Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3297/19 (R.D.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Ratni zločin
- In dubio pro reo
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3297/19
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3297/19, rješavajući apelaciju R.D., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija R.D. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 011132 18 Kž od 9. maja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 011132 16 K od 23. aprila 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. R.D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa advokat Rade Ćulibrk iz Banje Luke, podnio je 16. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 011132 18 Kž od 9. maja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 011132 16 K od 23. aprila 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 4. januara 2021. godine zatraženo je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 15. januara 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 K 011132 16 K od 23. aprila 2018. godine apelant je, zajedno sa ostalim optuženima, proglašen krivim da je u vrijeme (kraj jula 1992. godine), mjestu i na način, pobliže opisan u izreci presude, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata i oružanog sukoba nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu, nanosio im snažne tjelesne i duševne bolove i patnju, te povrede tjelesnog integriteta, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 preuzetog Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine zatvora.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je inkriminisane radnje koje su apelantu stavljene na teret u vezi sa dešavanjima na brdu Kisak utvrdio na osnovu iskaza svjedoka I.C., N.V., I.H., R.C., S.H., Dž.R., R.V., L.C. (iskaz iz istrage jer je on u međuvremenu preminuo) i S.M. (supruga oštećenog I.M., koji je u međuvremenu umro), a u vezi sa nanošenjem tjelesnih i duševnih bolova, povreda zdravlja i tjelesnog integriteta označenih oštećenih. S tim u vezi je ukazano (pobliže opisano na str. 17- 28 presude) na iskaze pojedinačno označenih svjedoka u vezi sa inkriminisanim radnjama koje su apelantu i ostalim optuženima stavljene na teret, pri čemu je navedeno i da je označene svjedoke unakrsno ispitala odbrana optuženih. Dalje je istaknuto da je sud prihvatio iskaze označenih svjedoka, jer su oni iznijeli svoja neposredna saznanja u vezi sa dešavanjima na navedenom brdu, navodeći da se njihovi iskazi dopunjuju i čine jednu logičnu cjelinu. Pritom je navedeno i da označeni svjedoci (u pogledu identifikacije apelanta kao učesnika pojedinih inkriminisanih radnji) koji su se izjašnjavali na ove okolnosti nisu imali nikakav razlog, niti motiv da od tolikog broja vojnika i pripadnika milicije izdvoje apelanta i optuženog D.P. i da ih lažno terete, već da su iznijeli samo ono što su lično vidjeli i čuli s obzirom na mjesto gdje su stajali u koloni, a pojedinačno označeni svjedoci-oštećeni su prenijeli ono što su lično doživjeli, odnosno pretrpjeli torturu od apelanta. Takođe je navedeno i da su navedeni iskazi pojedinačno označenih svjedoka saglasni u bitnim detaljima.
6. Osim toga, ukazano je da su se i u pogledu dešavanja na brdu Kisak (i prepoznavanju apelanta) izjašnjavali i svjedoci L.C. i Z.C., čiji su iskazi iz istrage pročitani u smislu odredbe člana 288 stav (2) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) s obzirom na to da su ti svjedoci u međuvremenu umrli. S tim u vezi je, dalje, navedeno da je sud ove iskaze prilikom ocjene njihove vjerodostojnosti doveo u vezu i ocijenio sa drugim sprovedenim dokazima optužbe i odbrane optuženih. Pritom je navedeno da sud nije prihvatio prigovor odbrane da se na iskazima ovih svjedoka ne može zasnivati presuda s obzirom na to da su njihovi iskazi pročitani u skladu sa pomenutom zakonskom odredbom. Posebno je istaknuto da je na okolnosti kritičnog događaja saslušano više svjedoka i oštećenih, tako da se krivica apelanta i ostalih optuženih ni u kom slučaju ne zasniva isključivo na iskazima navedenih svjedoka čiji su iskazi čitani. Takođe je navedeno i da je odbrani data mogućnost da se kroz prigovore izjasni zbog kojih razloga eventualno pobija i prigovara njihovim iskazima.
7. Kada su u pitanju saznanja i okolnosti o kojima su se svjedoci optužbe izjašnjavali, Kantonalni sud je istakao da se oni mogu podijeliti u tri grupe, svjedoci - oštećeni koji su bili u grupi od 12 civila a nisu izvedeni iz kolone i maltretirani, svjedoci koji su bili na Kisku ali nisu bili u navedenoj grupi civila koji su izdvojeni, kao i svjedoci koji nemaju neposrednih saznanja o dešavanjima na Kisku, ali svoja posredna saznanja crpe iz različitih izvora, prije svega iz razgovora sa bliskim srodnicima koji su bili na Kisku, koji su bili u grupi od 12 civila koji su izdvojeni iz kolone, a koji su u međuvremenu umrli. S tim u vezi je navedeno da se analizom iskaza oštećenih i svjedoka optužbe koji su bili u koloni civila na Kisku može zaključiti da oni nisu povećavali kriminalnu količinu radnji izvršenja koje se apelantu i ostalim optuženim stavljaju na teret, jer su iskreno govorili kako i na koji način su optuženi tukli izdvojene civile.
8. Između ostalog je navedeno i da je u toku dokaznog postupka apelant (zajedno sa ostalim optuženima) dao iskaz u svojstvu svjedoka, te da je taj iskaz sud ocijenio pojedinačno, a dovodeći ih u vezu i sa drugim sprovedenim dokazima, kako to nalaže odredba člana 296 stav (2) ZKPFBiH. U tom smislu je navedeno i da se na osnovu pažljive analize njihovih iskaza može zaključiti da apelant i ostali optuženi ne osporavaju činjenicu da je iz kolone izvedeno 12 civila, niti svoje prisustvo na Kisku. Međutim, Kantonalni sud je naveo da nije mogao, između ostalih, prihvatiti apelantov iskaz da on nije učestvovao u prozivanju i izdvajanju civila iz kolone, te njihovoj tuči i maltretiranju, jer su oni u suprotnosti sa iskazima svjedoka kojima je sud poklonio punu vjeru, i da su oni očito sračunati sa namjerom da se pokušaju osloboditi krivice.
9. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je sprovedenim dokazima van svake razumne sumnje utvrđeno da su apelant i ostali optuženi, u okviru vojne akcije izvođenja civilnog stanovništva, muškaraca bošnjačke nacionalnosti iz njihovih domova iz označenih sela i njihovog prisilnog sprovođenja na brdo Kisak, počinili inkriminisane radnje na način kako je to navedeno u izreci presude. Stoga je Kantonalni sud ukazao da je utvrđeno činjenično stanje ocijenio u krivičnopravnom smislu, našavši da su se u apelantovim (i ostalih optuženih) radnjama ostvarili svi bitni elementi bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 preuzetog KZSFRJ, budući da su optuženi u konkretnoj situaciji postupali suprotno odredbama člana 3 stav 1 tač. a) i c) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica u vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija), čije je relevantne odredbe o zaštiti civilnog stanovništva u potpunosti preuzeo KZSFRJ. Kada je u pitanju saizvršilaštvo kao oblik izvršenja krivičnog djela, Kantonalni sud je istakao da je ocjenom svih izvedenih dokaza na nesumnjiv način ustanovio da je dokazano da su apelant i ostali optuženi doprinijeli zlostavljanju i mučenju označenih civila, te povredama njihovog ličnog dostojanstva naročito uvredljivim i ponižavajućim postupcima. Takođe je, između ostalog, navedeno da, bez obzira na činjenicu što je odgovornost individualna i što se radnje izvršenja svakog optuženog ponaosob moraju konkretizovati, Kantonalni sud je istakao da je činjenični opis izreke dovoljno jasan, da obuhvata kompletan događaj i zajedničko djelovanje optuženih sa ostalim pripadnicima Vojske i MUP-a RS u okviru vojne akcije, te pojedinačne radnje svakog optuženog ponaosob. Apelant i ostala dva optužena su, kako je to naveo Kantonalni sud, nesumnjivo bili svjesni protivpravnosti preduzetih radnji, čije izvršenje su i htjeli, iz čega se može izvesti zaključak da su postupali sa direktnim umišljajem.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 K 011132 18 Kž od 9. maja 2019. godine žalba kantonalne tužiteljke je odbijena kao neosnovana, dok je, između ostalih, žalba apelantovog branioca djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena o odluci o kazni tako da je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 preuzetog KZSFRJ za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim.
11. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da, suprotno žalbenim prigovorima apelantove odbrane, izreka prvostepene presude nije nerazumljiva, već da je, naprotiv, potpuno jasna i određena, da nije protivrječna sama sebi ili razlozima presude i da su u prvostepenoj presudi navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama. Dalje je navedeno da iz izreke prvostepene presude proizilazi da ona sadrži jasan činjenični supstrat krivičnog djela stavljenog na teret apelantu i ostalim optuženima i sve one elemente koji su potrebni da se krivično djelo što preciznije odredi, uključujući i saizvršilačke radnje svakog od optuženih ponaosob. Zatim je, između ostalog, navedeno i da su paušalne žalbene tvrdnje da su iskazi svjedoka iskonstruisani i da su oni dobili upute kako treba da svjedoče, budući da u tom pravcu žalbe ne sadrže nikakvu argumentaciju. S tim u vezi je istaknuto i da je netačna tvrdnja u žalbi da se prvostepena presuda zasniva samo na iskazima oštećenih u predmetnoj stvari, jer su, pored označenih oštećenih, saslušani ostali označeni svjedoci i pročitani iskazi iz istrage označenih lica koja su umrla. Pritom je Vrhovni sud naveo da je neophodno istaći da su iskazi označenih oštećenih-svjedoka da su bili premlaćivani od apelanta i ostalih optuženih potvrđeni i drugim dokazima (objektivne i subjektivne prirode) izvedenim pred prvostepenim sudom, slijedom čega ne stoje navodi žalbe da je prvostepeni sud zanemario svoju obavezu iz člana 15 ZKPFBiH u pogledu jednakog tretmana stranaka i branioca (sve navedeno pobliže opisano na strani 10 presude).
12. Potom je Vrhovni sud obrazložio žalbene navode apelantovog branioca u vezi sa inkriminisanim radnjama koje je apelant preduzeo prema pojedinačno označenim oštećenima (pobliže opisano na str. 15-20 presude).
13. Tako je, između ostalog, navedeno da žalbenim prigovorima apelantovog branioca nije doveden u pitanje zaključak prvostepenog suda da je u premlaćivanju oštećenog I.M. (pored optuženog D.P.) učestvovao i apelant. S tim u vezi je ukazano da je, prije svega, neophodno ukazati da apelantov branilac zanemaruje da se apelant tereti za saizvršilaštvo u izvršenju krivičnog djela za koje je optužen. Dalje je ukazano da, citirajući iskaze saslušanih svjedoka (njih devet), apelantov branilac daje selektivni prikaz navedenih iskaza, zanemarujući pri tome dijelove iskaza navedenih svjedoka u kojima su se oni izjašnjavali o saizvršilačkim radnjama svih optuženih, tačnije o onom što je prethodilo premlaćivanju. Stoga, u situaciji kada su kod apelanta postojale svijest i volja o zajedničkom djelovanju na ostvarenju bića krivičnog djela, Vrhovni sud je naveo da činjenica da apelant u dinamici predmetnog događaja nije učestvovao u svakoj od radnji preduzetoj prema oštećenim (koji su izvedeni na sporedni put-prozivanju, izvođenju iz kolone, premlaćivanju i slično) ne znači da apelant nije preduzeo radnje za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim. Pritom je navedeno da su svjedoci koji su se izjašnjavali u vezi sa premlaćivanjem oštećenog I.M. lično poznavali apelanta i potpuno jasno i određeno su naveli da je apelant učestvovao u premlaćivanju navedenog oštećenog, pa stoga nije ni bilo razloga da sud navedene iskaze svjedoka ne prihvati kao vjerodostojne. Dalje je Vrhovni sud istakao da su bez osnova žalbeni navodi apelantovog branioca da nema dovoljno dokaza o apelantovom učešću i u premlaćivanju oštećenog Š.V., odnosno da se iz iskaza označenih svjedoka van svake razumne sumnje ne može izvesti takav zaključak.
14. Kada je u pitanju žalbeni prigovor kojim se pobija iskaz svjedoka I.H., Vrhovni sud je naveo da je taj svjedok u svom iskazu potpuno jasno i određeno naveo da je apelanta dobro poznavao odranije, jer su bili radne kolege i radili zajedno u rudniku, te da zna i oca optuženog. U tom smislu je Vrhovni sud ukazao na iskaz tog svjedoka u dijelu u kojem on opisuje (protivpravne) radnje koje je apelant preduzeo prema njemu (pobliže opisano na strani 18 i 19 presude).
15. U svjetlu žalbenih navoda kojima se osporava vjerodostojnost iskaza svjedoka H.C. (u izjašnjenju da je apelant učestvovao u njegovom premlaćivanju), Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je, prije svega, neophodno ukazati da predmet utvrđenja u predmetnoj stvari nije bilo da se utvrdi ko nije tukao, odnosno ko nije vidio da je apelant tukao ovog oštećenog, već, naprotiv, ko ga je premlaćivao, kao i da sud nije bio obavezan da prezentuje cjelokupnu sadržinu iskaza saslušanih svjedoka, nego samo one dijelove koji su relevantni za predmetnu stvar. U tom smislu je Vrhovni sud ukazao na konkretne radnje koje je apelant preduzeo prema ovom oštećenom, a što su potvrdili označeni svjedoci (sve pobliže opisano na str. 19 i 20 presude).
16. U odnosu na žalbene navode kojima se osporava apelantovo učešće u inkriminisanim radnjama (da je bilo koga tukao) na brdu Kisak, u smislu primjene načela in dubio pro reo iz člana 3 stav (2) ZKPFBiH (uz argumentaciju da su, između ostalog, zanemareni iskazi 35 svjedoka u tom pogledu), Vrhovni sud je istakao da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je Kantonalni sud (na strani 23 prvostepene presude) ocijenio određene nedosljednosti u iskazima označenih svjedoka, te pravilno zaključio da, s obzirom na sve okolnosti na koje se u tom dijelu prvostepene presude pozvao, navedene razlike i ne predstavljaju protivrječnosti u iskazima navedenih svjedoka. Pritom je navedeno i da je neophodno imati u vidu okolnosti predmetnih dešavanja i činjenicu da su se označeni svjedoci nalazili u dugačkoj koloni sa pognutim glavama prema zemlji i da, s obzirom na mjesto gdje su se nalazili u koloni, nisu imali jednaku mogućnost opažanja, pa je nerealno i očekivati da su na identičan način reprodukovali sve detalje predmetnih dešavanja (pobliže opisano na str. 20 i 21 presude). S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da radnje apelanta i ostalih optuženih preduzete prema civilima bošnjačke nacionalnosti tokom njihovog prisilnog sprovođenja na navedenom brdu, a potom izvođenja iz kolone na sporedni put gdje su bili premlaćivani i na različite načine mučeni, zbog kojih su, i po ocjeni Vrhovnog suda, oštećeni trpjeli teške tjelesne i duševne bolove i poniženja, kako je to pravilno ocijenio i prvostepeni sud, predstavljaju kršenje odredbe člana 3 stav 1 tač. a) i c) Ženevske konvencije, a što i jeste, kako je to naveo Vrhovni sud, u osnovi inkriminacije krivičnog djela iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 preuzetog KZSFRJ. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava iz člana 13 Evropske konvencije i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu apelant, prije svega, ističe da propusti prvostepenog i drugostepenog suda u osporenim presudama u pogledu ocjene dokaza i primjene materijalnog prava ostavljaju utisak očigledne proizvoljnosti, čime je i postupak pred ovim sudovima, posmatrano u cjelini, bio nepravičan. Uslijed navedenog, po apelantovoj ocjeni, došlo je i do kršenja prava na obrazloženu sudsku odluku i kršenja načela in dubio pro reo. U tom smislu je apelant na opširan način elaborirao iskaze pojedinačno označenih svjedoka optužbe i odbrane u kontekstu svake inkriminisane radnje koja mu je stavljena na teret u odnosu na pojedinačno označene oštećene. Tako se, prema apelantovim navodima, neprihvatljivim čini stav prvostepenog suda da je apelant učestvovao u dovođenju „civila Muslimana na brdo Kisak, te da je učestvovao u njihovom postrojavanju na brdu Kisak i njihovom izvođenju iz stroja, jer niko od oštećenih ovu činjenicu nije potvrdio ni u istrazi, ni prilikom saslušanja na glavnom pretresu“. Stoga, apelant ističe da je prvostepeni sud svoju tezu o njegovoj krivici zasnovao na očigledno proizvoljnoj ocjeni dokaza, odnosno na paušalnoj i selektivnoj ocjeni iskaza svjedoka, što je suprotno obavezi suda u smislu člana 296 stav (2) ZKPFBiH. Takođe se navodi i da je očigledno proizvoljna ocjena dokaza u pogledu apelantovog učešća u predmetnom krivičnom djelu dovela logičnim slijedom i do pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno relevantnih odredaba primijenjenog KZSFRJ koje se odnose na saizvršilaštvo. S tim u vezi, apelant daje svoje tumačenje elemenata bića predmetnog krivičnog djela, odnosno pojma saizvršilaštvo, kao i bitnosti doprinosa u njegovom izvršenju. Shodno tome, apelant ukazuje da je za sve optužene nesporno dokazano da su bili na licu mjesta, ali da nije dokazano da su učestvovali u radnjama izvršenja.
18. Osim toga, apelant navodi da se Vrhovni sud u obrazloženju osporene drugostepene odluke samo paušalno saglašava sa zaključcima prvostepenog suda, zasnovanim na iskazima označenih svjedoka. Ovi iskazi su, kako to navodi apelant, međusobno kontradiktorni i selektivno ocijenjeni od prvostepenog suda kako bi se podržala teza optužbe o apelantovoj krivici. S tim u vezi, apelant navodi da sadržaj iskaza ovih svjedoka nije potvrđen iskazima preostala 32 svjedoka optužbe, kao ni iskazima svjedoka odbrane. Ovakvim postupanjem, kako apelant smatra, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te pravo na žalbu i dvostepenost suđenja iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju zadovoljavaju samo formalne uslove zakonitosti, pri čemu izostaje suštinsko preispitivanje prvostepene presude i suštinska ocjena žalbenih navoda u pogledu ključnih elemenata osporene prvostepene presude.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelacije koji se tiču pogrešne primjene člana 296 stav (2) ZKPFBiH, načela in dubio pro reo i člana 3 stav (2) navedenog zakona u odnosu na premlaćivanje označenih oštećenih od apelanta, kako je to utvrdio sud. S tim u vezi se Vrhovni sud referisao na pojedinačno označene strane iz obrazloženja osporene drugostepene presude na kojim su razmatrani (kako je to naveo Vrhovni sud) identični prigovori istaknuti u žalbi apelantovog branioca. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
20. Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani. Kada su u pitanju radnje izvršenja za koje je apelant proglašen krivim, Kantonalni sud je istakao da su na označenim stranama osporene prvostepene presude sadržajno izneseni iskazi svjedoka optužbe, a potom je data ocjena njihove vjerodostojnosti, tako što su ti iskazi dovedeni u međusobnu vezu, te u vezu sa iskazima optuženih i drugim dokazima optužbe i odbrane. Pritom je navedeno da je Kantonalni sud dao kritički osvrt i ocjenu vjerodostojnosti i svih drugih izvedenih dokaza optužbe i odbrane optuženih, ocijenio je i sve prigovore odbrane, pa i apelanta, a dao je i razloge zašto je odbio određene prijedloge odbrane. Dalje je istaknuto da je iz iskaza svjedoka izveden zaključak o apelantovom učešću u premlaćivanju označenih oštećenih, a na šta upućuje i stav Vrhovnog suda iz osporene drugostepene presude na označenim stranama na kojim su razmatrani identični prigovori istaknuti u žalbi apelantovog branioca. Shodno tome, Kantonalni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
21. Kantonalno tužilaštvo je, između ostalog, navelo da se uvidom u spis predmeta bez sumnje može utvrditi da je postupak pred redovnim sudovima bio u cjelini pravičan, uključujući i način na koji su izvedeni dokazi i primijenjen zakon, te da je suđenje bilo javno, pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom, kao i da je apelant, u skladu sa okolnostima konkretnog postupka, imao sva prava iz čl. 6 i 13 Evropske konvencije i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Takođe je ukazano i da razlozi koji su navedeni u osporenim presudama ne dovode u sumnju odluku redovnih sudova o apelantovoj krivici, niti na bilo koji način ostavljaju mjesta za sumnju da su sudovi postupali sa predubjeđenjem o apelantovoj krivici, odnosno da je u bilo kojoj fazi postupka neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo, kako to apelant neargumentovano navodi. S obzirom na navedeno, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
22. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 - ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka) Za potrebe ove odluke se koristi neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi:
SAIZVRŠILAŠTVO
Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.
RATNI ZLOČIN PROTIV CIVILNOG STANOVNIŠTVA
Član 142. stav 1.
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se […] prema civilnom stanovništvu vrše […] mučenja, nečovječna postupanja, […] nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, […] primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora […] ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
23. Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica u vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine (IV Ženevska konvencija) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 1. tač. a) i c) U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od Visokih strana ugovornica, svaka od Strana u sukobu biće dužna da primjenjuje bar slijedeće odredbe:
1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rane, lišenja slobode, ili iz kojeg bilo drugog uzroka, postupaće se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili ubjeđenju, polu, rođenju ili imovnom stanju, ili kome bilo drugom sličnom mjerilu. U tom cilju, zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima slijedeći postupci:
a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistva, osakaćenja, svireposti i mučenja;
c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvrijedljivi i ponižavajući postupci;
24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke se koristi neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branioce tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 K 011132 18 Kž od 9. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu odluku apelantov branilac je primio 8. jula 2019. godine a apelacija je podnesena 16. avgusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te prava iz člana 13 Evropske konvencije i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
32. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
33. Ustavni sud, prije svega zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
34. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je sproveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili sprovedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i, s tim u vezi, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
35. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
36. Takođe, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, apelant je ukazao i na povredu načela in dubio pro reo, jer je prvenstveno Kantonalni sud, a potom i Vrhovni sud, obrazložio i ocijenio samo dokaze koji idu u prilog osuđujućoj presudi, pri tome ignorišući i ne ocjenjujući dokaze, tj. kako to apelant ukazuje, mnogobrojne iskaze svjedoka iz kojih se ne može sa sigurnošću utvrditi da je on učestvovao u inkriminisanim radnjama prema oštećenima na brdu Kisak. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da navedeni princip u konvencijskom smislu konstituiše poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi, Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39, i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora izvan razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi, Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji o postojanju pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivici, rješava u korist okrivljenog.
37. U kontekstu ovih apelacionih navoda, Ustavni sud prvenstveno konstatuje da iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizilazi da je apelant zajedno sa ostalim optuženima suđen i osuđen za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ (u vezi sa članom 22 KZSFRJ), i to kršenjem pravila međunarodnog prava za vrijeme rata i oružanog sukoba (Ženevske konvencije) nečovječnim postupanjem prema civilnom stanovništvu. Dakle, radi se o blanketnom krivičnom djelu koje može postojati samo onda kada je nekom od alternativno propisanih radnji iz te odredbe prekršena konkretna norma međunarodnog prava, koja takve postupke zabranjuje. Taj blanketni propis predstavlja bitno obilježje predmetnog krivičnog djela, te taj propis upućuje na pravila međunarodnog prava. Kršenje pravila međunarodnog prava kod ovog krivičnog djela predstavlja objektivni uslov inkriminacije, odnosno objektivni uslov kažnjivosti. Upravo navedeni blanketni karakter predmetnog krivičnog djela obavezuje sud da u izreci osuđujuće presude navede sve činjenice i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i precizno navođenje međunarodnopravne odredbe koja zabranjuje konkretnu radnju ili radnje izvršenja. Sama radnja izvršenja predmetnog krivičnog djela je propisana alternativno, pa je za njegovo postojanje potrebno da je izvršilac učinio jednu od propisanih radnji. Pri tome Ustavni sud ističe da, čak i ukoliko jedno lice izvrši više istovrsnih radnji ili više raznovrsnih radnji inkriminisanih u ovom članu, radiće se samo o jednom krivičnom djelu ratni zločin protiv civilnog stanovništva s obzirom na to da je u pitanju jedinstveno krivično djelo, bez obzira na broj izvršenih pojedinih radnji.
38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, prije svega, zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Kantonalno tužilaštvo, tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim sprovedenim dokazima. Zatim, iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizilazi ni da je Kantonalni sud svoj stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Upravo je, prepoznajući bitnost vjerodostojnosti iskaza primarno označenih oštećenih, Kantonalni sud u obrazloženju osporene prvostepene presude naglasak stavio na potrebu da se njihovi iskazi ocijene sa posebnom pažnjom, kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti proizašlih iz sadržaja tih iskaza. Pri tome nije izostala detaljna i iscrpna ocjena pojedinih nejasnoća i nepreciznosti u iskazima označenih oštećenih (kako onog iz faze istrage, tako i onog datog na glavnom pretresu) i prigovorima u vezi sa vjedostojnošću tih iskaza i kredibilitetom pojedinih svjedoka. Redovni sudovi su iskaze označenih oštećenih detaljno analizirali, te dali razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Kantonalnog suda i Vrhovnog suda da je apelant upravo lice koje je kao saizvršilac počinilo inkriminisane radnje koje su mu stavljene na teret (nanošenje snažnih tjelesnih i duševnih bolova i patnje, te povrede tjelesnog integriteta oštećenih) i za koje je, u konačnici, proglašen krivim za krivično djelo iz člana 142 stav 1 KZSFRJ (ratni zločin protiv civilnog stanovništva). Dakle, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju apelantovoj odbrani da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka datih kako na (glavnom) pretresu, tako i onih u fazi istrage. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom trajanja predmetnog krivičnog postupka saslušan u svojstvu svjedoka. Dakle, Kantonalni sud je jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene odluke, suprotno apelacionim navodima, proizilazi da je Kantonalni sud posebnu pažnju posvetio i elaborirao pitanje (apelantovog) saizvršilaštva u konkretnom slučaju, u smislu člana 22 KZSFRJ, a koje obrazloženje se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim.
39. S druge strane, kada je u pitanju apelacioni navod o postupanju Vrhovnog suda, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka a koje je apelant isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i u navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno vođenja dokaznog postupka i ocjene kvaliteta pojedinih dokaza, a posebno iskaza svjedoka optužbe, odnosno iskaza oštećenih koje su oni dali u svojstvu svjedoka u odnosu na svaku pojedinačnu inkriminisanu radnju koja je apelantu stavljena na teret u odnosu na svakog oštećenog ponaosob. Pritom Ustavni sud ima u vidu i apelantovo ukazivanje da obrazloženje osporene drugostepene odluke, navodno, nije u skladu sa standardima prava na obrazloženu sudsku odluku uz argumentaciju da je Vrhovni sud suštinski samo potvrdio odlučenje Kantonalnog suda iz osporene prvostepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud (u svjetlu principa prakse kako Evropskog suda, tako i Ustavnog suda kada su u pitanju kvalitet i obim obrazloženja više sudske instance koja odlučuje o žalbi) podsjeća da čak i samo suštinsko potvrđivanje nižestepene odluke i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40 sa ostalim referencama iz prakse Evropskog suda) kada ne postoje objektivne okolnosti koje ukazuju da je postupak pred prvostepenim-raspravnim sudom pune jurisdikcije ugrozio garancije apelantove odbrane, odnosno kada obrazloženje nižestepene sudske odluke (kao što je slučaj u konkretnom predmetu osporena prvostepena presuda Kantonalnog suda) zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
40. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Kantonalni sud, a potom i Vrhovni sud, načinom sprovođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza sprovedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, koje je apelantu optužnicom stavljeno na teret i za koje je, u konačnici, i osuđen, isključivo u kontekstu apelantovih radnji, izveli na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja pretpostavke nevinosti, odnosno načela in dubio pro reo u smislu člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, niti je došlo do proizvoljne primjene prava, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.
42. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.
Ostali navodi
43. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana 13 Evropske konvencije i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da ove navode apelant suštinski dovodi u vezu sa proizvoljnom ocjenom dokaza i, s tim u vezi, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. S obzirom na zaključak u vezi s navodnom povredom prava na pravično suđenje, Ustavni sud i ovo pozivanje na povrede navedenih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na žalbu u krivičnim stvarima) smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja o tome da je dokazano da je apelant počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZSFRJ, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizilazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelanta, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na povredu prava na obrazloženu odluku.
45. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede iz člana 13 Evropske konvencije i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, budući da se radi o navodima koji se vežu za proizvoljnu ocjenu dokaza i, s tim u vezi, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević