Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2685/19 (G. E., S. R., M. P., Ž. R. i drugi)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
  • Dioničar
  • Dokazni postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Uporedive situacije
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Opća zabrana diskriminacije
  • Dionice
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2685/19

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2685/19, rješavajući apelaciju Gordane Elez i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Elez, Suzane Radović, Momčila Pandžića, Živka Radulovića, Slobodanke Divljanović, Mirka Vlačića, Ratka Kneževića, Nade Bera, Gorana Marjanovića, Dejana Škrbića, Čede Radišića, Mijoljke Mandić, Miroslava Serdara, Vesne Jeličić, Živane Nedović, Dragoslava Grujića, Dragana Kostića, Milice Pajović, Boje Gajić, Vidoja Kovača, Dragice Kosir, Miladina Ikonića, Igora Tomšića, Grozde Lučić, Nevenke Ćosić, Jelisavete Pržulj-Perković, Snježane Despotović, Đorđa Bodrožića, Mile Injac, Ljubice Konjikušić- Furtula, Marjanke Bošnjak, Nebojše Bošnjaka, Biljane Rudan, Gorana Babića, Divke Guslov, Radoslava Čolakovića, Ilije Aćimovića, Čede Đurkovića i Nenada Trapare podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 087043 18 Rev 2 od 7. septembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Gordana Elez, Suzana Radović, Momčilo Pandžić, Živko Radulović, Slobodanka Divljanović, Mirko Vlačić, Ratko Knežević, Nada Bera, Goran Marjanović, Dejan Škrbić, Čedo Radišić, Mijoljka Mandić, Miroslav Serdar, Vesna Jeličić, Živana Nedović, Dragoslav Grujić, Dragan Kostić, Milica Pajović, Boja Gajić, Vidoje Kovač, Dragica Kosir, Miladin Ikonić, Igor Tomšić, Grozda Lučić, Nevenka Ćosić, Jelisaveta Pržulj-Perković, Snježana Despotović, Đorđe Bodrožić, Mila Injac, Ljubica Konjikušić-Furtula, Marjanka Bošnjak, Nebojša Bošnjak, Biljana Rudan, Goran Babića, Divka Guslov, Radoslav Čolaković, Ilija Aćimović, Čedo Đurković i Nenad Trapara (ukupno 39 osoba – u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zlatica Zahirović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 28. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 087043 18 Rev 2 od 7. septembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i punomoćnika tuženog ,,Svjetlostkomerc“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), kojeg zastupa Advokatsko društvo „Eterović“ d.o.o. Sarajevo, zatraženo je 8. decembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i punomoćnik tuženog dostavili su odgovor na apelaciju 15. i 24. decembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 087043 06 P 2 od 7. novembra 2016. godine obavezan je tuženi da u Registru vrijednosnih papira FBiH (u daljnjem tekstu: Registar) upiše apelante kao dioničare tuženog, svakog apelanta pojedinačno, u označenoj novčanoj vrijednosti i označenim postotkom učešća, što je detaljnije navedeno u izreci (stav 1), zatim određeno je da se tuženi može osloboditi navedene obaveze ukoliko svakom od apelanata naknadi štetu u pojedinačnom novčanom iznosu kao u izreci te presude (stav 2), te je obavezan tuženi da apelantima isplati troškove parničnog postupka (stav 3).

6. Općinski sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da iz činjeničnog stanja nesporno proizlazi da je prema Zakonu o društvenom kapitalu vršena privatizacija tuženog u skladu sa tzv. Markovićevim modelom. Apelanti su bili zaposlenici kod tuženog i u tom svojstvu su izvršili upis internih dionica tuženog u prvom krugu privatizacije 1990–1991. godine. Iz iskaza saslušanog tužitelja Đ. B. i svjedoka N. C., kao i nalaza i mišljenja vještaka, nesporno je da su zaposlenici tuženog, pa tako i apelanti, u tom krugu privatizacije kupovinu dionica realizirali otplatom iz osobnih dohodaka iz sredstava osiguranja njihovim povećanjem. Iz iskaza apelanata proizlazi da je otplata dionica u navedenom prvom krugu završena sa 1991. godinom. Drugi krug privatizacije preostalog društvenog kapitala izvršen je nakon rata, o čemu je objavljen javni poziv, međutim, iz iskaza saslušanog tužitelja Đ. B. i svjedoka N. C. proizlazi da je taj poziv objavljen samo na području Federacije Bosne i Hercegovine, ali ne i na području Republike Srpske. Navedeni iskaz tuženi nije doveo u pitanje jer nije na nesporan način dokazao suprotno, niti je na tu okolnost predlagao i izvodio dokaze, a s obzirom na načelo tereta dokazivanja. Zakonom o privatizaciji preduzeća propisana je obaveza revizije preduzeća privatiziranih po osnovu Zakona o društvenom kapitalu. Uredbom o reviziji prethodno izvršene vlasničke transformacije (u daljnjem tekstu: revizija) propisan je postupak nadležnosti u postupku revizije prethodno izvršene vlasničke transformacije preduzeća koja su vršila vlasničku transformaciju prema Zakonu o društvenom kapitalu i Zakonu o isplati osobnih dohodaka, sredstava za neposrednu zajedničku potrošnju i sredstava za ishranu radnika u toku rada, što je bio slučaj i s apelantima u ovoj pravnoj stvari. Revizija kod tuženog, u smislu Zakona o privatizaciji preduzeća i Uredbe, izvršena je 10. juna 1998. godine kada je doneseno rješenje o rezultatima revizije prethodno izvršene vlasničke transformacije, koje je postalo pravomoćno 20. oktobra 1998. godine. U tom rješenju je utvrđeno da je tuženi u periodu od 1992. do 1997. godine isknjižavao nedostupnu imovinu i da je to isknjižavanje vršeno pretežno na teret dioničkog kapitala, zbog čega je on neosnovano umanjen. Iz nalaza stalnog sudskog vještaka finansijske struke K. P. proizlazi da tuženi nema knjigu dioničara iz koje bi se utvrdila početna lista dioničara, a ovo s obzirom na to da je tuženi po zahtjevu vještaka da mu se dostavi knjiga dioničara, izjave zaposlenika, kao i potvrde o kupovini dionica za period 1990–1992. godina obavijestio vještaka da ih ne posjeduje. Nadalje, iz mišljenja vještaka nesporno proizlazi da se na osnovu podataka o pasivnoj i aktivnoj bilansi tuženog sačinjenom u svrhu privatizacije tuženog svi apelanti u ovoj pravnoj stvari nalaze na popisu dioničara, i to abecednim redom, u postotku učešća u dioničkom kapitalu koji je iskazan pripadajućim iznosom u dioničkom kapitalu kao u izreci presude. Shodno tome, a kako je to utvrđeno i rješenjem o rezultatima revizije prethodno izvršene vlasničke transformacije tuženog, tuženi je nesporno dionički kapital neosnovano umanjio i dionički kapital apelanata u ovoj pravnoj stvari kao dioničara prijavio je u pasivnoj podbilansi tuženog, što je utvrđeno i u nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke. Nalaz vještaka K. P., kao i dopunski nalaz, nesporno ukazuju da su i apelanti u ovoj stvari kao i drugi zaposlenici tuženog dali izjave da žele kupiti dionice i zaključili ugovore, te vršili uplate dionica, s tim što je vrijeme otplate zavisilo i od broja kupljenih dionica i od dogovorenog perioda otplate, zbog čega su neki mogli otplatiti sve dok drugi nisu. Nije utvrđeno da li su i koliko koji od apelanata, ali i drugih zaposlenika tuženog stvarno i otplatili dionice, da li u cijelosti ili djelomično, zato što vještaku nije učinjena dostupnom ova dokumentacija tuženog, međutim, vještak je našao da su bez obzira na to jedni zaposlenici, čak i ukoliko nisu izvršili otplatu, stekli svojstvo dioničara, dok su drugi na nejasan način isknjiženi. Revizija i nalaz vještaka nesporno upućuju da je tuženi neosnovano umanjio kapital tuženog isknjižavanjem nedostupne imovine, između ostalog, i udjela dioničara, tj. apelanata.

7. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da iz izvedenih dokaza nije sporno da su neki zaposlenici tuženog upisani kao dioničari, a da su drugi, odnosno konkretno apelanti, na nejasan način isključeni, a što upućuje da tuženi nije postupao ravnopravno prema svim zaposlenicima koji su na isti način učestvovali u privatizaciji kupovinom dionica, na što upućuju dokazi izvedeni tokom postupka. U skladu sa odredbama člana 7. stav 1. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), na parničnim strankama je bio teret dokazivanja da su nakon izvršenog upisa dionica u prvom krugu privatizacije zaposlenici tuženog dionice otplatili u cijelosti ili djelomično, odnosno da su oni koji su upisani kao dioničari tuženog to učinili za razliku od apelanata koji su isključeni, što tuženi nije dokazao predloženim i izvedenim dokazima. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da je osnovan zahtjev apelanata.

8. Općinski sud je dalje naveo da nije osnovan prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije s obzirom na to da je u skladu s važećim propisima u postupku privatizacije isključivo tuženi pripremao dokumentaciju, listu dioničara, kao i program privatizacije koji je nakon revizije ovlaštenih institucija prihvaćen, dok te institucije istodobno nisu imale obavezu provjere pojedinačnih podataka. Također, Općinski sud je naveo da nije osnovan ni prigovor zastarjelosti potraživanja apelanata istaknut od tuženog s obzirom na to da su predmet spora imovinska prava

– dionice kao prenosive pokretne stvari vlasništvo tužitelja, te da zaštita prava u vezi s njima ne zastarijeva.

9. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 087043 17 Gž 3 od 27. septembra 2017. godine žalba tuženog je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda.

10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude potvrdio činjenične i pravne zaključke iz presude Općinskog suda. Također, Kantonalni sud je istakao da je tačno da je na parničnim strankama teret dokazivanja činjenica koje im po materijalnom pravu idu u prilog u smislu člana 7. stav 1. ZPP-a, te da je odredbom člana 126. ZPP-a propisano da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Međutim, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud je pravilno primijenio pravilo o teretu dokazivanja kada se ima u vidu da se isprave od značaja za rješenje ove pravne stvari trebaju nalaziti kod tuženog, ali je tokom finansijskog vještačenja utvrđeno da tuženi ne raspolaže svim relevantnim ispravama, pa čak ni knjigom dioničara. Posebno valja napomenuti da je drugi krug privatizacije izvršen nakon rata, pa je prema navodima tuženog objavljen javni poziv, ali u tom pogledu tuženi ne nudi dokaz o objavljenom oglasu. Pored toga, neosnovano se žalbom prigovara provedenom dokazu uvidom u popis dioničara iz 1998. godine jer kada se taj dokument dovede u vezu sa sadržajem ostalih provedenih dokaza, slijedi da se njemu može pokloniti vjera u dokaznom postupku kao vjerodostojnom dokazu.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 087043 18 Rev 2 od 7. septembra 2018. godine revizija tuženog je usvojena, obje nižestepene presude su preinačene te je tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan.

12. Vrhovni sud je naveo da u predmetnom slučaju vrijednost pobijanog dosuđujućeg dijela drugostepene presude za svakog od apelanata pojedinačno, a koji su formalni (obični) suparničari, ne prelazi novčani iznos od 30.000,00 KM, što je uvjet za razmatranje revizije iz člana 237. stav 2. ZPP-a. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je, odlučujući o dopuštenosti procesnopravnog pitanja postavljenog u predmetnoj reviziji, ocijenio da je to pitanje od važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu člana 237. stav 5. ZPP-a, u vezi sa stavom 4. tačka 1. te odredbe, zbog čega je revizija dopuštena.

13. Nadalje je Vrhovni sud naveo da pravilno tuženi ukazuje da je Kantonalni sud u Presudi broj 65 0 P 041166 10 Rsz od 28. maja 2014. godine, donesenoj u drugom predmetu, zauzeo pravno shvaćanje nepodudarno shvaćanju u ovom predmetu, odnosno u toj presudi izrazio je pravni stav da je na apelantima teret dokazivanja činjenica (član 7. u vezi sa članom 123. stav l. ZPP-a) i da apelanti nisu dokazali da su uplatili interne dionice u iznosu kako su postavili tužbenim zahtjevom (član 126. ZPP-a). Navedena presuda se odnosi na pravna pitanja privatizacije internih dionica po tzv. Markovićevom modelu, pa je irelevantan navod apelanata iz odgovora na reviziju da je u tom predmetu tuženi „Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo. Vrhovni sud je dalje naveo da je istovjetno pravno shvaćanje izrazio u Presudi broj 65 0 P 041166 14 Rev od 14. jula 2015. godine. Tom presudom je odbijena revizija tužitelja protiv presude Kantonalnog suda na koju se revident pozvao (broj 65 0 P 041166 10 Rsz od 28. maja 2014. godine). Prema tome, pravilno tuženi u reviziji ukazuje da apelanti provedenim dokazima nisu dokazali da su uplatili interne dionice u utuženim novčanim iznosima i postotcima. Naime, iz sadržaja odredbi čl. 7. stav 1, 102. stav 1. i 123. stav 1. ZPP-a proizlazi dužnost stranaka da iznesu činjenice i izvedu dokaze prikladne za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke, odnosno istinitost tvrdnji na kojima stranke zasnivaju svoje dokaze. Međutim, ukoliko stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje, pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Prema tome, kada sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza (član 8. ZPP-a), tada je dužan primijeniti pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP-a. Ta pravila obavezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava. Istinitost određene tvrdnje dokazuje, u pravilu, onaj ko tvrdi da određena činjenica postoji, a ne onaj koji poriče njeno postojanje, pa je osnovana reviziona tvrdnja da su nižestepeni sudovi pogrešno rasporedili teret dokazivanja spornih pravno relevantnih činjenica. Stoga, iz navedenog proizlazi da je osporena presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa čl. 7. stav 1, 8, 102. stav 1. i 126. ZPP-a, zbog čega je valjalo preinačiti obje nižestepene presude.

14. Dalje, Vrhovni sud je naveo da, iako je tužbeni zahtjev valjalo odbiti primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP-a), treba ukazati na to da su apelanti postavljenim zahtjevom i činjeničnim tvrdnjama na kojim su zasnovali tužbeni zahtjev zapravo tražili preispitivanje privatizacije prednika tuženog, a što u parničnom postupku nije dopušteno u smislu člana 12. stav 1. ZPP-a. Osim toga, kod utvrđenih činjenica da su apelanti kao raniji zaposlenici prednika tuženog koji su izvršili upis dionica po modelu tzv. Markovićeve privatizacije uneseni u pasivni podbilans u postupku privatizacije prednika tuženog, da je nadležna Kantonalna agencija za privatizaciju Sarajevo odobrila program privatizacije, odobren je početni bilans stanja, da je okončan proces privatizacije prednika tuženog, odobren upis u sudski registar izvršene privatizacije, to je tužbeni zahtjev neosnovan i sa stanovišta materijalnopravne odredbe člana

20. Zakona o početnom bilansu preduzeća i banaka (u daljnjem tekstu: Zakon o početnom bilansu), kojom je propisano da stvari, prava i obaveze u pasivnom podbilansu, kao i stvari, prava i obaveze koje preduzeće nije iskazalo i/ili koje su prodane od preduzeća po izvršnosti programa privatizacije, a za koje se naknadno utvrdi da su trebale biti iskazane u početnom bilansu preduzeća, postaju vlasništvo Federacije/kantona, odobrenjem programa privatizacije i početnog bilansa stanja od nadležne agencije za privatizaciju.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

16. U vezi s navodima o povredi prava na koja su se pozvali, apelanti prvenstveno tvrde da tuženi u reviziji nije određeno naznačio pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, nije određeno naveo propise i druge važeće izvore prava koja se na njega odnose, a niti Vrhovni sud u osporenoj presudi navodi i definira pravno pitanje tuženog koje je značajno za jedinstvenu primjenu prava, a koje je razlog da je dopustio reviziju iako nisu ispunjeni uvjeti iz člana 237. st. 1. i 2. ZPP-a. Apelanti dalje tvrde da iz prvostepene presude proizlazi zaključak da je na tuženog stavljen teret da dokaže jesu li oni koji su upisani kao njeni dioničari u prvom krugu privatizacije dionice otplatili u cijelosti ili djelomično interne dionice, za razliku od apelanata za koje tuženi tvrdi da nisu, te da je vještak zaključio da su jedni zaposlenici, čak i ukoliko nisu izvršili otplatu, stekli svojstvo dioničara, dok su drugi na nejasan način isknjiženi, uslijed čega apelanti smatraju da Vrhovni sud u osporenoj presudi proizvoljnim i arbitrarnim tumačenjem iz konteksta izdvojenih dijelova obrazloženja drugostepenog i prvostepenog suda, zamjenom mjesta dijelova obrazloženja presude kao cjeline, izvodi pogrešan zaključak o potrebi postavljanja procesnopravnog pitanja sa stanovišta pravila o teretu dokazivanja. Osim toga, apelanti ističu da se Vrhovni sud proizvoljno poziva i na odredbu člana 20. stav 1. Zakona o početnom bilansu, pri čemu zanemaruje ostale odredbe tog člana. U tom pogledu, apelanti navode da je njihov dionički kapital isključivo njihovo vlasništvo, te da su svi uplatili upisane iznose vlasničkog kapitala putem platnih lista ili uplatom cjelokupnog iznosa na blagajni tuženog. Taj kapital nije prenijet na Federaciju niti Kanton, nego su interni dioničari povećali svoj dionički kapital (vrijednost dionice) na račun 163 dioničara isključivo srpske nacionalnosti.

17. Apelanti dalje tvrde da iz postupka slijedi da tuženi nije postupao ravnopravno prema svim zaposlenicima koji su na isti način sudjelovali u privatizaciji kupovinom dionica, na što upućuju dokazi izvedeni tokom postupka. Također, apelanti ukazuju da su u postupku dokazali vjerovatnim povredu pravila na jednako postupanje dokazavši da je tuženi sve svoje bivše zaposlenike koji su bošnjačke nacionalnosti upisao kao dioničare, a apelante koji su svi srpske nacionalnosti isključio, pa je tuženi bio obavezan dokazati da nije bilo diskriminacije, što nije učinio. S obzirom na to, apelanti smatraju da presuda Vrhovnog suda ne sadrži obrazloženje u pogledu tih odlučnih činjenica sa stanovišta pravila o teretu dokazivanja kod diskriminacionih sporova, pa je takvim postupanjem Vrhovni sud povrijedio pravo na nediskriminaciju.

18. Naposljetku, apelanti smatraju da su imali legitimno očekivanje da će zajedno sa svim bivšim zaposlenicima tuženog, pod istim uvjetima pod kojima su upisani kao dioničari bivši zaposlenici tuženog koji su bošnjačke nacionalnosti, biti upisani i oni bez obzira na to što su svi srpske nacionalnosti, pa kako je osporenom presudom odbijen njihov tužbeni zahtjev, apelanti smatraju da je povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu.

b)Odgovori na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju presude i smatra da apelantima nisu uskraćena prava na koja su se pozvali u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Tuženi smatra da apelanti apelacionim navodima traže da Ustavni sud preuzme nadležnost redovnih sudova i da preispita zaključke kako u pogledu odluke o glavnoj stvari tako i o sporednim zahtjevima. Također, tuženi ističe da tužbeni zahtjev u konkretnom postupku uopće nije imao karakter tužbe za zaštitu od diskriminacije u smislu Zakona o zabrani diskriminacije (u daljnjem tekstu: ZZK), pa apelanti nisu iskoristili sve djelotvorne pravne lijekove. Također, tuženi ističe da nisu tačni ni navodi apelanata da je Vrhovni sud postupio proizvoljno prilikom razmatranja dopustivosti revizije jer je u reviziji detaljno navedeno koje je konkretno pravno pitanje sporno, odnosno koje je procesno pravno pitanje suprotno shvaćanju o kojem su redovni sudovi već zauzeli stav, pri čemu je u reviziji navedeno devet odluka Kantonalnog suda kojima je zauzet dijametralno suprotan stav od onoga iz osporenih odluka. Pored toga, tuženi tvrdi da nije sljednik ranijeg neprivatiziranog preduzeća, već je samo kupio, privatizirao njegovu imovinu, tj. aktivu, pa Vrhovni sud pravilno obrazlaže primjenu člana 20. stav 1. Zakona o početnom bilansu. Zbog toga tuženi smatra da apelanti naknadu štete za navodni uplaćeni iznos na ime otplate uplaćenih dionica trebaju tražiti od Kantonalne agencije za privatizaciju, odnosno agencije za pasivni bilans kada ona bude osnovana, jer je suština privatizacije da se prodaje, odnosno privatizira samo čisti kapital, odnosno samo aktiva, te da su sva potraživanja po bilo kojem osnovu obaveza države, odnosno društveno-političke jedinice koja je privatizaciju i provela.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi: Član 2. stav (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7. st. (1) i (2) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 12. stav (1) (1) Kad odluka suda zavisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

2. Tužba za utvrđenje Član 54. st. (1) i (2) (1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

(2) Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili, kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

22. Zakon o društvenom kapitalu („Službeni list SFRJ“ 84/89 i 46/90). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 1a. st. (1), (2) i stav (3) tačka 1) Preduzeće može izdavati dionice u skladu sa saveznim zakonom kojim se uređuje izdavanje vrijednosnih papira.

Preduzeće može radi pribavljanja dodatnog kapitala ili prodaje preduzeća, izdavati dionice sa popustom koje ne mogu biti u prometu na tržištu vrijednosnih papira (u nastavku teksta: interne dionice).

Interne dionice mogu se prodavati:

3) drugim domaćim fizičkim licima;

Član 1b. stav (2) Interne dionice dobijaju svojstvo dionica iz Zakona o vrijednosnim papirima pod uslovom da su uplaćene u cjelini i da su ispunjeni ostali uslovi utvrđeni tim zakonom.

Član 1ž. st. (3) do (6) Otplata interne dionice može se izvršiti odjednom, višekratno ili u ratama.

Ako kupac otplaćuje interne dionice u ratama, dužan je da svoje obaveze izvrši najkasnije u roku od deset godina od dana donošenja odluke o izdavanju internih dionica, u skladu s odlukom o izdavanju internih dionica.

Kada se otplata interne dionice obavlja u ratama, preduzeće je dužno da izvrši godišnju revalorizaciju vrijednosti neotkupljenog dijela interne dionice, u skladu sa rastom cijena na malo.

Ako imalac internih dionica ne uplati u cjelini njihovu vrijednost u roku iz stava 4. ovog člana, gubi pravo na dio internih dionica čiju vrijednost nije uplatio i odgovarajući dio popusta.

23. Zakon o privatizaciji preduzeća („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06 i 4/09). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o privatizaciji preduzeća („Službene novine Federacije BiH“ broj 27/97) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 5.

Ovlašteno tijelo dužno je izvršiti reviziju privatizacije preduzeća izvršene na temelju Zakona o društvenom kapitalu ("Službeni list SFRJ" br. 84/89 i 46/90), u skladu s posebnim propisom, u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu tog propisa.

Vlada Federacije donosi uredbu kojom se bliže uređuju nadležnosti i postupak revizije prethodno izvršene privatizacije, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 6.

Nalaz revizije u smislu člana 5. ovog zakona čini sastavni dio početnog bilansa preduzeća koje se privatizira.

Nesporni dionički kapital stečen na osnovu otplaćenih internih dionica nominiran je i ne podliježe privatizaciji.

U početnom bilansu dionički kapital iz prethodnog stava izražava se u DEM po tada važećem srednjem kursu na dan uplate.

24. Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine Federacije BiH“ br. 12/98, 40/99, 47/06, 38/08 i 65/09). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 2. stav (1) i stav (2) tačka 1) Početni bilans stanja predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka (u daljem tekstu: subjekti) sa kojim ulaze u proces privatizacije.

Početni bilans stanja se sastoji od:

1. Pasivnog podbilansa-koji sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekata, kao i vrijednost prava i obaveze za koje se ovim zakonom utvrdi obaveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početnog bilansa iz stava 1. ovog člana.

II - POČETNI BILANS STANJA PREDUZEĆA

Član 8. tačka 5) U Pasivnom podbilansu preduzeća iskazuju vrijednosti:

5)upisanog neuplaćenog dioničkog kapitala; i Član 13.

Vrijednost upisanog neuplaćenog dioničkog kapitala iz člana 8. tačka 5. ovog zakona isknjižava se na teret kapitala.

Član 20. st. (1) do (4) Preostale stvari, prava i obaveze u pasivnom podbilansu kao i stvari, prava i obaveze koje preduzeće nije iskazalo i/ili koje su prodate od strane preduzeća po izvršnosti programa privatizacije, a za koje se naknadno utvrdi da su trebale biti iskazane u Početnom bilansu preduzeća, postaju vlasništvo Federacije/ kantona, odobrenjem programa privatizacije i početnog bilansa stanja od strane nadležne agencije za privatizaciju.

Prijenos prava vlasništva stvari, prava i obaveza iz stava 1. ovog člana na Federaciju koja nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom preduzeća i banaka, već se nalaze na području drugih republika bivše SFRJ, vrši se tako što će Federalno pravobranilaštvo-Federalno pravobraniteljstvo (u daljnjem tekstu: Federalno pravobranilaštvo), kao pravni zastupnik Federacije, ili pravni zastupnik po ovlaštenju u svakom pojedinačnom slučaju, podnijeti tužbu na utvrđenje vlasništva kod nadležnog suda na čijem području se nalazi imovina koja je vlasništvo Federacije.

Agencija za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine će vršiti pripremu dokumentacije, za preduzeća iz svoje nadležnosti, za imovinu koja pripada Federaciji i tu dokumentaciju dostaviti Federalnom pravobranilaštvu ili pravnom zastupniku po ovlaštenju, radi pokretanja postupka iz stava 2. ovog člana.

Sudska odluka donesena u skladu sa stavom 2. ovog člana predstavlja pravnu osnovu za uknjiženje prava vlasništva na Federaciju koju će provesti Federalno pravobranilaštvo ili pravni zastupnik po ovlaštenju, u skladu sa ugovorima o pravnoj pomoći u građanskim stvarima zaključenim između Bosne i Hercegovine i drugih republika bivše SFRJ.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju apelanti apelacijom osporavaju Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 P 087043 18 Rev 2 od 7. septembra 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je punomoćnik apelanata presudu Vrhovnog suda primio 13. maja 2019. godine, a da je apelacija podnesena 28. juna 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

aPravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđenja novčane vrijednosti dionica i postotka učešća u kapitalu tuženog, te naknade štete, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

33. Navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.

34. Razmatrajući prvenstveno tvrdnje apelanata da je Vrhovni sud postupio proizvoljno prilikom odlučivanja o dopustivosti podnesene revizije, Ustavni sud nakon izvršenog uvida u reviziju tuženog, koju je dostavio uz odgovor na apelaciju, zapaža da je tuženi naveo da je o istom pravnom pitanju primjene pravila o teretu dokazivanja u sličnim predmetima u sudskoj praksi zauzeto drugačije stanovište, te je ukazao na odluke u kojima je donesen takav zaključak. Između ostalih, apelanti su se pozvali i na Odluku Kantonalnog suda broj 65 0 P 041166 10 Rsž od 28. maja 2014. godine na koju je ukazao Vrhovni sud u osporenoj odluci navodeći njen sadržaj. Stoga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud postupajući u skladu sa svojim diskrecionim ovlaštenjem iz člana 237. ZPP-a cijenio postojanje razloga za iznimnu dopustivost revizije prema članu 237. st. 3. i 4. ZPP-a i zaključio da su u okolnostima konkretnog slučaja ispunjeni uvjeti za dopustivost revizije apelanata u smislu te odredbe, što je jasno i obrazložio (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti broj AP 3504/17 od 31. januara 2018. godine, tačka 8, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi postojanje bilo kakve proizvoljnosti. Stoga, imajući u vidu sadržaj navedenih procesnih odredbi, Ustavni sud zapaža da su neosnovane tvrdnje apelanata da im je prilikom odlučivanja o dopustivosti revizije povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

35. U pogledu navoda kojima apelanti osporavaju način primjene pravila o teretu dokazivanja, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati je li tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.

37. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom donošenja odluke kojom je usvojio reviziju tuženog preinačio drugostepenu i prvostepenu presudu i tužbeni zahtjev apelanata odbio, dovoljno jasno i argumentirano obrazložio osporenu odluku, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud reviziju tuženog usvojio i obje nižestepene presude preinačio tako što je odbio postavljeni tužbeni zahtjev apelanata uz obrazloženje da apelanti, na kojima je bio teret dokazivanja, nisu dokazali da su uplatili interne dionice u iznosu kako su postavili tužbenim zahtjevom. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da nije našao proizvoljnost u zaključcima redovnih sudova da tužitelji, koji su kao i apelanti tražili utvrđivanje da su na osnovu internih dionica postali dioničari privatiziranog dioničkog društva, nisu dokazali da su uplatili interne dionice, pa nisu dokazali pravo vlasništva nad dionicama, kao ni pravo isplate novčanog ekvivalenta po osnovu toga, zbog čega je njihov tužbeni zahtjev odbijen pozivom na odredbe člana 126. u vezi sa članom 7. ZPP-a (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 4818/15 od 16. marta 2016. godine i AP 2452/14 od 11. januara 2017. godine, tačka 33, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u odluci u predmetu broj AP 2452/14 zapazio da su se „redovni sudovi, odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanata, u osporenim odlukama pozvali na odredbu čl. 1.b stav 2. Zakona o društvenom kapitalu kojom je propisano da interne dionice dobijaju svojstvo dionica iz Zakona o vrijednosnim papirima pod uvjetom da su uplaćene u cjelini i da su ispunjeni ostali uvjeti utvrđeni tim zakonom. Također, redovni sudovi su se pozvali na odredbu člana 1.ž stav 4. istog zakona kojom je propisano da ako kupac otplaćuje interne dionice u ratama, dužan je da svoje obaveze izvrši najkasnije u roku od deset godina od dana donošenja odluke o izdavanju internih dionica, u skladu sa Odlukom o izdavanju internih dionica. Redovni sudovi su se, osim toga, pozvali na odredbu stava 6. istog člana navedenog zakona, kojom je propisano da ako imalac internih dionica ne uplati u cjelini njihovu vrijednost u roku iz stava 4. tog člana, gubi pravo na dio internih dionica čiju vrijednost nije uplatio i odgovarajući dio popusta“. Ustavni sud primjećuje da su, imajući u vidu citirane zakonske odredbe, redovni sudovi u osporenim odlukama zaključili da te dionice, shodno Zakonu o državnom kapitalu, svojstvo internih dionica u vlasništvu dioničara mogu steći nakon njihove potpune otplate. Pri tome, Ustavni su primjećuje da su redovni sudovi jasno obrazložili da činjenica da su apelanti upisani u internu knjigu dioničara u toku postupka vlasničke transformacije na osnovu Zakona o društvenom kapitalu i Zakona o isplati osobnih dohodaka (dakle prije postupka revizije prethodno izvršene vlasničke transformacije) ne znači da su i stekli pravo vlasništva nad dionicama. U vezi s navedenim odredbama koje se mogu primijeniti i u konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je u prvostepenoj presudi jasno navedeno da „nije utvrđeno da li su i koliko koji od apelanata, ali i drugih zaposlenika tuženog stvarno i otplatili dionica“, a tu okolnost ni sami apelanti ne spore. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da se na osnovu okolnosti da su „jedni zaposlenici, čak i ukoliko nisu izvršili otplatu, stekli svojstvo dioničara, dok su drugi na nejasan način isknjiženi“ ne može utvrditi da su apelanti, koji su podnijeli utvrđujuću tužbu, bez obzira na način na koji su drugi dioničari stekli dionice, samo na osnovu te okolnosti doista imali pravo na stjecanje dionica u smislu relevantnih odredaba. Ovo osobito jer apelanti u apelaciji ne navode niti jednu odredbu iz koje bi proizlazilo da su oni bez dokazane otplate internih dionica mogli postati dioničari. Uslijed toga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda iz kojeg proizlazi da je za utvrđivanje svojstva dioničara u sudskom postupku neophodan dokaz da su apelanti uplatili interne dionice u iznosu kako su postavili tužbenim zahtjevom, a koje dokaze su u skladu s pravilima o teretu dokazivanja apelanti bili dužni ponuditi. Uslijed takvog zaključka, Ustavni sud smatra da nije relevantno razmatranje tvrdnji apelanata kojima osporavaju zaključke Vrhovnog suda u pogledu tumačenja i primjene člana 20. stav 1. Zakona o početnom bilansu na okolnosti konkretnog slučaja.

38. Također, u pogledu tvrdnji apelanata da su tokom postupka dokazali vjerovatnom povredu pravila na jednako postupanje dokazavši da je tuženi sve svoje bivše zaposlenike koji su bošnjačke nacionalnosti upisao kao dioničare, a apelante koji su svi srpske nacionalnosti isključio iz liste dioničara, te da presuda Vrhovnog suda ne sadrži obrazloženje u pogledu tih odlučnih činjenica sa stanovišta pravila o teretu dokazivanja kod diskriminacionih sporova, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu ne proizlazi da je predmetni postupak vođen u skladu sa odredbama ZZK ili da su apelanti postavljali takav tužbeni zahtjev, pa stoga u okolnostima konkretnog predmeta nema ništa što ukazuje da je Vrhovni sud bio dužan drugačije primijeniti pravilo o teretu dokazivanja, uslijed čega su i ti navodi apelanata neosnovani.

39. Imajući u vidu navedeno, u nedostatku drugih argumenata kojima bi apelanti doveli u pitanje razloge koje je naveo Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, a koji su zasnovani na sudskoj praksi, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvati navodi apelanata da su zaključci Vrhovnog suda iz osporene odluke proizvoljni, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem spornih odredaba i činjenica konkretnog predmeta zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni procesnog i materijalnog prava, zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.

40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

c)Pravo na imovinu

41. U odnosu na navode apelanata da im je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, imajući uvidu zaključke iz prethodnih tačaka da nije bilo proizvoljnosti Vrhovnog suda prilikom odbijanja revizije apelanata, nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o „imovini“ zaštićenoj članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovo zbog toga što apelanti nisu imali imovinu, već se pojavljuju kao podnositelji zahtjeva za stjecanje imovine, pri čemu nisu mogli imati „legitimno očekivanje“ zasnovano na relevantnim zakonskim odredbama da će biti udovoljeno njihovom tužbenom zahtjevu za utvrđivanje njihovog postotka učešća u kapitalu tuženog na osnovu internih dionica za koje nisu mogli pružiti dokaze o otplati. S obzirom na takav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana. Prema tome, Ustavni sud navode apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, smatra neosnovanim.

d)Zabrana diskriminacije

42. Apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kojim je garantirana opća zabrana diskriminacije u uživanju svih prava predviđenih zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Također, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti svoje navode o diskriminaciji zasnivaju na tvrdnjama da su druge osobe koje nisu izvršile plaćanje dionica osobe bošnjačke nacionalnosti i da prema njima nije postupano na jednak način zbog toga što su srpske nacionalnosti. Međutim, Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog predmeta, izuzev paušalnih apelacionih navoda, nema ništa što ukazuje da je nacionalna pripadnost apelanata bila od značaja prilikom utvrđivanja njihovog postotka učešća u kapitalu tuženog, pa da bi ta okolnost bila relevantna u procjeni navodne diskriminacije apelanata po tom osnovu u odnosu na druge osobe koje nisu izvršile plaćanje dionica. S obzirom na navedeno, imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te da apelanti nisu ponudili dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani po osnovu nacionalne pripadnosti, odnosno da su zbog te pripadnosti diskriminirani u uživanju prava predviđenih ZPP-om i u vezi s tim relevantnim zakonima kojim je regulirano pitanje privatizacije, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u osporenoj presudi kojom je usvojio reviziju tuženog i preinačio nižestepene presude tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanata za donošenje te odluke dao jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih se ne može zaključiti da je ta odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava na koje su apelanti ukazivali.

44. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelanti kršenje tog prava vezuju za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

45. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju jer apelanti nisu ponudili bilo kakve dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su na osnovu njihove nacionalne pripadnosti različito tretirani u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji, niti takva diskriminacija očito proizlazi iz odluke koju apelanti osporavaju.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević