Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-440/21 (M. B., Z. Ć., M. I. i V. J.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izmakla dobit(dobitak)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-440/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-440/21, rješavajući apelaciju koju su podnijele Mara Bubalo, Zdenka Ćorluka, Mirjana Ivanišević i Vesna Jelić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Mara Bubalo, Zdenka Ćorluka, Mirjana Ivanišević i Vesna Jelić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 P 032220 20 Rev od 8. septembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 032220 20 Gž 2 od 16. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 032220 19 P 4 od 6. decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mara Bubalo, Zdenka Ćorluka, Mirjana Ivanišević i Vesna Jelić (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Mostara, koje zastupa Advokatsko društvo „Palameta&Palameta“ d.o.o. Mostar, podnijele su 5. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 032220 20 Rev od 8. septembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 032220 20 Gž 2 od 16. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 032220 19 P 4 od 6. decembra 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 032220 19 P 4 od 6. decembra 2019. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinja da se obaveže tuženi („Croatia osiguranje“ d.d. Ljubuški) da im na ime izgubljene zarade I.B. (prvobitnog tužioca u predmetnom postupku, na čije mjesto su, nakon njegove smrti, stupile apelantkinje), za vremenski period pobliže označen izrekom predmetne presude, isplati određene mjesečne novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da im nadoknadi troškove predmetnog postupka, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je odredbama člana 195. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da, ko drugom nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan je nadoknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, te da ako povrijeđeni zbog potpune nesposobnosti ili djelomične sposobnosti za rad gubi zaradu, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu kao naknadu za tu štetu. Općinski sud je dalje naveo da je odredbama člana 188. ZOO propisano da se u slučaju tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja naknada određuje po pravilima u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme. Općinski sud je u vezi s tim ukazao da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 21. februara 2014. godine, da je prvostepena presuda (u prethodnom postupku) donesena 9. juna 2016. godine, da je drugostepeno rješenje kojim je ukinuta prvostepena presuda doneseno 17. februara 2017. godine, a da je tužilac (I.B.) preminuo 29. maja 2017. godine. Općinski sud je dalje naveo da se, shodno odredbama člana 197. ZOO, pravo na naknadu štete u vidu novčane rente uslijed smrti bliskog lica ili povrede tijela ili oštećenja zdravlja ne može prenijeti drugom licu, odnosno, da se dospjeli iznosi naknade mogu prenijeti drugom ako je iznos naknade određen pismenim sporazumom strana ili pravosnažnom sudskom odlukom. Općinski sud je naveo da iz izvedenih dokaza (medicinske dokumentacije, nalaza i mišljenja vještaka medicinske i poljoprivredne struke, iskaza svjedoka i drugih materijalnih dokaza) proizlazi da je I.B. stradao u saobraćajnoj nezgodi za koju je krivac osiguranik tuženog, da se bavio pčelarstvom dugi niz godina i do nezgode, a da je nakon nezgode došlo do gubitka radne sposobnosti, te da se više nije bio u stanju baviti tom djelatnošću i ostvarivati zaradu, slijedom čega je isti imao pravo da traži naknadu materijalne štetu u vidu novčane rente zbog izgubljene zarade do trenutka donošenja presude i drugog dijela štete koji će nastupiti u budućnosti (određeni mjesečni iznos), ali se to pravo na naknadu štete ne može prenositi na nasljednike, u konkretnom slučaju apelantkinje, jer ono ima karakter ličnog prava. Općinski sud je naveo da apelantkinje u predmetnom postupku nisu dokazale da su ostvarene pretpostavke koje nalažu citirane zakonske odredbe, a kojima je izričito određeno da se dospjeli iznosi naknade mogu prenijeti drugom samo ako je iznos naknade određen pismenim sporazumom strana ili pravosnažnom sudskom odlukom, što u konkretnom predmetu nije slučaj. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Općinski sud je naveo da kako tuženi, koji je uspio u postupku, nije do okončanja glavne rasprave postavio određen zahtjev za naknadu troškova postupka, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove, shodno odredbama čl. 386. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Odlučujući o žalbi apelantkinja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 6. decembra 2019. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 64 0 P 032220 20 Gž 2 od 16. juna 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz relevantnih odredbi ZOO jasno proizlazi da se naknada štete u vidu novčane naknade uslijed smrti bliske osobe može prenijeti samo uz ispunjenje pretpostavki propisnih odredbama člana 197. ZOO. Kantonalni sud je dalje naveo da je žalbene navode apelantkinja da se u konkretnom slučaju radi o materijalnom davanju koje je nasljedivo i prenosivo valjalo odbiti kao neosnovane, cijeneći da iz spisa nesporno proizlazi da u trenutku smrti I.B. nije postajala pravosnažna sudska odluka kojom je utvrđen iznos naknade, niti je naknada utvrđena sporazumom stranaka. Kantonalni sud je naveo da činjenica da je I.B. za života podnio tužbu i da je za njegova života bila donesena prvostepena presuda kojom mu je bila dosuđena naknada štete na ime izgubljene zarade (koja presuda je ukinuta rješenjem Kantonalnog suda) nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke. Kantonalni sud je naveo da, kako je prvostepeni sud odluku o troškovima donio na osnovu odredaba ZPP, a apelantkinje samo paušalno osporavaju odluku u tom dijelu, to je i te žalbene navode valjalo odbiti kao neosnovane.

6. Odlučujući o reviziji apelantkinja izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 16. juna 2020. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 64 0 P 032220 20 Rev od 8. septembra 2020. godine predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu.

7. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili tužbeni zahtjev za naknadu štete u vidu novčane rente zbog toga što se ovaj oblik materijalne štete ne može prenijeti drugom licu, dok se dospjeli iznosi naknade mogu prenijeti drugom licu ako je iznos naknade određen pismenim sporazumom stranaka ili pravosnažnom sudskom odlukom. Vrhovni sud je naveo da apelantkinje u konkretnom predmetu nisu dokazale da su u momentu smrti njihovog prednika bile ispunjene materijalne pretpostavke iz člana 197. stav (2) ZOO za usvajanje tužbenog zahtjeva, pa je bilo osnova da se tužbeni zahtjev odbije primjenom pravila o teretu dokazivanja, jer je teret dokazivanja činjenica kojima se pravo stvara na apelantkinjama, shodno odredbama člana 123. stav (1) u vezi sa članom 126. ZPP. Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelantkinje su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinje, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, a konkretno relevantne odredbe ZOO i ZPP, te navode da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je predmetni tužbeni zahtjev neosnovan. Apelantkinje ističu da je u konkretnom slučaju „riječ o naknadi materijalne štete (izgubljene zarade), a nikako nematerijalne štete“, pa u tom smislu smatraju da su one, kao zakonski nasljednici tužioca, imale pravo na njegova potraživanja zahtijevana predmetnom tužbom. Dalje navode da redovni sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da je presudom Općinskog suda od 9. juna 2016. godine (koja je ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 17. februara 2017. godine) predmetni tužbeni zahtjev bio usvojen u cijelosti. Takođe navode da je pogrešna i odluka redovnih sudova u pogledu troškova postupka jer je, s obzirom da je njihov tužbeni zahtjev osnovan, očigledno osnovan i zahtjev za naknadu troškova predmetnog postupka. Od Ustavnog suda traže da utvrdi povredu navedenih ustavnih prava, ukine osporene presude, njihov tužbeni zahtjev u cijelosti usvoji i obaveže tuženog da im nadoknadi troškove sastava predmetne apelacije, odnosno, alternativno, da ukine osporene presude i naloži prvostepenom sudu da po hitnom postupku donesene novu odluku.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koje su se apelantkinje pozvale u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu da je Općinski sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih materijalnih i procesnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud dalje zapaža da je predmetna odluka Općinskog suda bila predmet preispitivanja od strane Kantonalnog suda, kao i da je pravilnost i zakonitost navedene odluke Kantonalnog suda potvrđena odlukom Vrhovnog suda. Ovo naročito imajući u vidu da apelantkinje u apelaciji ponavljaju navode koje su isticale u toku predmetnog postupka, a koje navode su Kantonalni sud (prilikom donošenja odluke o žalbi) i Vrhovni sud (prilikom donošenja odluke o reviziji) razmotrili i jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinje nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinja u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinje imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-440/21 (M. B., Z. Ć., M. I. i V. J.) | Sudska praksa | Aktio