Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3281/19 („Mrkonjić putevi“ d.o.o. Mrkonjić Grad)
Odluka donesena 16. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stjecanje bez osnova
- Zastara
- Naknada štete
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Helen Keller, Angelika Nußberger, Tudor Pantiru
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3281/19
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3281/19, rješavajući apelaciju „Mrkonjić puteva“ d.o.o. Mrkonjić Grad, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija Angelika Nußberger, sudija Helen Keller, sudija na sjednici održanoj 16. jula 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije „Mrkonjić puteva“ d.o.o. Mrkonjić Grad podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 012851 19 Rev 3 od 10. oktobra 2019. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 012851 19 Pž 5 od 30. aprila 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Mrkonjić putevi“ d.o.o. Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, koje zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banje Luke, podnijeli su 14. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 012851 19 Pž 5 od 30. aprila 2019. godine. Apelacija je zavedena pod poslovnim brojem AP 3281/19. Apelant je 16. marta 2021. godine dopunio apelaciju.
2. Apelant je posredstvom istih punomoćnika 25. decembra 2019. godine podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 012851 19 Rev 3 od 10. oktobra 2019. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod poslovnim brojem AP 4958/19.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da je navedene apelacije podnio isti apelant, te da se one odnose na isti postupak, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav 1 Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete br. AP 3281/19 i AP 4958/19 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3281/19.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i od „Kozaraputevi“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. novembra i 15. decembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tuženi su u periodu od 1. decembra 2020. godine do 4. januara 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Presudom Okružnog privrednog suda broj 570 Ps 012851 11 Ps 2 od 4. jula 2012. godine tuženi je obavezan da apelantu na ime naknade štete za porušeni građevinski objekat, te na ime naknade za građevinsku parcelu isplati određeni novčani iznos sa kamatama i troškovima postupka. Presudom Višeg privrednog suda broj 570 Ps 012851 12 Pž 2 od 25. januara 2013. godine žalba tuženog je djelimično uvažena, te je prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kamati, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena te prvostepena presuda potvrđena. Rješenjem Vrhovnog suda broj 570 Ps 012851 13 REV od 3. aprila 2014. godine revizija tuženog je usvojena te je presuda drugostepenog suda ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 570 Ps 012851 14 Pž 3 od 23. maja 2014. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak (sve preciznije navedeno u izrekama navedenih odluka).
8. U ponovnom postupku Okružni privredni sud je zakazao pripremno ročište 25. avgusta 2014. godine, na kojem je apelant ostao u cijelosti pri tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, dok je tuženi ostao pri odgovoru na tužbu, te istaknuo protivtužbeni zahtjev kojim traži da se naloži apelantu da tuženom na ime sticanja bez osnova isplati iznos od 1.420.381,16 KM sa kamatom. Tuženi je navedeni protivtužbeni zahtjev obrazložio kao iznos koji je platio apelantu po osnovu pravosnažne odluke iz 2013. godine.
9. Presudom Okružnog privrednog suda broj 570 Ps 012 851 14 Ps 3 od 20. maja 2015. godine obavezan je tuženi da apelantu plati ukupan iznos od 1.413.082,28 KM (na ime naknade za porušenu zgradu, naknade za građevinsko zemljište i na ime izgubljene koristi zbog nekorišćenja poslovnog prostora u preciziranom periodu), sa zakonskom zateznom kamatom, te troškove postupka u preciziranom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev (za isplatu određenog novčanog iznosa na ime sticanja bez osnova, sa kamatom), kao i zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa. Predmetnom presudom odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženog, kao i prigovor prebijanja.
10. Prvostepeni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je usljed promjena u organizovanju kod SOUR „Putevi BiH“ Sarajevo i radnih organizacija u okviru SOUR-a i organizovanja u skladu sa Zakonom o preduzećima kod RO „Kozaraputevi“, na osnovu Samoupravnog sporazuma o razgraničenju imovinskopravnih odnosa, prava i obaveza nastalih zajedničkim radom i poslovanjem radne zajednice RO „Kozaraputevi“ iz 1989. godine (u daljnjem tekstu: Samoupravni sporazum), došlo do podjele DP „Kozaraputevi“ na tri preduzeća, i to DP „Kozaraputevi“ Banja Luka (pravni prednik tuženog; u daljnjem tekstu: tuženi), DP „Mrkonjić Grad“ (apelantov pravni prednik) i DP „Prijedor“. Navedeno je da je Samoupravnim sporazumom utvrđen procenat podjele imovine, prava i obaveza u omjeru 44:28:28, da je u istom procentu podijeljena upravna zgrada i baraka (koja je predmet konkretnog spora), s tim da je zemljište dato u suvlasnički dio sa po 1/3 dijela. Takođe, u postupku je utvrđeno da između parničnih stranaka nije sporno da je Samoupravni sporazum zaključen i da su odluke koje su donesene na osnovu tog sporazuma u pretežnom dijelu izvršene, da je tuženi upisan prvo kao korisnik društvene svojine, a kasnije kao vlasnik predmetne nepokretnosti. Nadalje, Okružni privredni sud je utvrdio da je tuženi predmetnu upravnu zgradu porušio tokom predmetne parnice (4. jula 2011. godine) i da na predmetnoj parceli, na osnovu građevinske dozvole, tuženi kao investitor gradi novi objekat (čemu je prethodila izmjena regulacionog plana). Konačno, Okružni privredni sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je u postupku izvršenja ranije pravosnažne presude iz predmetne parnice (koja je ukinuta Rješenjem Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 012851 13 Rev od 3. aprila 2014. godine) apelant 14. aprila 2013. godine naplatio iznos od 1.420.381,16 KM.
11. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Okružni privredni sud je primjenom odredaba člana 20 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) zaključio da apelant ima valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnoj zgradi i zemljištu u procentu od 28% jer je nesporno među parničnim strankama da Samoupravni sporazum predstavlja osnov za prenos društvenih sredstava nekadašnje RO „Kozaraputevi“ na novonastale pravne subjekte (sada apelanta, tuženog i „Prijedorputevi“), da je on zaključen shodno odredbama Zakona o udruženom radu i da je saglasan odredbi člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti.
12. Imajući u vidu da je tuženi bez apelantove saglasnosti predmetnu zgradu porušio i na istom zemljištu počeo izgradnju nove, veće zgrade, Okružni privredni sud je ocijenio da apelantu pripada pravo i na isplatu protivvrijednosti zgrade i zemljišta, pa je na osnovu podataka iz nalaza i mišljenja i dopune nalaza vještaka građevinske struke Milenka Petrovića, te nalaza i mišljenja vještaka Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta Banja Luka i nalaza i mišljenja i dopune nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Dijane Ostić, apelantov tužbeni zahtjev djelimično usvojio i na ime naknade za pripadajući dio porušene zgrade dosudio iznos od 250.493,64 KM, a na ime naknade za pripadajući dio zemljišta iznos od 950,280,80 KM.
13. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio naknadu na ime izgubljene koristi, Okružni privredni sud je imao u vidu odredbe čl. 210 i 219 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), naglasivši da je tuženi raniju zgradu koristio najmanje do 2008. godine, te da je ona srušena 2011. godine, dakle 82 mjeseca, pa je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Dijane Ostić apelantu dosudio iznos od 212.307.84 KM. Pri tome, Okružni privredni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa kao neosnovan zbog istaknutog prigovora zastare, koji je sud djelimično i usvojio u skladu sa odredbom člana 371 ZOO-a s obzirom na to da se na ovaj dio tužbenog zahtjeva treba primijeniti opšti zastarni rok od 10 godina. Naime, kako je u konkretnom slučaju apelant ovaj dio tužbenog zahtjeva postavio na ročištu održanom 25. avgusta 2014. godine, Okružni privredni sud je zaključio da je prigovor zastare osnovan sve do 24. avgusta 2004. godine.
14. Okružni privredni sud je odbio kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete u vidu izgubljene dobiti zbog nemogućnosti učestvovanja u izgradnji novog objekta s obzirom na to da je apelant za tu štetu saznao 4. jula 2011. godine, danom rušenja objekta, a taj zahtjev je postavio na ročištu održanom 25. avgusta 2014. godine, dakle protekom roka od tri godine, propisanog odredbom člana 376 stav 1 ZOO-a.
15. Okružni privredni sud je odbio kao neosnovan i protivtužbeni zahtjev tuženog, te prigovor prebijanja budući da su istaknuti u vezi s tužbenim zahtjevom, nakon čije pravosnažnosti će se tek moći utvrditi koji iznos će tuženi platiti apelantu, odnosno da li i koliki iznos će tuženi potraživati od apelanta ukoliko je više plaćeno, a što može biti tek predmet posebne tužbe, ali nakon pravosnažnosti presude po tužbenom zahtjevu, zbog čega je sud protivtužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
16. Odlučujući o žalbama koje su apelant i tuženi podnijeli protiv presude Okružnog privrednog suda, Viši privredni sud je donio Presudu broj 57 0 012851 15PŽ 4 od 26. aprila 2016. godine. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Višeg privrednog suda, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 57 0 Ps 012851 16 Rev 2 od 17. novembra 2016. godine. Apelant je 16. januara 2017. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda od 17. novembra 2016. godine. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 217/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 217/17 od 10. januara 2019. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju, utvrdio povredu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo presudu Vrhovnog suda od 17. novembra 2016. godine i presudu Višeg privrednog suda od 26. aprila 2016. godine, te predmet vratio Višem privrednom sudu, kojem je naložio da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio „da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije pred nepristrasnim sudom jer je u konkretnom predmetu u sastavu vijeća u kojem je donesena drugostepena odluka učestvovao sudija čija kćerka je u vrijeme donošenja te odluke bila zaposlena kao advokatski pripravnik u advokatskoj kancelariji advokata koji je bio punomoćnik tuženog u predmetnom postupku“.
17. Odlučujući o žalbama koje su apelant i tuženi podnijeli protiv presude Okružnog privrednog suda, Viši privredni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 57 0 012851 19 PŽ 5 od 30. aprila 2019. godine. Predmetnom presudom odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Okružnog privrednog suda u odbijajućem dijelu, dok je žalba tuženog uvažena i preinačena prvostepena presuda tako što je utvrđeno da postoji apelantovo potraživanje prema tuženom u iznosu od 665.308,08 KM, te da postoji potraživanje tuženog prema apelantu u iznosu od 1.420.381,16 KM, kao i da se navedena potraživanja prebijaju, pa se nalaže apelantu da tuženom plati iznos od 755.073,08 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu, dok je preostali dio zahtjeva za troškove odbijen. Predmetnom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati iznos od 212.307,84 KM na ime izgubljene koristi zbog nekorišćenja poslovnog prostora u preciziranom periodu.
18. Ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, Viši privredni sud je utvrdio da su apelantovi prigovori neosnovani, dok su žalbeni prigovori tuženog osnovani.
19. Naime, Viši privredni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za izgubljenu dobit zbog onemogućavanja da učestvuje u izgradnji novog objekta. Pri tome, Viši privredni sud je naglasio da apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu nije osnovan iz više razloga. Naime, Viši privredni sud je naveo da je apelant za porušeni poslovni objekat i zemljište na osnovu ranije pravosnažne presude u izvršnom postupku naplatio od tuženog iznos od 1.420.381,16 KM, što nije sporno među strankama, koji novčani iznos, nakon što je po reviziji ukinuta pravosnažna presuda, apelant nije vratio tuženom, pa je iz tog razloga tuženi i podnio protivtužbeni zahtjev. Na taj način apelant je naplatom novčanog iznosa na ime naknade štete za poslovni objekat i zemljište izgubio pravo na bilo kakvo dalje potraživanje od tuženog jer je na taj način obeštećen. Nadalje, Viši privredni sud je naveo da je apelant za naplaćeni iznos mogao samostalno investirati izgradnju poslovnog objekta, te ne postoji uzročna veza između rušenja objekta od tuženog (za šta je apelant naplaćen) i štete koju traži u vidu izgubljene dobiti. Stoga se ne može prihvatiti da je tuženi ostvario korist od preuzimanja apelantove imovine, tj. njegovog suvlasničkog dijela uz činjenicu da je apelant za svoj suvlasnički dio od tuženog naplatio iznos iz pravosnažne presude. Takođe, Viši privredni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno cijenio prigovor zastarjelosti, istaknuvši da je protekao trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 376 stav 1 ZOO-a s obzirom na to da je objekat srušen 4. jula 2011. godine, a da je apelant postavio zahtjev za ovaj vid štete prvi put na ročištu održanom 15. aprila 2015. godine (pri čemu je ukazao na stranicu 3 zapisnika). U vezi s tim, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da je ovaj dio tužbenog zahtjeva postavljen na ročištu održanom 25. avgusta 2014. godine, a sve kada bi se i uzelo kao tačno da je apelant tek u jesen 2011. godine saznao za rušenje objekta, protekao je trogodišnji rok zastarjelosti. I konačno, Viši privredni sud je istaknuo da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni ni procesni uslovi za preinačenje apelantovog tužbenog zahtjeva (član 57 ZPP-a), odnosno za isticanje ovog zahtjeva na ročištu za glavnu raspravu 15. aprila 2015. godine, posebno pri činjenici da se tuženi tome protivio.
20. Odlučujući o naknadi štete za porušeni poslovni objekat i zemljište u visini apelantovog suvlasničkog dijela, prema ocjeni Višeg privrednog suda, prvostepeni sud nije mogao visinu štete utvrđivati na osnovu nalaza i mišljenja vještaka Milenka Petrovića koji je obavio vještačenje, imajući u vidu da nalaz i mišljenje navedenog vještaka ne sadrži podatke o građevinskoj vrijednosti sprata i podruma objekta koji je srušen (data je građevinska vrijednost novog objekta). U vezi s tim, Viši privredni sud je ukazao da je tuženi kod isticanja protivtužbenog zahtjeva, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Dijane Ostić, predložio da se apelantu za porušeni objekat prizna iznos od 133.530,05 KM, imajući u vidu stanovište iz Rješenja Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 012851 13 Rev od 3. aprila 2014. godine, kojim je ukinuta drugostepena presuda od 25. januara 2013. godine kojom je apelantu dosuđena šteta za porušeni objekat, da apelantu pripada pravo na iznos kojim može sagraditi srazmjernu kvadraturu, tj. građevinska vrijednost, a ne iznos tržišne vrijednosti, ocijenivši da je apelantov zahtjev u odnosu na naknadu za srušeni objekat osnovan u navedenom iznosu. U odnosu na vrijednost zemljišta na kojem se nalazio objekat, Viši privredni sud je, na osnovu nalaza i mišljenja Arhitektonsko-građevinskog fakulteta u Banjoj Luci ocijenio da apelantu pripada naknada u iznosu od 531.778,03 KM (ukupno 665.308,08 KM). U tom pravcu Viši privredni sud je pojasnio da prvostepeni sud nije mogao za podlogu svoje odluke uzeti nalaz i mišljenje vještaka Milenka Petrovića, koji u ponovnom postupku nije ni obavio vještačenje, niti je saslušan u ponovljenom postupku, zbog čega je za utvrđenje vrijednosti zemljišta mogao poslužiti nalaz i mišljenje Arhitektonsko-građevinskog fakulteta iz Banje Luke, koji je i obavio vještačenje na apelantov prijedlog. Nadalje, Viši privredni sud je naglasio da nalaz i mišljenje vještaka Milenka Petrovića, po stanovištu Vrhovnog suda (iz Rješenja broj 57 0 Ps 012851 13 Rev od 3. aprila 2014. godine), nije sadržavao sve elemente za pravilnu primjenu materijalnog prava, te je u ponovljenom postupku određeno vještačenje po novom vještaku, radi utvrđivanja vrijednosti porušenog objekta i zemljišta. Viši privredni sud je naveo da je tačno da je nalaz i mišljenje vještaka Milenka Petrovića predložen kao dokaz čitanjem nalaza i mišljenja, međutim, na osnovu navedenog nalaza i mišljenja nije se mogla pravilno utvrditi vrijednost objekta i zemljišta, o čemu je Vrhovni sud iznio svoje razloge i primjedbe, te naložio nižestepenim sudovima da otklone sve nedostatke.
21. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu štete na ime izgubljene zakupnine, Viši privredni sud je zaključio da apelant pred prvostepenim sudom u dokaznom postupku nije dokazao da je predmetni poslovni prostor u objektu koji pripada apelantu (srazmjerno suvlasničkom dijelu) tuženi u spornom periodu od 2004. godine do 2011. godine (do rušenja objekta) koristio u svoje svrhe, niti da je apelant taj poslovni prostor izdavao na korišćenje. Slijedom navedenog, Viši privredni sud je ocijenio da je prvostepena presuda u ovom dijelu zasnovana na pogrešnoj primjeni odredbe člana 219 ZOO-a, zbog čega je žalbu tuženog u ovom dijelu usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov zahtjev u ovom dijelu odbio. Pored toga, ukoliko bi se apelantov zahtjev smatrao kao zahtjev za naknadu štete zbog nekorišćenja poslovnog prostora zbog onemogućavanja od tuženog, koji zahtjev je apelant prvi put postavio na ročištu održanom 26. septembra 2014. godine, prema ocjeni Višeg privrednog suda, nastupila je zastara potraživanja naknade štete do 4. jula 2011. godine kada je objekat srušen s obzirom na to da se primjenjuje trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 376 ZOO-a (koja odredba je u konkretnom slučaju relevantna, a ne odredba člana 371 ZOO-a koju je primijenio prvostepeni sud).
22. Konačno, Viši privredni sud je naveo da je dopušten i osnovan protivtužbeni zahtjev tuženog. U vezi s tim, Viši privredni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je tuženi isplatio apelantu iznos od 1.420.381,16 KM po osnovu pravosnažne presude donijete u predmetnoj parnici, koja je ukinuta rješenjem Vrhovnog suda (od 3. aprila 2014. godine) radi pravilnog utvrđivanja visine štete. S obzirom na to da je otpao pravni osnov isplate ukidanjem izvršne isprave na osnovu koje je dozvoljeno izvršenje, apelant je u smislu člana 210 ZOO-a stekao neosnovanu dobit. U tom pravcu Viši privredni sud je pojasnio da, kada je ukinuta pravosnažna presuda na osnovu koje je izvršeno plaćanje, sticalac je dužan vratiti primljeni iznos bez obzira na to što još nije završena ponovljena parnica u kojoj je prethodno donesena pravosnažna presuda. Pri tome, Viši privredni sud je ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi uslovi za kompenzacionu protivtužbu iz člana 74 ZPP-a s obzirom na to da su tužbeni i protivtužbeni zahtjev u međusobnoj vezi jer potiču iz istog činjeničnog i pravnog osnova, a takvi zahtjevi se mogu i prebiti. Nadalje, Viši privredni sud je naglasio da se odredbe ZPP-a primjenjuju i na tužbu i na protivtužbu, te da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je potrebno sačekati pravosnažno okončanje ovog postupka (po apelantovoj tužbi) i da tek posebnom tužbom tuženi može tražiti isplaćeni iznos. Pored toga, Viši privredni sud je istaknuo da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevima stranaka koji se međusobno isključuju i da se zbog toga ne može podnijeti protivtužba.
23. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Višeg privrednog suda, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 57 0 Ps 012851 19 Rev 3 od 10. oktobra 2019. godine.
24. Vrhovni sud je u obrazloženju presude detaljno ispitao apelantove revizione navode u vezi s povredom odredaba parničnog postupka i proizvoljnom primjenom materijalnog prava tako što je ponovio činjenična utvrđenja i pravne stavove nižestepenih sudova, te je zaključio da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita i revizionim navodima nije dovedena u ozbiljnu sumnju. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su u konkretnoj parnici obje stranke istakle kondemnatorne zahtjeve upravljene na isplatu novca, i to apelant u formi tužbenog zahtjeva, a tuženi u formi kompenzacione protivtužbe. Kako se navedeni zahtjevi mogu uzajamno prebiti, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je predmetna protivtužba dopuštena bez obzira na to da li potraživanja potiču iz istog pravnog osnova, odnosno da je istaknuta u skladu sa odredbom člana 74 ZPP-a. Naime, kako je otpao pravni osnov na osnovu kojeg je od tuženog naplaćen ukupan iznos od 1.420.381,16 KM, prema ocjeni Vrhovnog suda, to je drugostepeni sud u odredbi člana 210 ZOO-a imao valjano uporište za zaključak da je potraživanje tuženog prema apelantu do označenog iznosa osnovano.
25. Vrhovni sud je ocijenio da je suprotno apelantovim revizionim navodima drugostepeni sud pravilno utvrdio i osnovanost i visinu njegovog potraživanja prema tuženom u ukupnom iznosu od 665.308,08 KM. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da nisu osnovani apelantovi revizioni navodi da je u konkretnom slučaju drugostepeni sud postupao arbitrarno. Naime, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju apelantu pripada pravo na novčanu naknadu koja odgovara vrijednosti objekta i zemljišta u vrijeme rušenja, i to u visini potrebnoj da bi se sagradio identičan objekat. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da odluku u ovom dijelu prvostepeni sud nije mogao bazirati na podacima iz nalaza vještaka građevinske struke Milenka Petrovića s obzirom na to da taj nalaz ne sadrži podatke o građevinskoj vrijednosti srušenog objekta, te da je naknadu za objekat prvostepeni sud pogrešno utvrdio u visini tržišne vrijednosti objekta. Na osnovu podataka iz nalaza koji je sačinio Arhitektonsko-građevinski fakultet, te vještak ekonomske struke Dijana Ostić, drugostepeni sud je pravilno zaključio da apelantu za pripadajuću površinu objekta pripada naknada u iznosu od 133.530,05 KM, s kojim se može sagraditi srazmjerna kvadratura objekta. U pogledu pripadajuće vrijednosti zemljišta utvrdio je naknadu u iznosu od 531.778,02 KM (33% od ukupne vrijednosti zemljišta od 1.596.931,01 KM, koja odgovara procentu od 22% od vrijednosti planiranog novog objekta od 7.100.148,00 KM). Utvrđenje naknade za zemljište na opisani način, prema ocjeni Vrhovnog suda, ide u prilog apelantu s obzirom na stav Vrhovnog suda izražen u ranijoj revizionoj odluci da se apelant ne može okoristiti činjenicom da je u međuvremenu tuženi ishodio izmjenu regulacionih uslova i građevinsku dozvolu za novi veći objekat. Međutim, kako se tokom postupka pred prvostepenim sudom tuženi saglasio da apelantu po ovom osnovu bude priznat navedeni iznos, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno utvrdio i visinu naknade za zemljište.
26. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je u cijelosti neosnovano apelantovo potraživanje po osnovu izgubljene zakupnine jer apelant nije dokazao da je tuženi u zahtijevanom periodu koristio apelantov suvlasnički dio. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant ovaj zahtjev postavio 26. septembra 2014. godine kao zahtjev za naknadu štete zbog nemogućnosti da raspolaže svojim dijelom objekta i izdaje ga u zakup, iz čega proizlazi da je osnovan prigovor zastare potraživanja iz člana 376 ZOO-a.
27. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno je drugostepeni sud zaključio da nije osnovan ni apelantov zahtjev za naknadu izgubljene dobiti zbog nemogućnosti učestvovanja u izgradnji novog objekta. Naime, kako je istakao Vrhovni sud u vezi s tim, apelant je za ovaj vid štete saznao u jesen 2011. godine, a zahtjev prvi put postavio na ročištu održanom 15. aprila 2015. godine, iz čega proizlazi da je i u ovom dijelu apelantovo potraživanje, u smislu člana 376 ZOO-a, u zastari. Isto tako, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilan je i zaključak drugostepenog suda da nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za preinačenje tužbe s obzirom na to da je zahtjev postavljen na ročištu glavne rasprave, a ne na pripremnom ročištu, te da se tuženi tome protivio. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da se apelant neosnovano u reviziji poziva na odredbu člana 190 ZOO-a, te neosnovano ističe da su ispunjeni zakonski uslovi na naknadu izgubljene dobiti s obzirom na to da se apelant bavi izgradnjom stambeno-poslovnih subjekata. Isto tako, neosnovano se prigovara pravilnosti zaključka o zastari potraživanja za naknadu štete, uz neosnovanu tvrdnju da je podnošenjem predmetne tužbe došlo do prekida zastarjelosti s obzirom na to da u prvobitno podnesenoj tužbi nije ni bio stavljen zahtjev za naknadu štete, te da su zahtjevi za naknadu štete istaknuti 26. septembra 2014. godine i 15. aprila 2015. godine, dok je raniji objekat srušen 4. jula 2011. godine. Suprotno revizionim navodima u pogledu zastarjelosti potraživanja, prema ocjeni Vrhovnog suda, ne može proizlaziti činjenica da je apelant u predmetnoj parnici stavio i zahtjev za donošenje mjere obezbjeđenja.
28. Konačno, Vrhovni sud je naglasio da je drugostepeni sud pravilno utvrdio u kojem dijelu je osnovano apelantovo potraživanje, a u kojem potraživanje tuženog, te je izvršio prebijanje međusobnih potraživanja, pa je u konačnom pravilno obavezao apelanta na isplatu utvrđene razlike od 755.073,08 KM. Pri tome, Vrhovni sud je ocijenio da nisu osnovani apelantovi revizioni navodi da je tuženom kao štetniku dosuđena naknada u većem iznosu u odnosu na apelanta, kao oštećenog. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se apelant neosnovano u reviziji poziva na odredbu člana 341 ZOO-a, uz navođenje da prebijanjem ne može prestati potraživanje nastalo namjernim prouzrokovanjem štete jer potraživanje tuženog nije nastalo na taj način, već je apelant neosnovano stekao iznos naplaćen u izvršnom postupku. Takođe, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani ni apelantovi revizioni navodi da troškovi izvršenja nisu mogli biti predmet preboja, imajući u vidu da je apelant po rješenju o izvršenju naplatio te troškove. Na navedeni iznos, saglasno odredbi člana 214 ZOO-a, nije bilo osnova da se zakonska zatezna kamata dosudi od dana donošenja pobijane presude s obzirom na to da je apelant u odnosu na neplaćeni iznos u izvršnom postupku postao nesavjestan prijemom revizione odluke od 3. aprila 2014. godine, što znači da je u vrijeme donošenja pobijane odluke bio nesavjestan.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
30. U suštini, apelant povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelant navodi da je osporenom presudom Višeg privrednog suda na krajnje proizvoljan i arbitraran način, van postavljenih zahtjeva stranaka i iznesenih žalbenih navoda, odbijena njegova žalba, a usvojena žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda tako što je izvršeno prebijanje međusobnih potraživanja, premda niko od stranaka nije isticao prigovor kompenzacije niti kompenzacionu protivtužbu. Smatra pogrešnim zaključak suda da nije osnovan njegov zahtjev za naknadu izgubljene dobiti zbog nemogućnosti učestvovanja u izgradnji novog objekta, naglasivši da njegovo potraživanje u ovom dijelu nije zastarjelo u smislu člana 376 ZOO-a. Ističe da je u toku ove parnice tražio i određivanje sudske mjere obezbjeđenja zabrane otuđenja i opterećenja i preduzimanja daljih građevinskih radova na predmetnim nepokretnostima, što je prvostepeni sud odbio rješenjem od 16. novembra 2011. godine, ali je svojim prijedlogom prekinuo tok zastarjelosti, kao i svim drugim preduzetim parničnim radnjama usmjerenim na ostvarivanje i obezbjeđenje svog potraživanja.
31. Nadalje, smatra da sud nije pravilno zaključio da odluku u konkretnom slučaju nije mogao bazirati na podacima iz nalaza vještaka građevinske struke Milenka Petrovića s obzirom na to da taj nalaz navodno ne sadrži podatke o građevinskoj vrijednosti srušenog objekta, te da je naknadu za objekat prvostepeni sud pogrešno utvrdio u visini tržišne vrijednosti objekta. Smatra da je sud nepravilno utvrdio visinu naknade za građevinsko zemljište. Takođe, navodi da sud nije pravilno zaključio da je u cijelosti neosnovano apelantovo potraživanje po osnovu izgubljene zakupnine, u kojem dijelu se apelant u navodima tužbe pozivao na odredbu člana 219 ZOO-a. Takođe, apelant smatra da nije pravilan zaključak drugostepenog suda da nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za preinačenje tužbe. Apelant je u dopuni apelacije obavijestio Ustavni sud da je Vrhovni sud u drugim privrednim sporovima iste vrste zauzeo drugačije pravno stanovište po pitanju primjene pravnog instituta sticanja bez osnova upotrebom tuđe stvari, te je u prilogu dostavio navedeno Rješenje broj 57 0 Ps 090359 20 Rev 2 od 13. januara 2021. godine.
b) Odgovor na apelaciju
32. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude. Istovremeno, smatra da prilikom donošenja osporene presude nije došlo do povrede prava na pravično suđenje i imovinu, na koje ukazuje apelant, jer je pobijana odluka, na činjenično stanje utvrđeno od nižestepenih sudova, donesena pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava. Vrhovni sud je predložio da se apelacija podnesena protiv osporene presude odbije.
33. Viši privredni sud je naveo da je u osporenoj odluci dao jasno i detaljno obrazloženje, te se pozvao na materijalno pravo. Nadalje, Viši privredni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je presudom tog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, iz kojih razloga je predložio da se apelacija odbije.
34. Okružni privredni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri datim razlozima iz svoje odluke od 20. maja 2015. godine, te smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, te da ni na koji način nisu povrijeđena apelantova navedena prava, pa je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
35. Tuženi je naveo da je apelacija neosnovana, pa je predložio da se kao takva odbije. Nadalje, tuženi je naveo da apelacija u suštini ponavlja sve revizione navode, ne iznoseći ništa konkretno novo što već nije izneseno u reviziji.
V.Relevantni propisi
36. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 57. st. 1. i 2.
Tužilac može preinačiti tužbu najdocnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano.
Poslije održavanja pripremnog ročišta, a najdocnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dozvoliti preinačenje tužbe samo ako ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristane na preinačenje.
Član 74. stav 1.
Tuženi može u odgovoru na tužbu, a najdocnije na pripremnom ročištu da podnese protivtužbu, ako je zahtjev protivtužbe u vezi sa tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protivtužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa od čijeg postojanja ili nepostojanja zavisi u cjelini ili djelimično odluka o tužbenom zahtjevu.
37. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
Član 210.
(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
Član 371.
Potraživanja zastarevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.
Član 376. stav (1) (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
VI.Dopustivost
38. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
39. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je parnični postupak koji je pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 012851 19 Rev 3 od 10. oktobra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Cijeneći blagovremenost podnošenja apelacije, Ustavni sud primjećuje da je apelant naveo da mu je navedena presuda Vrhovnog suda od 10. oktobra 2019. godine dostavljena 5. novembra 2019. godine. Na traženje Ustavnog suda, Okružni privredni sud nije dostavio dostavnicu o uručenju osporene presude apelantu ili njegovom pravnom zastupniku. Stoga, u nedostatku dokaza o uručenju apelantu osporene presude Vrhovnog suda od 10. oktobra 2019. godine, imajući u vidu da ova presuda predstavlja konačnu odluku protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud je zaključio da će pri ocjeni blagovremenosti podnošenja prihvatiti apelantov navod da mu je osporena presuda uručena 5. novembra 2019. godine jer se apelantu ne može staviti na teret nedostavljanje dostavnice o uručenju osporene presude. S obzirom na to da je apelacija broj AP 4958/19 (kojom je osporena presuda Vrhovnog suda od 10. oktobra 2019. godine kojom je predmetni parnični postupak pravosnažno okončan) podnesena 25. decembra 2019. godine, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
42. Apelant navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
43. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
44. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
45. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak nesporno tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio po apelantovoj tužbi radi naknade štete i protivtužbi tuženog radi sticanja bez osnova. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
46. Ustavni sud podsjeća da povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelant, između ostalog, navodi da je pogrešna odluka redovnih sudova po pitanju prigovora zastarjelosti potraživanja, da je drugostepeni sud izvršio prebijanje međusobnih potraživanja, premda niko od stranaka nije isticao prigovor kompenzacije niti kompenzacionu protivtužbu, da sud nije pravilno zaključio da odluku u konkretnom slučaju nije mogao bazirati na podacima iz nalaza vještaka građevinske struke Milenka Petrovića, te da nije pravilan zaključak drugostepenog suda da nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za preinačenje tužbe. Konačno, apelant je u dopuni apelacije istaknuo da je Vrhovni sud u drugim privrednim sporovima iste vrste zauzeo drugačije pravno stanovište po pitanju primjene pravnog instituta sticanja bez osnova upotrebom tuđe stvari. Ustavni sud će predmetnu dopunu uzeti u razmatranje iako je podnesena van roka propisanog članom 18 stav 1 u vezi sa članom 22 stav (3) Pravila Ustavnog suda s obzirom na to da je apelant u dopuni apelacije ukazao na stav Vrhovnog suda, a koja odluka nije bila donesena u vrijeme podnošenja apelacije. Stoga, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju ispunjene proceduralne pretpostavke za razmatranje apelacionih navoda istaknutih u dopuni apelacije.
47. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
48. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
49. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji iznose brojne prigovore u kontekstu obrazloženja Okružnog privrednog suda, odnosno Vrhovnog suda, s kojima se ne slaže, koji se u suštini svode na proizvoljnu primjenu prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud zapaža i da se identičnim prigovorima bavio Vrhovni sud koji je apelantove prigovore ocijenio neosnovanim, a takav stav je obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Tako se Vrhovni sud, između ostalog, dotakao i prigovora zastarjelosti potraživanja. Pri tome, Ustavni sud prvenstveno zapaža da o zastarjelosti potraživanja redovni sudovi ne paze po službenoj dužnosti, ali kada je prigovor zastarjelosti istaknut tokom postupka, takav prigovor po svojoj prirodi predstavlja prigovor materijalnopravne prirode. Takođe, sudovi u parničnom postupku po službenoj dužnosti paze na pravilnu primjenu materijalnog prava. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da zastara određenog potraživanja počinje teći prvog dana poslije kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije šta drugo propisano, pri čemu nastupanjem zastare prestaje pravo da se zahtijeva ispunjenje obaveze. Prema tome, redovni sudovi se jasno moraju odrediti na osnovu kojih odredbi se računa zastarjelost, te u skladu s tim odredbama utvrditi dan kada počinje zastara i zadnji dan kada se zastara završava.
50. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, konačne odluke u predmetnom postupku radi isplate, jasno ukazao da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev podnesen van roka iz člana 376 ZOO-a, odnosno da je osnovan prigovor zastarjelost potraživanja koji je istaknuo tuženi. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su Viši privredni sud i Vrhovni sud analizirali sve okolnosti konkretnog slučaja, te da su imali u vidu da je apelant zahtjev za naknadu štete radi izgubljene dobiti zbog nemogućnosti učestvovanja u izgradnji novog objekta prvi put postavio na ročištu održanom 15. aprila 2015. godine, a za taj vid štete je saznao u jesen 2011. godine (izgradnja novog objekta je počela u julu 2011. godine). Takođe, u vezi s apelacionim navodima da sudovi prilikom odlučivanja o ovom prigovoru nisu vodili računa o prekidu zastarijevanja, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud bavio i ovim pitanjem, te da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da nije osnovana reviziona tvrdnja da je podnošenjem predmetne tužbe došlo do prekida zastarjelosti s obzirom na to da u prvobitno podnesenoj tužbi nije ni bio stavljen zahtjev za naknadu štete, te da je zahtjev za naknadu štete istaknut 15. aprila 2015. godine, dok je raniji objekat srušen 4. jula 2011. godine (sve kada bi se i uzelo kao tačno da je apelantov zakonski zastupnik tek u jesen 2011. godine saznao za rušenje objekta). Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno revizionim navodima, u pogledu zastarjelosti potraživanja ocijenio da drugačiji zaključak ne može ishoditi ni činjenica da je apelant u predmetnoj parnici stavio i zahtjev za donošenje mjere obezbjeđenja (rješenjem suda od 16. novembra 2011. godine odbijen je zahtjev za donošenje privremene mjere, a 15. aprila 2015. godine istaknut zahtjev za naknadu štete). Prema mišljenju Ustavnog suda, iz navedenog jasno proizlazi da je u konkretnom slučaju osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja jer potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZOO-a sa odlučenjem Višeg privrednog suda i Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Višeg privrednog suda i Vrhovnog suda, kao ni u zaključku da je osnovan prigovor zastare potraživanja iz člana 376 ZOO-a.
51. U vezi s apelacionim navodima da je drugostepeni sud izvršio prebijanje međusobnih potraživanja, premda niko od stranaka nije isticao prigovor kompenzacije niti kompenzacionu protivtužbu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da su u konkretnom slučaju obje stranke istakle kondemnatorne zahtjeve upravljene na isplatu novca, i to apelant u formi tužbenog zahtjeva, a tuženi u formi kompenzacione protivtužbe, što među strankama i nije sporno, iz čega, prema ocjeni Višeg privrednog suda i Vrhovnog suda, slijedi da su bili ispunjeni svi uslovi za kompenzacionu protivtužbu iz člana 74 ZPP-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude naveo da se apelant neosnovano u reviziji poziva na odredbu člana 341 ZOO-a, uz navođenje da prebijanjem ne može prestati potraživanje nastalo namjernim prouzrokovanjem štete jer potraživanje tuženog nije nastalo na taj način, već je apelant neosnovano stekao iznos naplaćen u izvršnom postupku. Stoga, imajući u vidu činjenicu da se navedeni zahtjevi mogu uzajamno prebiti, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je predmetna protivtužba dopuštena bez obzira na to da li potraživanja potiču iz istog pravnog osnova, odnosno da je istaknuta u skladu s odredbom člana 74 ZPP-a. Takođe, u vezi s apelacionim navodima da u konkretnom slučaju nije pravilan zaključak drugostepenog suda da nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za preinačenje tužbe, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud bavio i ovim pitanje, te da, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Višeg privrednog suda i Vrhovnog suda kada su zaključili da nisu ispunjeni zakonski uslovi za preinačenje tužbe, te kada su za svoj stav dali detaljne razloge u obrazloženjima osporenih odluka pozivajući se na odredbu člana 57 ZPP-a, naglašavajući da je apelant zahtjev za preinačenje tužbe, suprotno navedenoj odredbi, postavio na ročištu glavne rasprave, a ne na pripremnom ročištu, pri čemu se tuženi tome protivio.
52. U vezi s apelantovim ukazivanjem na sudsku praksu u predmetu Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 090359 20 Rev 2 od 13. januara 2021. godine, Ustavni sud zapaža, a kako to proizlazi iz obrazloženja navedenog rješenja, da je tužilac u tom predmetu („Medicinska elektronika“ a.d. Banja Luka – u stečaju) podnio tužbu protiv tužene („UniCredit Bank“ a.d. Banja Luka) radi sticanja bez osnova. U tom predmetu Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 219 ZOO, te naglasio „da upotreba tuđe stvari u svoju korist postoji u slučaju kada neko lice pravno neosnovano upotrijebi tuđu stvar i na taj način ostvari koristi, pri čemu nije od značaja da li je bilo savjesno ili nesavjesno, tj. da li je znalo ili nije znalo da upotrebljava tuđu stvar. Kada dođe do upotrebe tuđe stvari u svoju korist, odnos između korisnika i vlasnika stvari se raspravlja po pravilima o pravno neosnovanom obogaćenju, a po pravilima o naknadi štete samo ukoliko postoje uslovi za primjenu tih pravila. Čak i besplatna upotreba tuđe stvari, koja se procjenjuje s gledišta ostvarene uštede zbog korišćenja tuđe stvari, može dovesti do obaveze plaćanja po osnovu odredbe člana 219 ZOO-a, ako se odnosi na ono što bi inače korisnik tuđe stvari trebalo da plati, a koji izdatak je izostao usljed korišćenja tuđe stvari, u visini uštede koja je ostvarena neplaćanjem“. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu, prema obrazloženju Višeg privrednog suda i Vrhovnog suda, apelant ovaj zahtjev postavio kao zahtjev za naknadu štete zbog nemogućnosti da raspolaže svojim dijelom objekta i izdaje ga u zakup (tačka 26), zbog čega su Viši privredni sud i Vrhovni sud u konkretnom predmetu ocijenili da je osnovan prigovor zastare potraživanja iz člana 376 ZOO-a. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud navedeni zaključak zasnovao na utvrđenju da je apelant predmetni zahtjev za naknadu štete zbog nemogućnosti da raspolaže svojim dijelom objekta i izdaje ga u zakup prvi put postavio na ročištu održanom 26. septembra 2014. godine, a odnosi se na period od 2004. do 2011. godine, ocijenivši da je osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja.
53. Nadalje, u vezi s apelacionim navodima koji se odnose na tvrdnje da sud nije pravilno zaključio da odluku u konkretnom slučaju nije mogao bazirati na podacima iz nalaza vještaka građevinske struke Milenka Petrovića, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Višeg privrednog suda proizlazi da nalaz tog vještaka, koji se odnosio na naknadu štete za porušeni objekat, nije sadržavao sve elemente za pravilnu primjenu materijalnog prava, dok navedeni vještak u ponovnom postupku nije ni obavio vještačenje, niti je saslušan u ponovljenom postupku, zbog čega je za utvrđenje vrijednosti zemljišta jedino mogao poslužiti nalaz i mišljenje Arhitektonsko-građevinskog fakulteta. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke podržao stav drugostepenog suda naglasivši da u konkretnom slučaju apelantu pripada pravo na novčanu naknadu koja odgovara vrijednosti objekta i zemljišta u vrijeme rušenja, i to u visini potrebnoj da bi se sagradio identičan objekat. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi stav da je pravilan zaključak drugostepenog suda da nalaz vještaka građevinske struke Milenka Petrovića ne sadrži podatke o građevinskoj vrijednosti srušenog objekta, zbog čega prvostepeni sud odluku u ovom dijelu nije mogao bazirati na podacima iz tog nalaza. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud naglasio da je drugostepeni sud pravilno zaključio da apelantu pripada naknada u određenom novčanom iznosu, s kojom se može sagraditi srazmjerna kvadratura objekta, sve u skladu s nalazom koji je sačinio Arhitektonsko-građevinski fakultet, dok je visinu naknade za zemljište utvrdio na način koji ide u prilog apelantu (33% od ukupne vrijednosti zemljišta od 1.596.931,01 KM, koja odgovara procentu od 22% od vrijednosti planiranog novog objekta od 7.100.148,00 KM). Imajući u vidu zaključke Ustavnog suda iznesene u predmetnoj odluci u pogledu ocjene dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa na konkretnu situaciju, Ustavni sud smatra da apelantovo pozivanje na navedenu odluku Vrhovnog suda ne može biti od uticaja na drugačije odlučenje Ustavnog suda.
54. Dovodeći u vezu zakonske odredbe na koje su se pozvali redovni sudovi sa obrazloženjem koje su dali u osporenim odlukama, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze u konkretnom slučaju, kao ni u primjeni pozitivnopravnih propisa od redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude i reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Viši privredni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost.
55. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
Pravo na imovinu
56. Apelant se u apelaciji pozvao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantova argumentacija u pravcu povrede ovog prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant povredu prava na imovinu, u suštini, dovodi u kontekst navoda o povredi prava na pravično suđenje, zbog čega Ustavni sud kod zaključka u vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje pozivanje na povredu prava na imovinu, takođe, smatra neosnovanim. VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, odlučujući o prigovorima koji se u apelaciji ponavljaju, detaljno i jasno obrazložio svoju odluku uz pozivanje na relevantne propise materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
58. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
59. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. U smislu člana 43 Pravila Ustavnog suda, potpredsjednik Miodrag Simović je dao izjavu o neslaganju s odlukom većine.
61. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić