Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5019/19 (N. K.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Povreda
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Djelotvoran pravni lijek
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Vanredni pravni lijekovi
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Revizija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-5019/19
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5019/19, rješavajući apelaciju Narcisa Kalajdžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Narcisa Kalajdžića.
Utvrđuje se povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 010542 16 Uvp od 3. oktobra 2019. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Narcis Kalajdžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nedžad Ademović, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 010542 16 Uvp od 3. oktobra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 25. septembra 2020. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 29. septembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem Zavoda za geodetske i imovinske poslove Skupštine općine Mostar broj 09/I-475- 81/83 od 5. januara 1984. godine Jasmiru Kalajdžiću i Mensuru Kalajdžiću je po pravu prvenstva ustupljeno na korištenje nacionalizirano neizgrađeno građevinsko zemljište (bliže označeno u izreci rješenja), društveno vlasništvo s uknjiženim pravom korištenja Mensura Kalajdžića sa 1/8 dijela i još sedam sukorisnika, u svrhu izgradnje dvojnog stambenog objekta. Istim rješenjem je odlučeno da se naknada za ustupljeno zemljište neće određivati budući da je u stvarnom posjedu Jasmira Kalajdžića i Mensura Kalajdžića, te će se po pravomoćnosti izvršiti uknjižba prava korištenja u korist navedenih lica sa po ½ dijela.
Postupak u kojem je doneseno osporeno rješenje Vrhovnog suda
6. Zaključkom Odjela za finansije i nekretnine Grada Mostara (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj UPI-05/2-33-3505/11 od 11. septembra 2013. godine odbačen je apelantov zahtjev za proglašavanje ništavim rješenja Zavoda za geodetske i imovinske poslove Skupštine općine Mostar od 5. januara 1984. godine zbog nenadležnosti za rješavanje, te su zainteresirane stranke upućene da svoja prava ostvare u postupku pred nadležnim sudom. U obrazloženju zaključka prvostepeni organ je naveo da je utvrđeno da je pravomoćno i izvršno rješenje od 5. januara 1984. godine doneseno na osnovu relevantnih odredbi Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu („Službeni list SRBiH“ broj 13/74) u izvršenju rješenja Skupštine općine Mostar, te da je po svojoj pravnoj prirodi akt raspolaganja, a ne upravni akt. Dalje je ukazao da zaključak o pravnoj prirodi navedenog rješenja jasno potvrđuje pouka o pravnom lijeku data upravo u rješenju od 5. januara 1984. godine, u kojoj je nedvosmisleno i eksplicitno navedeno da se protiv tog rješenja ne može uložiti žalba, niti se može pokrenuti upravni spor s obzirom na to da se ne radi o upravnom aktu, već o aktu raspolaganja – poslovanja Skupštine općine Mostar. Prvostepeni organ je ukazao da se u upravnom postupku može osporavati i preispitivati samo upravni akt, kako u postupku po redovnom pravnom lijeku (žalba) tako i u postupku po vanrednim pravnim lijekovima. Prvostepeni organ je ukazao da se akt raspolaganja predstavničkog tijela ne može preispitivati u upravnom postupku bez obzira na to što nosi naziv rješenje.
7. Rješenjem Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 05-31-3-1570/13 od 12. marta 2014. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv zaključka od 11. septembra 2013. godine. U obrazloženju rješenja drugostepeni organ je naveo da se rješenje koje je doneseno u upravnom postupku može proglasiti ništavim samo iz razloga utvrđenih u članu 264. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). Također je naveo da se upravni akt donosi samo ukoliko se rješava u upravnoj stvari, te da je prvostepeni organ donio pravilan zaključak i uputio apelanta da svoja prava ostvaruje kod nadležnog suda kada je utvrdio da je rješenje od 5. januara 1984. godine akt raspolaganja, a ne upravni akt.
8. Apelant je pred Kantonalnim sudom u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja od 12. marta 2014. godine. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 010542 15 U od 24. februara 2016. godine odbijena je apelantova tužba.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je rješenje od 5. januara 1984. godine doneseno u predmetu ustupanja na korištenje neizgrađenog građevinskog zemljišta na osnovu čl. 6, 9. i 12. tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu. Dalje je naveo da se radi o aktu raspolaganja, a ne o upravnom aktu, kako je to propisano članom 12. stav 3. navedenog zakona. Kantonalni sud je naveo da rješenje čije proglašenje ništavim traži apelant (član 264. ZUP-a) nije upravni akt, već akt raspolaganja, protiv kojeg se nije mogla izjaviti žalba, niti pokrenuti upravni spor, pa se protiv tog rješenja ne mogu izjaviti ni vanredna pravna sredstva, u koja spada i proglašavanje rješenja ništavim. Slijedom toga je ukazao da sud u upravnom sporu ne može raspravljati na način da ocjenjuje zakonitost ustupanja zemljišta na korištenje određenim licima u konkretnom rješenju. Kantonalni sud je naveo da u predmetnoj pravnoj stvari nema pravne mogućnosti za prekid postupka radi rješavanja prethodnog pitanja, kako je to apelant naveo u tužbi, jer se u ovom postupku ne rješava meritorno određena upravna stvar s obzirom na to da se radi o vanrednom pravnom lijeku – proglašenje rješenja ništavim, pa se ne može pojaviti prethodno pitanje koje bi bilo od utjecaja na rješenje upravne stvari. Kantonalni sud je ukazao da nisu učinjene povrede pravila postupka, da su pravilno primijenjene zakonske odredbe, pa nisu osnovani apelantovi tužbeni navodi o povredi odredbi ZUP-a.
10. Apelant je zatim podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljnjem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 07 0 U 010542 16 Uvp od 3. oktobra 2019. godine apelantov zahtjev odbacio.
11. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je prethodno ispitao da li postoje procesno-pravne pretpostavke za meritorno rješavanje zahtjeva za vanredno preispitivanje. U vezi s tim je naveo da Zakon o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke mogu same preduzimati radnje u upravnim sporovima (konkretno za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje). Također je naveo da se u predmetnoj pravnoj stvari, u smislu člana 55. ZUS-a, shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Zatim je ukazao na odredbe člana 301.b st. 1. i 2. ZPP kojima je je propisano da stranka može podnijeti reviziju posredstvom punomoćnika koji je advokat, a izuzetno od stava 1. ovog člana, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju reviziju može podnijeti kao punomoćnik lice koje je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlašteno zastupati je u tom svojstvu, iako nije advokat, ako ima položen pravosudni ispit. Vrhovni sud je ukazao da je dopisom od 31. oktobra 2018. godine pozvao apelanta da u ostavljenom roku dostavi dokaz o položenom pravosudnom ispitu, uz napomenu da će u suprotnom odbaciti podneseni zahtjev kao zahtjev koji je podnijelo neovlašteno lice shodno odredbi člana 44. stav 1. ZUS-a. Vrhovni sud je ukazao da je navedeni dopis apelant primio 9. novembra 2018. godine, ali da do dana donošenja odluke nije dostavio dokaz o položenom pravosudnom ispitu (uvjet da bi kao stranka mogao sam podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje). Shodno tome, Vrhovni sud je istakao da je u skladu sa članom 247. stav 2. ZPP, kojim je propisano da je revizija nedozvoljena ako nije izjavljena posredstvom punomoćnika iz člana 301.b (stav 1) ovog zakona, ili ako ju je izjavilo lice koje nije ovlašteno na podnošenje revizije (stav 2), odbacio zahtjev za vanredno preispitivanje kao zahtjev koji je podnijelo neovlašteno lice.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
13. Apelant je naveo da isključivo osporava odluku Vrhovnog suda koja je zasnovana na apsolutno neprimjenjivoj zakonskoj normi, što je čini nezakonitom i neodrživom. Dalje je ukazao da je Vrhovni sud konstatirao da ZUS ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke same mogu preduzimati radnje u upravnim sporovima. Zatim je ukazao da je neshvatljivo da ista sudska instanca prvo konstatira da određeni lex generalis ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke same mogu preduzimati radnje, a zatim odbaci podneseni pravni lijek zbog navodnog neispunjavanja uvjeta (koji nije propisan) za podnošenje tog pravnog lijeka. Dalje je ukazao da je Vrhovni sud poistovjetio zahtjev za vanredno preispitivanje, kao pravni lijek propisan ZUS-om, sa revizijom, kao pravnim lijekom koji je propisan ZPP. Apelant je istakao da za naprijed navedeno ne postoji pravno, tj. zakonsko utemeljenje. Dalje je naveo da odredbama ZUS-a nije propisano da se na podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje analogno primjenjuju odredbe ZPP koje se tiču izjavljivanja revizije, pa je primjena ZPP u konkretnom slučaju nezakonita. Apelant je naveo da je način odlučivanja Vrhovnog suda bio apsolutno arbitraran.
b)Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri osporenom rješenju i razlozima na koje se pozvao, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Član 41.
Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke […] Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu.
Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.
Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.
Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Član 42. st. (1) i (2) Zahtjev za vanredno preispitivanje predaje se na način određen u članu 19. ovog Zakona kantonalnom sudu protiv čije odluke se podnosi zahtjev.
Zahtjev i stava 1.ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana dostavljanja stranci sudske odluke protiv koje se podnosi zahtjev.
Član 44. stav (1) Nedozvoljen ili neblagovremen zahtjev iz člana 41. ovog Zakona ili zahtjev koji je podnijelo neovlašteno lice, nadležni sud odbacit će rješenjem.
Član 46.
Nadležni sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz člana 41. ovog Zakona.
Presudom kojom zahtjev iz stava 1. ovog člana uvažava, nadležni sud može ukinuti ili preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnesen zahtjev.
Ako Vrhovni sud Federacije ukine sudsku odluku predmet vraća kantonalnom sudu čija je odluka ukinuta, a ako kantonalni sud ukine sudsku odluku predmet vraća vijeću iz stava 3. člana 42. ovog Zakona, odnosno sudiji pojedincu čija je odluka ukinuta. Taj sud, odnosno vijeće ili sudija pojedinac dužni su da izvedu sve procesne radnje, da rasprave pitanja na koja im je ukazao nadležni sud i da donesu odgovarajuću odluku.
Ostale odredbe postupka Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Revizija Član 237. stav (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.
Član 247. st. (1) i (2) Nedozvoljenu reviziju odbacit će revizijski sud rješenjem, kao i nepravovremenu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlaštenja, nije učinio prvostepeni sud.
Revizija je nedozvoljena ako nije izjavljena putem punomoćnika iz člana 301b. ovog zakona, ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije, ili osoba koja je odustala od revizije, ili ako osoba koja je izjavila reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti.
Član 301b.
Stranka može podnijeti reviziju putem punomoćnika koji je advokat.
Izuzetno od stava 1. ovog člana, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao punomoćnik osoba koja je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati je u tom svojstvu iako nije advokat, ako ima položen pravosudni ispit.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju apelacijom se osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 07 0 U 010542 16 Uvp od 3. oktobra 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 1. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 30. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant tvrdi da mu je rješenjem Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
22. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je rješenjem Vrhovnog suda odbačen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje zbog toga što apelant nije dostavio dokaz o položenom pravosudnom ispitu, pa, shodno tome, nije ovlašten za podnošenje takvog zahtjeva. Ustavni sud, također, zapaža da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja Vrhovnog suda, Kantonalni sud odbio apelantovu tužbu podnesenu protiv rješenja drugostepenog organa kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv zaključka prvostepenog organa kojim je odbačen apelantov zahtjev za proglašenje ništavim rješenja zbog nenadležnosti za rješavanje i kojim je apelant upućen da svoja prava ostvaruje u sudskom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su prvostepeni i drugostepeni organ, te Kantonalni sud utvrdili da rješenje, čije je proglašenje ništavim tražio apelant, nije upravni akt, već akt raspolaganja protiv kojeg se nije mogla izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor, te se nije moglo tražiti ni proglašenje ništavim tog rješenja kao vanredni pravni lijek. Dakle, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o „apelantovim građanskim pravima i obavezama“ u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega bi slijedilo da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je apelant osporio rješenje Vrhovnog suda suštinski ukazujući da je nepravilnom i nezakonitom primjenom prava tog suda odbačen zahtjev za vanredno preispitivanje zbog toga što apelant nije imao položen pravosudni ispit, na koji način su mu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju pojavilo pitanje efektivnosti pravnog lijeka propisanog zakonom – zahtjeva za vanredno preispitivanje u upravnom sporu. Stoga će Ustavni sud ispitati navode o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. Član 13. Evropske konvencije glasi:
Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinile osobe koje su postupale u službenom svojstvu.
26. Ustavni sud uočava da je predmetni postupak okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda kojim je odbačen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje (koji je apelant lično podnio protiv presude Kantonalnog suda) kao zahtjev koji je podnijelo neovlašteno lice. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud kao razloge za odbacivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje naveo da ZUS ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke same mogu preduzimati radnje u upravnim sporovima, te da se u ovoj pravnoj stvari, u smislu člana 55. ZUS-a, shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe ZPP, odnosno da stranka može podnijeti reviziju samo posredstvom punomoćnika koji je advokat, ili izuzetno sama ukoliko posjeduje položen pravosudni ispit, te da je, a priori, odbacio apelantov zahtjev. Dakle, u okviru predmetnog postupka pojavilo se pitanje efektivnosti pravnog lijeka propisanog zakonom – zahtjeva za vanredno preispitivanje u upravnom sporu.
27. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je o istom pravnom pitanju raspravljao u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 429/19 od 28. oktobra 2020. godine, AP 284/19 od 15. jula 2020. godine, AP 6522/18 od 20. maja 2020. godine i AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je identične apelacione navode razmotrio s aspekta povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Tako je Ustavni sud u predmetu broj AP 5055/18 naveo sljedeće: „U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je u ZUS-u propisan zahtjev za vanredno preispitivanje kao jedan od pravnih lijekova koji se može koristiti u upravnom sporu. U članu 41. ZUS-a eksplicitno je propisano da ovaj zahtjev može podnijeti 'stranka' protiv pravomoćne odluke donesene u upravnom sporu. Također, ZUS propisuje način na koji se zahtjev za vanredno preispitivanje podnosi (član 42), te postupak po zahtjevu za preispitivanje (čl. 43-46). Odredbe o postupku uključuju i mogućnost odbacivanja zahtjeva ako ga je podnijelo neovlašteno lice (član 44. stav 1), ali i mogućnost meritornog odlučivanja u slučaju da je zahtjev dozvoljen. Meritorno odlučivanje uključuje mogućnost suda da odbije ili usvoji zahtjev. Ako usvoji zahtjev, onda sud može preinačiti osporenu odluku ili je ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje (član 46). Zatim je Ustavni sud ukazao: „Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da ZUS 'ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke' mogu izjaviti ovaj pravni lijek, pa se, na osnovu člana 55. ZUS-a, pozvao na odredbe ZPP koje reguliraju pitanje ko je lice ovlašteno za podnošenje revizije. Međutim, Vrhovni sud u obrazloženju osporenog rješenja nije posebno obrazložio ovakav stav. Najprije, nije obrazloženo zašto je, uprkos odredbama čl. 41–46. ZUS-a, sud zaključio da taj zakon ne sadrži odredbe o uvjetima za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje, pa se može zaključiti da je taj stav proizvoljan. Osim toga, u odnosu na shodnu primjenu odredbi ZPP o zastupanju, u osporenom rješenju je također izostalo obrazloženje zbog čega sud smatra da je takva shodna primjena opravdana ako se imaju u vidu navedene odredbe ZUS-a. […] Naime, ZUS u članu 55. jasno propisuje shodnu primjenu 'odgovarajuće odredbe' ZPP samo ako ZUS 'ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima'. Međutim, kako je Ustavni sud već naveo, članom 41. je propisano da zahtjev za vanredno preispitivanje može podnijeti 'stranka', dakle, svaka stranka bez ograničenja. Takvo je i rješenje u ZPP u odnosu na podnošenje revizije (član 237. stav 1), ali kasnijim izmjenama i dopunama ZPP precizirani su uvjeti koje 'stranke' koje izjavljuju reviziju moraju ispuniti da bi se smatrale licem ovlaštenim za podnošenje revizije (čl. 247. stav 2. i 301.b ZPP). Dakle, ograničenja parnične sposobnosti stranke za izjavljivanje revizije u parničnom postupku eksplicitno su propisana zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 382/17 ispitivao ograničenje prava na pristup sudu u vezi s tim ko može izjaviti reviziju, te da je zaključio da su uvjeti za izjavljivanje revizije propisani zakonom značajno izmijenjeni, što zahtijeva 'podizanje stepena stručnosti zastupanja pred najvišom sudskom instancom u entitetima, odnosno efikasniji i stručniji rad prilikom korištenja revizije kao vanrednog pravnog lijeka, što je bilo i nužno s obzirom na dodatne zakonske izmjene u vezi sa dopuštenosti revizije' (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 382/17 od 10. maja 2017. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 39/17, tač. 32–33).
29. U tom smislu Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio sljedeće: „Međutim, za razliku od ZPP, ZUS nije pretrpio bilo kakve izmjene u vezi s općim uvjetima za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje (član 41) i, naročito, u njemu nisu propisana bilo kakva ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje ovog pravnog lijeka. Stoga, nije jasno zbog čega je Vrhovni sud smatrao da se u takvom slučaju može primijeniti analogija s odredbama koje se tiču ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje revizije za koju su opći uvjeti drugačiji, odnosno stroži. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbu člana 55. ZUS-a budući da je pitanje parnične sposobnosti za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje eksplicitno propisano u članu 41. stav 1. ZUS-a, pa nema mjesta shodnoj primjeni ZPP. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je odbacivanjem apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje zbog toga što ne ispunjava uvjete koji moraju biti ispunjeni prema ZPP za izjavljivanje revizije, i to u situaciji kada ZUS eksplicitno daje pravo 'stranci' da izjavi taj pravni lijek, Vrhovni sud inače djelotvoran pravni lijek učinio nedjelotvornim tako što je apelantu proizvoljno onemogućio pristup tom lijeku. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Dovodeći navedene stavove iz citirane Odluke broj AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su oni u cijelosti primjenjivi i u konkretnom slučaju. Slijedom navedenog, imajući u vidu stavove izražene u Odluci broj AP 5055/18 u pogledu navedenog pitanja, te sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud je ustanovio da je odbacivanjem apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje analognom primjenom ZPP kojim se ograničava parnična sposobnost stranke da izjavi reviziju, budući da takvo ograničenje nije propisano u ZUS-u koji sadrži odredbe o tome ko i kako može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje, Vrhovni sud inače djelotvoran pravni lijek učinio nedjelotvornim tako što je apelantu proizvoljno onemogućio pristup tom pravnom lijeku. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud odbaci zahtjev za vanredno preispitivanje analognom primjenom ZPP kojim se ograničava parnična sposobnost stranke da izjavi reviziju budući da takvo ograničenje nije propisano u ZUS-u koji sadrži odredbe o tome ko i kako može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje, pa je primjena člana 55. ZUS-a proizvoljna.
32. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević