Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2640/19 (S.M.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Izvršenje
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Radni spor
- Tužba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2640/19
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2640/19, rješavajući apelaciju S. M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. M. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 Rs 057482 18 Rev od 13. marta 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Predrag Baroš, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 Rs 057482 18 Rev od 13. marta 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog KP „Vodovod“ a.d. Srbac (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. decembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i punomoćnik tuženog, advokat Mirko Šavija, dostavili su odgovor na apelaciju 16. i 21. decembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Apelant je, kako proizlazi iz činjenica predmeta, 11. aprila 2016. godine podnio tužbu protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa.
6. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 Rs 057482 16 Rs od 27. oktobra 2017. godine tuženi je obavezan da apelantu naknadi plate s pripadajućim kamatama koje bi kao radnik (direktor) ostvarivao za period od maja 2015. do maja 2017. godine u iznosima pobliže navedenim u izreci presude i da apelanta prijavi na sve vidove osiguranja i uplati pripadajuće doprinose za penzijsko, invalidsko i osiguranje za slučaj nezaposlenosti, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
7. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je po apelantovoj tužbi od 31. decembra 2013. godine donesena Presuda Osnovnog suda broj 72 0 Rs 038523 14 Rs od 28. septembra 2015. godine kojom je poništena kao nezakonita odluka tuženog od 22. novembra 2013. godine o razrješenju apelanta s mjesta direktora, te je tuženi obavezan da apelanta vrati na rad i da mu isplati naknadu plate za period od novembra 2013. do aprila 2015. godine i uplati doprinose za taj period. Navedena presuda je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 72 0 Rs 038523 16 Rsž od 17. juna 2016. godine, a Presudom Vrhovnog suda broj 72 0 Rs 038523 16 Rev od 22. marta 2018. godine revizija tuženog je odbijena. Apelant je prijedlogom za izvršenje od 13. septembra 2016. godine kod Osnovnog suda pokrenuo izvršni postupak radi vraćanja na rad i isplate naknade plata, u kojem postupku mu je isplaćena naknada plata dosuđena pravosnažnom presudom, ali apelant nije vraćen na rad kod tuženog.
8. Apelant je u konkretnom parničnom postupku podnio tužbu 11. aprila 2016. godine radi isplate neisplaćenih plata od maja 2015. do maja 2017. godine, koje je vještak finansijske struke obračunao u ukupnom iznosu od 46.006,90 KM. U vezi s navedenim, Osnovni sud je naveo da se apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade plate za sporni period zasniva na tužbi od 30. decembra 2013. godine koja je podnesena u ranijoj pravosnažno okončanoj parnici u kojoj je tražio isplatu naknade plate. Imajući u vidu da tuženi nije postupio prema pravosnažnoj presudi, to nepostupanje je osnov za novčano potraživanje koje potražuje apelant i za koje je vezan sud u ovom predmetu, pa se stoga apelantova tužba u ovom predmetu ima smatrati blagovremenom. S obzirom na to da apelant potražuje novčana sredstva koja su proistekla po pravosnažnoj presudi od 28. septembra 2015. godine, to je apelant, iz razloga koji su navedeni u činjeničnom opisu tužbe, bio prinuđen da podnese tužbu. Imajući to u vidu, Osnovni sud je naveo da je primjenom člana 130 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) obavezao tuženog na isplatu naknade neisplaćene plate za sporni period i na prijavu apelanta na sve vidove osiguranja i pripadajuće doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti jer je apelant nezaposleno lice.
9. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Rs 057482 18 Rsž od 30. maja 2018. godine žalba tuženog je djelimično usvojena, presuda Osnovnog suda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka na način detaljnije naveden u izreci te presude, dok je u preostalom dijelu žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
10. Okružni sud je naveo da prema članu 217 stav 1 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) tražilac izvršenja koji je podnio prijedlog da bude vraćen na rad može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je izvršenik dužan isplatiti na ime plate mjesečne iznose dospjele od pravosnažnosti odluke pa dok ponovo ne bude vraćen na posao, te odrediti izvršenje radi naplate dosuđenih iznosa. Svoje pravo na nadoknadu mjesečnih iznosa plata, kako propisuje član 217 stav 6 ZIP-a, tražilac izvršenja može ostvarivati i u posebnom postupku pred sudom, a što je apelant u konkretnom slučaju i učinio podnošenjem tužbe kojom traži isplatu iznosa dugujućih plata sa zakonskom kamatom i uplatom doprinosa na plate od maja 2015. do maja 2017. godine, kada mu po redovnom toku stvari ističe mandat na mjestu direktora, a koje plate nisu bile obuhvaćene pravosnažnom presudom od 28. septembra 2015. godine. Prema tome, Okružni sud je naveo da je, suprotno žalbenim tvrdnjama tuženog, prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantovo potraživanje (od maja 2015. do maja 2017. godine), koje je predmet ovog tužbenog zahtjeva, proističe iz pravosnažne presude od 28. septembra 2015. godine. Takođe su tačni žalbeni navodi da je potraživanje koje je utvrđeno pravosnažnom presudom od 28. septembra 2015. godine (plate od novembra 2013. godine zaključno sa aprilom 2015. godine) apelantu isplaćeno u postupku izvršenja ove presude, a što nije ni sporno u ovoj pravnoj stvari. Međutim, tuženi mora imati u vidu, a što je zanemario, da navedenu pravosnažnu presudu nije u potpunosti izvršio jer apelanta nije pozvao, niti vratio na posao na ranije radno mjesto (direktora) ili drugo mjesto prema njegovoj stručnoj spremi i iskustvu, a što je bio dužan da učini u smislu člana 130 ZOR-a.
11. Prema tome, Okružni sud je naveo da kako je apelant tražio povratak na posao kod tuženog koji ga je nezakonito razriješio i kako je navedeno pravo tražio u propisanom prekluzivnom roku od 30 dana, kako je propisano članom 215 stav 1 ZIP-a, to mu i pripada pravo na naknadu plata za sporni period od dana donošenja nezakonite odluke o razrješenju pa do isteka mandata na mjestu direktora po redovnom toku stvari. Dakle, kako je apelant u izvršnom postupku ostvario isplatu naknade na ime plata za period od novembra 2013. do aprila 2015. godine s kamatom i kako je u predmetnoj parnici dokazao osnov i visinu potraživanja za sporni period, to se pravilnom nalazi ocjena prvostepenog suda o osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva. Okružni sud je takođe naveo da se ne mogu smatrati osnovanim žalbeni navodi tuženog da je predmetna tužba neblagovremena zato što apelant potražuje iznose plata koje dospijevaju mjesečno, te je stoga, kako žalba tvrdi, i blagovremenost tužbe trebalo cijeniti u odnosu na svako pojedinačno potraživanje naknade plata. Imajući u vidu da je ranija presuda postala pravosnažna 28. septembra 2016. godine donošenjem presude drugostepenog suda, to je s tim danom apelant imao i definitivno saznanje o povredi njegovih prava, pa tako i na isplatu izostalih plata. Dakle, budući da se za potraživanje plata, a koje nisu obuhvaćene ranijom presudom i koje su predmet ove parnice, za blagovremenost tužbe ima računati dan kada je pravosnažno poništena odluka o razrješenju s mjesta direktora, a ne dan dospjelosti svake pojedinačne plate, to je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud predmetnu tužbu pravilno ocijenio blagovremenom i pravilno usvojio apelantov tužbeni zahtjev.
12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 72 0 Rs 057482 18 Rev od 13. marta 2019. godine revizija tuženog je usvojena, presude Okružnog i Osnovnog suda su ukinute i apelantova tužba je odbačena, te je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka.
13. Vrhovni sud je naveo da tužba u radnom sporu, pored zahtjeva za utvrđenje nezakonitosti akta poslodavca kojim je povrijeđeno neko pravo radnika, može sadržavati i zahtjeve za osudu na činidbu, kao što su: vraćanje radnika na rad (radno-pravna reintegracija), isplata naknade izostalih plata i drugih naknada jer poništene odluke o prestanku radnog odnosa podrazumijevaju radnu reintegraciju, a slijedom toga i isplatu naknade za period za koji je radniku, donošenjem nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa, bilo onemogućeno da radi.
14. Vrhovni sud je naveo da apelant u ovom slučaju nije tako postupio. Naime, apelant je za zaštitu svojih prava, povodom prestanka radnog odnosa, blagovremeno podnio tužbu 31. decembra 2013. godine, ali samo sa zahtjevom za utvrđenje da je nezakonita odluka tuženog od 22. novembra 2013. godine o razrješenju s mjesta direktora i njeno poništenje, za vraćanje na rad i isplatu naknada plate koju bi ostvario da je radio, zaključno sa 30. aprilom 2015. godine, koji postupak je pravosnažno završen presudom Okružnog suda od 17. juna 2016. godine, dok naknadu plate koja je predmet ovog spora nije tražio sve do podnošenja tužbe u ovoj parnici. Dakle, zahtjev za isplatu naknada i uplatu zakonskih doprinosa za sporni period apelant je prvi put postavio u ovoj tužbi, koja je sudu podnesena 11. aprila 2016. godine. Apelantov zahtjev iz predmetne parnice predstavlja samostalan zahtjev za zaštitu jednog od prava iz radnog odnosa. Radi se, dakle, o radnom sporu, a da bi se po tužbi meritorno raspravljalo mora biti ispunjena procesna pretpostavka blagovremenosti tužbe, na šta sud pazi po službenoj dužnosti. U vezi s tim, Vrhovni sud je citirao odredbu člana 118 ZOR-a, te je istakao da je rok koji je naveden u toj odredbi prekluzivnog karaktera i njegovo propuštanje dovodi ne samo do gubitka prava na pokretanje radnog spora nego i do gubitka samog prava koje bi u tom sporu bilo predmet zaštite. Taj rok se računa od dana saznanja za povredu prava, odnosno od dana kada je radnik saznao da mu je neko pravo ograničeno, uskraćeno ili na drugi način povrijeđeno. Prema tome, pogrešan je stav drugostepenog suda da se vrijeme saznanja o povredi prava u pogledu isplata plata ima vezati za dan saznanja za konačan ishod postupka o poništenju odluke o otkazu ugovora o radu, na osnovu koje je apelant prestao da radi kod tuženog.
15. Vrhovni sud je dalje naveo da se plata isplaćuje svakog mjeseca za ostvareni rad u prethodnom mjesecu, a ostale naknade mjesečno ili periodično. Nezakonitim prestankom radnog odnosa apelantu je bilo uskraćeno pravo da radom ostvari mjesečne zarade u spornom periodu. Apelant je po prirodi stvari i po osnovu i načinu isplate plata i drugih naknada za povredu prava izostankom isplate imao saznanja već nakon prijema odluke o razrješenju s mjesta direktora tuženog jer je tada već znao da će prestati sve isplate po osnovu rada. Prema tome, tada je počeo da teče rok propisan odredbom člana 118 ZOR-a, u kojem je apelant morao da podnese tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa, uključujući i isplatu plata i naknada za sporni period. Kako je apelant predmetnu tužbu sudu podnio po isteku zakonom propisanog roka, kada je već prekludiran u zaštiti svojih prava, a u prijedlogu za izvršenje ranije donesene pravosnažne presude (od 17. juna 2016. godine) nije, saglasno odredbi člana 217 st. 1, 2 i 3 ZIP-a, predložio da sud donese rješenje kojim bi odredio da mu tuženi kao izvršenik isplati na ime plate mjesečne iznose dospjele od pravosnažnosti odluke (čije se izvršenje traži) pa dok ponovo ne bude vraćen na posao (a pravo na naknadu u posebnom postupku, po stavu 6 ovog člana, na šta se u pobijanoj presudi ukazuje, može se ostvariti samo po blagovremeno podnesenoj tužbi), apelantova tužba je neblagovremena, pa je kao takva odbačena u smislu odredbe člana 67 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine.
17. Naime, apelant tvrdi da se osporeno rješenje zasniva na očigledno nezakonitom postupanju Vrhovnog suda. U vezi s tim, apelant navodi da u ranijem postupku nije mogao da traži isplatu potraživanja koje još nije bilo dospjelo zbog sadržaja odredbe člana 177 stav 1 ZPP kojom je propisano da sud može naložiti tuženom da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave, te da samo u slučaju kada sud usvoji zahtjev za uzdržavanje može obavezati tuženog i za činidbe koje nisu dospjele. U tom pogledu apelant ističe da u trenutku podnošenja tužbe nije mogao znati da mu neće biti isplaćene plate za 2016. i 2017. godinu, odnosno ističe da je apelant za neisplaćivanje plate za jedan mjesec mogao saznati samo protekom tog mjeseca, odnosno dana do kada je u narednom mjesecu plata trebalo da bude isplaćena. S obzirom na to, apelant ističe da je tužbu u konkretnom parničnom postupku podnio u roku od godinu dana od kada mu nije isplaćena plata, odnosno u skladu sa članom 118 ZOR-a. Apelant, takođe, navodi da i Vrhovni sud potvrđuje da je apelant mogao u posebnom postupku pred sudom da potražuje plate u skladu s odredbom člana 217 stav 6 ZIP-a, ali ponovo pogrešno veže početak roka za dan saznanja za nezakonitu odluku poslodavca. Naposljetku, apelant ističe da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju trebalo da primijeni rok iz člana 372 ZOO, a ne rok iz odredbe člana 188 ZOR-a.
b) Odgovori na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da ne stoje apelacioni navodi da taj sud nije pravilno kvalifikovao rok u kojem je apelant podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari kao prekluzivan rok, čijim propuštanjem je apelant izgubio ne samo pravo da podnese tužbu u radnom sporu nego i samo pravo koje se tužbom traži. Vrhovni sud je takođe naveo da je taj sud, suprotno apelantovim navodima, u osporenoj odluci dao dovoljne i valjane razloge u pogledu činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava i za ishod predmetnog postupka, pa se navodi apelacije u tom pravcu ukazuju neosnovanim.
19. Tuženi je naveo da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava i da takvo obrazloženje ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 2. st. (2) i (3) Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 177.
Sud može da naloži tuženom da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave.
Ako sud usvoji zahtjev za izdržavanje može obavezati tuženog i na činidbe koje nisu dospjele.
Presuda kojom se tuženi obavezuje da preda ili preuzme stvari date u najam ili zakup, može se donijeti i prije prestanka tih odnosa.
21. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 106.
Na pitanja naknade štete pričinjene na radu ili uvezi sa radom koja nisu posebno uređena ovim zakonom, primjenjuju se propisi o obligacionim odnosima.
Član 118.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.
Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
Član 130.
Ako nadležni sud utvrdi da je otkaz ugovora o radu, koji je poslodavac dao radniku, nezakonit, naložiće poslodavcu da radnika vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima radnika, kao i da mu isplati naknadu na ime izgubljene plate i drugih primanja na koje radnik ima pravo prema kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu.
22. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 60/17 – odluka USBiH, 115/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 9/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Rok za podnošenje prijedloga za izvršenje Član 215.
(1) Prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave kojom je poslodavcu naloženo da zaposlenog vrati na rad, odnosno službu može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je tražilac izvršenja stekao pravo da taj prijedlog podnese.
(2) Smatra se da je radnik stekao pravo da podnese prijedlog iz stava 1. ovog člana po protoku roka za dobrovoljno izvršenje određeno u izvršnoj ispravi.
Način sprovođenja izvršenja Član 216.
Izvršenje na osnovu izvršne isprave kojom je izvršeniku naloženo da tražioca izvršenja vrati na rad, odnosno u službu sprovodi se primjenom odgovarajućih odredbi člana 17. i odredbama glave XIX ovog zakona o izvršenju radi ostvarenja obaveze na radnju koju može obaviti samo izvršenik.
Nadoknada plate u slučaju vraćanja zaposlenog na rad Član 217.
(1) Tražilac izvršenja koji je podnio prijedlog da bude vraćen na rad, odnosno u službu, može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je izvršenik dužan isplatiti na ime plate mjesečne iznose dospjele od pravosnažnosti odluke pa dok ponovo ne bude vraćen na posao, te odrediti izvršenje radi naplate dosuđenih iznosa.
(2) Prijedlog za naknadu može se spojiti s prijedlogom za izvršenje radi vraćanja na rad ili može biti podnesen naknadno do završetka izvršnog postupka.
(3) Rješenje kojim se prijedlog za naknadu prihvata ima dejstvo rješenja kojim se utvrđuje postojanje obaveze izvršenika i dejstvo rješenja o izvršenju.
(4) Izvršenik može predložiti da se rješenje iz stava 3. ovog člana stavi izvan snage, ako su se nakon njegovog donošenja izmijenile okolnosti na osnovu kojih je doneseno.
(5) Mjesečna nadoknada plate određuje se u iznosu koji bi tražilac izvršenja ostvario da je bio na radu. Mjesečna nadoknada obuhvata i plaćanje poreza, te drugih davanja po osnovi plate.
(6) Tražilac izvršenja može svoje pravo na naknadu ostvarivati i u posebnom postupku pred sudom.
(7) Ako je sud djelimično prihvatio zahtjev za isplatu naknade, uputiće tražioca izvršenja da ostatak ostvaruje u postupku pred sudom.
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Povremena potraživanja Član 372.
(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarevaju za tri godine od dospelosti svakog pojedinog davanja.
(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unapred određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga delimična ispunjenja.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju apelant osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 72 0 Rs 057482 18 Rev od 13. marta 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je apelantov punomoćnik rješenje Vrhovnog suda primio 24. aprila 2019. godine, a da je apelacija podnesena 21. juna 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine.
a) Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
30. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi zaštite prava iz radnog odnosa, dakle predmet je građanskopravne prirode. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
32. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je osporeno rješenje rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava.
33. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.
35. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, prilikom donošenja odluke kojom je usvojio reviziju tuženog ukinuo nižestepene presude i odbacio apelantovu tužbu, dovoljno jasno i argumentovano obrazložio osporenu odluku dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odbacio apelantovu tužbu kao neblagovremenu uz obrazloženje da se rok za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa, propisan odredbom člana 118 ZOR-a, ima računati od dana saznanja za povredu prava, odnosno od dana kada je radnik saznao da mu je neko pravo ograničeno, uskraćeno ili na drugi način povrijeđeno, a ne od dana pravosnažnosti sudske odluke kojom je utvrđena nezakonitost otkaza. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je apelant za povredu prava na isplatu plata za sporni period saznao danom prestanka radnog odnosa, koji je prestao 22. novembra 2013. godine, a ne kako su nižestepeni sudovi zaključili da se vrijeme saznanja o povredi prava u pogledu isplata plata ima vezati za dan saznanja za konačan ishod postupka o poništenju odluke o otkazu ugovora o radu, na osnovu koje je apelant prestao da radi kod tuženog. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2631/19 od 10. septembra 2019. godine, stav 8 i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3017/19 od 17. februara 2021. godine, stav 36, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, Vrhovni sud je u odlukama koje su bile osporene u tim predmetima zaključio su podnesene tužbe neblagovremene kod činjenice da su apelanti tužbe u tim predmetima sudu podnijeli po isteku zakonom propisanog roka (kada je nastupila prekluzija), pri čemu ne proizlazi da su u prijedlogu za izvršenje ranije pravosnažne presude, u skladu s odredbom člana 217 st. 1, 2 i 3 ZIP-a predložili da sud donese rješenje kojim bi odredio da tuženi (izvršenik), pored dosuđenih iznosa izgubljene zarade, isplati i mjesečne iznose zarade dospjele od pravosnažnosti odluke i do ponovnog vraćanja na posao.
36. Pri tome, Ustavni sud zapaža da razlozi koje apelant ističe u prilog svojoj apelaciji ne ukazuju da su u konkretnom predmetu ispunjeni uslovi da Ustavni sud odstupi od dosadašnje prakse. Naime, u odnosu na apelantove navode da on, s obzirom na sadržaj odredbe člana 177 ZPP, u prethodnom parničnom postupku nije ni mogao da traži isplatu plata koje nisu bile dospjele do trenutka zaključenja glavne rasprave, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja predmeta u kojima su donesene odluke koje su bile predmet razmatranja u postupku pred Ustavnim sudom slijedi da je postojala različita praksa redovnih sudova kada je u pitanju potraživanje budućih nedospjelih iznosa plata. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u određenim predmetima, pozivanjem na odredbu člana 177 ZPP, odbili zahtjev da se poslodavac obaveže da tužiocu isplati naknade plata do povratka na posao (vidi odluke od dopustivosti broj AP 1409/10 od 10. aprila 2013. godine, tač. 2, 3 i 5 i broj AP 1645/07 od 14. oktobra 2009. godine, tačka 5, dostupne na www.ustavnisud.ba). S druge strane, Ustavni sud zapaža da u praksi redovnih sudova postoje i odluke kojima je takav zahtjev usvojen i poslodavac je konačnom odlukom obavezan da isplati plate sve do povratka na posao ili isteka ugovora o radu (vidi Ustavni sud, odluke broj AP 1878/12 od 16. septembra 2015. godine, tačka 13 i broj AP 492/19 od 22. maja 2019. godine, tač. 1 i 4, dostupne na www.ustavnisud.ba). U takvim okolnostima, u nedostatku drugih apelantovih argumenata, Ustavni sud zapaža da sadržaj odredbe člana 177 ZPP ne ukazuje da je u specifičnim okolnostima apelantovog slučaja, iz kojih proizlazi da je apelant prethodno vodio izvršni postupak u kojem je u smislu odredbe člana 217 ZOP-a mogao tražiti isplatu plata dok ponovo ne bude vraćen na posao, proizvoljan zaključak Vrhovnog suda iz osporene odluke u pogledu računanja rokova zastarjelosti. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je apelant u smislu odredbi člana 217 st. od 1 do 3 ZIP-a, u izvršnom postupku koji je već vodio radi vraćanja na rad i isplate naknade plata prema ranijoj pravosnažnoj presudi, mogao da ostvari isplatu spornih mjesečnih iznosa dok ponovo ne bude vraćen na posao, a to za apelanta ne bi predstavljalo naročito velik teret u odnosu na ponovno vođenje parničnog postupka. Ustavni sud, takođe, zapaža da ni sadržaj odredbe člana 217 stav 6 ZIP-a, kojom je propisano da tražilac izvršenja može svoje pravo na naknadu mjesečnih iznosa dospjelih od pravosnažnosti presude da ostvari i u posebnom postupku pred sudom, ne ukazuje da je rješenje Vrhovnog suda zasnovano na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, tom odredbom je propisana samo mogućnost za pokretanje sudskog postupka, pri čemu se njom ne dovodi u pitanje obaveza poštovanja prekluzivnih rokova za podnošenje tužbe iz člana 118 ZOR-a, koji se ne mogu mijenjati, produžavati niti računati drugačije, kako to apelant čini u apelaciji. Naposljetku, Ustavni sud zapaža da se ne mogu smatrati osnovanim ni apelantovi stavovi da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti zastarni rokovi iz člana 372 ZOO s obzirom na to da u konkretnom slučaju nije riječ o naknadi štete nastale na radu ili u vezi s radom iz člana 106 ZOR-a, već o potraživanju iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda nije našao elemente koji ukazuju da su ti zaključci proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud sopstvenim tumačenjem odredbi člana 118 ZOR-a, člana 217 ZIP-a, te člana 372 ZOO zamijenio te zaključke u pogledu blagovremenosti apelantovog tužbenog zahtjeva.
37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) Pravo na imovinu
38. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje ukazujući na proizvoljnu primjenu prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede tog prava, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu prava, takođe, neosnovani.
c) Nediskriminacija
39. U pogledu apelantovih tvrdnji da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, koje apelant, kako to proizlazi iz apelacije, dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminisan, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14 Evropske konvencije, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi o kršenju prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženog, ukinuo nižestepene odluke i apelantovu tužbu odbacio kao neblagovremenu, za šta je dao obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima primjene materijalnog prava iz člana 118 ZOR-a, člana 217 ZIP-a i člana 372 ZOO, na koje je apelant ukazivao.
41. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu.
42. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije jer apelant nije ponudio bilo kakve dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takva diskriminacija očito proizlazi iz odluka koje apelant pobija.
43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević