Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2974/19 (R.L.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2974/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-2974/19, rješavajući apelaciju R. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. L. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 247243 19 Rev od 15. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1R. L. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Laktaša, kojeg zastupa Aleksandra Metlić, iz Banjaluke, podnio je 17. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 247243 19 Rev od 15. maja 2019. godine.
2Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 247243 16 Rs od 30. avgusta 2018. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanta i poništeno kao nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa od 21. aprila 2016. godine, te je naloženo tuženoj Republici Srpskoj, Vladi - Ministarstvu unutrašnjih poslova Banja Luka CJB Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) da apelanta vrati na radno mjesto inspektora kriminalističke policije u PS Laktaši, CJB Banjaluka ili na neko drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. Presudom je dalje obavezana tužena da apelantu nadoknadi izgubljenu zaradu koja predstavlja razliku između plate i penzije za određeni vremenski period u iznosu bliže označenom u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama. Presudom je također obavezana tužena da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu.
3Osnovni sud je naveo da je nesporno da je apelantu rješenjem od 21. aprila 2016. godine prestao radni odnos kod tužene, a da je do tada bio njihov radnik na poslovima inspektora kriminalističke policije. Dalje je ukazao da je članom 113. stav 1. tačka g) Zakona o policijskim službenicima decidno određeno da kada policijski službenik navrši godine života i penzijskog staža za ostvarivanje prava na starosnu penziju, prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja, prestaje radni odnos policijskom službeniku. Zatim je naveo da su tačni navodi tužene da je članom 42. stav 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) određeno da policijski službenik može ostvariti penziju bez obzira na godine života ukoliko ima 40 godina penzijskog staža. Također je naveo da je isto tako tačno da je članom 43. stav 3. Zakona o PIO decidno određeno da se pravo osiguraniku koji ima navedeni staž osiguranja sa uvećanim trajanjem starosna granica za ostvarivanje prava za starosnu penziju iz člana 81. ovog zakona (65 godina života) snižava za ukupno uvećanje staža, ali je striktno određeno u stavu 3. istog člana da se starosna granica iz stava 1. može snižavati najviše do 55 godina života, a da je apelant imao 50 godina života kada je penzionisan po rješenju tužene. Osnovni sud je naveo da je apelant, dakle, bio ispod zakonskog minimuma za snižavanje starosne granice za ostvarivanja prava za starosnu penziju kod snižavanja ukupnog uvećanja staža, čime je prekršena navedena zakonska odredba od strane tužene. Zatim je naveo da kako apelant u momentu donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa nije imao 40 godina staža osiguranja, a posebno kod činjenice da nije imao ni navršenih 55 godina života valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženoj da zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa apelantu u vidu radno-pravne reintegracije isplati izgubljenu zaradu za zahtijevani period u vidu razlike plate koju bi ostvario da je radio i primljene penzije. Također je naveo da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finasijske struke, te da na utvrđene iznose razlike primanja plate koje bi apelant ostvario kod tužene i penzije apelanta stranke nisu imale primjedbe. Osnovni sud je naveo da je tužena tokom postupka zanemarila navedene zakonske odredbe pa je time uskratila pravo na rad apelantu donošenjem navedenog rješenja o prestanku radnog odnosa, te je stoga odlučio kao u izreci.
4Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 247243 18 Rsž od 19. februara 2019. godine djelimično je usvojena žalba tužene i prvostepena presuda je preinačena tako što je poništeno rješenje o prestanku radnog odnosa od 21. aprila 2016. godine i rješenje Policijskog odbora od 24. juna 2016. godine, te je naloženo tuženoj da apelanta vrati na rad i rasporedi na radno mjesto inspektor kriminalističke policije u Policijskoj stanici Laktaši ili na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i njegovim radnim sposobnostima. Presudom je dalje naloženo tuženoj da isplati apelantu razliku između penzija koje je ostvario u određenom periodu i plata koje bi ostvario u istom periodu da je radio u iznosima bliže označenim u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama. Presudom je također odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta za isplatu naknade razlike plata i penzija za određeni period preko iznosa glavnog duga dosuđenog ovom presudom i zakonske zatezne kamate na taj iznos, te je obavezana tužena da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu.
5Okružni sud je naveo da apelant nije ispunjavao uslove za sticanje prava na starosnu penziju prema Zakonu o PIO-u (prema članu 41. u vezi sa članom 43. i prema članu 42. stav 1.), jer u vrijeme prestanka radnog odnosa nije imao navršenih 60 godina života i jer je u vrijeme prestanka radnog odnosa mlađi od 55 godina, tako da nisu bili ispunjeni uslovi propisani članom 113. stav 1. tačka g) Zakona o policijskim službenicima za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa. Dalje je naveo da sticanjem uslova iz člana 42. stav 3. Zakona o PIO-u nije ostvaren razlog za prestanak radnog odnosa policijskog službenika, jer se ova penzija stiče bez obzira na godine života, što nije propisano kao razlog za prestanak radnog odnosa policijskom službeniku, te da Zakon o policijskim službenicima prestanak radnog odnosa vezuje za uslove za starosnu penziju koji se istovremeno tiču i godina života i penzijskog staža odnosno staža osiguranja. Nadalje, Okružni sud je naveo da je tužena osnovano prigovorila da obračun visine plate, koju bi apelant ostvario da je radio, nije izvršen u skladu sa Zakonom o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova RS, pa je na održanoj raspravi naložio sudskom vještaku ekonomske struke da izvrši ispravku obračuna plata u skladu sa navedenim zakonom, te naložio apelantu da upotpuni tužbu obuhvatanjem i rješenja Policijskog odbora od 24. juna 2016. godine, što je i učinjeno, čime su nedostatci u tužbi i postupanju prvostepenog suda otklonjeni. Okružni sud je naveo da iz tih razloga žalba tužene djelimično uvažena i dosuđeni iznosi razlike plata i penzija su sniženi, u skladu sa ispravljenim obračunom sudskog vještaka ekonomske struke, dok je žalba tužene u preostalom dijelu odbijena i presuda potvrđena u dijelu kojim su poništena osporena rješenja.
6Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 247243 19 Rev od 15. maja 2019. godine usvojena je revizija tužene i obje nižestepene presude su preinačene tako što je tužbeni zahtjev apelanta odbijen. Presudom je dalje obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude, te je odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
7Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova donesene pogrešnom primjenom materijalnog prava. Zatim je ukazao da su odredbom člana 113. Zakona o policijskim službenicima, koji se primjenjivao u vrijeme prestanka radnog odnosa apelantu, propisani slučajevi prestanka radnog odnosa policijskom službeniku, te da tim zakonom, ni u jednoj odredbi nije propisano, da radniku prestaje radni odnos kada navrši određene godine života, određeni penzijski staž ili staž osiguranja, kao što te uslove propisuje Zakon o radu odredbom člana 175. tačka 2. (kada radnik navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja). Dalje je ukazao da članom 113. stav 1. tačka g) Zakona o policijskim službenicima, nisu propisani uslovi za ostvarenje prava na starosnu penziju, već je imperativno propisano da policijskom službeniku radni odnos prestaje, po sili zakona, kada ostvari uslove za starosnu penziju u skladu sa odredbama Zakona o PIO-u, koji je u tom dijelu „lex specialis". Vrhovni sud je naveo da se tužena pri donošenju prvostepenog rješenja o prestanku radnog odnosa pozvala na odredbu člana 113. stav 1. tačka g) Zakona o policijskim službenicima i da je u tom rješenju navedeno da apelantu prestaje radni odnos zbog navršenih 40 godina penzijskog staža u skladu sa odredbom člana 42. stav 3. Zakona o PIO-u. Zatim je ukazao na sadržaj odredbe člana 42. stav 3. Zakona o PIO-u, te naveo da je privremenim rješenjem Fonda PIO od 27. juna 2016. godine utvrđeno da apelant na dan ostvarivanja prava na starosnu penziju ima navršenih 50 godina života i 44 godine, pet mjeseci i 24 dana penzijskog staža, tako da godine života apelanta nisu relevantne kao uslov koji treba cijeniti za prestanak radnog odnosa (zbog sticanja uslova iz člana 42. stav 3. Zakona o PIO za starosnu penziju), već su ti uslovi ispunjeni navršavanjem određenih godina penzijskog staža. Dalje je istakao da s obzirom na naprijed navedeno i na činjenicu da nema zakonskog osnova u naprijed navedenim zakonima, a ni nekom drugom zakonu da policijski službenik koji ispunjava uslove za ostvarivanje prava za starosnu penziju (iz Zakona o PIO) ostane na radu kod poslodavca odnosno u situaciji kada apelant za koga je utvrđeno da ima preko 40 godina penzijskog staža, ispunjava uslove propisane odredbom člana 42. stav 3. Zakona o PIO-u za ostvarivanje tog prava, pobijana rješenja tužene o prestanku radnog odnosa apelantu, po sili zakona, suprotno stanovištu nižestepenih sudova, su zakonita. Stoga je Vrhovni sud odlučio kao u izreci.
8Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Vrhovnog suda, proizvoljno primijenjeno materijalno pravo odnosno da revizijski sud pogrešno zasniva svoju odluku na članu 42. stav 3. Zakona o PIO-u imajući u vidu imperativnu odredbu člana 113. stav 1. tačka g) Zakona o policijskim službenicima i člana 175. stav 1. Zakona o radu.
Relevantni propisi 9Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 134/11, 82/13, 96/13 - OUS i 103/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Starosna penzija Član 42. stav (3) (3) Izuzetno od stava 1. ovog člana, pravo na starosnu penziju ima policijski službenik, službenik Sudske policije Republike Srpske i pripadnik službe osiguranja - policajac kazneno-popravne ustanove u Republici Srpskoj kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.
10Zakon o policijskim službenicima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 20/14), koji u relevantnom dijelu glasi:
XII. PRESTANAK RADNOG ODNOSA
Član 113. stav (1) tačka g) (1) Radni odnos policijskog službenika prestaje u sljedećim slučajevima:
g) kada policijski službenik navrši godine života i penzijskog staža za ostvarivanje prava na starosnu penziju, prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja, 11Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta, pri čemu se pozvao na relevantne odredbe Zakona o PIO-u i Zakona o policijskim službenicima, pa Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Također, Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje razmatrao, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2486/17 od 20. decembra 2017. godine, tačka 6., dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević