Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4197/19 (O. O.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Povreda
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Djelotvoran pravni lijek
- Upravni spor
- Revizija
- Upravni postupak
- Vanredni pravni lijekovi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-4197/19
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4197/19, rješavajući apelaciju Osmana Okanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Osmana Okanovića.
Utvrđuje se povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 011453 16 Uvp 2 od 3. oktobra 2019.
godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Osman Okanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše podnio je 29. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 011453 16 Uvp 2 od 3. oktobra 2019. godine. Apelant je 14. novembra 2019. godine i 11. februara 2021. godine dopunio apelaciju (dostavio apelaciju na propisanom obrascu i popunjenu prema uputama, te traženu dokumentaciju).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 26. oktobra 2020. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. novembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Opštine Velika Kladuša, Opštinska uprava za geodetske poslove i katastar nekretnina broj 04/3-952-672/89 od 11. aprila 1990. godine, u katastarskom operatu koji se vodio kod tog organa promijenjeno je upisano stanje, i to na način da je M. B. kao dotadašnji korisnik nekretnine (pobliže opisane u predmetnom rješenju) brisan, te da je kao novi korisnik iste nekretnine upisan apelant. Nadalje, konstatovano je da će se novoutvrđeno stanje primjenjivati za razrez poreza ličnog dohotka od poljoprivredne djelatnosti od 1. januara 1990. godine. U obrazloženju predmetnog rješenja istaknuto je da su promjene navedene u izreci rješenja utvrđene i provedene u katastarskom operatu na osnovu primljenog zahtjeva – rješenja zavedenog pod stavkom promjene broj 46/89, kao i da o pojedinačnim promjenama stranka može izvršiti uvid u katastarskom operatu kod tog organa.
6. Obaviješću Opštine Velika Kladuša, opštinskog načelnika (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 04- 31/6-1625/16 od 1. juna 2016. godine, apelant je obaviješten da je izvršen uvid u rješenje od 11. aprila 1990. godine, te da je utvrđeno da se radi o rješenju Opštinske uprave za geodetske poslove i katastar nekretnina u predmetu provođenja promjena u katastarskom operatu na osnovu člana 60. stav 3. Zakona o premjeru i katastru zemljišta. Nadalje, istaknuto je da su promjene izvršene na osnovu apelantovog zahtjeva od 30. oktobra 1989. godine za provođenje kupoprodajnog ugovora zaključenog između M. B. kao prodavca i apelanta kao kupca nekretnine (pobliže opisane u navedenoj obavijesti). Također, predmetno rješenje o izvršenoj promjeni korisnika na temelju kupoprodajnog ugovora uredno je dostavljeno strankama, protiv predmetnog rješenja nisu izjavljivane žalbe, te je ono postalo pravosnažno 19. avgusta 1990. godine. Tuženi je dalje obavijestio apelanta da je u skladu sa članom 262. stav 2. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) utvrdio da nema potrebe ukidati ili mijenjati predmetno pravosnažno rješenje jer smatra da je prilikom njegovog donošenja pravilno primijenjen materijalni propis. U konačnici, konstatovano je da predmetni dopis po svojoj pravnoj prirodi nije upravni akt i da se protiv njega ne mogu koristiti pravni lijekovi.
7. Rješenjem tuženog broj 07-05-464/16 od 7. juna 2016. godine apelantu je odobren zahtjev za pristup informaciji. U obrazloženju predmetnog rješenja tuženi je naveo da se apelant obratio tuženom zahtjevom za pristup informaciji, odnosno da je tražio „skicu parcele i skicu kuće na parceli prvobitnu od 21. maja 1976. godine do 24. avgusta 1977. godine“, te da iz apelantovog podneska kojim je dopunio predmetni zahtjev proizlazi da apelant traži dostavljanje kopije katastarskog plana ili kopije urbanističkog plana. U vezi s tim, tuženi je naveo da je kopija katastarskog plana javna isprava koja se izdaje na zahtjev stranke, te da se apelant može obratiti zahtjevom za izdavanje kopije katastarskog plana kojom se dokazuje kako je katastarska čestica prikazana na katastarskom planu. Pri tome, tuženi je naveo da obavještava apelanta da traženoj informaciji može pristupiti lično u prostorijama tuženog i podnijeti zahtjev kod Službe za imovinskopravne, geodetske i katastarske poslove. Također, navedeno je da se apelant za izdavanje izvoda iz urbanističkog plana može obratiti zahtjevom kod Službe za građenje, komunalne djelatnosti i zaštitu okoliša.
8. U upravnom sporu apelanta protiv tuženog, zbog šutnje administracije, Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) Rješenjem broj 01 0 U 011453 16 U od 18. jula 2016. godine odbacio je apelantovu tužbu kao nedopuštenu.
9. U obrazloženju navedenog rješenja Kantonalni sud je naveo da apelant u tužbi nije označio akt koji se tužbom pobija jer takav akt nije donesen, te da je samo dostavio obavijest tuženog od 1. juna 2016. godine. Nadalje, iako je Rješenje broj 04/3-952-672/89 od 11. aprila 1990. godine doneseno u upravnom postupku i na osnovu odredaba ZUP-a, Kantonalni sud je istakao da osporenim aktom nije konačno odlučeno o pravima ili obavezama bilo kojeg pojedinca ili pravne osobe, a što predstavlja odlučujući uvjet da bi se neki akt mogao smatrati upravnim aktom. Također, Kantonalni sud je istakao da je apelant navedeno rješenje dobio u 1990. godini i da se na njega nije žalio, zbog čega je postalo pravomoćno 19. avgusta 1990. godine. Nadalje, navedeno je da se apelant žalio nakon 26 godina, te da je prvostepeni organ apelantu poslao obavijest od 1. juna 2016. godine. Budući da je navedeno rješenje pravomoćno, a da je apelant upravni spor pokrenuo protiv obavijesti, Kantonalni sud je naveo da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da navedena obavijest nema obilježja upravnog akta u smislu člana 8. stav 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), te da je u skladu s odredbom člana 25. stav 1. tačka 2. ZUS-a odlučeno kao u izreci rješenja.
10. Protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda od 18. jula 2016. godine apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljnjem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje), koji je odbačen Rješenjem Vrhovnog suda broj 01 0 U 011453 16 Uvp 2 od 3. oktobra 2019. godine.
11. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da ZUS ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke same mogu preduzimati radnje u upravnim sporovima (konkretno za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje), te da se u predmetnoj pravnoj stvari, u smislu odredbe člana 55. ZUS-a, shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je ukazao na to da je odredbom člana 301b. st. 1. i 2. ZPP-a propisano da stranka može podnijeti reviziju posredstvom punomoćnika koji je advokat, a izuzetno od stava 1. navedenog člana da stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno da za nju reviziju može podnijeti kao punomoćnik osoba koja je prema odredbama tog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati je u tom svojstvu, iako nije advokat, ako ima položen pravosudni ispit.
12. Vrhovni sud je dalje naveo da je dopisom od 18. septembra 2018. godine pozvao apelanta da dostavi dokaz o položenom pravosudnom ispitu u roku od 10 dana od dana prijema dopisa, u smislu citiranih odredaba ZPP-a, s napomenom da će se u protivnom podneseni zahtjev odbaciti kao izjavljen od neovlaštene osobe, shodno odredbi člana 44. stav 1. ZUS-a. Nadalje, istaknuto je da je apelant navedeni dopis lično primio 25. septembra 2018. godine, ali da do donošenja predmetne odluke nije dostavio dokaz o položenom pravosudnom ispitu. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je, u skladu s odredbom člana 247. stav 2. ZPP-a, kojom je propisano da je revizija nedozvoljena ako nije izjavljena posredstvom punomoćnika iz člana 301b. (stav 1) istog zakona, ili ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije (stav 2), zahtjev za vanredno preispitivanje shodnom primjenom člana 44. stav 1. ZUS-a odbacio kao izjavljen od neovlaštene osobe.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant, u suštini, ukazuje na to da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant ističe da je osporeno rješenje doneseno u suprotnosti s onim što zakon nalaže, te problematizuje primjenu odredaba ZPP-a i ZUS-a jer Vrhovni sud nije donio odluku meritorno. Apelant dalje ukazuje na to da mu je onemogućen pristup informaciji koju mu tuženi nije dostavio, te u vezi s tim ukazuje da mu je Rješenjem broj 07-05-464/16 od 7. juna 2016. godine odobren pristup informaciji, ali mu nije dostavljeno ono što je on tražio. b)Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svom rješenju od 3. oktobra 2019. godine i razlozima na koje se pozvao u rješenju. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05):
2. Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Član 41.
Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu.
Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.
Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.
Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Član 42. st. (1) i (2) Zahtjev za vanredno preispitivanje predaje se na način određen u članu 19. ovog Zakona kantonalnom sudu protiv čije odluke se podnosi zahtjev.
Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana dostavljanja stranci sudske odluke protiv koje se podnosi zahtjev.
Član 44. stav (1) Nedozvoljen ili neblagovremen zahtjev iz člana 41. ovog Zakona ili zahtjev koji je podnijelo neovlašteno lice, nadležni sud odbacit će rješenjem.
Član 46.
Nadležni sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz člana 41. ovog Zakona.
Presudom kojom zahtjev iz stava 1. ovog člana uvažava, nadležni sud može ukinuti ili preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnesen zahtjev.
Ako Vrhovni sud Federacije ukine sudsku odluku predmet vraća kantonalnom sudu čija je odluka ukinuta, a ako kantonalni sud ukine sudsku odluku predmet vraća vijeću iz stava 3. člana 42. ovog Zakona, odnosno sudiji pojedincu čija je odluka ukinuta. Taj sud, odnosno vijeće ili sudija pojedinac dužni su da izvedu sve procesne radnje, da rasprave pitanja na koja im je ukazao nadležni sud i da donesu odgovarajuću odluku.
5. Ostale odredbe postupka Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 237. stav (1) (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.
Član 247. st. (1) i (2) (1) Nedozvoljenu reviziju odbacit će revizijski sud rješenjem, kao i nepravovremenu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlaštenja, nije učinio prvostepeni sud.
(2) Revizija je nedozvoljena ako nije izjavljena putem punomoćnika iz člana 301b. ovog zakona, ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije, ili osoba koja je odustala od revizije, ili ako osoba koja je izjavila reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti.
Član 301b.
(1) Stranka može podnijeti reviziju putem punomoćnika koji je advokat.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao punomoćnik osoba koja je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati je u tom svojstvu iako nije advokat, ako ima položen pravosudni ispit.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 01 0 U 011453 16 Uvp 2 od 3. oktobra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 28. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 29. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant osporava rješenje Vrhovnog suda tvrdeći da mu je tim rješenjem, u suštini, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelant navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
22. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je rješenjem Vrhovnog suda odbačen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje zbog toga što apelant nije dostavio dokaz o položenom pravosudnom ispitu, pa, shodno tome, nije ovlašten za podnošenje takvog zahtjeva. Također, Ustavni sud zapaža da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja Vrhovnog suda Kantonalni sud u upravnom sporu odbacio kao nedopuštenu apelantovu tužbu, uz obrazloženje da obavijest tuženog od 1. juna 2016. godine, koju je apelant dostavio uz tužbu, nema obilježja upravnog akta u smislu člana 8. stav 2. ZUS-a (iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda proizlazi da apelant u tužbi nije označio akt koji se tužbom pobija, već da je samo dostavio obavijest tuženog od 1. juna 2016. godine). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju odlučivalo samo o procesnim pitanjima, tj. o procesnoj dopustivosti predmetne tužbe. Dakle, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o „apelantovim građanskim pravima i obavezama“ u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega bi slijedilo da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je apelant osporio rješenje Vrhovnog suda suštinski ukazujući da je nepravilnom i nezakonitom primjenom prava tog suda odbačen zahtjev za vanredno preispitivanje zbog toga što apelant nije imao položen pravosudni ispit, na koji način su mu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju pojavilo pitanje efektivnosti pravnog lijeka propisanog zakonom – zahtjeva za vanredno preispitivanje u upravnom sporu.
23. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u svojoj praksi zaključio da je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Na osnovu principa iura novit curia, Evropski sud je, na vlastitu inicijativu, razmatrao aplikacije u odnosu na članove i stavove Evropske konvencije na koje se aplikanti nisu bili pozvali, pa čak i u odnosu na odredbe koje je bio proglasio nedopustivim uz istovremeni zaključak da je aplikacija dopustiva prema drugoj odredbi. Ovo zato što Evropski sud smatra da su za pravnu kvalifikaciju navoda iznesenih u aplikaciji odlučne činjenice koje su u njoj navedene, a ne samo pravni osnov na koji se aplikant pozvao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Şerife Yiğit protiv Turske, presuda od 2. novembra 2010. godine, tačke 51–52 s daljnjim referencama). Sličnu praksu ima i Ustavni sud u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 10/16 i na www.ustavnisud.ba).
24. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, Ustavni sud će najprije ispitati navode o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.[…]
27. Član 13. Evropske konvencije glasi:
Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinile osobe koje su postupale u službenom svojstvu.
28. Ustavni sud uočava da je predmetni postupak okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda kojim je odbačen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje (koji je apelant lično podnio protiv rješenja Kantonalnog suda) kao izjavljen od neovlaštene osobe. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud kao razloge za odbacivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje naveo da ZUS ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke same mogu preduzimati radnje u upravnim sporovima, te da se u ovoj pravnoj stvari, u smislu člana 55. ZUS-a, shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe ZPP-a, odnosno da stranka može podnijeti reviziju samo posredstvom punomoćnika koji je advokat, ili izuzetno sama ukoliko posjeduje položen pravosudni ispit, te da je, a priori, odbacio apelantov zahtjev. Dakle, u okviru predmetnog postupka se pojavilo pitanje efektivnosti pravnog lijeka propisanog zakonom – zahtjeva za vanredno preispitivanje u upravnom sporu.
29. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je o istom pravnom pitanju raspravljao u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 429/19 od 28. oktobra 2020. godine, AP 284/19 od 15. jula 2020. godine, AP 6522/18 od 20. maja 2020. godine i AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je identične apelacione navode razmotrio s aspekta povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Tako je Ustavni sud u predmetu broj AP 5055/18 naveo sljedeće: „U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je u ZUS-u propisan zahtjev za vanredno preispitivanje kao jedan od pravnih lijekova koji se može koristiti u upravnom sporu. U članu 41. ZUS-a eksplicitno je propisano da ovaj zahtjev može podnijeti 'stranka' protiv pravomoćne odluke donesene u upravnom sporu. Također, ZUS propisuje način na koji se zahtjev za vanredno preispitivanje podnosi (član 42), te postupak po zahtjevu za preispitivanje (čl. 43–46). Odredbe o postupku uključuju i mogućnost odbacivanja zahtjeva ako ga je podnijela neovlaštena osoba (član 44. stav 1), ali i mogućnost meritornog odlučivanja u slučaju da je zahtjev dozvoljen. Meritorno odlučivanje uključuje mogućnost suda da odbije ili usvoji zahtjev. Ako usvoji zahtjev, onda sud može preinačiti osporenu odluku ili je ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje (član 46). Zatim, Ustavni sud je ukazao: 'Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da ZUS ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke mogu izjaviti ovaj pravni lijek, pa se, na osnovu člana 55. ZUS-a, pozvao na odredbe ZPP-a koje regulišu pitanje ko je osoba ovlaštena za podnošenje revizije'. Međutim, Vrhovni sud u obrazloženju osporenog rješenja nije posebno obrazložio takav stav. Najprije, nije obrazloženo zašto je, uprkos odredbama čl. 41–46. ZUS-a, sud zaključio da taj zakon ne sadrži odredbe o uvjetima za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje, pa se može zaključiti da je taj stav proizvoljan. Osim toga, u odnosu na shodnu primjenu odredaba ZPP-a o zastupanju, u osporenom rješenju je također izostalo obrazloženje zbog čega sud smatra da je takva shodna primjena opravdana ako se imaju u vidu navedene odredbe ZUS-a. […] Naime, ZUS u članu 55. jasno propisuje shodnu primjenu 'odgovarajuće odredbe' ZPP-a, samo ako ZUS 'ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima'. Međutim, kako je Ustavni sud već naveo, članom 41. propisano je da zahtjev za vanredno preispitivanje može izjaviti 'stranka', dakle svaka stranka bez ograničenja. Takvo je i rješenje u ZPP-u u odnosu na podnošenje revizije (član 237. stav 1), ali kasnijim izmjenama i dopunama ZPP-a precizirani su uvjeti koje 'stranke' koje izjavljuju reviziju moraju ispuniti da bi se smatrale osobom ovlaštenom za podnošenje revizije (čl. 247. stav 2. i 301.b ZPP-a). Dakle, ograničenja parnične sposobnosti stranke za izjavljivanje revizije u parničnom postupku eksplicitno su propisana zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 382/17 ispitivao ograničenje prava na pristup sudu u vezi s tim ko može izjaviti reviziju, te da je zaključio da su uvjeti za izjavljivanje revizije propisani zakonom značajno izmijenjeni, što zahtijeva 'podizanje stepena stručnosti zastupanja pred najvišom sudskom instancom u entitetima, odnosno efikasniji i stručniji rad prilikom korištenja revizije kao vanrednog pravnog lijeka, što je bilo i nužno s obzirom na dodatne zakonske izmjene u vezi s dopuštenošću revizije' (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 382/17 od 10. maja 2017. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 39/17, tačke 32–33)“.
31. U tom smislu Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio sljedeće: „Međutim, za razliku od ZPP-a, ZUS nije pretrpio bilo kakve izmjene u vezi s opštim uvjetima za izjavljivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje (član 41) i, naročito, u njemu nisu propisana bilo kakva ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje ovog pravnog lijeka. Stoga, nije jasno zbog čega je Vrhovni sud smatrao da se u takvom slučaju može primijeniti analogija s odredbama koje se tiču ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje revizije za koju su opšti uvjeti drugačiji, odnosno stroži. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbu člana 55. ZUS-a budući da je pitanje parnične sposobnosti za izjavljivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje eksplicitno propisano u članu 41. stav 1. ZUS-a, pa nema mjesta shodnoj primjeni ZPP-a. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je odbacivanjem apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje zbog toga što ne ispunjava uvjete koji moraju biti ispunjeni prema ZPP-u za izjavljivanje revizije, i to u situaciji kada ZUS eksplicitno daje pravo 'stranci' da izjavi taj pravni lijek, Vrhovni sud inače djelotvoran pravni lijek učinio nedjelotvornim tako što je apelantu proizvoljno onemogućio pristup tom lijeku. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije“.
32. Dovodeći u vezu navedene stavove iz citirane Odluke broj AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su oni u cijelosti primjenjivi i u konkretnom slučaju. Slijedom navedenog, imajući u vidu stavove izražene u Odluci broj AP 5055/18 u pogledu navedenog pitanja, te sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud je ustanovio da je odbacivanjem apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje analognom primjenom ZPP-a kojim se ograničava parnična sposobnost stranke da izjavi reviziju, budući da takvo ograničenje nije propisano u ZUS-u koji sadrži odredbe o tome ko i kako može izjaviti zahtjev za vanredno preispitivanje, Vrhovni sud inače djelotvoran pravni lijek učinio nedjelotvornim tako što je apelantu proizvoljno onemogućio pristup tom pravnom lijeku. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
33. S obzirom na to da je utvrđeno kršenje prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati navode o kršenju ostalih prava na koja se apelant pozvao.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud odbacio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje analognom primjenom ZPP-a kojim se ograničava pravo stranke da izjavi reviziju budući da takvo ograničenje nije propisano u ZUS-u koji sadrži odredbe o tome ko i kako može izjaviti zahtjev za vanredno preispitivanje, pa je primjena člana
55. ZUS-a proizvoljna.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević