Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2893/19 (M.S.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Radni spor
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2893/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-2893/19, rješavajući apelaciju M.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela M. S.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 076465 19 Rev od 9. april 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 076465 15 Rsž od 5. decembra 2018.
godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 076465 10 Rs od 30. marta 2015. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 15. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 076465 19 Rev od 9. aprila 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 076465 15 Rsž od 5. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 076465 10 Rs od 30. marta 2015. godine.
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-819/19 od 24. aprila 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-819/19 koju je apelantica podnijela 22. februara 2019. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 076465 15 Rsž od 5. decembra 2018. godine, jer je apelantica protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatovao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelantica ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužna na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Rs 076465 10 Rs od 30. marta 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se poništi kao nezakonito rješenje o prestanku ugovora o radu apelantice doneseno od strane Osnovne škole fra Didaka Buntića, Čitluk (u daljnjem tekstu: tuženi) od 15. jula 2010. godine i odluka od 10. septembra 2010. godine (stav 1). Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se poništi kao nezakonito rješenje o prestanku ugovora o radu doneseno od strane tuženog od 27. oktobra 2009. godine (stav 2), a odbijen je i tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se utvrdi da je ništav, protivan zakonu i Kolektivnom ugovoru za oblast osnovnog odgoja i obrazovanja u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, ugovor o radu zaključen između apelantice i tuženog 29. oktobra 2009. godine (stav 3). Nadalje, presudom je odbijen i tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se utvrdi da se nalazila u stalnom radnom odnosu kod tuženog na radnom mjestu učitelj muzičke kulture, sa punim radnim vremenom, pa ju je tuženi dužan vratiti na to radno mjesto, ili druge odgovarajuće poslove, regulisati joj radno-pravni status, isplatiti joj naknadu plate u visini plate koju bi ostvarila da je radila i omogućiti joj obavljanje poslova i radnih zadataka na istom radnom mjestu (stav 4). Takođe, presudom je odbijen i tužbeni zahtjev kojim je apelantica od tuženog tražila isplatu plate na ime naknade pojedinačnih mjesečnih iznosa preciziranih u izreci presudi, sa zakonskom zateznom kamatom (stav 5), dok je tuženi obavezan da apelantici isplati na ime dijela regresa za godišnji odmor za 2008. godinu iznos preciziran u izreci presudi zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (stav 6). Nadalje, presudom je odbijen i tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila od tuženog da joj, na ime doprinosa iz plate i na platu za penzijsko i invalidsko osiguranje za period preciziran u izreci presudi, uplati Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Fond PIO) iznos preciziran u izreci presudi, te da Fondu PIO dostavi podatke potrebne za ostvarivanje prava iz tog osiguranja (stav 7). Konačno, presudom je odbijen i tužbeni zahtjev kojim je apelantica od tuženog potraživala troškove postupka (stav 8), dok je apelantica obavezana da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u izreci presude (stav 9).
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica kod tuženog od 1996. godine obavljala poslove učitelja muzičke kulture po ugovoru na određeno vrijeme, da je radi usklađivanja sa pozitivnim propisima između apelantice i tuženog 5. februara 2008. godine zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te da je tim ugovorom određeno da će apelantica obavljati poslove učitelja muzičke kulture i učitelja violine u muzičkom odjelu i da će te poslove obavljati u centralnoj školi Čitluk. Nadalje je utvrđeno da je rješenjem tuženog o prestanku ugovora o radu od 27. oktobra 2009. godine apelantici prestao radni odnos zbog odvajanja muzičke škole od osnovne škole, kao i da je 29. oktobra 2009. godine između apelantice i tužene zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme od 1. septembra 2009. godine do 15. jula 2010. godine, po kojem će apelantica u centralnoj školi Čitluk obavljati poslove učitelja muzičke kulture. Takođe je utvrđeno da je rješenjem tužene o prestanku ugovora o radu od 15. jula 2010. godine apelantici prestao radni odnos zbog isteka ugovora o radu na određeno vrijeme, te da je po prigovoru apelantice na to rješenje predsjednik školskog odbora odbio prigovor odlukom od 10. septembra 2010. godine.
5. S tim u vezi, Općinski sud je, između ostalog, naveo da je neosnovan tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o radu na određeno vrijeme od 29. oktobra 2009. godine, budući da se prema Zakonu o radu radni odnos može zasnovati na određeno ili neodređeno vrijeme, te da je apelantica svojevoljno potpisala takav ugovor na određeno vrijeme. Takođe, Općinski sud je naveo da je iz istog razloga zakonito rješenje kojim je apelantici prestao ugovor o radu, budući da je do prestanka došlo uslijed proteka roka na koji je ugovor zaključen. Općinski sud je i ostale tužbene zahtjeve apelantice odbio kao neosnovane, iz razloga navedenih u obrazloženju presude, a jedino je usvojen tužbeni zahtjev apelantice u pogledu naknade na ime dijela regresa za godišnji odmor.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 076465 15 Rsž od 5. decembra 2018. godine prvostepena presuda u stavu 1 i 3 izreke je potvrđena, u stavu 2, 4, 5, 7 i 8 preinačena na način da je u tom dijelu odbačena tužba apelantice, dok je u stavu 9 je preinačena u pogledu odluke o troškovima postupka na način da je apelantica obvezana da tuženom nadoknadi troškove postupka u većem iznosu,.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o radu od 29. oktobra 2009. godine, budući da je taj ugovor zaključen u skladu sa noveliranim članom 19. Zakona o radu kojim je propisano da se ugovor o radu može zaključiti na određeno vrijeme, a apelantica ga je svojevoljno potpisala znajući da je zaključen na određeno vrijeme, kod tuženog je obavljala poslove predviđene po tom ugovora i primala naknadu, pa zaključeni ugovor nije ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Dakle, Kantonalni sud je naveo da je nakon što je isteklo vrijeme za koje je ugovor zaključen isti prestao ex lege, u skladu sa članom 86. stav 1. tačka 6. Zakona o radu. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilna odluka prvostepenog suda i u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se poništi kao nezakonito rješenje o prestanku ugovora o radu od 15. jula 2010. godine i odluka od 10. septembra 2010. godine.
8. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je apelantica žalbom pobijala prvostepenu presudu i u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi rješenje o prestanku ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 27. oktobra 2009. godine, pa je taj sud ispitujući presudu po službenoj dužnosti, u pogledu primjene materijalnog prava, u tom dijelu presudu preinačio i tužbu odbacio, jer je tužba podnesena po proteku zakonom propisanog roka iz člana 103. Zakona o radu. Naime, Kantonalni sud je naveo da je apelantica 28. oktobra 2010. godine podnijela tužbu kojom je tražila da se ponište kao nezakoniti rješenje tuženog od 15. jula 2010. godine i odluka od 10. septembra 2010. godine, ali da je tek podneskom od 29. novembra 2010. godine proširila tužbu isticanjem novih tužbenih zahtjeva – da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog od 27. oktobra 2009. godine, da se utvrdi da je apelantica bila u stalnom radnom odnosu kod tuženog, da se vrati na poslove koje je radila do prestanka ugovora, te da joj tuženi isplati naknade plata za sporni period. Kantonalni sud je naveo da su ti tužbeni zahtjevi podneseni po isteku roka propisanog odredbom člana 103. Zakona o radu, budući da iz spisa proizlazi da je apelantica za postojanje rješenja (od 27. oktobra 2009. godine) imala saznanja 29. oktobra 2009. godine, kada je sa tuženim zaključila novi ugovor o radu na određeno vrijeme, zbog čega je u tom dijelu prvostepenu presudu preinačio i tužbu odbacio. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da kada se utvrdi da je neblagovremena tužba u radnom sporu kojom se traži pobijanje zakonitosti otkaza, odnosno rješenja o prestanku radnog odnosa, tada se tužba odbacuje i u pogledu nenovčanog i u pogledi novčanog zahtjeva za isplatu naknade plate, doprinosa na platu, kao i u dijelu zahtjeva kojim se traži da se vrati na posao.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 076465 19 Rev od 9. aprila 2019. godine odbijena je revizija koju je apelantica izjavila protiv presude Kantonalnog suda od 5. decembra 2018. godine.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nije osnovan navod da je drugostepeni sud preispitivao prvostepenu odluku i u dijelu u kojem nije bila pobijana žalbom, te da zbog toga nije mogao tužbu djelimično odbaciti. Vrhovni sud je naveo da su protiv prvostepene presude žalbu izjavili i apelantica i tuženi, da je apelantica u cijelosti osporavala prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu, a da sud po službenoj dužnosti vodi računa o primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je naveo da je rok iz člana 103. Zakona o radu prekluzivni, materijalno-pravni rok čijim protekom stranka gubi samo pravo, te se tužba podnesena po proteku tog roka ima odbaciti u smislu odredbe člana 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku. Budući da je tužbeni zahtjev prvostepenom presudom bio odbijen, Vrhovni sud je naveo da odbacivanje tužbe nije bilo na štetu apelantice, pa je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi apelantice, postupio u skladu s pravilima parničnog postupka kada je tužbu u navedenom dijelu odbacio. Vrhovni sud je, takođe, naveo da je drugostepeni sud prilikom odbacivanja tužbe prvostepenu presudu trebao ukinuti, a ne preinačiti, ali da sama ta okolnost drugostepenu presudu ne čini nezakonitom.
11. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno utvrdio da tužbeni zahtjev za poništenje rješenja o prestanku ugovora o radu na neodređeno vrijeme nije blagovremen. Naime, Vrhovni sud je naveo da je rješenje doneseno 27. oktobra 2009. godine, da je apelantica za njega saznala najkasnije 29. oktobra 2009. godine kada je zaključila novi ugovor o radu, a da je tužbeni zahtjev za poništenje tog rješenja istaknut 29. novembra 2010. godine u podnesku dostavljenom sudu nakon podnošenja tužbe. Vrhovni sud je, dalje, naveo da nisu relevantni navodi da je apelantica za navedeno rješenje o prestanku ugovora o radu na neodređeno vrijeme saznala tek u 2010. godini od prosvjetnog inspektora, budući da, kako to pravilno utvrđuje i drugostepeni sud, apelantica nije mogla zaključiti novi ugovor o radu na određeno vrijeme, a ne biti upoznata sa činjenicom da joj je raniji ugovor prestao. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno drugostepeni sud u konkretnom slučaju primijenio odredbu člana 103. Zakona o radu i tužbu odbacio kao neblagovremenu. Vrhovni sud je, dalje, naveo da su i tužbeni zahtjevi za vraćanje na poslove koje je apelantica obavljala prije prestanka ugovora o radu, te za isplatu naknade plate i uplatu doprinosa podneseni po proteku roka od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, budući da je njihova osnovanost zavisila od osnovanosti tužbenog zahtjeva za poništenje rješenja o prestanku ugovora o radu na neodređeno vrijeme, zbog čega je tužba pravilno odbačena i u tom dijelu.
12. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je bez osnova navod da je drugostepeni sud svoju presudu zasnovao na činjeničnom stanju koje prvostepeni sud nije utvrđivao, budući da je drugostepeni sud ocjenu o neblagovremenosti tužbe zasnovao na okolnosti da je apelantica samim zaključenjem ugovora na određeno vrijeme saznala za prestanak ranijeg ugovora koji je bio zaključen na neodređeno vrijeme. Vrhovni sud je naveo da je u tom pogledu jedino relevantno da je ugovor na određeno vrijeme između apelantice i tuženog zaključen 29. oktobra 2009. godine, što među parničnim strankama nije ni bilo sporno, a utvrđeno je od strane nižestepenih sudova uvidom u sam taj ugovor. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova u pogledu neosnovanosti tužbenih zahtjeva kojima se traži utvrđenje ništavosti ugovora o radu na određeno vrijeme od 29. oktobra 2009. godine, te poništenje rješenja o prestanku ugovora o radu od 10. septembra 2010. godine, te da u cijelosti prihvata detaljne i valjane razloge koje je u tom pogledu dao drugostepeni sud.
Apelacioni navodi
13. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je presuda Kantonalnog suda nezakonita, jer je taj sud prvostepenu presudu preispitao u dijelu u kojem nije bila izjavljena žalba, a odluku je zasnovao na drugačije utvrđenom činjeničnom stanju u odnosu na prvostepenu presudu. Apelantica smatra da je Kantonalni sud povrijedio procesne odredbe kada je preinačio prvostepenu presudu i dio tužbenog zahtjeva odbacio, te navodi da joj je takvom odlukom suda povrijeđeno pravo na pristup sudu. Takođe, apelantica smatra da činjenično stanje nije ispravno utvrđeno, da tuženi nije dokazao kada je apelantici uručio otkaz ugovora o radu na neodređeno vrijeme, te da je apelantici ugovor o radu otkazan iz drugih razloga, a ne onih navedenih u odlukama tuženog. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na pravično suđenje u „razumnom roku“, ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentovala. Relevantni propisi
14. Zakon o radu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 19.
Ugovor o radu zaključuje se:
1. na neodređeno vrijeme;
2. na određeno vrijeme.
(...)
Član 86. tačka 6) Ugovor o radu prestaje:
6. istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme;
Član 103.
(...)
Zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.
(...)
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. U pogledu apelantičinih navoda kojim ukazuje da je drugostepeni sud preispitao prvostepenu odluku i u dijelu u kojem nije bila pobijana žalbom, da je drugostepeni sud pogrešno utvrdio da tužbeni zahtjev nije bio blagovremen, te da je drugostepeni sud svoju presudu zasnovao na činjeničnom stanju koje prvostepeni sud nije utvrđivao Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred Vrhovnim sudom, te nalazi da je Vrhovni sud u vezi sa ovim prigovorima dao detaljna i jasna obrazloženja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud uočava da je apelantica u apelaciji samo paušalno navela da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom roku“, ali da te navode nije obrazlagala, pa se Ustavni sud neće upuštati u ocjenu tih navoda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević