Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-404/21 („Progres“ d.o.o. Kladanj)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-404/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-404/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Progres“ d.o.o. Kladanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. h) i m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Progres“ d.o.o. Kladanj protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Ip 006889 20 Pž 2 od 5. oktobra 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Progres“ d.o.o. Kladanj protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Ip 006889 20 Pž 2 od 5. oktobra 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Progres“ d.o.o. Kladanj protiv Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Ip 006889 05 Ip od 3. oktobra 2016. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. „Progres“ d.o.o. Kladanj (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 6. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Ip 006889 20 Pž 2 od 5. oktobra 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Ip 006889 05 Ip od 3. oktobra 2016. godine.

2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Kladnju broj Ip.189/05 od 22. juna 2005. godine, u izvršnom postupku (tada) tražioca izvršenja („Intesa SanPaolo banka“ d.d. BiH, raniji naziv „UPI banka“ d.d. Sarajevo) protiv apelanta kao izvršenika, određeno je izvršenje (prodajom nekretnina) na osnovu izvršne isprave, sporazuma o zasnivanju založnog prava na nekretninama apelanta zaključenog 11. oktobra 2002. godine između (tada) tražioca izvršenja i apelanta pred Općinskim sudom u Kladnju.

3. Rješenjem Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Ip 006889 05 Ip od 4. marta 2014. godine djelimično je obustavljeno izvršenje određeno rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Kladnju od 22. juna 2005. godine i ukinute provedene izvršne radnje u dijelu koji se odnosi na naplatu dijela glavnog potraživanja u iznosu od 154.079,16 KM (stav I izreke), dok je u preostalom dijelu (stav II izreke) radi naplate iznosa glavnog duga od 280.392,40 KM i iznosa od 325.102,02 KM (koji se odnosi na zakonske zatezne kamate) predmetno rješenje o izvršenju ostavljeno na snazi, te je određeno da će se nastaviti izvršenje na navedenim nekretninama izvršenika utvrđivanjem vrijednosti predmetnih nekretnina, njihovom prodajom i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom (stav III izreke).

4. Rješenjem Općinskog suda broj 33 0 Ip 006889 05 Ip od 14. juna 2016. godine utvrđeno je da je sa tražioca izvršenja „Intesa SanPaolo banke“ d.d. BiH, raniji naziv „UPI banka“ d.d. Sarajevo, potraživanje određeno rješenjima o izvršenju od 22. juna 2005. godine i 4. marta 2014. godine preneseno na „Čamdžić komerc“ d.o.o. Kladanj, pa je kao tražilac izvršenja u daljnjem toku predmetnog izvršnog postupka određen „Čamdžić komerc“ d.o.o. Kladanj.

5. Odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom protiv rješenja Općinskog suda od 14. juna 2016. godine, Općinski sud je Rješenjem broj 33 0 Ip 006889 05 Ip od 3. oktobra 2016. godine predmetni prigovor odbio kao neosnovan i osporeno rješenje održao na snazi.

6. U obrazloženju predmetnog rješenja Općinski sud je naveo da je članom 30. stav (1) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da se izvršenje određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao tražilac izvršenja ako ono javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno ili da je na njega na drugi način prešlo, a ako se prijenos ne može dokazati na taj način, stranke svoja prava, vezana za prijenos potraživanja, mogu dokazivati samo u parničnom postupku. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o cesiji (ustupanju) potraživanja uz naknadu broj OPU- IP:136/2016 godine (kojim je predmetno potraživanje preneseno sa „Intesa SanPaolo banke“ d.d. BiH, raniji naziv „UPI banka“ d.d. Sarajevo na „Čamdžić komerc“ d.o.o. Kladanj, te kojim je cedent ovlastio cesionara da može stupiti na njegovo mjesto tražioca izvršenja u predmetnom izvršnom postupku) sačinjen i obrađen od strane notara V.T. sa sjedištem u Sarajevu. Dalje, da se ovjerena fotokopija predmetnog ugovora o ustupanju potraživanja nalazi u spisu predmeta i predstavlja notarski obrađenu ispravu koja, shodno odredbama člana 4. st. (3) i (4) Zakona o notarima Federacije BiH, uživa status javne isprave i važi kod svih organa vlasti, pravnih osoba i drugih instituacija, nezavisno od toga od kojeg je notara izdata, kao i da notarski obrađene isprave, koje je notar sačinio u granicama svojih službenih ovlašćenja u propisanoj formi, imaju punu dokaznu snagu javne isprave o izjavama datim pred notarom. Općinski sud je naveo da, kako je promjena tražioca izvršenja zatražena na osnovu ugovora o cesiji potraživanja koji, kao notarski obrađena isprava, predstavlja javnu ispravu (a imajući u vidu da je članom 30. stav (1) ZIP propisana mogućnost određivanja izvršenja i u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao tražilac izvršenja ako ono na osnovu javne isprave dokaže da je potraživanje na njega preneseno) prigovore apelanta u vezi sa (ne)ispravnosti i (ne)zakonitosti predmetnog ugovora o cesiji potraživanja ne može prihvatiti kao pravno osnovane i relevantne za predmetni izvršni postupak. Općinski sud je naveo da je pri tome imao u vidu načelo strogog legaliteta u izvršnom postupku, zbog čega izvršni sud nema ovlašćenje da preispituje pravnu valjanost notarski obrađene isprave koja uživa status javne isprave i (relativnu) zakonsku pretpostavku pune dokazne snage o izjavama datim pred notarom.

7. U pouci o pravnom lijeku rješenja Općinskog suda od 3. oktobra 2016. godine navedeno je da se protiv predmetnog rješenja može izjaviti žalba Kantonalnom sudu u roku od osam dana od dana prijema istog. Prema apelacionim navodima i dokumentaciji dostavljenoj uz apelaciju, apelant nije izjavio žalbu protiv rješenja Općinskog suda od 3. oktobra 2016. godine.

8. Rješenjem Općinskog suda broj 33 0 Ip 006889 05 Ip od 11. decembra 2019. godine (pravosnažno 25. decembra 2019. godine), koje rješenje je doneseno po saglasnom prijedlogu tražioca izvršenja i apelanta, odloženo je izvršenje u odnosu na nekretnine precizirane predmetnim rješenjem, dok Kantonalni sud ne odluči o žalbi tražioca izvršenja izjavljenoj protiv rješenja Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda od 11. oktobra 2019. godine (kojim rješenjem je taj sud, brisanjem određenim katastarskih čestica iz predmetnog rješenja, izvršio ispravku greške iz svog rješenja od 11. decembra 2018. godine kojim je odredio zabilježbu promjene založnog povjerioca).

9. Zaključkom od prodaji nepokretnosti od 11. decembra 2019. godine Općinski sud je odredio prvo ročište za prodaju predmetnih nekretnina.

10. Zaključkom o proglašenju prodaje od 28. januara 2020. godine Općinski sud je predmetne nekretnine prodao tražiocu izvršenja kao jedinom i najpovoljnijem ponuđaču.

11. Rješenjem o dosudi Općinskog suda broj 33 0 Ip 006889 05 Ip od 6. marta 2020. godine predmetne nekretnine dosuđene su tražiocu izvršenja, te je naloženo apelantu da tražiocu izvršenja, kao kupcu, predmetne nekretnine preda u posjed, Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda naloženo je da briše sve upisane zabilježbe na predmetnim nekretninama i izvrši promjenu prava vlasništva sa ranijeg vlasnika na tražioca izvršenja, dok je Službi za geodetske i imovinsko pravne poslove i prostorno uređenje Općine Kladanj naloženo da na predmetnim nekretninama izvrši promjenu posjeda sa postojećeg posjednika na tražioca izvršenja.

12. Odlučujući o žalbi i dopuni žalbe apelanta, izjavljenim protiv rješenja o dosudi Općinskog suda od 6. marta 2020. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 33 0 Ip 006889 20 Pž 2 od 15. oktobra 2020. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje (stav I izreke rješenja), odnosno dopunu žalbe odbacio kao neblagovremenu (stav II izreke rješenja).

13. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključkom o prodaji nepokretnosti od 11. decembra 2019. godine odredio prvo ročište za prodaju nekretnina bliže navedenih u stavu I tog zaključka, te odredio da će se prodaja vršiti usmenim javnim nadmetanjem, kao i vrijednost nekretnina (zemljište i objekti) koja je utvrđena u ukupnom iznosu od 1.098.548,00 KM. Dalje, da je na prvom ročištu za prodaju nepokretnosti tražilac izvršenja dao ponudu u ukupnom iznosu od 549.767,50 KM za sve predmetne nekretnine, pa kako ponuđeni iznos prelazi iznos od ½ utvrđene vrijednosti nekretnina, to je prvostepeni sud ponudu tražioca izvršenja uzeo u razmatranje, te shodno odredbama člana 90. stav (6), člana 92. stav (8) i člana 93. st. (1) i (2) ZIP pravilno odlučio kao u izreći pobijane odluke.

Apelacioni navodi

14. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, a konkretno relevantne odredbe ZIP. Naime, iako ne navodi predmetno rješenje u osporenim odlukama, kroz činjenične navode apelacije, apelant osporava rješenje Općinskog suda od 3. oktobra 2016. godine. Apelant ističe da u konkretnom slučaju, „nisu bili ispunjeni uslovi da sud dozvoli promjenu tražioca izvršenja u postupku provođenja izvršenja, bez donošenja novog rješenja o izvršenju“, te smatra da je tražilac izvršenja bio dužan da podnese novi prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave, uz dostavljanje dokaza da je predmetno potraživanje zaista na njega preneseno. U tom smislu, apelant navodi odluke drugih sudova donesene u drugim predmetima u kojima su redovni sudovi obustavljali izvršne postupke u slučajevima kada je tražilac izvršenja ugovorom o cesiji svoja potraživanja prenio na drugo lice.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tač. h) i m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tač. h) i m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje, u odnosu na rješenje Kantonalnog suda od 15. oktobra 2020. godine

16. U odnosu na osporeno rješenje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

17. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta na osnovu izvršne isprave, sporazuma o zasnivanju založnog prava na nekretninama apelanta koji je zaključen pred Općinskim sudom u Kladnju 11. oktobra 2002. godine između prvobitnog tražioca izvršenja i apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obaveze“ apelanta, već da su ona utvrđena predmetnom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu, u odnosu na rješenje Kantonalnog suda od 15. oktobra 2020. godine

18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

20. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, odnosno ne nalazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

c)Neiscrpljivanje pravnih lijekova, u odnosu na rješenje Općinskog suda od 3.

oktobra 2016. godine

21. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

22. U konkretnom slučaju apelant je propustio da, u skladu sa odredbama člana 12. ZIP („Službene novine Federacije BiH“, br. 32/03, 52/03 ispravka, 33/06, 39/06 ispravka, 39/09, 35/12 i 46/16), izjavi žalbu protiv rješenja Općinskog suda od 3. oktobra 2016. godine. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević