Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1581/19 (Grad Široki Brijeg)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građevinsko zemljište
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Javna vlast
- Dosjelost
- Društveno vlasništvo
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1581/19
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1581/19, rješavajući apelaciju Grada Široki Brijeg, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. ožujka 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Grada Široki Brijeg podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 043342 18 Gž od 6. ožujka 2019. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 043342 16 P od 27. travnja 2018.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Grad Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gradsko pravobraniteljstvo Široki Brijeg, podnio je 8. travnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 043342 18 Gž od 6. ožujka 2019. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 043342 16 P od 27. travnja 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od M. T. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 23. studenog 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 4. prosinca 2020. godine, Općinski sud 7. prosinca 2020. godine, a tužitelj 22. prosinca 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 043342 16 P od 27. travnja 2018. godine utvrđeno je da je tužitelj na temelju zakonitog i savjesnog posjeda, dosjelošću, stekao pravo vlasništva na nekretnini pobliže označenoj u izreci presude, te su apelant i ostali tuženi dužni trpjeti da se tužitelj upiše s pravom vlasništva s /1 dijela na predmetnim nekretninama, uz istodobno brisanje upisa njihovih idealnih suvlasničkih dijelova. Glede troškova postupka odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Općinski sud tijekom postupka proveo dokaze čiji je sadržaj detaljno izložen na str. 2. i 3. presude, te je, analizirajući sve dokaze posebno, kao i u međusobnoj vezi, odlučio kao u izreci.
7. Općinski sud je, prije svega, ukazao da je odredbom članka 58. stavak 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da samostalni posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zlouporabom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja, dok je stavkom 2. istog članka propisano da samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stječe dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja. Stavak 3. istog članka propisuje da vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. Posjed je zakonit ako se temelji na valjanoj pravnoj osnovi tog posjedovanja (članak 324. stavak 1. Zakona o stvarnim pravima). Savjesnost posjeda se pretpostavlja (članak 326. stavak 2. Zakona o stvarnima pravima).
8. Potom je ukazano da je odredbom članka 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94) propisana zabrana stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvari u društvenom, tj. državnom vlasništvu. Navedeni zakon stavljen je izvan snage donošenjem Zakona o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list RBiH“ broj 37/95), koji je stupio na snagu 10. listopada 1995. godine. Zakon o osnovama vlasničkih odnosa, kao ni Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03), koji je bio na snazi do stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima („Službene novine FBiH“ broj 66/13), a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari, ne sadrže više odredbe o zabrani stjecanja vlasništva dosjelošću na stvari u društvenom odnosno državnom vlasništvu. Dakle, mogućnost stjecanja prava vlasništva dosjelošću i na nekretnini u društvenom, odnosno državnom vlasništvu nastupila je tek stupanjem na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, pa se vrijeme za dosjelost na takvoj nekretnini računa tek od stupanja na snagu tog zakona, tj. od 10. listopada 1995. godine i ubuduće. U konkretnom postupku, tužitelj je trebao dokazati činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev, a to su da je već dulje od deset godina (dulje od 20 godina) savjestan i zakonit posjednik nekretnina označenih kao u izreci presude, a da se njegov posjed temelji na valjanoj pravnoj osnovi.
9. U obrazloženju presude je dalje navedeno da je tužitelj dokazao da ima pravnu osnovu stjecanja nekretnine, odnosno stekao ju je darovanjem od oca R. T., koji je pak to vlasništvo stekao nasljedstvom, obdarivanjem i diobom s braćom M. i B. T. (pravni slijed od tužiteljevih krvnih prednika, oca i djeda, proizlazi iz popisnog lista od 17. svibnja 1974. godine). Nadalje, istaknuto je da, s obzirom na to da se savjesnost posjeda pretpostavlja, teret dokazivanja da tu kvalitetu posjeda tužitelj nema leži na tuženom (apelantu) koji nije pružio niti jedan dokaz koji bi savjesnost posjeda osporio ili doveo u pitanje.
10. Apelantov prigovor da je predmetna nekretnina dobro u općoj uporabi je ocijenjen neutemeljenim jer je predmetna čestica kao tužiteljev posjed upisana još od 1974. godine formiranjem katastra, te je u svom obujmu i kvaliteti nepromijenjena do danas. Također je istaknuto da određena nekretnina ne postaje javno dobro time što je donesen Prostorni plan (koji je donesen 2017. godine), nego postoji zakonom propisana definicija javnog dobra, procedura kako se utvrđuje da je određena nekretnina javno dobro, odnosno utvrđuje njegov gubitak (članak 7. st. 2.–4. Zakona o stvarnim pravima).
11. Konačno, ocijenjen je neutemeljenim i apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije, koji je temeljio na tvrdnji da je predmetna parcela u državnom vlasništvu, pa da samim time nije pasivno legitimiran u ovoj parnici, odnosno da je to Zapadnohercegovački kanton.
12. Na temelju svega navedenog, Općinski sud je zaključio da je tužitelj dokazao da je već dulje od deset godina (čak dulje od 20 godina) savjestan i zakonit posjednik nekretnina označenih kao u izreci presude, a da se njegov posjed temelji na valjanoj pravnoj osnovi, te je usvojio tužbeni zahtjev.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 043342 18 Gž od 6. ožujka 2019. godine odbijena je apelantova žalba protiv prvostupanjske presude Općinskog suda i prvostupanjska presuda je potvrđena.
14. Kantonalni sud je u potpunosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke Općinskog suda. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
16. U biti, apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo i neutemeljeno dozvolili tužitelju da stekne pravo vlasništva na građevinskom zemljištu koje je dobro od općeg interesa zaštićeno zakonom.
b)Odgovori na apelaciju
17. Kantonalni i Općinski sud, te tužitelj naveli su da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje na koje se poziva u apelaciji, te da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:
b) Stjecanje na temelju zakona Članak 58.
Stjecanje dosjelošću (1) Samostalni posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zlouporabom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.
(2) Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stječe dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.
(3) Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.
(4) U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme, za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici.
(5) Uračunavanje vremena je moguće i ukoliko su posjednici različitog kvaliteta, pri čemu se vrijeme za koje su posjedovali prethodnici sadašnjeg posjednika preračunava u vrijeme potrebno za dosjelost.
(6) Smatra se da je nasljednik savjesni posjednik od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavitelj bio nesavjestan posjednik, ako se ne dokaže da je znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na posjed.
(7) Na prekid odnosno zastoj proteka vremena dosjelosti na odgovarajući način se primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju proteka rokova za zastaru potraživanja.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 P 043342 18 Gž od 6. ožujka 2019. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 8. travnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
24. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
25. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelant kao organ javne vlati eksplicitno ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine smatrajući da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo.
26. U svezi s istaknutim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Ustavnog i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35.), zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
27. Ustavni sud se, dakle, shodno navedenom, može, iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Također, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati jesu li izneseni prigovori utemeljeni.
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da, suprotno apelantovim navodima, osporene presude sadrže jasna i argumentirana obrazloženja zašto je trebalo usvojiti tužiteljev tužbeni zahtjev. Ustavni sud ukazuje da su se pri tome sudovi pozvali na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari, kao i Zakona o osnovama vlasničkih odnosa (koji je stupio na snagu 10. listopada 1995. godine) i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (koji je bio na snazi do donošenja Zakona o stvarnim pravima) koje više ne sadrže odredbe o zabrani stjecanja vlasništva dosjelošću na stvari u društvenom odnosno državnom vlasništvu, te su na temelju provedenih dokaza utvrdili da je tužitelj dokazao da je već dulje od deset godina (čak dulje od 20 godina) savjestan i zakonit posjednik nekretnina označenih kao u izreci presude, a da se njegov posjed temelji na valjanoj pravnoj osnovi, te je usvojio tužbeni zahtjev.
29. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda, koje je Ustavni sud interpretirao u činjeničnom dijelu ove odluke, proizlazi da je u postupku utvrđeno da je tužitelj dokazao da ima pravnu osnovu stjecanja nekretnine, odnosno da ju je stekao darovanjem od oca R. T., koji je pak to vlasništvo stekao nasljedstvom, obdarivanjem i diobom s braćom M. i B. T. (pravni slijed od tužiteljevih krvnih prednika, oca i djeda, proizlazi iz popisnog lista od 17. svibnja 1974. godine), a apelant, na kojem je bio teret dokazivanja, nije pružio niti jedan dokaz koji bi savjesnost posjeda osporio ili doveo u pitanje.
30. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na kojima su redovni sudovi utemeljili svoju odluku, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, dano obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zlouporabljena na apelantovu štetu.
31. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
32. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema ništa što bi ukazivalo da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev i kada je, pri tome, dano jasno i argumentirano obrazloženje koje je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
33. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević