Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-354/21 ("Hodurnik" d.o.o. Cazin)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-354/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-354/21, rješavajući apelaciju "Hodurnik" d.o.o. Cazin, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Pročišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Hodurnik" d.o.o. Cazin protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Ip 050749 20 Pž od 16. prosinca 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 Ip 050749 18 Ip od 9. listopada 2020. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Hodurnik" d.o.o. Cazin protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Ip 050749 20 Pž od 16. prosinca 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 Ip 050749 18 Ip od 9. listopada 2020. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. "Hodurnik" d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jasmin Abdagić odvjetnik iz Cazina, podnio je 2. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 Ip 050749 20 Pž od 16. prosinca 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 Ip 050749 18 Ip od 9. listopada 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, određena je predložena ovrha tražitelja ovrhe (Agencija „BAKRAČ Security“ Bihać) protiv apelanta radi naplate novčanog potraživanja u određenom novčanom iznosu sa sporednim potraživanjima, a na osnovu ovršne isprave - Presude.
3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tražitelj ovrhe podnio prijedlog za ovrhu na osnovu ovršne isprave -- pravomoćne presude zbog naplate glavnog duga, zakonskih zateznih kamata i troškova postupka. Dalje je naveo da je prvostupanjski sud odredio predloženu ovrhu, a nakon toga i odbio apelantov prigovor protiv rješenja o ovrsi. S tim u svezi, naveo je da je prvostupanjski sud u obrazloženju odluke istakao da je odredio izvršenje na novčanim sredstvima apelanta bez obzira na činjenicu da ovršna isprava - pravomoćna presuda glasi na „Huremagić" d.o.o. iz Cazina (u daljnjem tekstu: dužnik), jer je tražitelj ovrhe nedvojbeno dokazao da su osnivači dužnika (koji je tuženi iz pravomoćne presude na osnovu koje je podnesen prijedlog za ovrhu), osnovali novu pravnu osobu – apelanta u svrhu izbjegavanja naplate obaveza. Pri tome je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je izvršen prijenos svih sredstava (sa dužnika na apelanta), što je utvrđeno presudom donesenom u kaznenom postupku, a iz izvoda iz sudskog registra proizlazi da su za obje pravne osobe isti osnivači, kao i da je ista adresa sjedišta društava. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je neosnovan apelantov prigovor protiv rješenja o ovrsi, bez obzira na nespornu činjenicu da je usvojio prijedlog za ovrhu na novčanim sredstvima apelanta iako je u ovršnoj ispravi - pravomoćnoj presudi kao tuženi - označen dužnik. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o prigovoru apelanta, pravilno utvrdio odlučne činjenice, a koje je rasvijetlio na održanom ročištu, kojom prilikom apelant nije doveo u sumnju navode iz prijedloga za ovrhu. Pored toga naveo je da apelant nije doveo u sumnju tvrdnje tražitelja ovrhe da je dužnik izvršio prijenos sredstava i imovine na apelanta, a sve radi izbjegavanja naplate nastalih dugovanja, što je utvrđeno i u kaznenom postupku protiv dužnika i njenih osnivača koji je okončan osuđujućom presudom. Također, naveo je da je točnost ovakvih tvrdnji tražitelja ovrhe, prvostupanjski sud potvrdio i iz sadržaja aktualnih izvoda iz sudskog registra iz kojih je utvrdio da su osnivači oba društva iste osobe, da je i sjedište na istoj adresi, te da su računi dužnika blokirani. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da sa sigurnošću može zaključiti da su osnivači dužnika radi izbjegavanja obaveza – plaćanja dugovanja prema vjerovnicima, osnovali novo društvo – apelanta, zbog čega je tražitelj ovrhe pravilno označio apelanta (u prijedlogu za ovrhu). S obzirom da apelant ne temelji prigovor ni na jednom razlogu propisanom odredbom člana 47. Zakona o ovršnom posutpku (u daljnjem tekstu: ZOP), Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno primijenio i materijalno pravo kada se pozvao na odredbu članka 49. ZOP. Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant, u suštini smatra da sudovi nisu obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava. S tim u svezi, ističe da on nije sudjelovao u parničnom postupku u kome je donesena ovršna isprava, a sud je u ovršnom postupku vezan ovršnom ispravom i nema pravo ispitivati namjere ovršenika i trećih osoba. Također, apelant navodi da je nejasno na osnovu kojih odredbi materijalnog prava su sudovi zaključili da dužnik izbjegavao obveze, kao i da ovršna isprava glasi na dužnika a da se radi o sredstvima apelanta. Osim što im je isti osnivač, apelant i dužnik nisu povezana društva niti je tražitelj ovrhe to dokazao da javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom u skladu s čl. 30. st. 2 ZOP-a. Konačno, naveo je da sud u konkretnom slučaju nije trebao odbiti apelantov prigovor nego uputiti tražitelja ovrhe na parnični postupak.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
6. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o ovršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo ovršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi ovršenik, odnosno osoba protiv koje se provodi ovrha. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv u situaciji kada se u ovršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. ožujka 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
7. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovom prizivu podnesenojm u ovršnom postupku, koji je pokrenuo tražitelj ovrhe protiv apelanta, na osnovu pravomoćne sudske odluke. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da u predmetnom ovršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», već da su ona ranije utvrđena navedenom ovršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu i povredu zabrane diskriminacije
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu i zabrane diskriminacije, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu i zabrane diskriminacije, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević