Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-393/21 (S.Š.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-393/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-393/21, rješavajući apelaciju S. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. Š.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 007703 19 U od 15. oktobra 2020. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata broj UP-1- 03-41-ZKZ-2771/16 od 3. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Robert Leko advokat iz Širokog Brijega, podnio je 4. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 007703 19 U od 15. oktobra 2020. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-03-41-ZKZ-2771/16 od 3. septembra 2019. godine.

2. Rješenjem Ministarstva od 3. septembra 2019. godine ukinuto je konačno Rješenje Općine Široki Brijeg od 17. juna 2005. godine i upravna stvar riješena tako da je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IX grupe sa 30% vojnog invaliditeta, određeno je da apelant ima ličnu invalidninu u određenom novčanom iznosu i ostala prava propisana Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica, te je određeno da apelantu navedena prava pripadaju od 3. septembra 2019. godine.

3. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja tuženog (Ministarstva) od 3. septembra 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 U 007703 19 U od 15. oktobra 2020. godine odbio predmetnu tužbu kao neosnovanu.

4. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja osporenog rješenja tuženog proizlazi da je tuženi organ, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korišćenja prava na ličnu invalidninu apelanta, dostavio spis predmeta ljekarskoj komisiji za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korišćenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, koja komisija je na osnovu pregleda apelanta i cjelokupne medicinske dokumentacije donijela nalaz i mišljenje od 7. novembra 2018. godine (kojim se vojni invaliditet apelanta cijeni u visini od 30%, IX grupe). Dalje, da je apelant na navedeni nalaz i mišljenje od 7. novembra 2018. godine uložio prigovor po kojem je Ljekarska komisija za medicinsko vještačenje u postupku po navedenom zakonu, ponovnim uvidom u medicinsku dokumentaciju u spisu uz neposredni pregled apelanta, donijela nalaz i mišljenje od 14. januara 2019. godine (kojim je potvrdila nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije). Takođe, da je na osnovu naprijed utvrđenog činjeničnog stanja tuženi je osporenim rješenjem ukinuo konačno rješenje i upravnu stvar riješio shodno odredbama čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Vrhovni sud je dalje naveo da su nadležne ljekarske komisije, suprotno prigovorima tužbe, u saglasnim nalazima i mišljenjima dale potpuno, jasno i detaljno obrazloženje razloga kako za izmjenu ranijeg nalaza i mišljenja, tako i za novu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama člana 8. i člana 13.a Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta, a na osnovu postojeće vjerodostojne medicinske dokumentacije iz spisa predmeta i neposrednog pregleda apelanta, dok sam apelant uopštenim i ničim argumentovanim navodima tužbe nije doveo u bilo kakvu sumnju nalaze i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija, niti je konkretno naveo iz kojih razloga su oštećenja njegovog organizma eventualno veća od utvrđenih.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu ustavnog prava na nediskriminaciju, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni primijenio pozitivno-pravnih propisa. Apelant ističe da je Vrhovni sud svoju presudu donio uz primjenu člana 7. stav (3) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, za koji član navedenog zakona je odlukom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-17/12 od 7. februara 2013. godine utvrđeno da nije u saglasnosti sa članom 6. Evropske konvencije (zbog čega mu nije bilo omogućeno učestvovanje u predmetnom postupku), te da je Vrhovni sud povrijedio njegova ustavna prava i time što mu nije omogućio održavanje javne rasprave, iako je apelant „tužbom tražio održavanje javne rasprave“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U vezi s navodima apelanta da mu Vrhovni sud, iako je tužbom postavio takav zahtjev, nije omogućio održavanje javne rasprave, Ustavni sud ukazuje da apelant za svoje prednje navode nije dostavio dokaze, odnosno da iz osporene odluke Vrhovnog suda, te druge dokumentacije koja je Ustavnom sudu predočena uz predmetnu apelaciju, ne proizlazi da je apelant takav zahtjev postavio Vrhovnom sudu, pa stoga prednje navode apelanta Ustavni sud cijeni neosnovanim. Nadalje, u odnosu na navode apelanta da mu nije omogućeno učestvovanje u predmetnom postupku, Ustavni sud, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni odredbi Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korišćenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite i drugih relevantnih propisa. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2362/20 od 3. februara 2021. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koju se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-393/21 (S.Š.) | Sudska praksa | Aktio