Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-556/21 (R. H., Š. H. i R. H.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Služnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-556/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-556/21, rješavajući apelaciju Refika Heganovića i drugih, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Refik Heganović, Šefik Heganović i Rifet Heganović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 038249 20 Gž 2 od 26. siječnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Refik Heganović, Šefik Heganović i Rifet Heganović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Jajca, koje zastupa Luka Vulin odvjetnik iz Mrkonjić Grada, podnijeli su 18. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 038249 20 Gž 2 od 26. siječnja 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja (M.M) i osnovan nužni prolaz u vidu prava stvarne službenosti puta, staze i progona stoke preko nekretnina apelanata, sve upisane na R.H. (preminulog oca apelanata), što su apelanti dužni priznati, trpjeti i dozvoliti tužitelju da na osnovu ove presude, po njenoj pravosnažnosti, pravo služnosti uknjiži. Obavezan je tužitelj da na ime naknade osnivanja nužnog prolaza preko nekretnina apelanta nadoknadi apelantima štetu u određenom novčanom iznosu na godišnjem nivou. Obavezani su apelanti da tužitelju solidarno plate troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud zaključio da iz izvedenih dokaza proizlazi da je tužitelj od javnog puta koristio putnu vezu do svojih nekretnina preko nekretnina apelanata, označenih na skici lica mjesta sačinjenoj od strane vještaka geodetske struke, a kako to proizlazi iz izjava svjedoka M.M., M.D., M.A. i H.P. (kojima je prvostupanjski sud poklonio vjeru). Pri tome, naveo je da je prvostupanjski sud cijenio da je veća korist od otvaranja nužnog prolaza od štete koju bi trpjeli apelanti. Također, naveo je da je prvostupanjski sud cijenio neprihvatljivim prijedlog apelanata za otvaranjem nužnog prolaza preko nekretnina drugih vlasnika, označenog na skici lica mjesta, nalazeći da je ta putna veza s preprekama, te da većina nekretnina tog putnog pravca ne pripada području koje pokriva prvostupanjski sud, već Federaciji Bosne i Hercegovine. Slijedom navedenog prvostupanjski sud je u cijelosti usvojio zahtjev tužitelja, prihvaćajući u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke stručnim i objektivnim. S tim u svezi, naveo je da je prvostupanjski odluku donio primjenom odredaba članka 193., 214. i 221. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP). Osim toga, naveo je da je odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donio pozivom na odredbe članka 386. stavak 1 i
387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prema opredijeljenom zahtjevu punomoćnika tužitelja iz reda odvjetnika, u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Okružni sud je ukazao da sukladno odredbama članka 221. ZSP nužni prolaz službenost puta koju je osnovao sud na zahtjev vlasnika nepokretnosti do koje nema nikakve ili nema odgovarajuće putne veze s javnim putem uz uslov da je korist od otvaranja nužnog prolaza za vlasnika povlasne nepokretnosti veća od štete koju otvaranjem nužnog prolaza trpi vlasnik poslužne nepokretnosti (stavak 1). Na nužni prolaz primjenjuju se pravila koja vrijede za službenost puta ako u pogledu nužnog prolaza nije posebnim zakonom drugačije propisano (stavak 2). S obzirom na to, Okružni je sud naveo da je prvostupanjski pravilno zaključio da je odgovarajuća putna veza tužitelja od javnog puta do njegovih nekretnina preko nekretnina apelanata, kojom putnom vezom se tužitelj koristio sve dok mu apelanti nisu zabranili prolaz, a kako to proizlazi i iz izjava saslušanih svjedoka na koje se su se pozivali apelanti u prizivu. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud dao pravilne razloge zbog čega je neprihvatljiva putna veza predložena od strane apelanata. Naime, naveo je da se ta putna veza proteže preko nekretnina više vlasnika čije nekretnine većim dijelom ne pripadaju području sjedišta suda, a prema izjavi tužitelja na tom putnom pravcu ima prepreka kod međa, zbog čega se tim pravcem ne može prolaziti. Nadalje, Okružni sud je naveo da je odluka o troškovima postupka zasnovana na pravilnoj primjeni odredbe članka 386. stavak 1, članka 387. i članka 396. stavak 1. i 2. ZPP, jer su tužitelju koji je uspio u parnici dosuđeni troškovi parničnog postupka koji su bili potrebni za vođenje predmetne parnice, a troškovi zastupanja tužitelja od strane punomoćnika koji je odvjetnik odmjereni su prema Tarifi. Konačno, naveo je da pravilno priziv apelanata ukazivao da je ovaj postupak vođen u interesu tužitelja, međutim, naveo je da treba imati u vidu da su apelanti prouzročili troškove postupka, jer su zagradili putnu komunikaciju tužitelju, koju je koristio na dotadašnji način.
Apelacioni navodi
4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Apelanti ističu da je sud trebao zastati do okončanja ostavinskog postupka iza njihovog prednika, na koji način bi bili utvrđeni nasljednici kao pasivno legitimirane osobe. Osim toga, apelanti osporavaju odluku suda o troškovima postupka, smatrajući da je tužitelj prouzročio troškove parničnog postupka, budući da je trebao ranije pokrenuti postupak za utvrđivanje služnosti puta.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević