Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-570/21 (M. A.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-570/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-570/21, rješavajući apelaciju Mile Anić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mila Anić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 404662 15 Rsž od 15. srpnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 404662 14 Rs od 2. veljače 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Mila Anić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, koju zastupa Jerko Čilić odvjetnik iz Ljubuškog, podnijela je 21. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 404662 20 Rev od 4. prosinca 2020. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 404662 15 Rsž od 15. srpnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 404662 14 Rs od 2. veljače 2015. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3497/20 od 14. listopada 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv Rješenja Kantonalnog suda od 15. srpnja 2020. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedeno Rješenje Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obvezana je tužena (Federacija BiH, Sudska policija Federacije BiH) da apelantici isplati dug, na ime naknade za ishranu za određeno razdoblje, kao i razliku naknade za korištenje godišnjeg odmora (regres). Dalje je obvezana tužena apelantici naknaditi troškove parničnog postupka, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na troškove parničnog postupka i kamate, apelantica odbijena.

4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud odluku o troškovima postupka, koji se odnose na troškove odsustva iz kancelarije i korištenje vlastitog vozila, donio pravilnom primjenom odredbe članka 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), cijeneći koji su troškovi biti potrebni radi vođenja postupka, odnosno radi zaštite prava i interesa apelantice. Naime, troškovi korištenja vlastitog automobila i odsustva iz kancelarije su nastali zbog činjenice da je apelantica, kao punomoćnika, angažirala odvjetnika, čije sjedište nije na području postupajući prvostupanjskog suda, a prvostupanjski sud pravilno cijeneći vrstu, složenosti postupka i vrijednost spora, pravilno zaključio da se isti ne mogu smatrati neophodnim i potrebnim radi vođenja parnice. Pri tome je istakao da ni punomoćnik apelantice nije osporavao činjenicu, da je u istom danu, kod istog suca, imao ročište u dva predmeta. Stoga, naveo je da su neutemeljeni navodi iz apelantičinog priziva da je prvostupanjski sud povrijedio odredbe ZPP-a, te odredbe članka 26. stavak 1. Odvjetničke Tarife Federacije BiH, u svezi točki 5. i 31. stavak 4. Odvjetničke Tarife, kao i Opću deklaraciju o ljudskim pravima iz 1984. godine. Nadalje, naveo je da su neutemeljeni prizivni prigovori da je pobijanim rješenjem prvostupanjski sud povrijedio odredbe Ustava Federacije BiH iz članka II.A.2.c i I -pravo na jednakost pred zakonom i pravo na rad, kao i pravo na slobodu biranja odvjetnika, a u konačno i pravo na pravično suđenje. Kantonalni sud je naveo da ovo pravo ne podrazumijeva pravo apelantice da joj tužena naknadi nerazmjerno visok iznos troškova postupka koji su se, bez štetnog utjecaja na prava apelantice mogli izbjeći angažiranjem odvjetnika koji ima sjedište na području postupajućeg suda. Ovakav stav potvrđen je odlukama Ustavnog suda BiH broj AP-4407 /13 od 15. rujna 2016. i AP-1398/14 od 11. siječnja 2017. godine. Konačno, naveo je da je apelantica raspoređena kao službenik sudske policije ZHK, zbog čega je mogla tužbu podnijeti na području suda na kojem rad obavlja, u smislu odredbe o izberivoj mjesnoj nadležnosti (članak 40. ZPP) i angažirati odvjetnika po svom izboru, a bez dodatnih troškova koji se odnose na troškove prijevoza i odsustva iz kancelarije izabranog punomoćnika odvjetnika.

Apelacioni navodi

5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica u suštini, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju odluke o troškovima postupka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno pravne propise.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-5003/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP-2778/17 od 13. ožujka 2018. godine, AP-592/18 od 6.lipnja 2018. godine, AP-1886/19 od 17. prosinca 2019. godine, AP-695/20 od 22. travnja 2020.godine, AP-4239/20 od 22. prosinca 2020. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-570/21 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio