Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2008/19 (Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Javna vlast
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Povrat stana
- Stanovi JNA
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2008/19
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2008/19, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. travnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 228262 18 Rev od 19. veljače 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 228262 17 Gž od 2. travnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 228262 17 P 2 od 14. rujna 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobraniteljstvo Sarajevo, podnijela je 9. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 228262 18 Rev od 19. veljače 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 228262 17 Gž od 2. travnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 228262 17 P 2 od 14. rujna 2017. godine II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, te od odvjetnika Nikice Gržića kao punomoćnika tužitelja P. A. u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 23. studenog 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 1. do 10. prosinca 2020. godine. Tužiteljev punomoćnik nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0P228262 17P2 od 14. rujna 2017. godine usvojen je tužiteljev tužbeni zahtjev i utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji stana u Sarajevu pobliže označenog u izreci presude precizirani broj od 23. prosinca 1991. godine, zaključen između tužitelja i države SFRJ – SSNO – Vojne ustanove za upravljanje stambenim fondom JNA kao apelantičinog pravnog prednika, pravno valjan pravni posao. Odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, kao i tužbeni zahtjev kojim je traženo da se apelantici naloži da umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom kupoprodajnom ugovoru, odnosno na predmetnom stanu na ime naknade tužitelju isplati iznos od 150.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 19. lipnja 2012. godine kao dana postavljenog tužbenog zahtjeva pa do isplate, te tužitelju naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom odbijen je apelantičin protutužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji – otkupu nekretnine, predmetnog stana, od 23. prosinca 1991. godine zaključen između države SFRJ – SSNO – Vojne ustanove za upravljanje stambenim fondom JNA i tužitelja.
6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je tužitelj sa državom SFRJ – SSNO – Vojnom ustanovom za upravljanje stambenim fondom JNA 23. prosinca 1991. godine zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana u Sarajevu u pisanoj formi, da je potpisan od ugovornih strana i ovjeren od vojnog pravobranitelja, te Općinskog suda u Sarajevu (ranije Osnovnog suda) pod brojem Ov-1556 od 26. prosinca 1991. godine, da je tužitelj u cijelosti isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 523.203,00 bivših YU dinara, da je kupoprodajni ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj upravi, što proizlazi iz sadržaja ugovora, fotokopija uplatnica na ime otkupne cijene stana od 26. prosinca 1991. godine i od 7. siječnja 1992. godine, te potvrde Vojne ustanove za upravljanje stambenim fondom JNA Beograd od 7. siječnja 1992. godine. Također je utvrđeno da je tužitelj ostao u službi u vojsci Jugoslavije poslije 14. prosinca 1995. godine, te da je predmetni stan dodijeljen S. K., koja je u skladu s važećim zakonima zaključila ugovor o korištenju stana, a zatim i ugovor o otkupu stana. U konkretnom slučaju nije utvrđeno da je tužitelj iz istog stambenog fonda ili novoutemeljenih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Ovu činjenicu je prvostupanjski sud utvrdio na temelju provedenih materijalnih dokaza akta Ministarstva obrane Crne Gore od 12. prosinca 2013. godine, uvjerenja istog organa od 17. travnja 2012. godine da nije rješavano tužiteljevo stambeno pitanje dodjelom stana ili kredita iz stambenog fonda Ministarstva obrane Crne Gore, kao i potvrde VP 2939 Podgorica od 13. lipnja 2001. godine, zatim potvrde Ministarstva obrane Republike Srbije – Sektora za ljudske resurse od 12. prosinca 2015. godine izdate putem Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija – Generalnog direktorata za konzularne poslove Crne Gore, da prema evidenciji Uprave za tradiciju, standard i veterane tužitelj nije riješio stambeno pitanje dodjelom stana u zakup na neodređeno vrijeme iz stambenog fonda Republike Srbije, kao ni dodjelom kredita. Sud pri tom nije zanemario činjenicu da se tužitelj nakon napuštanja BiH u svojstvu kapetana iz Vojne pošte 3272 Podgorica obraćao stambenom organu Komande Garnizona Podgorica molbom za rješavanje stambenog pitanja dodjelom trosobnog službenog stana u zakup, da je po prihvaćanju molbe bio razvrstan u I. skupinu za dodjelu službenog stana i rangiran na trećem mjestu, kao ni činjenicu da je trajno riješio svoje stambeno pitanje kupnjom kuće u Podgorici na kojoj je u listu nekretnina precizirani broj KO Podgorica II upisan kao vlasnik s dijelom 1/1. Međutim, kako iz navedenih potvrda i uvjerenja proizlazi da tužitelj nije riješio stambeno pitanje dodjelom stana u zakup na neodređeno vrijeme iz stambenog fonda Republike Srbije i Crne Gore, kao ni dodjelom kredita, sud je zaključio da tužitelj ne spada u kategoriju nositelja prava kupoprodajnog ugovora iz stavka 1. članka 39e. Zakona.
7. Temeljem prednjih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da su ispunjeni uvjeti za pravnu valjanost ugovora o kupoprodaji stana propisani odredbom članka 39. stavak 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), pa je u tom dijelu usvojio tužbeni zahtjev, te istaknuo da u smislu članka 39. stavak 2. Zakona tužitelju umjesto prava vlasništva na predmetnom stanu pripada naknada od Federacije BiH. Prvostupanjski sud je odbio apelantičin protutužbeni zahtjev kao neutemeljen cijeneći da nisu ispunjeni uvjeti iz članka
103. Zakona o obligacijskim odnosima jer je provedenim dokazima utvrđeno da je predmetni ugovor pravno obvezujući u smislu članka 39. stavak 1. Zakona o prodaji stanova.
8. Kantonalni sud je odlučujući o žalbama tužitelja i apelantice prihvatio činjenična utvrđenja i pravni stav prvostupanjskog suda, te Presudom broj 65 0 P 228262 17 Gž od 2. travnja 2018. godine žalbe odbio kao neutemeljene i prvostupanjsku presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravne stavove prvostupanjskog suda.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 228262 18 Rev od 19. veljače 2019. godine apelantičina revizija je odbijena u odnosu na odluku o tužiteljevom tužbenom zahtjevu u usvojenom dijelu, a odbačena u odnosu na odluku o apelantičinom protutužbenom zahtjevu.
10. Vrhovni sud je istaknuo da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova (,,Službene novine Federacije BiH“ broj 54/04) izmijenjen članak 39. i u stavku 1. je propisano da nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog s bivšim SSNO-om, na temelju Zakona o stambenom osiguranju u JNA i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu obrane zaključio je pravno obvezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. travnja 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu s tada važećim zakonom i iznos cijene izmiren u ugovorenom roku. Imajući u vidu utvrđene činjenice u predmetnom postupku, Vrhovni sud je smatrao da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odredbe izmijenjenog članka 39. stavak 1. Zakona o prodaji stanova, kada su usvojili tužbeni zahtjev za utvrđenje pravne valjanosti predmetnog ugovora o kupoprodaji stana (stavak I. izreke) dajući pri tome razloge koje je kao pravilne u cijelosti prihvatio i taj sud. Kako je predmetni ugovor ispunjavao sve uvjete iz navedenog članka 39. stavak 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zaključen je u pisanoj formi, ovjeren od Vojnog pravobraniteljstva i nadležne Uprave prihoda, a isplaćena je i kupoprodajna cijena, to se smatra pravno obvezujućim ugovorom, pa je tužitelj protivno prigovorima tuženog aktivno legitimiran za podnošenje ove tužbe.
11. Ukazano je da je postojanje pravnog interesa procesna pretpostavka za dopuštenost meritornog suđenja u prvostupanjskom postupku, a ne materijalnopravna pretpostavka za usvajanje ili odbijanje tužbenog zahtjeva, kako je smatrala apelantica, te da sud može ispitivati postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje (članak 54. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH, u daljnjem tekstu: ZPP) samo prije donošenja odluke o tužbenom zahtjevu. U žalbenom postupku taj prigovor je isključen, kako je to cijenio i drugostupanjski sud, a tim više jer apelantica prigovor nedostatka pravnog interesa i dopuštenosti tužbe nije ni isticala tijekom prvostupanjskog postupka. Stoga su i apelantičini revizijski prigovori istaknuti u tom smislu ocijenjeni neutemeljenim, pa je Vrhovni sud reviziju u dijelu kojim je apelantica pobijala drugostupanjsku odluku u odnosu na usvojeni dio tužbenog zahtjeva odbio kao neutemeljenu shodno odredbi članka 248. ZPP-a.
12. Apelantičina revizija u odnosu na njezin protutužbeni zahtjev je odbačena kao nedopuštena, u skladu s odredbom članka 237. stavak 2. ZPP-a s obzirom na vrijednost spora, a nisu bili ispunjeni ni uvjeti propisani odredbom članka 237. st. 3. i 5. ZPP-a jer apelantica nije jasno naznačila pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložila razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju).
14. Naime, apelantica navodi da prilikom donošenja pobijanih presuda redovni sudovi nisu cijenili dokaze koji su isticani tijekom cijelog parničnog postupka, odnosno da je tužitelj ostao u oružanim snagama izvan teritorija BiH nakon 19. svibnja 1992. i 14. prosinca 1995. godine, da se stalno nastanio u Podgorici, R Crna Gora, gdje trenutno živi u svojoj kući, te da je i aplicirao u MO Crne Gore za dobivanje stana i da se nalazi na rang-listi stambenih interesenata u tom ministarstvu. Apelantica je istaknula da se tužitelj, da bi se uopće našao na predmetnoj rang-listi, morao odreći stanarskog prava na stanu u Sarajevu, te se pozvala na praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) u predmetu Aleksić Tihomir i dr. protiv BiH (aplikacija broj 38233/05). Nadalje je navela da se, prema odredbama članka 3a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, tužitelj ne smatra raseljenom osobom i izbjeglicom, te nema pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Zbog svega navedenog, smatra da su pobijane presude u suprotnosti s odredbama čl. 39. i 39e. Zakona o prodaji stanova i članka 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te sa člankom II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, člankom 6. Europske konvencije i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
b)Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su naveli da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantičinih prava na koja se poziva u apelaciji, te da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu. V.Relevantni propisi
16. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka US, 51/07, 72/08, 23/09 ispravak, 5/10 – odluka US, 50/12 – odluka USBiH, 16/13 – rješenje USBiH. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Članak 39.
Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog s bivšim SSNO-om, na temelju Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovu provedbu, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu obrane, zaključio je pravno obvezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. travnja 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena sukladno tada vrijedećem Zakonu i iznos cijene u cijelosti izmirio u ugovorenom roku.
Članak 39a.
Ako nositelj stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. travnja 1992. godine zaključio pravno obvezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu obranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članku 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nositelj stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Članak 39e. st. (1) i (2) Nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz članka 39. stavak 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoutemeljenih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.
Umjesto prava na upis vlasništva nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora iz stavka (1) ovog članka pripada naknada iz stavka (3) ovog članka.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 228262 18 Rev od 19. veljače 2019. godine. Zatim, pobijanu presudu apelantica je primila 26. travnja 2019. godine, a apelacija je podnesena 9. svibnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelantica smatra da su joj pobijanim presudama Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
22. S obzirom na to da je apelantica nositelj javne vlasti, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao sudionici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Europske konvencije, ali da prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kojeg suda kojom smatra da su povrijeđena njegova ustavna prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, točke od 12. do 15.). Imajući uvidu navedeno, Ustavni sud je nakon toga apelacije državnih organa, odnosno nositelja javne vlasti ispitivao, u pravilu, u svezi s navodima o kršenju prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine budući da ostala prava iz kataloga prava (članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine), prema svojoj suštini predstavljaju osobna prava na koje se u pravilu ne mogu pozivati organi javne vlasti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje
23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slo-bode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.
24. Ustavni sud, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radilo o postupku radi povrata tzv. vojnog stana u kojem je apelantica radi zaštite svojih prava i interesa sudjelovala kao stranka, smatra da je članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv i da u predmetnom postupku apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje.
25. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelantica pobija presude redovnih sudova tvrdeći da su donesene na temelju pogrešne primjene materijalnog prava.
26. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35.), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati je li pobijana odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni prava.
28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je djelomično usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev tako što je utvrđeno da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva da se utvrdi da je tužitelj stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, te da se apelantici naloži da umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom kupoprodajnom ugovoru, odnosno na predmetnom stanu na ime naknade tužitelju isplati precizirani novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Istodobno, odbijen je apelantičin protutužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog stana.
29. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijanih presuda proizlazi da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana ispunjavao sve uvjete iz članka 39. Zakona o prodaji stanova, pa se smatra pravno obvezujućim ugovorom, odnosno da je ugovor o kupoprodaji zaključen u pisanoj formi, ovjeren od Vojnog pravobraniteljstva i nadležne Uprave prihoda, a i kupoprodajna cijena je u cijelosti isplaćena.
30. Apelantica navodi da su prilikom donošenja pobijanih presuda redovni sudovi zanemarili da je materijalnim dokazima na nesumnjiv način utvrđeno da tužitelj predmetni stan u Sarajevu ne koristi od 1992. godine, da se stalno nastanio u Podgorici, R Crna Gora, odnosno da trenutno živi u svojoj kući, te da je i aplicirao u MO Crne Gore za dobivanje stana i da se nalazi na rang-listi stambenih interesenata u tom ministarstvu. U svezi s navedenim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja pobijanih presuda slijedi da apelantica nije dokazala da je tužitelj iz istog stambenog fonda ili novoutemeljenih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je razmatrao apelacije iste apelantice s gotovo identičnim činjeničnim i pravnim pitanjem, te u svezi s tim donio Odluku u dopustivosti i meritumu broj AP 2762/15 u kojoj nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u svezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se temelji na nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a zatim i Odluku o dopustivosti broj AP 392/16 koja je slijedila nakon nje, u kojoj Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2762/15 od 27. veljače 2018. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 392/16 od 10. travnja 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime u predmetu broj AP 2762/15 Ustavni sud se pozvao na Odluku broj AP 5521/15 od 20. prosinca 2017. godine i ukazao da je u navedenoj odluci istaknuto: „Dakle, u ovom predmetu, fizička osoba kao nositelj prava na 'vojnom stanu' nije podnositelj apelacije, već upravo suprotna strana u postupku – apelantica, koja pobija konačnu odluku redovnog suda, shodno kojoj je R. G. u konačnici omogućeno vraćanje u posjed predmetnog stana.“ Također, Ustavni sud je u navedenoj odluci naveo sljedeće: „Ustavni sud zapaža da je apelacijsko vijeće, suprotno apelantičinom mišljenju, dalo jasne i argumentirane razloge za svoj zaključak da su neutemeljeni apelantičini navodi da je R. G. stekao stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ, a koji navodi se, kako to proizlazi i iz apelacije, temelje na tvrdnjama da je R. G. kao pripadnik oružanih snaga susjedne države podnio zahtjev za dodjelu stana iz Vojno-stambenog fonda u Republici Srbiji i da je evidentiran kao osoba kojoj je priznato pravo na dodjelu stana iz Vojno-stambenog fonda oružanih snaga Republike Srbije [...]. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2762/15 od 27. veljače 2018. godine, točka 27.).
31. Slijedom navedenog, imajući u vidu stavove izražene u navedenim odlukama, Ustavni sud iz obrazloženja pobijane odluke ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava budući da prema obrazloženju pobijanih odluka, kako je naprijed već rečeno, apelantica nije dokazala da je tužitelj u konkretnom slučaju iz istog stambenog fonda ili novoutemeljenih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
32. U svezi s tim, a u pogledu apelantičinog ukazivanja na praksu Europskog suda u predmetu Aleksić Tihomir i dr. protiv BiH (aplikacija broj 38233/05), Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 3065/17 razmatrao apelaciju osoba čiji je zahtjev za povrat vojnog stana, za koji je apelant u tom predmetu odbijen u upravnom postupku u svezi s postojanjem odluke CRPC-a. U toj odluci Ustavni sud je (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3065/17 od 10. rujna 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, točka 26.) istaknuo: „Imajući u vidu citiranu odluku Tihomir Aleksić protiv BiH, Ustavni sud zapaža da je Europski sud, dosljedno svojoj praksi, zaključio da činjenica je li aplikantu zaista dodijeljen zamjenski stan u Republici Srbiji u konkretnom slučaju nije od značaja budući da aplikant ima pravno valjan ugovor o otkupu stana i pravo na naknadu prema članku 39.e Zakona o prodaji stanova.“ Nadalje je u toj odluci, u istoj točki, Ustavni sud ukazao „i na odluku Europskog suda u predmetu Mara Mandić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (odluka od 27. svibnja 2014. godine) u kojoj je Europski sud, također, razmatrao aplikacije četiri aplikanta koji su, kako proizlazi iz navedene odluke, otkupili stanove u Sarajevu krajem 1991. godine i početkom 1992. godine u skladu sa Zakonom o stambenom osiguranju u JNA, te da su nakon napuštanja tih stanova dobili zamjenske vojne stanove u Srbiji, a njihovi zahtjevi za povrat stanova u Sarajevu su odbijeni primjenom članka 3.a Zakona o prestanku primjene. Europski sud je u sva četiri slučaja posebno naglasio da aplikanti nisu podnijeli „zahtjev za nadoknadu prema članku 39.e Zakona o prodaji stanova […]“. Europski sud je ove aplikacije odbacio kao očito neutemeljene u smislu članka 35. stavak 3. Europske konvencije sa obrazloženjem: „Ovim aplikantima su u međuvremenu dodijeljeni vojni stanovi u Srbiji. U svakom slučaju oni imaju pravo na nadoknadu u skladu sa Zakonom o prodaji stanova“ (točka 66.)“. Imajući u vidu navedeno činjenično stanje i navedeno obrazloženje redovnih sudova u konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da apelantica neutemeljeno ukazuje na navedenu praksu.
33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da pobijanom presudom nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu
34. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica argumentaciju o kršenju ovog prava, u biti, utemeljila na istim navodima koje je istaknula u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju pobijane odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantičinu štetu, odnosno kada je jasno obrazloženo da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana ispunjavao sve uvjete iz članka 39. Zakona o prodaji stanova, zbog čega se smatra pravno obvezujućim ugovorom, pri čemu apelantica nije dokazala da je tužitelj iz istog stambenog fonda ili novoutemeljenih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
36. Ustavni sud, također, zaključuje da pobijanim odlukama nije došlo do povrede apelantičinog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelantica temeljila na istim navodima koje je istaknula u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neutemeljenim.
37. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević