Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2992/19 (J. M., P. M. i K. Š.)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Aktivna legitimacija
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2992/19
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2992/19, rješavajući apelaciju Jakova Milićevića i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. svibnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Jakova Milićevića, Pere Milićevića i Kristijana Šarca.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 278706 14 Gž od 8. svibnja 2019. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantima Jakovu Milićeviću, Peri Milićeviću i Kristijanu Šarcu u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od po 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantima Jakovu Milićeviću, Peri Milićeviću i Kristijanu Šarcu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Kristijana Šarca podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 278706 14 Gž od 8. svibnja 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jakov Milićević, Pero Milićević i Kristijan Šarac (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant, odnosno apelanti) iz Čitluka, koje zastupa Ivan Herceg, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijeli su 17. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog duljine trajanja postupka okončanog Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 278706 14 Gž od 8. svibnja 2019. godine, a trećeapelant i protiv Presude Kantonalnog sada broj 65 0 P 278706 14 Gž od 8. svibnja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i odvjetnika Zdenka Milasa, kao zastupnika tuženog "Euroherc osiguranja" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 5. studenog 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 11. i 26. studenog 2020. godine, dok zastupnik tuženog nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelanti su 14. ožujka 2012. godine podnijeli tužbu protiv tuženog radi naknade štete.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 278706 12 P od 6. prosinca 2013. godine naloženo je tuženom da isplati iznose, bliže označene u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom, i to prvoapelantu na ime naknade materijalne štete na vozilu, drugoapelantu na ime naknade nematerijalne i materijalne štete (zbog pretrpljenih bolova, pretrpljenog straha iznos bliže naveden u presudi, te troškova liječenja) i trećeapelantu na ime naknade nematerijalne štete (zbog pretrpljenih bolova i pretrpljenog straha). Presudom je odbijen dio tužbenog zahtjeva drugoapelanta za isplatu iznosa, bliže označenog u izreci, na ime pravične naknade zbog umanjenja životne aktivnosti, te je odbijen dio tužbenog zahtjeva trećeapelanta za isplatu iznosa, bliže označenog u izreci, na ime troškova liječenja. Presudom je, također, tuženi obvezan naknaditi apelantima troškove postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.
7. Općinski sud je, između ostalog, ocijenio neutemeljenim prigovor tuženog koji se odnosi na nedostatak aktivne legitimacije kod trećeapelanta, jer iz priložene medicinske dokumentacije i iz nalaza vještaka medicinske struke može se zaključiti da je trećeapelant opisane povrede zadobio prilikom prometne nezgode od 2. rujna 2011. godine, koja je pobliže opisana u povijesti tužbe.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 278706 14 Gž od 8. svibnja 2019. godine djelomično je uvažen priziv drugoapelanta, te je prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu u odnosu na drugoapelanta preinačena tako što je tuženi obvezan drugoapelantu na ime umanjenja životne aktivnosti od 2% isplatiti iznos, bliže označen u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je priziv u odnosu na troškove postupka odbijen kao neutemeljen. Presudom je dalje priziv tuženog djelomično uvažen, te je prvostupanjska presuda preinačena u odnosu na trećeapelanta tako što je tužbeni zahtjev u odnosu na trećeapelanta odbijen u cijelosti, kao i u pogledu odluke o troškovima postupka, tako da je tuženi obvezan prvoapelantu i drugoapelantu na ime naknade troškova postupka isplatiti manji iznos od iznosa dosuđenog prvostupanjskom presudom (preciznije navedeno u izreci presude), dok je u preostalom dijelu priziv tuženog odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena.
9. Kantonalni sud je, između ostalog, obrazložio da je priziv tuženog djeoimično utemeljen. S tim u svezi je naveo da se utemeljeno prizivom ukazuje na činjenicu da trećeapelant nije naveden kao sudionik nezgode u zapisniku o uviđaju povodom prometne nezgode, te da u tijeku dokaznog postupka sudu nije ponudio nijedan relevantan dokaz iz kojeg bi potvrdio da je odista bio sudionik nezgode, što kao posljedicu ima da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije utemeljen. Zatim je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije za trećeapelanta istaknut još u odgovoru na tužbu, što ukazuje na postojanje dovoljno vremena za trećeapelanta da poduzme aktivnosti u pravcu dokazivanja da je i on odista sudionik u prometnoj nezgodi, posebno kada se ima u vidu da je zapisnik o uviđaju javna ispravu, pa je trećeapelant, ako je smatrao da mu je navedenom javnom ispravom uskraćeno neko pravo, morao utvrđivati ništavost isprave u izvanparničnom postupku. Dalje je naveo da priziv utemeljeno ukazuje i na mogućnost trećeapelanta da kao dokaz predloži saslušanje svjedoka, odnosno službene osobe koja je sačinila zapisnik o uviđaju da bi se na pouzdan način utvrdilo je li trećeapelant odista bio sudionik predmetne nezgode, pa onda pripada li mu tražena naknada. Kantonalni sud je istaknuo da je drugačijom ocjenom materijalnog dokaza (zapisnik o uviđaju broj 116/11 od 2. rujna 2011. godine) izvedenog pred prvostupanjskim sudom utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor nedostatka aktivne legitimacije obzirom da trećeapelant tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazao da je odista bio sudionik u navedenoj prometnoj nezgodi, to je u ovom dijelu preinačena prvostupanjska presuda i tužbeni zahtjev u odnosu na trećeapelanta u cijelosti odbijen. Također je naveo da medicinska dokumentacija ne može biti dokazom da je trećeapelant odista bio sudionik predmetne prometne nezgode, kao ni iskaz drugoapelanta, koji su u suprotnosti sa javnom ispravom, koja nije osporena prema odredbama Zakona o važnosti javnih isprava u BiH.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
10. Apelanti smatraju da je, zbog duljine trajanja predmetnog postupka, došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), dok se trećeapelant, pored prava na suđenje u razumnom roku, poziva i na povredu prava na pravično suđenje, i u odnosu na ostale aspekte ovog prava (pogrešno utvrđivanje činjenica i proizvoljna primjena propisa i pravo na obrazloženu odluku), te na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
11. Trećeapelant navodi da je osporena odluka Kantonalnog suda, kojom je preinačena prvostupanjska presuda i u cijelosti odbijen njegov tužbeni zahtjev, rezultat krajnje proizvoljnog postupanja, te da se njeno obrazloženje u suštini svodi na to da trećeapelant nije dokazao da je bio sudionik predmetne nezgode, jer nije naveden kao sudionik nezgode u zapisniku o uviđaju od 2. rujna 2011. godine. Trećeapelant smatra da je proizvoljan stav Kantonalnog suda da je trećeapelant morao utvrđivati ništavost javne isprave (zapisnika o uviđaju) u izvanparničnom postupku, te smatra da ga Kantonalni sud "kažnjava" odbijanjem tužbenog zahtjeva i istodobno potpuno ignorira izričitu odredbu članka 132. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koja je primjenjiva na dani slučaj i koja daje pravo strankama da upravo u parničnom postupku dokazuju da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice. Pored navedenog, smatra da je pogrešan i stav Kantonalnog suda da medicinska dokumentacija i iskaz drugoapelanta ne mogu biti dokazom da je trećeapelant odista bio sudionikom predmetne nezgode, jer su u suprotnosti sa javnom ispravom koja nije osporena prema odredbama Zakona o važnosti javnih isprava u BiH. Trećeapelant navodi da je i u odgovoru na priziv tuženog jasno naveo da su tvrdnje tuženog vezane za nepostojanje aktivne legitimacije trećeapelanta potpuno neutemeljene, jer je iz iskaza drugoapelanta, medicinske dokumentacije (nalaz CUM-a, SKB, Mostar od 2. rujna 2011. godine iz kojega se vidi da je primljen na hitni pregled, te da trećeapelant dolazi zbog ozljeda iz prometne nezgode u kojoj je sudjelovao kao putnik), pa čak i iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke jasno proizlazi da je trećeapelant sudjelovao u predmetnoj prometnoj nezgodi, što Kantonalni sud potpuno ignorira. Osim toga, apelant navodi da je presuda Kantonalnog suda donesena u sjednici vijeća, te smatra da, iako je Kantonalni sud naveo da je preinačio presudu i odbio tužbeni zahtjev trećeapelanta drugačije ocjenjujući materijalni dokaz (zapisnik o uviđaju), sasvim je očito da je drugačije ocijenio i iskaz parnične stranke – drugoapelanta, a koji nije isprava, niti posredno izvedeni dokaz kakav u vidu ima članak 229. stavak 1. točka 2. ZPP, te da je riječ o neposredno izvedenom dokazu kojeg je mogao drugačije ocijeniti eventualno na raspravi.
12. U svezi sa navodima koji se tiču duljine trajanja predmetnog postupka, apelanti su naveli da je predmetni parnični postupak trajao nerazumno dugo, odnosno da proizlazi da je cjelokupni postupak trajao više od sedam godina, a samo pred Kantonalnim sudom pet godina i dva mjeseca, te da smatraju da se nije radilo o nekom složenom postupku. S tim u svezi su naveli da je predmetni parnični postupak pokrenut 14. ožujka 2012. godine i da je prvostupanjska presuda donesena 6. prosinca 2013. godine, nakon čega su izjavljeni prizivi koje je Kantonalni sud zaprimio 24. ožujka 2014. godine (po informacijama koje imaju apelanti - uvid u CMS). Također su naveli da su u tijeku postupka urgirali Kantonalnom sudu postupanje po prizivu, ali da je Kantonalni sud odlučio po prizivu svojom presudom tek 8. svibnja 2019. godine. Smatraju da im pripada i pravo na naknadu nematerijalne štete zbog pretjerano dugog trajanja postupka. b)Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud navodi da osporena presuda sadrži pravnu ocjenu i razloge za donošenje navedene odluke, pa se u ovom izjašnjenju neće ponavljati, te da nema mjesta navodima "apelantice" da je došlo do povrede prava na imovinu, kao i prava na pravično suđenje. Kantonalni sud je istakao da postupa u smislu odredaba ZPP i Europske konvencije na zakonit način uz poštivanje svih procesnih garancija prema strankama u postupku.
14. Općinski sud navodi da u postupku donošenja prvostupanjske odluke nisu povrijeđena prava apelanata, te da iz apelacije proizlazi da apelanti i ne ulažu apelaciju protiv odluke ovog suda, već smatraju da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, zbog trajanja postupka više od sedam godina, od kojih čak pet godina i dva mjeseca pred drugostupanjskim sudom, dok trećeapelant, osim navedenog, ulaže apelaciju zbog proizvoljnog postupanja drugostupanjskog suda.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
16. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
3. Isprave Članak 132. stavak (3) (3) Dozvoljeno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.
Članak 217. stavak (2) Drugostupanjski sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostupanjskim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovno izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostupanjskom postupku potrebno održati raspravu pred drugostupanjskim sudom.
Članak 229. točka 2) Drugostupanjski sud će, u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave, presudom preinačiti prvostupanjsku presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u prizivu:
2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostupanjskim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostupanjskoj presudi;
VI.Dopustivost
17. Sukladno člankuVI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju apelanti su podnijeli apelaciju zbog duljine trajanja postupka okončanog Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 278706 14 Gž od 8. svibnja 2019. godine, a trećeapelant i protiv Presude Kantonalnog sada broj 65 0 P 278706 14 Gž od 8. svibnja 2019. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, presudu Kantonalnog suda zastupnik apelanata je primio 20. svibnja 2019. godine, a apelacija je podnesena 17. srpnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelanti tvrde da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Osim toga, trećeapelant se poziva i na povredu prava na pravično suđenje i u odnosu na ostale aspekte ovog prava, te na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi naknade štete. Prema tome, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
a)U odnosu na osporenu odluku
25. Ustavni sud zapaža da se navodi trećeapelanta u pogledu povrede prava na pravično suđenje u odnosu na osporenu odluku, u suštini, svode na proizvoljnu ocjenu dokaza i utvrđivanje činjenica, te proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.
26. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporenom odlukom, između ostalog, odbijen tužbeni zahtjev trećeapelanta kojim je tražio isplatu naknade štete od tuženog. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda jasno proizlazi da trećeapelant nije naveden kao sudionik nezgode u zapisniku o uviđaju povodom prometne nezgode, odnosno da trećeapelant u tijeku dokaznog postupka pred prvostupanjskim sudom nije ponudio nijedan relevantan dokaz iz kojeg bi potvrdio da je i on odista bio sudionik nezgode. S tim u svezi, Kantonalni sud je obrazložio da medicinska dokumentacija ne može biti dokazom da je trećeapelant odista bio sudionikom predmetne prometne nezgode, kao ni iskaz drugoapelanta, koji su u suprotnosti sa javnom ispravom (zapisnik o uviđaju), koja nije osporena prema odredbama Zakona o važnosti javnih isprava u BiH, te da je drugačijom ocjenom materijalnog dokaza (zapisnika o uviđaju) izvedenog pred prvostupanjskim sudom utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Ustavni sud, suprotno navodima trećeapelanta, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ovaj dio apelacionih navoda trećeapelanta iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljena.
b)U odnosu na navode o duljini trajanja postupka Relevantni principi
28. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).
Razdoblje koje se uzima u obzir
29. Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak pokrenut podnošenjem tužbe 14. ožujka 2012. godine, a da je okončan presudom Kantonalnog suda od 8. svibnja 2019. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba ispitati jeste sedam godina i oko dva mjeseca. Analiza duljine trajanja postupka
30. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem su apelanti podnijeli tužbu protiv tuženog radi naknade štete. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti (više tužitelja, izvođenje dokaza vještačenjem vještaka strojarske i medicinske struke, koji su sačinili nalaz i mišljenje, saslušanje vještaka i svjedoka, među kojima i parničnih stranaka, te je izvršen uvid u određenu materijalnu dokumentaciju), Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu.
31. Analizirajući ponašanje apelanata i redovnih sudova, Ustavni sud ne uočava da iz dostavljene dokumentacije slijedi da su apelanti doprinijeli duljini trajanja postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao jednu godinu i oko devet mjeseci (računajući od podnošenja tužbe). S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je prizivni postupak trajao dulje razdoblje, odnosno da je drugostupanjski postupak pred Kantonalnim sudom trajao pet godina i pet mjeseci (računajući od donošenja prvostupanjske presude), pri čemu je drugostupanjska odluka donesena na sjednici vijeća. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za duljinu postupka u konkretnom slučaju snosi Kantonalni sud, kojem je trebalo pet godina i pet mjeseci da donese drugostupanjsku odluku. Pri tome Kantonalni sud nije dao bilo kakve razloge u svezi s apelacionim navodima o duljini trajanja predmetnog postupka.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava apelanata na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
33. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
34. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. Vidi, Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. lipnja 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidjeti odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. veljače 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. ožujka 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantima treba isplatiti iznos od po 300,00 KM.
35. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obvezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
36. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
37. Trećeapelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje trećeapelanta o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je trećeapelant istakao u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i utvrđivanju činjenica, te proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su navodi trećeapelanta o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelanata na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak za naknadu štete trajao sedam godina i oko dva mjeseca za što odlučujuću odgovornost snosi Kantonalni sud, kojem je trebalo pet godina i pet mjeseci da donese drugostupanjsku odluku, a koji za navedeno nije dao nikakve razloge.
39. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na trećeapelanta nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada nema elemenata koji ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda.
40. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine