Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4396/19 (I.B.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Aktivna legitimacija
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4396/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-4396/19, rješavajući apelaciju I. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 023989 17 Rev od 19. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Mario Buntić, advokat iz Posušja, podnio je 13. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 023989 17 Rev od 19. septembra 2019. godine. Uvodna napomena
2. Između apelanta, kao korisnika leasinga, i Hypo - Alpe Adria Leasing d.o.o. Sarajevo - Mostar, kao davaoca leasinga (u daljnjem tekstu: davalac leasinga), 20. januara 2009. godine je zaključen Ugovor o financijskom leasingu (u daljnjem tekstu: Ugovor o leasingu), kojim ugovorom se davalac leasinga obavezao da za potrebe apelanta pribavi određeno putničko motorno vozilo (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo). Iz navedenog ugovora proizlazi, između ostalog, kolika je ukupna vrijednost leasinga, da je davalac leasinga apelantu dao punomoć za vožnju predmetnog vozila, kao i da je ugovoreno da je apelant dužan da dostavi davaocu leasinga policu kasko osiguranja bez franšize, a da kao korisnik osiguranja bude određen davalac leasinga.
3. Apelant i Bosna Sunce Osiguranje – Podružnica Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) zaključili su policu kasko osiguranja (u daljnjem tekstu: predmetna polica osiguranja) za predmetno vozilo za period od 12. juna 2009. godine do 12. juna 2010. godine, iz koje police proizlazi da je ugovarač osiguranja apelant, osiguranik davalac leasinga, a osiguravač tuženi. Postupak u kojem je donesena osporena odluka
4. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 023989 12 P od 27. januara 2014. godine, obavezan je tuženi da, na ime naknade štete, isplati apelantu iznos od 46.002,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.
5. U obrazloženju presude, Općinski sud je istakao, između ostalog, da je nesporno među parničnim strankama da je 17. novembra 2009. godine apelant prijavio MUP-u KS, Upravi policije (u daljnjem tekstu: nadležna PU) otuđenje - krađu predmetnog vozila. Zatim je istakao, da je nesporno i da je nakon navedenog događaja, isti isplatio davaocu leasinga ukupnu premiju za Ugovor o leasingu, odnosno isplatio mu ukupni dug, čime je apelant stekao pravo vlasništva na predmetnom vozilu, te nakon toga pokrenuo konkretni postupak, pa stoga ne stoji prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta, koji je uložio tuženi. Naime, davalac leasinga je priznao da je apelant izmirio sve obveze prema njemu po Ugovoru o leasingu, a članom 11. tog ugovora je regulisan prelazak prava vlasništva sa davaoca leasinga na korisnika leasinga - apelanta, čime je apelant stekao pravo vlasništva na predmetnom vozilu.
6. Općinski sud je istakao da je utvrdio da je između apelanta i davaoca leasinga bio zaključen Ugovor o leasingu, kojim su regulirana prava i obveze ugovornih strana, te da je apelant sa tuženim zaključio predmetnu policu osiguranja, koje pokriva i eventualnu krađu kasko osiguranog vozila. Nadalje je istakao, da je nakon prijavljene krađe predmetnog vozila od strane apelanta nadležnoj PU, a poštujući Pravila za kasko osiguranja motornih vozila tuženog (u daljnjem tekstu: Pravila tuženog), apelant u datom roku izvršio prijavu krađe nadležnoj PU i tuženom, a u međuvremenu u cijelosti isplatio davaocu leasinga cjelokupni dug, čime je stekao pravo vlasništva na predmetnom vozilu, odnosno stekao pravo aktivne legitimacije, pa je i pokrenuo predmetni postupak, čime je u cijelosti utemeljen pravni osnov apelanta. Naime, imajući u vidu da apelantu nije izvršen povrat predmetnog vozila (isto vozilo nije pronađeno), da je u cijelosti isplatio dug prema davaocu leasinga, apelant je pretrpio materijalnu štetu i kao takvu ima pravo potraživati. Pored toga je istakao, da je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka strojarske struke, pa je odlučio kao u izreci presude. Takođe je istakao, da je odluku o zakonskoj zateznoj kamati donio na temelju člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
7. Presudom Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 023989 14 Gž od 2. februara 2017. godine, žalbe apelanta i tuženog su „djelimično“ uvažene, te je prvostepena presuda preinačena u dijelu u kojom je odlučeno o početku toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos, kao i u pogledu odluke o troškovima postupka (sve bliže opisano u izreci navedene presude), dok je preostalom dijelu „žalba tuženog“ odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
8. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao, između ostalog, da je pravilno prvostepeni sud našao da prigovor aktivne legitimacije tuženog nije osnovan pozivanjem na ugovorne odredbe apelanta kao ugovarača osiguranja i korisnika leasinga. Nadalje je istakao, da je nesporno da prava iz osiguranja po predmetnoj polici osiguranja pripadaju korisniku osiguranja (davalac leasinga), ali to pravo pripada i apelantu kao ugovaraču osiguranja. Naime, članom 7. Ugovora o leasingu je regulisano ,,U slučaju nastanka štete na predmetu leasinga u ime davaoca leasinga preduzeti sve radnje neophodne za nadoknadu štete", pa kako je nesporno utvrđeno da davalac leasinga nije preduzeo mjere radi naplate osiguranog slučaja, to je uradio apelant radi održavanja prava na isplatu naknade iz osiguranja, jer je nastupio osigurani slučaj predviđen kasko osiguranjem po predmetnoj polici osiguranja, a sve prema odredbi člana 924. st. 1. i 2. ZOO. Prema tome, nije odlučno što apelant nije bio vlasnik predmetnog vozila u momentu nastanka osiguranog slučaja (17. novembra 2009. godine), jer je držao predmetno vozilo u leasingu, dakle apelant u času nastanka štete imao je materijalni interes da se šteta ne dogodi. Zatim je istakao, da je u tom pogledu relevantna i odredba člana 925. ZOO „da se osiguranjem imovine osigurava naknada za štetu koja bi se dogodila u imovini osiguranika“ ovdje apelanta zbog nastupanja osiguranog slučaja.
9. Nadalje je Kantonalni sud obrazložio zašto su neosnovani ostali žalbeni navodi tuženog, odnosno zašto je preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama, te o troškovima postupka (sve bliže opisano u obrazloženju presude).
10. Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 P 023989 17 Rev od 19. septembra 2019. godine, usvojena je revizija tuženog, te obje nižestepene presude preinačene i apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Takođe, navedenom presudom obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove postupka.
11. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao, između ostalog, da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari apelantov zahtjev usmjeren prema tuženom za naknadu materijalne štete po osnovu predmetne police osiguranja, zbog ostvarenog rizika krađe predmetnog vozila. Zatim je istakao, da se osnovano u reviziji ukazuje da prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije u ovoj pravnoj stvari pravilno razriješen. Naime, iz sadržaja predmetne police osiguranja slijedi da je ugovarač osiguranja apelant, osiguranik davalac leasinga, te osiguravač tuženi. U vezi s tim je ukazao da je članom 19. stav 1. Pravila tuženog, propisano „da kod osiguranja vozila u dugoročnom zakupu (u daljem tekstu: leasingu) prava iz ugovora o kasko osiguranju pripadaju zakupodavcu (vlasniku vozila) koji se u policu upisuje kao osiguranik, ako se drugačije ne ugovori“. Nadalje je istakao, da iz sadržaja navedene police i ostalih izvedenih dokaza, nesumnjivo proizlazi da apelant i davalac leasinga, kao korisnik osiguranja, nisu drugačije ugovorili.
12. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 905. stav 1. ZOO propisano da u slučaju osiguranja za tuđi račun ili za račun koga se tiče, obaveza plaćanja premije i ostale obaveze iz ugovora o osiguranju dužan izvršavati ugovarač osiguranja, ali on ne može vršiti prava iz osiguranja, čak i kad drži policu, bez pristanka lica čiji je interes osiguran i kome ona pripadaju. Nadalje je ukazao, da su članom 7. Ugovora o leasingu regulisane obaveze apelanta kao korisnika leasinga, te između ostalih i obaveza da u slučaju nastanka štete na predmetu leasinga u ime davaoca leasinga poduzme sve radnje neophodne za nadoknadu štete. Dakle, apelant je u slučaju nastanka štete na predmetu leasinga sve neophodne radnje za nadoknadu štete mogao poduzimati samo u ime davaoca leasinga. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao da je pogrešan pravni stav drugostepenog suda da s obzirom na činjenice da davalac leasinga (kao korisnik osiguranja) nije poduzeo mjere radi naplate osiguranog slučaja, apelant je imao materijalni interes da se šteta ne dogodi, da iz toga slijedi aktivna legitimacija apelanta za podnošenje tužbe radi naplate štete po predmetnoj polici osiguranja pozivajući se na član 925. ZOO. Naime, kako apelant nije bio osiguranik po predmetnoj polici osiguranja, već samo ugovarač osiguranja, isti ne može vršiti prava iz osiguranja čak i kada drži policu bez pristanka osobe čiji je interes osiguran i kojoj ona pripadaju (u konkretnom slučaju davaocu leasinga), a takvog pristanka nema u ovom slučaju. Stoga su nižestepeni sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava odbili prigovor tuženog o nepostojanju aktivne legitimacije apelanta za podnošenje predmetne tužbe. Pri tome je Vrhovni sud naglasio, da nije odlučna okolnost da je apelant nakon nastupanja osiguranog slučaja izmirio sve obaveze prema davaocu leasinga i nakon toga stekao uslove za prijenos prava vlasništva.
Apelacioni navodi
13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
14. Apelant smatra da Vrhovni sud u osporenoj odluci nije uzeo u obzir sve pravno relevantne činjenice, tj. da je proizvoljno primijenio materijalno pravo. Apelant je naveo šta proizlazi iz dokaza koji su provedeni u konkretnom parničnom postupku, te je istakao, između ostalog, da je predmetno vozilo bilo kasko osigurano kod tuženog, da je cjelokupni dug prema davaocu lizingu isplatio, te je postao vlasnik predmetnog vozila, pa je stekao pravo da se direktno obratiti tuženom, radi naknade štete, odnosno pokrenuti predmetni spor. Pored toga je naglasio, da davalac leasinga nije želio dati punomoć apelantovom advokatu, iz razloga što su istakli da apelant ostvaruje pravo na štetu, da je leasing isplaćen, pa je apelant aktivno legitimisan po predmetnoj polici osiguranja da ostvari pravo na štetu (u vezi s tim je istakao da dostavlja i dokaz o zahtjevu za izdavanje punomoći od davaoca leasinga, upućen od strane punomoćnika apelanta 21. juna 2012 godine, „iz čega se vidi da nije bilo greške od strane apelanta a isti su telefonski saopćili punomoćniku da isti ne žele dati punomoć nego da se treba platiti lizing u cijelosti te nakon toga da apelant ostvaruje pravo na štetu jer ista njega i pripada“). Dakle, apelant je ostao bez predmetnog vozila, a isti je sklopio kasko osiguranje u slučaju krađe koja se dogodila, te je izmiren leasing, predmetna polica osiguranja plaćena i sada navodno nije legitimisan, a tuženi nije želio isplatiti štetu ni „lizingu kao ni apelantu“. Apelant je pored navedenog ponovio dio obrazloženja iz drugostepene odluke (vidi tačku 8. ove odluke). Relevantni propisi
15. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Osiguranje za tuđi račun ili za račun koga se tiče Član 905.
(1) U slučaju osiguranja za tuđi račun ili za račun koga se tiče, obaveze plaćanja premije i ostale obaveze iz ugovora dužan je izvršavati ugovarač osiguranja, ali on ne može vršiti prava iz osiguranja, čak i kad drži polisu, bez pristanka lica čiji je interes osiguran i kome ona pripadaju.
c Interes osiguranja Član 924.
(1) Osiguranje imovine može zaključiti svako lice koje ima interes da se ne dogodi osigurani slučaj, pošto bi inače pretrpelo neki materijalni gubitak.
(2) Pravo iz osiguranja mogu imati samo lica koja su u času nastanka štete imala materijalni interes da se osigurani slučaj ne dogodi.
Svrha osiguranja imovine Član 925.
(1) Osiguranjem imovine obezbeđuje se naknada za štetu koja bi se desila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je do povrede prava na pravično suđenje došlo jer je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća, da je rješavajući brojne ovakve apelacije konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
20. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud preinačio nižestepene presude i odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti, smatrajući da su nižestepeni sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava odbili prigovor nedostatka aktivne legitimacije apelanta. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje, da je Vrhovni sud u osporenoj presudi, dao detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje zašto smatra da apelant nije aktivno legitimisan u konkretnom slučaju, pozivajući se na član 19. stav 1. Pravila tuženog (vidi, tačku 11. ove odluke), član 905. ZOO, kao i ukazujući šta je ugovoreno članom 7. Ugovora o leasingu. Dovodeći u vezu relevantne činjenice na koje je ukazao Vrhovni sud u osporenoj odluci, odnosno obrazloženje koje je dao, sa navedenim odredbama ZOO i Pravila tuženog, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević