Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-526/21 (I. D.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-526/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-526/21, rješavajući apelaciju Ive Dolića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivo Dolić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 011636 17 Uvp od 8. listopada 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivo Dolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić iz Mostara, podnio je 15. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 011636 17 Uvp od 8. listopada 2020. godine.
2. Privremenim Rješenjem direktora Kantonalne administrativne službe u Mostaru (u daljnjem tekstu: prvostupanjski organ) od 2. srpnja 2013. godine apelantu kao pukovniku Vojske FBiH, određen je novi iznos prijevremene povoljnije starosne mirovine u akontativnom novčanom mjesečnom iznosu.
3. Rješenjem Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi organ) od 11. studenog 2014. godine odbijen je apelantov priziv protiv rješenja prvostupanjskog organa od 2. srpnja 2013. godine.
4. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 011636 15 U od 11. siječnja 2017. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova tužba podnesena radi poništenja tuženog organa od 11. studenog 2014. godine.
5. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje prvostupanjske presude.
6. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da su rješenja prvostupanjskog organa i tuženog organa donesena su na osnovu odredbi čl. 3, 5, 6. stav. 7. i člana 11. stav 1. Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Zakon o prijevremenom umirovljenju), kojim je na jedinstven način propisano korištenje i ostvarivanje prava na prijevremeno povoljnije umirovljenje bivših pripadnika Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine (AR BiH, HVO, HOS, MUP-a R BiH i Odjela za unutrašnje poslove MUP-a HZHB), osnovica, obračun, isplata, ponovni obračun i postupak za ostvarivanje prava na mirovinu, osiguranje sredstava i druga pitanja. Vrhovni sud je ukazao da je prema odredbama članka 11. stavak 1. Zakona o prijevremenom umirovljenju Federalni zavod za mirovinskog i invalidsko osiguranje dužan u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, po službenoj dužnosti, provesti postupak i donijeti nova rješenja korisnicima prava na povoljniju mirovinu iz članka 3. tog zakona nad kojima je okončan postupak kontrole u skladu sa Zakonom o kontroli zakonitosti korištenja prava iz braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o kontroli zakonitosti), a za korisnike nad kojim nije okončan postupak kontrole u skladu sa Zakonom o kontroli zakonitosti donijet će se privremena rješenja do okončanja postupka kontrole zakonitosti, a po okončanju kontrole zakonitosti i za ove osobe izdat će se rješenja u skladu sa ovim zakonom. Postupajući u skladu sa citiranim zakonskim odredbama, prvostupanjski organ je izvršio ponovni obračun mirovine za apelanta i tim rješenjem izvršen je preračun mirovine na navedeni način u skladu s odredbama članka 5. i 6. Zakona o prijevremenom umirovljenju. S tim u svezi, Vrhovni sud je naveo da su odluke upravnih organa donesene na osnovu dokaza u spisu i podataka iz matične evidencije tuženog, a u skladu s jasnim zakonskim odredbama koje se primjenjuju u konkretnoj upravnoj stvari. Nadalje, naveo je da su bez ikakvog osnova i apelantove tvrdnje da je u konkretnoj stvari pogrešno primijenjena odredba članka 6. stavak 7. Zakona o prijevremenom umirovljenju, na temelju kojeg propisa se rješavalo u predmetnoj stvari o smanjenju iznosa visine njegove mirovine. Vrhovni sud je ukazao da je ovim odredbama propisano da se mirovina iz stavka 1. ovog članka umanjuje za svaku punu godinu nedostajućeg mirovinskog staža do punog mirovinskog staža (40 godina) za 2%, a najviše do 30%, s tim što iznos mirovine nakon umanjenja, ne može biti manji od iznosa najniže isplaćene mirovine za taj mjesec u skladu sa Zakonom o mirovinskom i invalidskom osiguranju. Dakle, naveo je da je smisao ove zakonske odredbe da se mirovina umanjuje za svaku godinu nedostajućeg mirovinskog staža, pri čemu se ne radi o nepunoj godini kako to apelant smatra, nego se za pune godine (u apelantovom slučaju 26 godina mirovinskog staža) ne vrši umanjenje, dok se za ostale nedostajuće godine (14 godina) do punog mirovinskog staža (40 godina) vrši umanjenje. Kako se mirovinska osnova sukladno odredbama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, a na čiju primjenu upućuju i odredbe Zakona o prijevremenom umirovljenju, utvrđuje prema punim godinama navršenog mirovinskog staža, Vrhovni sud je naveo da je apelantu pravilno izvršeno umanjenje visine mirovine za 28%, jer se sa navršenih 26. godina, četiri mjeseca i 19 dana mirovinskog staža ne može izjednačiti s osobama koje su pravo ostvarile s navršenih punih 30 godinu mirovinskog staža. Vrhovni sud je naveo da je imao u vidu presudu Ustavnog suda Federacije BiH broj: U 29/13 koja je donesena u postupku ocjene usuglašenosti odredbe članka 1., 2., 3., 4., 5., 6., 7., 11., 12., 15. stav 1., 16., 23. i 27. Zakona o prijevremenom umirovljenju s Ustavom Federacije BiH, a kojom su sve naprijed pobrojane i primijenjene u konkretnom slučaju odredbe citiranog zakona suglasne Ustavu Federacije BiH, a da samo odredba članka 15. stavak 1. istog zakona (koja nije ni primijenjena u predmetnoj stvari) nije suglasna Ustavu Federacije BiH. Pri tome je ukazao da iz obrazloženja navedene presude Ustavnog suda Federacije BiH proizlazi da su prava na prijevremeno povoljnije umirovljenje svih branitelja koji su uzeli učešće u domovinskom ratu do donošenja ovog zakona bili isključivo privremeno regulirana, a sad se ta prava citiranim zakonom trajno reguliraju na jedinstven način, iz čega se može zaključiti da nema povrede odredbi Ustava Federacije BiH koje reguliraju jednakost pred zakonom i zabranu svake diskriminacije Apelacioni navodi
7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redoviti sud, u predmetnom postupku, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Suda BiH (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4172/20 od 10. prosinca 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević