocjeni Ustavnog suda, pokreće i pitanje povrede načela in dubio pro reo. Navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno tom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana njegova krivnja. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKP-a da su sud i drugi organi gonjenja dužni da istinito i potpuno utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju ni u njegovu nevinost.
43. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred redovnim sudovima, o čemu su se i prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. Naime, prvostepeni sud je na osnovu dokaza provedenih tokom postupka: naredbe za pretresanje i privremeno oduzimanje predmeta Osnovnog suda, zapisnika o pretresanju stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, spiska oduzetih predmeta, izvještaja s fotodokumentacijom, izvještaja o vaganju NN biljne materije s fotodokumentacijom, te zapisnika o vaganju nepoznate biljne materije, kao i nalaza i mišljenja vještaka, nesporno utvrdio da je izvršen pretres po naredbi Osnovnog suda i da je u potkrovlju kuće u kojoj je kao podstanar stanovao apelant pronađena PVC vrećica u kojoj je bilo 3,557 grama biljne materije za koju je vještačenjem utvrđeno da potiče od biljne vrste Cannabis sativa, kao i da je pronađena digitalna vaga na kojoj su pronađeni tragovi cannabis konoplje. Nije bila sporna ni činjenica da je nabavka, držanje i prodaja Cannabis sative zabranjeno odredbama Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga u BiH. Dalje, Osnovni sud je u pogledu činjenice da je apelant marihuanu neovlašćeno prodavao i držao radi prodaje u potpunosti prihvatio iskaz svjedoka T. F. koji je pročitan na glavnom pretresu jer se nije moglo obezbijediti njegovo prisustvo, nalazeći taj iskaz istinitim, logičnim i potvrđenim izdavanjem naredbe za pretresanje Osnovnog suda, kao i zapisnicima o pretresanju stana i prostorija u kojima je apelant bio nastanjen, potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta, kao i fotodokumentacijom. Prvostepeni sud nije prihvatio dio apelantove odbrane u kojem je tvrdio da je vaganje marihuane izvršio zbog znatiželje da utvrdi koliko se marihuane nalazi u PVC vrećici jer je našao njegovu odbranu neuvjerljivom budući da apelant nije mogao da opiše način zatvaranja kesica u kojima se nalazila marihuana, broj kesica i druge činjenice. Na osnovu svega navedenog, Osnovni sud je našao dokazanim da je apelant počinio krivičnopravne radnje opisane pod tačkom I izreke presude i da je tim radnjama ostvario sva obilježja krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga. Takav stav prvostepenog suda potvrdio je i Apelacioni sud koji je utvrdio da je sve pravno relevantne i odlučne činjenice prvostepeni sud utvrdio na osnovu pravilne ocjene dokaza, tako da nijedna relevantna činjenica nije pogrešno utvrđena, niti je ostala neutvrđena. Dalje, navedeno je da je pogrešan apelantov zaključak da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je apelant prodavao opojnu drogu samo na osnovu jednog dokaza, i to iskaza svjedoka T. F. čiji iskaz je na osnovu člana 273 stav 2 ZKPDBBiH pročitan na glavnom pretresu iz opravdanih razloga, o čemu je prvostepeni sud dao adekvatno objašnjenje. Naime, i Apelacioni i prvostepeni sud su bili stava da se radi o legalno i zakonito izvedenom dokazu i da se na osnovu samo jednog takvog dokaza ne može isključivo, a ni u pretežnom dijelu zasnovati osuđujuća presuda, na čemu branilac u žalbi podsjeća. Apelacioni sud je pojasnio da je u kontekstu tog provedenog dokaza prvostepeni sud posmatrao i druge pribavljene dokaze: u kući u kojoj je apelant živio pronađena je određena količina opojne droge, što je na adekvatan način dokumentovano i u pismenoj formi predočeno kao relevantan dokaz, odnosno zapisnik o pretresanju s fotodokumentacijom, adekvatno vještačenje, pronađena digitalna vaga na kojoj su pronađeni tragovi opojne droge, što govori o tome da je vršeno vaganje, pa kada se svi ti provedeni dokazi dovedu u vezu s pročitanim iskazom svjedoka T. F., jedini zaključak koji se mogao izvesti je upravo zaključak do kojeg je došao i prvostepeni sud, a to je da je apelant vršio prodaju i držao radi prodaje opojnu drogu u vrijeme i na način kako je to i opisano u izreci prvostepene presude. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, kao i da su jasno naveli vrijednost i uticaj pojedinog dokaza na utvrđivanje odlučnih činjenica, dovodeći ih u međusobnu vezu, pri čemu je izveden zaključak da svi provedeni dokazi predstavljaju zatvoreni krug indicija koje upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim i za koje je osuđen. Stoga, Ustavni sud smatra da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da sudovi i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
44. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je tačkom I izreke prvostepene presude osuđen isključivo na osnovu pročitanog iskaza koji je svjedok T. F. dao na zapisnik u Policiji Distrikta Brčko, te da apelant nije imao priliku da tog svjedoka unakrsno ispita i na taj način dovede u sumnju dijelove njegovog iskaza koji terete apelanta, Ustavni sud primjećuje da su odredbom člana 273 ZKPDBBiH propisani izuzeci od neposrednog provođenja dokaza, pa je u stavu 2 navede odredbe propisano da se zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, duševno oboljela, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da se navedeni svjedok nije mogao pronaći, zbog čega je njegov iskaz pročitan na glavnom pretresu. Ustavni sud zapaža da iz dopisa Osnovnog suda proizlazi da je taj sud preduzeo sve potrebne mjere da se svjedok pronađe i bude saslušan tokom glavnog pretresa, pa nakon više upućenih poziva koji se svjedoku nisu mogli dostaviti zato što nije pronađen na adresi, sud je odredio da se dostavljanje izvrši putem Sudske policije. Kada je Sudska policija obavijestila sud da nije u mogućnosti pronaći svjedoka i uručiti mu poziv, Sud je prihvatio prijedlog Tužilaštva i dozvolio da se njegova izjava pročita, čemu se apelantova odbrana nije protivila. Osim toga, Ustavni sud zapaža da, iako zbog takvih okolnosti apelant nije bio u mogućnosti da svjedoka ispita u bilo kojoj fazi postupka, on je ipak imao mogućnost da na glavnom pretresu osporava navode iz izjave i kredibilitet svjedoka. Štaviše, apelant je tu mogućnost i koristio, te osporio navode navedenog svjedoka na glavnom pretresu, o čemu se prvostepeni sud izjasnio navodeći da nije prihvatio ni dio apelantove odbrane da je svjedok T. F. bio „pritisnut“ od SIPA-e ili policije, da je prisiljen da kaže da je marihuanu nabavio od apelanta. Drugostepeni sud je, izjašnjavajući se o ovim apelantovim navodima, ukazao da se radi o legalno i zakonito izvedenom dokazu i da je u pravu apelant kada tvrdi da se na osnovu samo jednog takvog dokaza ne može isključivo, a ni u pretežnom dijelu zasnovati osuđujuća presuda. Međutim, Apelacioni sud je ukazao da je u kontekstu tog provedenog dokaza prvostepeni sud posmatrao i druge pribavljene dokaze označene u osporenim presudama i došao do zaključka da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je to opisano u prvostepenoj presudi.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.
47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević