Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3544/19 („I.K. SISTEM“ d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Zakup
  • Pristup sudu
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Raskid ugovora
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3544/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-3544/19, rješavajući apelaciju „I.K. SISTEM“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „I.K. SISTEM“ d.o.o.

Mostar podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 122296 16 Rev od 2. jula 2019. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 122296 15 Pž od 2.

marta 2016. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 122296 13 Ps od 3. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „I.K. SISTEM“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 122296 16 Rev od 2. jula 2019. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 122296 15 Pž od 2. marta 2016. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 122296 13 Ps od 3. decembra 2014. godine.

2. Presudom Općinskog suda 58 0 Ps 122296 13 Ps od 3. decembra 2014. godine, obavezan je „ALUMINIJ“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) isplatiti apelantu iznos od 86.741,02 KM, na ime štete zbog izgubljene dobiti za vrijeme od 8. marta do 8. juna 2010. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je apelant odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.514.757,98 KM. Presudom je dalje određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelant, kao zakupoprimac, i tuženi, kao vlasnik i zakupodavac, zaključili ugovor o zakupu poslovnih prostorija (restorana za ishranu) od 25. marta 2002. godine na neodređeno vrijeme (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o zakupu). Dalje je naveo da su apelant, kao davalac usluga, i tuženi, kao korisnik usluga, 6. aprila 2006. godine zaključili ugovor o pružanju ugostiteljskih usluga na neodređeno vrijeme (usluga osiguranja toplog obroka za zaposlenike tuženog, u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o uslugama). Istaknuo je da je tuženi dopisom od 6. novembra 2009. godine obavijestio apelanta da je nadzorni odbor donio odluku od 4. novembra 2009. godine i izmijenio član 53. Pravilnika o radu (topli obrok) na način da se zaposlenicima tuženog od 1. januara 2010. godine neće isplaćivati bonovi na ime toplog obroka, nego samo novac, te da ga mole da svoje poslovanje i organizaciju prilagodi toj činjenici. Općinski sud je ukazao da je apelant dopisom od 8. februara 2010. godine obavijestio tuženog da zbog novog načina poslovanja nije u mogućnosti dalje ispunjavati uslove iz ugovora, pa je tražio sastanak za iznalaženje rješenja ili raskida ugovora. Dalje je ukazao da je nakon tog dopisa, tuženi 9. februara 2010. godine donio odluku o raskidu oba ugovora i prestanak rada apelanta po ugovorima sa 15. februarom 2010. godine.

4. Analizom odluka tuženog, posebno odluke nadzornog odbora od 4. novembra 2009. godine, Općinski sud je ocijenio da su na taj način nastupile promijenjene okolnosti kod tuženog koje bitno utiču na ugovorene poslovne odnose sa apelantom. S tim u vezi, ukazao je da je iz apelantovog akta od 8. februara 2010. godine jasno da je apelant nakon navedene odluke nadzornog odbora tuženog iskazao svoj stav da nije u mogućnosti ispunjavati uslove iz ugovora i da traži sastanak o iznalaženju rješenja ili raskida ugovora. Dalje je obrazložio da ako se ima u vidu da je apelant tek poslije tri mjeseca reagovao navedenim dopisom na odluku nadzornog odbora tuženog, očigledno je da parnične stranke nisu iskazale namjeru da predmetne ugovore ostave na snazi. Stoga, po mišljenju Općinskog suda, odluka tuženog od 9. februara 2010. godine o raskidu ugovora i prestanku poslovnog odnosa sa apelantom predstavlja otkaz ugovora u razumnom roku u smislu odredbi člana 127. i u vezi člana 133. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je ocijenio da tuženi može raskinuti ugovor bez ostavljanja apelantu naknadnog roka za ispunjenje jer iz apelantovog držanja proizilazi da svoju obavezu neće izvršiti ni u naknadnom roku. Međutim, također je ocijenio da je tuženi, imajući u vidu dugogodišnji poslovni odnos sa apelantom uz uvažavanje nastale situacije, trebao poštivati ugovorene otkazne rokove iz predmetnog ugovora o uslugama tj. ugovorenim otkaznim rokom od tri mjeseca. Stoga je Općinski sud zaključio da apelantu pripada djelomično pravo na naknadu štete u vidu izgubljene dobiti za period od 8. marta do 8. juna 2010. godine, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 122296 15 Pž od 2. marta 2016. godine, uvažena je žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda na način što je apelant odbijen sa zahtjevom da mu tuženi isplati iznos od 85.741,02 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Presudom je dalje apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepena presuda kontradiktorna, da nisu cijenjeni svi provedeni dokazi u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku, kao i da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Dalje je naveo da iz navoda apelantove žalbe proizilazi neosnovanost zahtjeva. S tim u vezi, ukazao je da sam apelant navodi da je: „odbio da ispunjava zahtjeve tužene da se ugostiteljske usluge pružaju na drugačiji način od onog kako su to Ugovorene strane ugovorile", zbog čega je i došlo do napuštanja prostorija tuženog i do otkaza. Dalje je naveo da kako je apelant tražio izgubljenu dobit koja mu je izmakla nezakonitim ponašanjem tuženog, ima se primijeniti odredba člana 189. ZOO. Istaknuo je da se apelant tokom čitavog prvostepenog postupka, a i u žalbi bavi pitanjem (po njemu nezakonitog) otkaza predmetnog ugovora o zakupu, što je samo jedan od elemenata koji bi bio od uticaja na presuđenje. Kantonalni sud je naveo da sudska praksa nikada nije vezala naknadu štete po osnovu izmakle koristi isključivo za finansijsku dokumentaciju oštećenog lica, već je uvijek uzimala „redovan tok stvari, ili posebne okolnosti“ (presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 003749 10 Rev od 6. oktobra 2010. godine). U vezi s tim je obrazloženo da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnivao samo na tvrdnji da je dobio nezakonito otkaz (a utvrđeno je da nije) i na finansijskoj dokumentaciji, odnosno na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, a nije ponudio niti jedan dokaz na okolnosti da je mogao ostvariti dobit uzimajući u obzir „redovan tok stvari ili posebne okolnosti“ a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Stoga je, po mišljenju Kantonalnog suda, očito da je njegov zahtjev neosnovan, te da je apelant sam odgovoran za štetu koju je eventualno pretrpio. Iz tih razloga je ocijenio da nije bilo osnova da se apelantu, s pozivom na navedenu odredbu ZOO, dosudi naknada za period od 8. marta do 8. juna 2010. godine, a s razlogom je odbijen sa zahtjevom i nakon toga (sve do 8. oktobra 2014. godine).

7. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 122296 16 Rev od 2. jula 2019. godine, odbijena je apelantova revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je sporno pravno pitanje u ovom postupku pitanje odgovornosti za štetu za izmaklu korist nastalu jednostranim raskidom ugovora, za koji apelant tvrdi da je raskid učinio tuženi odlukom o raskidu, a tuženi tvrdi da je apelant raskinuo ugovore pismenom izjavom o raskidu. Dalje je naveo da prema utvrđenju sudova predmetnim ugovorom o uslugama nije ugovoren način isplate toplog obroka, pa odluka tuženog da umjesto bonova za topli obrok isplaćuje zaposlenicima novčanu naknadu, ne predstavlja povredu ili izmjenu navedenog ugovora. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, pozivanje apelanta da prilagodi svoje poslovanje tom načinu poslovanja tuženog zapravo je pozivanje na izvršenje djela u okviru predmetnog ugovora o uslugama. Istaknuo je da je pri tome tuženi apelantu ostavio i primjeren rok (do 1. januara 2010. godine) da svoj rad prilagodi toj odluci tuženog (nabavka registar kasa i sl.), što apelant nije učinio, zbog čega su se ispunili uslovi iz člana 608. ZOO-a za raskid predmetnog ugovora o uslugama, kao ugovora o djelu, od strane tuženog kao korisnika usluga. Kako zakon za takav vid raskida ugovora ne propisuje otkazni rok, niti je on ugovoren za takav vid raskida ugovora, Vrhovni sud je zaključio da se sudovi nisu ni trebali baviti otkaznim rokom za slučaj raskida predmetnog ugovora o uslugama. Pri tome, po mišljenju Vrhovnog suda, apelantova izjava koju je pismeno dostavio tuženom 8. februara 2010. godine potvrđuje da je apelant bio svjestan tih posljedica.

9. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizijski prigovori da je tuženikovo mijenjanje načina isplate toplog obroka za zaposlenike bila nova ponuda za izmjenu ugovora, jer u predmetnom ugovoru o uslugama kao bitni element ugovora nije ugovoren način isplate naknade za topli obrok zaposlenika putem bonova, već su samo ugovorene odredbe o broju obroka i smjenama za koje se odnosi ugovor. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, odlukom tuženog da se mijenjaju dotadašnji način isplate naknade za topli obrok, nije promijenjena niti povrijeđena ni jednu odredba predmetnog ugovora o uslugama bez saglasnosti apelanta kao ugovarača. Vrhovni sud je istaknuo da je tuženi nakon raskida tog ugovora raspisao javni poziv za prikupljanje ponuda na koji se apelant nije javio, pa proizilazi da apelant nije ni iskoristio mogućnost da ponovo ugovorom reguliše odnose sa tuženim. Kako je taj ugovor bio vezan za predmetni ugovor o zakupu, a primopredaja poslovnog prostora je izvršena 2. marta 2010. godine, Vrhovni sud je zaključio da je za odlučivanje o prestanku predmetnog ugovora o zakupu bio relevantan rok od 1. januara 2010. godine koji je apelantu ostavljen da prilagodi svoje poslovanje uslovima koje je tuženi odredio u okviru svoje nadležnosti. S tim u vezi, obrazložio je da kako apelant nije postupio u datom roku, budući da je predmetni ugovor o zakupu bio sastavnica predmetnog ugovora o uslugama (član 1.), proizilazi da je navedeni uslov bio opomena za ispunjenje predmetnog ugovora o zakupu. Po mišljenju Vrhovnog suda, iz navedenog proizilazi da je, primjenom člana 34. stav 1. tačka 1. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, nastupio odustanak tuženog kao zakupodavca od predmetnog ugovora o zakupu. Istaknuo je da za odustanak od predmetnog ugovora o zakupu nije propisan otkazni rok, niti je on ugovoren iz navedenih razloga, što sve ukazuje da za apelanta nije postojao osnov za bilo kakvu naknadu izmakle koristi iz člana 189. stav 3. ZOO-a, jer u postupku nije ni dokazana odgovornost tuženog zbog neispunjenja obaveze iz ugovora iz člana 262. stav 2. ZOO-a. Vrhovni sud je istaknuo da apelant osnovano prigovora da drugostepeni sud nije primijenio odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, ali je taj nedostatak ovaj sud otklonio u okviru svojih ovlaštenja da po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava.

10. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primijeni materijalnog i procesnog pravo, odnosno u neprimjenjivanju relevantnih odredbi Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i pogrešnoj primjeni odredbi ZOO. Također ukazuje i na povredu prava na pristup sudu. Apelant smatra da su redovni sudovi dali pogrešnu pravnu kvalifikaciju predmetnim ugovorima. S tim u vezi, ističe da su sudovi zanemarili da se radi o dva trajna ugovora, pa su zanemarili relevantne odredbe ZOO i Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Ističe i da je Vrhovni sud pogrešno protumačio obligacioni odnos između apelanta i tuženog, te da mu ne pripada naknada štete zbog izgubljene dobiti samo zbog okolnosti da u predmetnom ugovoru nije formalno ugovorena isplata naknade u bonovima, što je bio osnov za zaključenje predmetnog ugovora o uslugama. Apelant također smatra da Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu ispitali njegove žalbene, odnosno revizione navode koji su relevantni (ocjena namjere stranaka zasebno, koja strana je povrijedila odredbe ugovora, pravni osnov predmetnih ugovora, zakonitost otkaza ugovora i njegove posljedice, iznos materijalne štete i dr.). Nadalje, apelant smatra da je otkaz predmetnog ugovora o zakupu nezakonit i da je tuženi svojim postupcima povrijedio relevantne odredbe predmetnog ugovora o zakupu i Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Ističe da nije imao obavezu da ispunjava neugovorene obaveze. Također tvrdi da je njegov dopis tuženom od 8. februara 2010. godine pogrešno protumačen, te da nije značio raskid ugovora od strane apelanta, nego da apelant ne prihvata novi način poslovanja. Posebno ističe da tuženi nije dokazao da je došlo do promjene u njegovim općim aktima o načinu isplate toplog obroka, te da sporni pravilnik nije proveden kao dokaz.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primijeni materijalnog i procesnog pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Vrhovni sud, kao sud koji je dao konačnu odluku u predmetu, nakon analize utvrđenog činjeničnog stanja, ukazao je da su se ispunili uslovi iz člana 608. ZOO-a za raskid predmetnog ugovora o uslugama, kao ugovora o djelu, od strane tuženog kao korisnika usluga. Dalje je ukazao da je predmetni ugovor o zakupu bio sastavnica predmetnog ugovora o uslugama, te da je, primjenom člana 34. stav 1. tačka 1. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, nastupio odustanak tuženog kao zakupodavca od predmetnog ugovora o zakupu. Slijedom svega navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da za apelanta nije postojao osnov za bilo kakvu naknadu izmakle koristi iz člana 189. stav 3. ZOO-a, jer u postupku nije dokazana odgovornost tuženog zbog neispunjenja obaveze iz ugovora iz člana 262. stav 2. ZOO-a. Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u ovakvim detaljnim i jasnim obrazloženjima Vrhovnog suda u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, ocjene dokaza i primjene materijalnog prava. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud primijenio relevantne odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i ZOO, te da je dao odgovor na svaki apelantov navod koji je ocijenio bitnim. U odnosu na navode o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na tri sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta tj. meritumu apelantove tužbe za naknadu štete, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koja korespondira odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3544/19 („I.K. SISTEM“ d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio