Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-518/21 ("Frikom" d.o.o. Trebinje)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-518/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-518/21, rješavajući apelaciju "Frikom" d.o.o. Trebinje, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Frikom" d.o.o. Trebinje protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 62 0 Ip 012225 20 Pž od 16. studenog 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Trebinju broj 62 0 Ip 012225 19 Mals od 24. siječnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. "Frikom" d.o.o. Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 12. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ip 012225 20 Pž od 16. studenog 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Trebinju broj 62 0 Ip 012225 19 Mals od 24. siječnja 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, apelant je obvezan da tužitelju („Komunalno" a.d. Trebinje) na ime glavnog duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju odluke Viši privredni sud je naveo da je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu duga po osnovu izvršenih a neplaćenih usluga odvoza komunalnog otpada. S tim u svezi, naveo je da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužitelj registriran za obavljanje ove komunalne djelatnosti, a da je obavljanje ove djelatnosti općina prenijela na tužitelja u skladu s Zakonom o komunalnim djelatnostima RS. Također, utvrdio je da je apelant obavezan plaćati naknadu za izvršene usluge prema cijenama koju je utvrdio tužitelj na osnovu suglasnosti Općine Trebinje. Prema tome, Viši privredni sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi navodi da je njegova obveza isključena zbog toga što nije zaključen pismeni ugovor s tužiteljem (s obzirom na pravni karakter ove vrste komunalnih usluga obveza koja proizlazi iz zakona, a ne zavisi od volje stranaka koja bi bila izražena u određenoj formi ugovora). Naime, za postojanje obaveze na ispunjenje bilo je potrebno utvrditi je li materijalni sadržaj obligaciono pravnog odnosa koji je postojao između parničnih stranaka kao davatelja i korisnika usluga bio izvršavan ili ne (tu činjenicu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio, ali samo na strani tužitelja). Viši privredni sud je naveo da iako odredba članka 16. Zakona o komunalnim djelatnostima RS propisuje da se vršenje i korištenje komunalnih usluga vrši na osnovu ugovora zaključenog između davatelja i korisnika usluga, nedostatak pismene forme ne znači da ugovor, makar i u neformalnom smislu, nije postojao. U svezi s time, naveo je da je utvrđena činjenica da je tužitelj u utuženom razdoblju ispunjavao obavezu koja proizlazi iz odredbe članka 13. Zakona o komunalnim djelatnostima (da osigura trajno i nesmetano pružanjekomunalnih usluga njihovim korisnicima na način i prema normativima koji su propisani zakonom ili drugm propisima), dok apelant nije dokazao suprotno. Imajući to u vidu, Viši privredni sud je ukazao da je bilo osnova da se apelant obveže na plaćanje traženog iznosa, na koji način je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 16. stavak 3. Zakona o komunalnim djelatnostima RS i priznao tužitelju subjektivno pravo da zahtijeva ispunjenje u smislu odredbe iz članka 262. Zakona o obligacionim odnosima.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini osporava samu zakonitost potraživane naknade kao i zakonitost tužiteljevog statusa davatelja usluge. Pored toga, apelant osporava metodu obračuna cijene izvršene usluge.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Višeg privrednog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-518/21 ("Frikom" d.o.o. Trebinje) | Sudska praksa | Aktio