Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4096/19 (B. Č. i B. K.-P.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Kolektivni ugovor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Radni spor
  • Opća zabrana diskriminacije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4096/19

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4096/19, rješavajući apelaciju Bakira Čakara i Bajrije Kapičija-Pripo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bakira Čakara i Bajrije Kapičija-Pripo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 310436 14 Rsž od 2. augusta 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bakir Čakar i Bajrija Kapičija-Pripo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Ibro Nezić, advokat iz Konjica, podnijeli su 30. oktobra 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 310436 18 Rev od 15. augusta 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio odluku broj AP 7091/18 od 10. januara 2019. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanata podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 310436 14 Rsž od 2. augusta 2018. godine jer u vrijeme podnošenja te apelacije postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom u predmetu broj 65 0 Rs 310436 18 Rev nije bio okončan.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i MUP-a Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) 19. februara 2021. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

4. Općinski sud je odgovor dostavio 26. februara 2021. godine, a Kantonalni sud 3. marta 2021. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 310436 12 Rs od 30. decembra 2013. godine obavezan je tuženi da apelantima isplati naknade koje proizlaze iz radnog odnosa za periode i iznose naknade precizirane u presudi. Presudom je obavezan tuženi da apelantima naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno da su apelanti u tužbi naveli da su zaposlenici tuženog kojima u spornom periodu iz ove tužbe on nije u cijelosti izvršio obavezu isplate naknade za topli obrok u smislu člana 31. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), kao ni obavezu isplate regresa za 2012. godine u skladu sa članom 32. istog Kolektivnog ugovora, te da im nije uskladio plaće s Odlukom o utvrđivanju najniže satnice u FBiH po osnovu porasta životnih troškova, koja iznosi bruto 3,26 KM, a neto 1,95 KM i koja se kao takva imala primijeniti u istom nominalnom iznosu na sve plaće, pa dakle i plaće apelanata. Dalje je u tužbi navedeno da tuženi apelantima nije vršio obračun ni isplatu plaća u skladu s osnovicom koju je utvrdila Vlada FBiH svojim Zaključkom broj 69/08 od 6. februara 2008. godine kojim je utvrđeno da osnovica za plaću iznosi 60% prosječne neto plaće u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima i ona je obavezna za sve organe i nivoe vlasti u FBiH počev od 1. januara 2008. godine, te da je navedeni zaključak usaglašen sa Sindikatom i morao se primjenjivati, pa su apelanti iz tih razloga podnijeli predmetnu tužbu.

7. U vezi s tim je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je Vlada FBiH 6. februara 2008. godine donijela navedeni zaključak o visini osnovice za plaće državnih službenika i namještenika u organima državne službe u FBiH, prema kojem se obračun plaća za državne službenike i namještenike u organima državne službe u FBiH počev od 1. januara 2008. godine i dalje vrši po osnovici koja iznosi 60% od prosječne neto plaće zaposlenih u FBiH prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku za prethodni kvartal, a zaključak je stupio na snagu danom donošenja. Općinski sud je, u vezi s tim, naveo da je utvrđeno da tuženi apelantima u spornom periodu nije obračunavao ni isplaćivao plaće u skladu s navedenim zaključkom Vlade FBiH, pa je taj sud našao osnovanim zahtjev apelanata za isplatu razlike plaća zbog neusklađivanja osnovice, te obavezao tuženog na isplatu kao u izreci. Navedeno je da je osnovan i zahtjev apelanata za isplatu manje isplaćene plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života u smislu odredbi člana 1. Kolektivnog ugovora o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) kojim je izmijenjen član 9. Općeg kolektivnog ugovora. Obrazloženo je da navedeni član propisuje da usklađivanje najniže bruto satnice Vlada FBiH vrši najmanje jednom godišnje u skladu s povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Vlada FBiH je, kako je obrazložio taj sud, u okviru navedenih ovlaštenja s primjenom od 1. marta 2008. godine povećala neto satnicu sa 1,75 KM na 1,95 KM, a kako tuženi apelantima nije povećao plaću u skladu s navedenim povećanjem najniže satnice, odnosno kako satnicu nije apelantima uskladio s povećanjem najniže satnice na osnovu povećanih troškova života većih od 5%, to je Općinski sud tuženog obavezao da apelantima isplati traženu razliku za sporni period prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke.

8. Osim toga, navedeno je i da je odredbama člana 31. Općeg kolektivnog ugovora propisano da službeniku pripada pravo na ishranu u toku rada (topli obrok) najmanje u iznosu od 2% prosječne plaće u FBiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku. Obrazloženo je da je u postupku na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da apelantima tuženi nije obračunao i isplatio ovu naknadu u visini kako je to propisano navedenim odredbama Kolektivnog ugovora, pa je, prema mišljenju tog suda, osnovan zahtjev apelanata za isplatu razlike toplog obroka u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke kojem je taj sud u cijelosti poklonio vjeru kao stručnom i objektivnom. Nadalje je obrazloženo da je osnovan i zahtjev apelanata za isplatu razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora za sporni period u smislu odredbi člana 32. navedenog Kolektivnog ugovora koji propisuje da službeniku pripada regres najmanje u visini od 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u FBiH za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu ako je to za službenika povoljnije. Kako je u postupku utvrđeno da tuženi nije na propisani način izvršio obračun i isplatu regresa apelantima, to je Općinski sud tuženog obavezao da im isplati i razliku naknade za korištenje godišnjeg odmora u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke.

9. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 Rs 310436 14 Rsž od 2. augusta 2018. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu o isplati razlike plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života od 5% u nominalnom iznosu za sve plaće u preciziranom periodu i u odluci isplate razlike plaće zbog neusklađivanja osnovice od 60% za precizirani period na način da je tužbe ii zahtjev apelanata za isplatu razlike plaće po navedenim osnovima odbijen kao neosnovan. U ostalom dijelu žalba tuženog je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim je navedeno da je prvostepeni sud nepravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbene zahtjeve koji se odnose na ime razlike plaće po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5%. Kantonalni sud je naveo da je Odlukom o utvrđivanju najniže neto satnice u FBiH broj 290/08 od 15. aprila 2008. godine utvrđena najniža bruto satnica u iznosu od 3,26 KM i najniža neto satnica u iznosu od 1,95 KM. Tom odlukom je, kako je obrazloženo, najniža neto satnica povećana za 0,20 KM, a najniža bruto satnica za 0,30 KM u odnosu na najnižu neto satnicu od 1,75 KM, odnosno bruto satnicu od 2,96 KM, koje su bile utvrđene odredbom člana 8. Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine. Prema obrazloženju tog suda, izmijenjenom odredbom člana 9. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora (iz 2008. godine) propisano je da Vlada FBiH vrši usklađivanje najniže bruto satnice najmanje jednom godišnje u skladu s povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Odredbom stava 2. tog člana je, kako je obrazloženo, predviđeno da se u slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, povećanje bruto satnice vrši svaka tri mjeseca, a odredbom stava 3. tog člana da se povećanje najniže bruto satnice po osnovu troškova života odnosi na sve plaće u istom nominalnom iznosu. Prema citiranoj odredbi, dakle, usklađivanje najniže bruto satnice u skladu s povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom vrši Vlada FBiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, kako Federalni zavod za statistiku nije objavio zvanične podatke o povećanju indeksa troškova života za sporni period, što je potvrdio i vještak finansijske struke, niti je Vlada FBiH izvršila usklađivanje najniže bruto satnice, to, prema mišljenju tog suda, nisu postojali parametri na osnovu kojih bi prvostepeni sud mogao utvrditi da je osnovica koja je služila kao obračun plaće apelantima trebala biti povećana. Imajući u vidu citiranu odredbu člana 9. Općeg kolektivnog ugovora, kako je obrazložio Kantonalni sud, sam sud nema ovlaštenja da u parničnom postupku utvrđuje indeks povećanja troškova života, te da na osnovu tog povećanja vrši usklađivanje najniže bruto satnice.

10. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, ovakav stav zauzeo je i Vrhovni sud u Odluci o spornom pravnom pitanju broj 65 0 P 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine. Pored toga, kako je obrazloženo, okolnost da je prije stupanja na snagu izmjena i dopuna Općeg kolektivnog ugovora Odlukom Vlade FBiH od 15. aprila 2008. godine izvršeno povećanje najniže bruto i neto satnice nije od utjecaja na usklađivanje najniže satnice i eventualno povećanje svih plaća u istom nominalnom iznosu, kako je to predviđeno izmijenjenom odredbom člana 9. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora. Ova se odredba, prema obrazloženju tog suda, počela primjenjivati nakon donošenja odluke od 15. aprila 2008. godine, te do povećanja svih plaća u istom nominalnom iznosu može doći samo ukoliko do usklađivanja najniže bruto plaće dođe primjenom te odredbe, dakle nakon stupanja na snagu izmjena i dopuna Općeg kolektivnog ugovora. Nepravilno je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev i u dijelu koji se odnosi na razliku plaće zbog neusklađivanja osnovice i nepravilnog obračuna i isplate plaće u dosuđenom iznosu nalazeći da je tuženi u utuženom periodu obračun plaće trebao vršiti po osnovici koja iznosi 60% od prosječne neto plaće zaposlenih u FBiH prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku za prethodni kvartal, a koju je utvrdila Vlada FBiH Zaključkom broj V-69/08 od 6. februara 2008. godine. Ovo stoga što (kako to proizlazi i iz Presude Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 020894 15 Rev od 25. oktobra 2016. godine u vezi s Odlukom Ustavnog suda broj AP 193/17) osnovica za obračun osnovne plaće tužilaca ne može predstavljati 60% prosječne neto plaće u FBiH za prethodni kvartal jer ona nije utvrđena na način propisan članom 40. stav 3. Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, a u vezi sa članom 39. stav 2. Zakona o državnoj službi u FBiH, niti je podoban parametar za obračun plaće (jer se radi o nedopustivoj kombinaciji parametara). S obzirom na sve navedeno, taj sud je zaključio da nije bilo osnova za isplatu razlike plaća po osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5% u nominalnom iznosu i razlike plaća zbog neusklađivanja osnovice i nepravilnog obračuna plaće po osnovici koja iznosi 60% od prosječne neto plaće zaposlenih u FBiH, pa je u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu i odbio taj dio tužbenog zahtjeva apelanata. Suprotno navedenom, prema obrazloženju tog suda, neosnovanim se cijene navodi žalbe tuženog kada se prigovara dosuđivanju isplate razlika za topli obrok i razlika naknade za isplaćeni regres jer je, prema mišljenju tog suda, u ovom dijelu prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i za takav zaključak dao adekvatno obrazloženje.

11. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 65 0 Rs 310436 18 Rev od 15. augusta 2019. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu, te odbio zahtjev apelanata za naknadu troškova za sastavljanje revizije. U obrazloženju je navedeno da su u konkretnom slučaju apelanti formalni suparničari, te se u tom slučaju dopuštenost revizije u odnosu na ispunjavanje imovinskog cenzusa cijeni za svakog od apelanata ponaosob. Kako u konkretnom slučaju vrijednost spora ne prelazi imovinski cenzus od 10.000,00 KM, to je revizija nedopuštena. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da su im osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava. Navode da Kantonalni sud zbog velikog priliva predmeta dio njih delegira u rad Kantonalnom sudu u Goraždu koji u ime Kantonalnog suda donosi presude, te da je evidentno da je Kantonalni sud, koji ima sjedište u Sarajevu, donosio različite odluke u odnosu na Kantonalni sud u Goraždu (koji sud je donio koju presudu vidljivo je iz sastava vijeća), a o istom pitanju, i to na način da Kantonalni sud potvrđuje presude Općinskog suda, dok Kantonalni sud u Goraždu njih preinačava i odbija zahtjeve za isplatu razlike plaća po osnovima navedenim u tužbi i presudama. Apelanti smatraju da navedeno predstavlja najgrublje kršenje prava na pravično suđenje i diskriminaciju. Navode i da je obrazloženje presude Kantonalnog suda šturo, nezakonito i nerazumljivo, te da je u konkretnoj pravnoj stvari pogrešno pozivanje na praksu Vrhovnog suda i Odluku Ustavnog suda broj AP 193/17 jer se apelanti nisu ni žalili na Pravilnik koji je donesen na osnovu zakona koji je prestao da važi, već svoje pravo na isplatu razlike plaća zasnivaju na zaključku o visini osnovice od 6. februara 2008. godine koji je donijela Vlada FBiH, a što je pravilno uočio Općinski sud i, prema mišljenju apelanata, donio pravilnu presudu.

b)Odgovori na apelaciju

13. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

14. Općinski sud je naveo da je donio presudu u skladu sa zakonom.

V.Relevantni propisi

15. U Zaključku Vlade FBiH broj V-69/08 od 6. februara 2008. godine relevantna odredba glasi:

I Obračun plaća za državne službenike i namještenike u organima državne službe u FBiH, za period od 1. januara 2008. godine i dalje, vršit će se po osnovnici koja iznosi 60% od prosječne neto plaće zaposlenih u FBIH prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku za prethodni kvartal.

16. U Kolektivnom ugovoru o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ broj 62/08) od 8. oktobra 2008. godine relevantne odredbe glase: Član 9.

Usklađivanje najniže bruto satnice Vlada FBiH vrši najmanje jednom godišnje, u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.

U slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%,Vlada FBiH obavezna je da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca.

Povećanje najniže bruto satnice po osnovu povećanja troškova života odnosi se na sve plaće u istom nominalnom iznosu.

Poslodavac je obavezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike između zagarantovane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti. Ovi odnosi će se preciznije regulisati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju apelanti su podnijeli apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 310436 18 Rev od 15. augusta 2019. godine kojim je revizija odbačena, iz čega slijedi zaključak da revizija u konkretnom slučaju nije bila djelotvoran pravni lijek. Dakle, konačna odluka u ovom predmetu zapravo je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 310436 14 Rsž od 2. augusta 2018. godine, protiv koje su apelanti podnijeli apelaciju pod brojem AP 7091/18, koja je odbačena kao preuranjena jer postupak po reviziji nije bio okončan u vrijeme podnošenja te apelacije. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelanti su primili 3. oktobra 2018. godine, a apelacija broj AP 7091/18 je podnesena 1. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelanti pobijaju navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku vezanom za prava koja proistječu iz radnog odnosa. Prema tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.

25. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da je njom proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

27. Dovodeći naprijed citirane zakonske propise u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelanata, jasno i argumentirano obrazložio zašto je trebalo odbiti tužbeni zahtjeva apelanata u odnosu na isplatu naknade plaća po osnovu povećanja troškova života od 5% i utvrđivanje osnovice plaće od 60% po osnovu Zaključka Vlade FBiH od 6. februara 2008. godine, pozivajući se pri tom na relevantne odredbe navedenog zaključka i Općeg kolektivnog ugovora, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je navedenim odredbama propisana obaveza usklađivanja plaća na način preciziran u naprijed citiranim propisima, kao i obračun po osnovici od 60% od prosječne plaće u FBiH, oboje prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku za prethodni kvartal. Dakle, navedenim propisima je usklađivanje s troškovima života i obračun po osnovici od 60% od prosječne plaće u FBiH vezano za posljednji objavljeni podatak o visini plaće i troškova života od strane Federalnog zavoda za statistiku. Kako je u postupku utvrđeno da za sporni period za koji su apelanti tražili usklađivanje plaća, odnosno obračun po osnovici od 60% od prosječne plaće u FBiH, nisu objavljeni relevantni podaci kako bi se navedeno usklađivanje i obračun mogli izvršiti, to Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pravo kada je zaključio da zbog nedostatka navedenih podataka tužbeni zahtjev apelanata u ovom dijelu nije osnovan.

28. U vezi s navodima apelanata da je Kantonalni sud nedosljedan u donošenju presuda po istom činjeničnom i pravnom osnovu budući da jednim dijelom presuda podržava presude Općinskog suda, a drugim ih preinačava, kako je uradio i u konkretnom slučaju, na koji se ne može primijeniti Odluka Ustavnog suda broj AP 193/17 i zauzeti stav Vrhovnog suda iskazan u toj odluci jer se apelanti nisu ni žalili na Pravilnik koji je bio predmet ocjene u navedenom predmetu Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje sljedeće – navedenom Odlukom broj AP 193/17 Ustavni sud je odbacio kao prima facie neosnovanu apelaciju apelanta u tom predmetu koja se odnosila na obračun plaća po osnovici od 60% od prosječne plaće u FBiH, te je u vezi s neujednačenošću sudske prakse o tom pitanju naveo: „(…) Vrhovni sud navodi da su nižestepeni sudovi, odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaća, pravilno zaključili da osnovica za obračun osnovne plaće tužioca ne može predstavljati 60% prosječne neto plaće u FBiH za prethodni kvartal, a u skladu sa Zaključkom Vlade FBiH od 6. februara 2008. godine jer ona nije utvrđena na način propisan članom 40. stav 3. Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, a u vezi sa članom 39. stav 2. Zakona o državnoj službi u FBiH, niti je podoban parametar za obračun prema odredbama Pravilnika o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika tužene (jer se radi o nedopustivoj kombinaciji parametara). (...) Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda. Pri tome, u pogledu apelantovih navoda da je Vrhovni sud u identičnim slučajevima donosio različite odluke, Ustavni sud podsjeća da je javna vlast u obavezi da organizira svoje pravne sisteme na takav način da se izbjegne usvajanje protivrječnih presuda, te da je u tom smislu važno da se uspostavi mehanizam kojim bi se osigurala dosljedna sudska praksa i uniformnost jurisprudencije. Imajući u vidu da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 24. aprila 2016. godine zauzeo pravni stav povodom predmetne pravne stvari, koji je kao takav obavezujući za redovne sudove, Ustavni sud smatra da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine, tačka 25, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima 'opravdan zahtjev' u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.“ U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da se, suprotno tvrdnjama apelanata, stav Vrhovnog suda za koji je Ustavni sud u Odluci broj AP 193/17 utvrdio da nije proizvoljan, ne odnosi samo na neujednačenost sudske prakse po pitanju zakonitosti Pravilnika o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika, već i po pitanju obračuna plaće po osnovici od 60% od prosječne plaće u FBiH za prethodni kvartal.

29. Ustavni sud ukazuje i da je Vrhovni sud donio Presudu broj 65 0 P 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine, na koju se i pozvao Kantonalni sud u osporenoj presudi, u kojoj je, rješavajući pitanja koja su pokrenuta i konkretnom apelacijom, zauzeo stav da „sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanih odredbom člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH vrši usklađivanje najniže bruto satnice u skladu s povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom jer usklađivanje najniže satnice vrši Vlada FBiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku“. Dakle, iz navedenih stavova Vrhovnog suda proizlazi da je presuda Kantonalnog suda, koja je osporena konkretnom apelacijom, donesena u skladu s tim stavovima. Ustavni sud ukazuje da činjenica da je Kantonalni sud u nekim drugim predmetima postupio suprotno od navedenog stava nije od utjecaja na odluku donesenu u konkretnom predmetu. Ovo i stoga jer je, kako je već rečeno, osporena presuda donesena u skladu s relevantnim propisima i stavovima sudske prakse, kao i jer te presude sa suprotnim stavom nisu ni bile predmet konkretnog apelacionog postupka, niti su apelanti ovlaštena lica za podnošenje apelacije protiv tih presuda. Zbog svega navedenog, te kako apelanti svojim navodima nisu doveli u pitanje zaključak Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata neosnovani.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

31. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu i da su diskriminirani. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje navedenih prava vežu za navode o proizvoljnoj primjeni prava koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, pri čemu nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, te kako nema ništa što bi ukazivalo da su apelanti diskriminirani u predmetom postupku s obzirom na to da je utvrđeno da je odluka u njihovom predmetu donesena u skladu s relevantnim propisima, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava iz člana 14. Evropske konvencije i prava iz člana

1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

32. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pravo kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev apelanata u dijelu u kojem su tražili isplatu naknade plaća po osnovici od 60% od prosječne plaće u FBiH i razliku od 5% po osnovu usklađivanja plaće s troškovima života u situaciji kada je navedeni način obračuna i usklađivanja uvjetovan objavljivanjem statističkih podataka o tome od strane Federalnog zavoda za statistiku, a taj zavod podatke nije objavio, a pri stavu da sudovi nisu ovlašteni da sami vrše navedena usklađivanja jer njih vrši Vlada FBiH na osnovu podataka Federalnog zavoda za statistiku.

33. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava iz člana 14. Evropske konvencije i prava iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju kada apelanti tvrdnje o kršenju tih prava vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, i kada nema ništa što bi ukazivalo da su apelanti diskriminirani u predmetnom postupku s obzirom na to da je utvrđeno da je odluka u njihovom predmetu donesena u skladu s relevantnim propisima.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4096/19 (B. Č. i B. K.-P.) | Sudska praksa | Aktio