Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2966/19 („Hidrogradnja d.d. Sarajevo – u stečaju)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Stečaj
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 113
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2966/19
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2966/19, rješavajući apelaciju „Hidrogradnje“ d.d. Sarajevo – u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Hidrogradnje” d.d. – u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 Ps 007745 19 Rev od 7. maja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo – u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 19. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 Ps 007745 19 Rev od 7. maja 2019. godine.
2. Podneskom od 22. augusta 2019. godine apelanticin punomoćnik je dostavio traženu punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i tužitelja „Hidrogradnja“ a.d. Pale – u stečaju (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 5. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužitelj su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 9. do 27. oktobra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je nad tužiteljem 18. juna 2012. godine otvoren stečajni postupak.
7. Iz zapisnika s ročišta za ispitivanje prijava potraživanja nad tužiteljem broj 61 0 St 003841 11 St od 12. decembra 2012. godine proizlazi da je stečajni upravnik dao saglasnost na izlučenje imovine izlučnog povjeritelja Republike Srpske, i to obveznica R Irak u nominalnom iznosu 5.551.000 USD koje se nalaze na zajedničkom escrow računu apelantice i tužitelja otvorenom kod Raiffeisen banke d.d. Sarajevo, dok je osporio izlučenje traženog novčanog iznosa od 3.751.188,32 USD, kao i tražene pripadajuće kamate.
8. Tužitelj je 17. septembra 2014. godine pokrenuo predmetni parnični postupak protiv apelantice radi činidbe.
9. Presudom Okružnog privrednog suda broj 61 0 Ps 007745 14 Ps od 22. decembra 2015. godine apelantica je obavezana da putem ovlaštenog lica izvrši supotpisivanje zajedničkog naloga za prijenos novčanih sredstava u iznosu od 1.195.000,00 obveznica R Irak u protuvrijednosti USD sa pripadajućim kamatama na te obveznice od 15. juna 2012. godine do izvršenog prijenosa sredstava sa zajedničkog escrow računa koji se vodi kod Raiffeisen banke a.d. Sarajevo radi prijenosa na transakcijski račun tužitelja koji se vodi kod iste banke, jer će u protivnom ta presuda zamijeniti takav apelanticin potpis, uz obavezivanje apelantice na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 35.046,20 KM (sve preciznije navedeno u izreci presude).
10. Iz navoda tužbe u bitnom proizlazi da su parnične stranke pravni sljednici novčanih potraživanja koje je u R Irak ostvarila ROGIK „Hidrogradnja“ Sarajevo, te da su, shodno tome, parnične stranke zaključile generalni sporazum o zaključenju ugovora o sudskoj nagodbi od 27. novembra 2011. godine, kojim su u članu II tačka b. dogovorile da potraživanja u iznosu od 14.706.377,00 USD u hartijama od vrijednosti s pripadajućim kamatama, a na osnovu sudske nagodbe, podijele tako da apelantici pripadne 8.823.823,00 USD (60%) od ukupne sume, a tužitelju 3.121,672,00 USD (40%). Parnične stranke su 23. novembra 2011. godine s ciljem realizacije postignutog dogovora zaključile Sporazum o otvaranju zajedničkog escrow računa kod Raiffeisen banke a.d. Sarajevo, kojim su u članu 3. dogovorile način isplate sredstava sa zajedničkog računa na pojedinačne račune tako da svaki nalog banci mora biti potpisan od ovlaštenih lica parničnih stranaka, u skladu s bankarskom procedurom. Tužitelj u tužbi tvrdi da apelantica odbija da, u skladu s tačkom 3. Sporazuma o otvaranju zajedničkog računa, dostavi pismenu saglasnost, odnosno da preko ovlaštenog lica potpiše nalog banci za prijenos preostalih novčanih sredstava u iznosu od 1.195.000,00 obveznica R Irak sa zajedničkog računa, koji mu, prema tvrdnjama tužitelja, nije isplaćen.
11. Apelantica u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava i pravni osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističući da nije sporno da su parnične stranke zaključile generalni sporazum radi usaglašavanja pojedinosti i modusa rješavanja međusobnih odnosa u pogledu podnošenja zajedničkog prijedloga za zaključivanja ugovora o sudskoj nagodbi pred Privrednim sudom u Beogradu. Međutim, apelantica tvrdi da, ukoliko su tačni tužiteljevi navodi u činjeničnom supstratu tužbe po kojoj tužitelju po generalnom sporazumu pripada iznos do 3.121.672,00 USD (40%), u tom slučaju taj iznos je tužitelju već odavno isplaćen, zbog čega je tužba, onako kako je tužitelj obrazlaže, neosnovana. Apelantica se u odgovoru na tužbu osvrnula i na aneks 01 koji su parnične stranke zaključile 6. aprila 2012. godine uz generalni sporazum, kojim su pojedine odredbe sporazuma, na koje se tužitelj u tužbi poziva, izmijenjene (član 2. tačka 5) tako da su parnične stranke obavezane na zaključenje Sporazuma o reguliranju međusobnih odnosa u vezi s preostalim dugom obveznica R Irak u vrijednosti 17.400.699,10 USD s pripadajućom kamatom, koji su parnične stranke zaključile 14. septembra 2012. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum). Apelantica se u odgovoru poziva na odredbu člana 7. tačke 1. i 2. Sporazuma kojim su utvrđeni pojedinačni iznosi koji po osnovu obveznica R Irak i pripadajućih kamata pripadaju parničnim strankama. Zatim navodi da je stavom 3. člana 7. Sporazuma apelantica obavezana da iz dijela kamata, koje joj po Sporazumu pripadaju, izvrši plaćanje prema trećoj strani iznosa od 1.952.000,00 EUR, a stavom 4. člana 7. tužitelj je obavezan da iz dijela obveznica koji mu po Sporazuma pripadaju deponira na zajednički escrow račun vrijednost obveznica R Irak u nominalnom iznosu od 1.195.000.00 USD (potraživani iznos), te je istom odredbom utvrđeno da je od navedene vrijednosti deponirane na zajedničkom računu 60% iznosa namijenjeno kompenziranju troškova prema trećoj strani (troškovi na ime usluga s konsultantskom kućom „Keynet Development Inc“ u vezi s naplatom preostalog duga na ime obveznica R Irak), koje je apelantica u cijelosti izmirila, shodno Sporazumu. Upravo su te obveznice R Irak predmet sudskog spora kojim tužitelj od apelantice traži saglasnost da se taj iznos sa zajedničkog računa, bez pravnog osnova, prebaci na tužitelja.
12. Apelantica je istakla prigovor nedostatka aktivne legitimacije kod tužitelja jer je nesporna činjenica da je u stečajnom postupku nad tužiteljem entitetu Republika Srpska (12. decembar 2012. godine) priznato izlučno pravo nad obveznicama R Irak koje su predmet spora, te da, prema odredbama Sporazuma, nije ovlašten potraživati utuženi iznos.
13. Okružni privredni sud je na stranici 4. taksativno pobrojao dokaze koji su provedeni tokom postupka (uvidom u materijalne dokaze, saslušavanjem svjedoka i parničnih stranaka, vještačenjem po vještaku finansijske struke), a pojedinačna ocjena je prezentirana na str. od 5. do 10. obrazloženja.
14. Iz Sporazuma o otvaranju zajedničkog escrow računa od 23. novembra 2011. godine proizlazi da su se parnične stranke saglasile da radi osiguranja sredstava zbog eventualnih tužbi zainteresiranih trećih lica prije raspodjele u skladu sa generalnim sporazumom otvore poseban escrow račun na kojem bi bio izdvojen iznos od 5.403.792, 00 USD u obveznicama R Irak s kamatama u iznosu od 1.579.289,00 USD (gotovina) prema principu raspodjele između parničnih stranaka, i to 60% apelantici, a 40% tužitelju.
15. Uvidom u Sporazum utvrđeno je da su parnične stranke njime regulirale svoje međusobne odnose povodom potraživanja ROGIK „Hidrogradnja“ Sarajevo obveznica R Iraka u nominalnom iznosu od 17.400,699,10 USD s pripadajućom kamatom na način preciziran u članu 3. Sporazuma (tužitelju pripada iznos od 2.781.690,24 USD i kamata u iznosu od 2.856.943,34 USD). Članom 7. stav 4. Sporazuma tužitelj se obavezao da iz dijela obveznica R Irak iz Sporazuma prebaci i deponira na zajednički escrow račun vrijednost obveznica u nominalnom iznosu od 1.195.000,00 USD (potraživani iznos), a od navedene vrijednosti deponirane na zajednički račun 60% iznosa je namijenjeno kompenziranju troškova prema trećoj strani, koje je apelantica isplatila shodno Sporazumu. U Sporazumu je još navedeno da prije izvršenja namjeravanog kompenziranja troškova tužitelj treba pribaviti potrebne saglasnosti nadležnih organa ili institucija. Sporazum je u tužiteljevo ime zaključio stečajni upravnik (opširnije na stranici 6. obrazloženja prvostepene presude).
16. Iz Ugovora o pružanju konsultantskih i advokatskih usluga koji su 21. juna 2012. godine zaključili apelantica, „Keynet Develpment Inc“ i advokat Dragan Stupar iz Beograda proizlazi da je između ugovornih strana zaključen ugovor o pružanju usluga radi naplate preostalog duga na ime obveznica R Irak s kamatama, a kojim su regulirali međusobna prava i obaveze.
17. Iz dopisa Investiciono-razvojne banke RS od 26. marta 2014. godine proizlazi da tužitelj nije bio potpisnik ugovora o pružanju konsultantskih i advokatskih usluga, te da je u stečajnom postupku stečajni upravnik tužitelja Ministarstvu finansija RS priznao izlučno pravo na obveznice R Irak u nominalnom iznosu od 5.881.000 USD, što čini 40% od 14.706.373 obveznica R Irak koje prema generalnom sporazumu pripadaju tužitelju, te da su navedena sredstva prenesena Odlukom Vlade RS na Fond za upravljanje nekretninama i potraživanjima u vlasništvo RS, kojim upravlja Investiciono-razvojna banka.
18. Iz iskaza svjedoka (član apelanticine uprave), između ostalog, proizašlo je da mu je poznato da je jedna od apelanticinih ključnih obaveza po Sporazumu bila da izvrši isplatu iznosa od 1.9952.000,00 EUR na ime konsultantskih i advokatskih usluga kako bi se stekli uvjeti za naplatu preostalog duga od 17,4 miliona USD kamata. Zatim je istakao da su sredstva koja se nalaze na zajedničkom računu parničnih stranaka prebačena prema principima koji su utvrđeni u generalnom sporazumu, pri čemu je naglasio da je tužitelj bio upoznat sa zaključenjem ugovora o pružanju konsultantskih i advokatskih usluga.
19. Iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, između ostalog, proizašlo je da se na zajedničkom računu parničnih stranaka nalazi iznos od 1.195 obveznica R Irak (iznos koji je predmet potraživanja), čija je nominalna vrijednost 1.000,00 USD. Proizašlo je i to da je sa tog (zajedničkog) računa na tužiteljev račun prebačen ukupan iznos od 4.484.690 USD. Još je navedeno da obveznice u iznosu od 1.195.000,00 EUR nisu evidentirane u privatizacionom programu, a time ni u aktivnom i pasivnom bilansu iz razloga što su one nastale poslije privatizacije koja je provedena 1998. godine.
20. Na osnovu provedenih dokaza, Okružni privredni sud je utvrdio da je tužitelj dokazao osnovnost tužbenog zahtjeva.
21. Okružni privredni sud je osnovanost tužbenog zahtjeva zasnovao na Sporazumu o otvaranju zajedničkog escrow računa od 23. novembra 2011. godine i nalazu i mišljenju vještaka koji je sačinjen u skladu s pravilima struke, iz kojeg je proizašlo da se na zajedničkom escrow računu parničnih stranaka nalazi 1.195 obveznica R Irak, te da je shodno sporazumu za njihov prijenos bila potrebna saglasnost obje ugovorne strane, a da tu saglasnost uskraćuje apelantica. Zatim, Okružni privredni sud je zaključio da apelantica nije dokazala da je od tužitelja dobila saglasnost na zaključenje ugovora o pružanju konsultantskih i advokatskih usluga jer materijalnim dokazima nije dokazala da je tužitelj dao saglasnost za naknadu tih troškova. Na takav zaključak, prema ocjeni Okružnog privrednog suda, upućuje i iskaz Radojice Mandića (tužiteljev direktor u periodu od 1. oktobra 2001. godine do otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem 18. juna 2012. godine) koji je u svom iskazu naveo da je znao da je ugovor o pružanju konsultantskih i advokatskih usluga zaključen, ali da je za plaćanje tih usluga na tužiteljev teret bilo potrebno pribaviti saglasnost nadležnih organa i/ili institucija RS (koja nikada nije data). Prema ocjeni Okružnog privrednog suda, ostali provedeni dokazi nisu mogli utjecati na drugačiji zaključak.
22. Okružni privredni sud je naveo da je tužitelj tokom postupka dokazao da se na zajedničkom escrow računu nalazi (ostalo je) 1.195 obveznica R Irak, da prema ugovorenom principu raspodjele 60% prema 40% to treba da pripadne tužitelju, te da apelantica uskraćuje to pravu tužitelju.
23. Neosnovanim su ocijenjeni apelanticini prigovori da za pravne radnje stečajnog upravnika on nije imao potrebne saglasnosti Odbora povjeritelja, u smislu člana 113. Zakona o stečajnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZSP) u vezi sa čl. 133. i 114. ZSP-a jer, shodno članu 55. ZSP-a, otvaranje stečajnog postupka, prava stečajnog dužnika da upravlja i raspolaže imovinom koja pripada stečajnoj masi, kao i prava organa, prokuriste, zastupnika i punomoćnika stečajnog dužnika prelaze na stečajnog upravnika, a članom 114. ZSP-a propisano je da kršenje odredaba člana 113. ZSP-a ne utječe na pravnu valjanost radnji stečajnog upravnika. Osim toga, navedeno je da se ti prigovori odnose na eventualne nedostatke u stečajnom postupku i ne mogu utjecati na predmet ovog tužbenog zahtjeva. U vezi s prigovorom o nedostatku aktivne legitimacije kod tužitelja, Okružni privredni sud je zaključio da je on neosnovan zato što je tužbeni zahtjev usmjeren na ugovornu obavezu koja je nastala zaključenjem Sporazuma o zajedničkom escrow računu od 23. novembra 2011. godine, te ostalih ugovora kojima je regulirana dioba potraživanja parničnih stranaka.
24. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Viši privredni sud je donio Presudu broj 61 0 Ps 007745 18 Pž 2 od 25. septembra 2018. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio uz odbijanje zahtjeva za naknadu troškova na ime sastavljanja žalbe.
25. Nakon razmatranja žalbenih prigovora, Viši privredni sud je zaključio da su prigovori neosnovani jer je prvostepeni sud jasno i detaljno obrazložio svoju odluku, te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbe ZSP-a, i to čl. 55, 113, 114. i 133. Suprotno žalbenim prigovorima, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom svih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje. Neosnovanim su ocijenjeni i prigovori da je tužiteljev stečajni upravnik priznao RS izlučno pravo na obveznicama R Irak, te da stoga tužitelj nije aktivno legitimiran zato što se tužbeni zahtjev odnosi na poslovni odnos između parničnih stranaka.
26. Odlučujući o apelanticinoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 61 Ps 007745 19 Rev od 7. maja 2019. godine odbio reviziju, uz odbijanje tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.
27. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je sporazumom od 14. septembra 2012. godine tužitelj preuzeo obavezu da se na zajednički escrow račun deponiraju obveznice R Irak u nominalnom iznosu od 1.195.000,00 USD, od čega je 60% vrijednosti bilo namijenjeno za kompenzaciju apelanticinih troškova prema trećim licima (konsultantske i advokatske usluge). Međutim, kako je naveo Vrhovni sud, tu obavezu je tužitelj preuzeo uz uvjet da se prethodno pribavi saglasnost nadležnog organa i/ili institucije, za što je ostavljen rok od 60 dana, a Sporazumom je izričito predviđeno da on neće proizvoditi pravno djelovanje i da neće obavezivati ugovarače u slučaju da se u navedenom roku ta saglasnost ne pribavi. Među strankama nije sporno da saglasnost nije pribavljena.
28. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o preuzimanju obaveze pod uvjetom, pozivajući se na odredbu člana 74. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prema ocjeni Vrhovnog suda, kako u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet koji su stranke ugovorile Sporazumom, ugovorna klauzula kojom se tužitelj obavezao deponirati obveznice na zajednički račun s ciljem podmirenja apelanticinih troškova prema trećem licu ne proizvodi pravno djelovanje i ima se smatrati da ugovor, a time i navedena ugovorna klauzula nisu ni zaključeni i da zbog neispunjenja uvjeta za ugovorne strane ne nastaju predviđena prava i obaveze. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovano je apelanticino pozivanje na odredbu člana 122. ZOO-a na osnovu koje se ističe prigovor istovremenog ispunjenja ugovorne obaveze jer se o tom pravnom standardu može govoriti samo kod bezuvjetnih ugovorenih prava i obaveza ugovornih strana. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili odredbu člana 67. u vezi sa čl. 12. i 17. ZOO-a kada su zaključili da apelantica nije dokazala da je imala tužiteljevu saglasnost da zaključi ugovor o pružanju konsultantskih usluga, ni njen pristanak da će učestvovati u naknadi troškova vezanih za taj ugovor, kako se to proizvoljno navodi u reviziji.
29. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelanticino pozivanje na odredbe ZSP-a, i to član
114. ZSP-a, iz razloga što je tokom postupka utvrđeno da nije ispunjen uvjet koji je bio neophodan da bi ugovorena odredba o kompenzaciji troškova koje je apelantica imala prema trećem licu imala pravno djelovanje. S obzirom na to da su, prema članu 55. ZSP-a, otvaranjem stečajnog postupka nad tužiteljem (18. juni 2012. godine) prestala sva ovlaštenja direktora koja su prešla na stečajnog upravnika, tvrdnje revizije da je tužiteljev direktor usmeno dao pristanak da tužitelj učestvuje u kompenziranju troškova na ime pružanja usluga trećih lica nema utjecaj na pravilnost nižestepenih presuda. Osim toga, kako je naveo Vrhovni sud, tužiteljev direktor, koji je saslušan kao svjedok, u svom iskazu je potvrdio da se tužitelj nije usprotivio ugovorenoj odredbi da isplati proviziju za tu uslugu, ali da za takvo plaćanje treba saglasnost nadležnih organa RS, a apelantica ničim nije dovela u sumnju istinitost tog svjedoka koji je podudaran s naprijed navedenim. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su u skladu sa članom 99. ZOO-a pravilno protumačili odredbe Sporazuma, čije se izvršenje traži u konkretnom slučaju, pri čemu se nisu držali doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već su istraživali zajedničku namjeru stranaka i sporne odredbe razumjeli tako kako to odgovara načelima obligacionog prava, dok su jasne odredbe primijenili onako kako glase.
30. Osim navedenog, kako je naveo Vrhovni sud, kako je tužiteljev stečajni upravnik Ministarstvu finansija RS priznao izlučno pravo na spornim obveznicama R Irak, one se ne mogu smatrati dijelom stečajne mase (član 41. stav 1. u vezi sa članom 34. ZSP-a), pa apelant ni iz tog razloga ne može osnovano osporavati tužiteljev zahtjev isticanjem da mu 60% tih obveznica pripada na ime kompenzacije troškova koje je platio trećem licu. Vrhovni sud je još naveo da apelantica u stečajnom postupku nije tražila da joj se prizna izlučno pravo na spornim obveznicama R Irak i da je apelantica samo u tom postupku mogla osporavati odluku stečajnog upravnika, kojom je Republici Srpskoj priznato izlučno pravo u odnosu na sporne obveznice R Irak, pa stoga apelantica nije ovlaštena da u odnosu na tužitelja ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije u predmetnom sporu. Prema ocjeni Vrhovnog suda, kako su parnične stranke bile u materijalnopravnom odnosu zaključenjem Sporazuma, te drugih sporazuma, bez pravnog značaja je činjenica da je tužiteljev stečajni upravnik dao saglasnost na izlučenje imovine Republici Srpskoj (obveznice R Irak u nominalnom iznosu od 5.881.000,00 USD). U vezi s tim, Vrhovni sud je podsjetio da je Vlada Republike Srpske zaključkom od 27. oktobra 2011. godine „zaključila“ da se „sredstva ostvarena sudskim poravnanjem nakon potpisivanja generalnog sporazuma o zaključenja ugovora o sudskoj nagodbi (..) imaju uplatiti na račun Fonda, u skladu sa članom 6. Zakona o imovini i potraživanju kojim upravlja Fond za upravljanje nekretninama i potraživanjima RS“ (u daljnjem tekstu: Zakon o imovini i potraživanju). Prema odredbi člana 5. tog zakona, potraživanja iz člana 4. istog zakona (kakav karakter ima tužiteljevo predmetno potraživanje) prenose se u vlasništvo Republike Srpske. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, da bi obveznice R Irak mogle biti prenesene na RS, tužitelj mora ostvariti potraživanje u tom iznosu (jer se one nalaze na zajedničkom escrow računu parničnih stranaka), kojim povodom je i pokrenut predmetni parnični postupak. Iz navedenog slijedi zaključak da je pravni osnov za ostvarivanje predmetnog potraživanja zapravo generalni sporazum koji će se ostvariti tek prijenosom obveznica R Irak sa zajedničkog računa na tužiteljev račun. U takvim okolnostima kod činjenice da se sredstvima na zajedničkom računu ne može raspolagati bez obostrano potpisanog naloga parničnih stranaka, prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja neosnovan. Vrhovni sud je također utvrdio da je drugostepeni sud pravilno ocijenio dokaze na način propisan članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
31. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica u iscrpnim navodima apelacija obrazlaže pravni odnos parničnih stranaka, osvrćući se na sve sporazume i dogovore koje su parnične stranke zaključile prije, ali i poslije otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem (12. juni 2012. godine). Apelantica, prije svega, smatra da redovni sudovi nisu savjesno i brižljivo cijenili dokaze kako to nalaže član 8. ZPP-a. Nezakonitim postupanjem redovnih sudova apelantici je uskraćeno pravo da shodno Sporazumu naplati ugovoreni iznos kamata na obveznice R Irak (naplatila je duplo manji iznos, i to 33% od dogovorenih 60%). Pogrešnu primjenu materijalnog prava apelantica vidi u činjenici što redovni sudovi nisu odbili tužbeni zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Prema apelanticinom mišljenju, redovni sudovi su pogrešno primijenili odredbe člana 41. ZSP-a u vezi sa čl. 13. i 15. Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon o početnom bilansu), te čl. 4, 5. i 6. Zakona o imovini i potraživanjima. Navedeno stoga što je tokom postupka nesporno utvrđeno da je tužiteljev stečajni upravnik Republici Srpskoj (Ministarstvu finansija) 12. decembra 2012. godine na zapisnik stečajnog suda priznao izlučno pravo (pravo vlasništva) nad obveznicama R Irak, koje se nalaze zajedničkom escrow računu parničnih stranaka, koje su predmet spora. Pri tome, kako je naglasila apelantica, treba imati u vidu da je stečajni upravnik to pravo u korist Ministarstva priznao prije nego je pokrenut predmetni parnični postupak, pa su redovni sudovi shodno toj nespornoj činjenici morali izvesti zaključak da obveznice R Irak, koje su predmet tužbenog zahtjeva, više nisu u tužiteljevom vlasništvu, shodno čemu se nameće jasan zaključak da tužitelj nema ni aktivnu legitimaciju da vodi predmetni spor. Prema apelanticinoj ocjeni, redovni sudovi su pogrešno zaključili da pravna valjanost Sporazuma od 14. septembra 2012. godine zavisi od davanja saglasnosti organa stečajnog postupka tužitelja. Takav zaključak redovni sudovi izvode pogrešno primjenjujući odredbe čl. 113. i 114. ZSP-a jer po navedenim zakonskim odredbama nedavanje saglasnosti Odbora povjeritelja na radnje stečajnog upravnika ne utječu na valjanost pravnog posla koji je sklopio stečajni upravnik sa trećim licima. Imajući u vidu da je tužiteljev stečajni upravnik s apelanticom sklopio Sporazum shodno ovlaštenjima iz člana 55. ZSP-a i da je Sporazum i danas na pravnoj snazi, da ga tužitelj nije ničim osporio, pa se odredaba sporazuma ugovorne strane moraju pridržavati. Upravo je tužiteljeva obaveza po tom Sporazumu bila da u skladu sa odredbom člana 7.4. Sporazuma na zajednički račun prebaci ugovoreni iznos od 60% od obveznica R Irak koje su predmet spora (na ime isplaćenih troškova trećoj strani), pa je udovoljavanje tužbenom zahtjevu učinjeno uz povredu člana 17. ZOO-a. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili i odredbe člana 67. stav 1. u vezi sa čl. 12. i 17, sve iz ZOO-a, obrazloživši i zašto. Prije svega jer je za apelanticu neshvatljivo obrazloženje redovnih sudova da ponuđenim dokazima nije dokazala da je tužitelj znao i da je dao saglasnost za zaključenje ugovora o pružanju konsultantskih i advokatskih usluga i da zbog toga on nije ni obavezan da snosi troškove koje je apelantica imala. Konačno, stečajni upravnik je imao saznanja o tome i on je u tužiteljevo ime sklopio Sporazum kojim je tužitelj prihvatio obavezu da učestvuje u troškovima na ime konsultantskih i advokatskih usluga u ugovorenom procentu 60% : 40%. Proizvoljnu primjenu člana 122. ZOO-a apelantica dovodi u vezi s neprihvatanjem apelanticinog prigovora koji se odnosi na istovremeno ispunjenje obaveze iz dvostrano obavezujućeg ugovora, imajući u vidu da prema citiranoj odredbi apelantica nema obavezu da postupa po odredbama Sporazuma sve dok spremnost za postupanje po tom sporazumu ne izrazi tužitelj. Tu spremnost tužitelj očito nije pokazao, naročito imajući u vidu sadržaj tužbe u konkretnom slučaju. Apelantica se iscrpno osvrnula i na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te u tom pravcu citira dijelove presude Vrhovnog suda s kojima se ne slaže. Između ostalog, tvrdi da je proizvoljno obrazloženje Vrhovnog suda da je apelantica svoja prava mogla ostvariti samo u okviru stečajnog postupka, što nije tačno, jer se u konkretnom slučaju radi o pravnoj zajednici koju ima u vidu član 58. ZSP-a čije razvrgnuće se dešava van stečajnog postupka i zbog čega apelantica svoja prava na spornim obveznicama nije bila obavezna prijaviti u stečajnom postupku nad tužiteljem. Zbog svega navedenog, apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na koje se u apelaciji pozvala, uz prijedlog da se presuda Vrhovnog suda poništi i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
32. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su u svemu ostali pri razlozima datim u osporenim odlukama tvrdeći da tim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na koje se neosnovano pozvala, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
33. Tužitelj je sve prigovore ocijenio neosnovnim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
34. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13):
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno
35. Zakon o stečajnom postupku – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/10), koji je važio u relevantnom periodu, u bitnom dijelu glasi:
Pojam stečajne mase Član 34.
Stečajni postupak obuhvata cjelokupnu imovinu koja pripada stečajnom dužniku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka kao i imovinu koju stečajni dužnik stekne za vrijeme stečajnog postupka (stečajna masa), ukoliko drugim pravnim propisima nije predviđeno drugačije. Stečajna masa služi namirenju troškova stečajnog postupka, povjerilaca koji u vrijeme otvaranja stečajnog postupka imaju osnovan imovinski zahtjev prema stečajnom dužniku (stečajni povjerioci), kao i povjerilaca koji u toku otvorenog stečajnog postupka steknu pravo potraživanja prema masi (povjerioci mase).
Izlučivanje i naknada za izlučna prava Član 41. stav (1) (1)Lice koje ima pravo na izdvajanje stvari koja ne pripada stečajnom dužniku (izlučni povjerilac) nije stečajni povjerilac. Njegovo pravo na izlučenje tog predmeta reguliše se prema posebnim propisima.
4. PRAVNE POSLJEDICE OTVARANJA STEČAJNOG POSTUPKA
a) Opšte dejstvo otvaranja stečajnog postupka Prelazak prava upravljanja i raspolaganja Član 55.
Otvaranjem stečajnog postupka prava stečajnog dužnika da upravlja i raspolaže imovinom koja pripada stečajnoj masi, kao i prava organa, prokuriste, zastupnika i punomoćnika stečajnog dužnika prelaze na stečajnog upravnika.
Podjela imovine pravne zajednice Član 58. stav (1) (1)Ako je stečajni dužnik u pravnoj zajednici sa trećim licem (kao npr. suvlasništvo, zajedničko vlasništvo, ortakluk) razvrgnuće pravne zajednice sprovodi se izvan stečajnog postupka.
Pravne radnje od posebne važnosti Član 113.
(1)Stečajni upravnik dužan je da pribavi saglasnost odbora povjerilaca za pravne radnje koje su od posebne važnosti za stečajni postupak. Ako odbor povjerilaca nije osnovan, saglasnost daje skupština povjerilaca.
(2)Saglasnost iz stava 1. ovog člana potrebna je naročito:
1. ako se namjerava otuđiti preduzeće ili neki pogon, robno skladište u cjelini, nekretnina, brodovi, avioni, udio stečajnog dužnika u nekom drugom preduzeću koje treba služiti uspostavljanju trajne veze sa tim preduzećem, ili pravo na povremena primanja, 2. ako se namjerava uzeti zajam, kojim bi stečajna masa bila znatno opterećena, 3. ako se namjerava pokrenuti ili preuzeti parnica znatne vrijednosti predmeta spora, ako se preuzimanje takve parnice namjerava odbiti ili se radi rješavanja ili izbjegavanja takve parnice namjerava sklopiti nagodba ili ugovor o izbranom sudu.
Pravna valjanost radnje Član 114.
Kršenje odredbe člana 113. ovog zakona ne utiče na pravnu valjanost radnje stečajnog upravnika.
36. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Načelo savesnosti i poštenja Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.
(1) Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja strana u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Neformalnost ugovora Član 67. stav (1) (1) Zaključenje ugovora ne podleže nikakvoj formi, osim ako je zakonom drukčije određeno.
Uslovi i njihovo dejstvo Član 74.
(1) Ugovor je zaključen pod uslovom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od neizvesne činjenice.
(2) Ako je zaključen pod odložnim uslovom pa se uslov ispuni, ugovor deluje od trenutka njegovog zaključenja, osim ako iz zakona, prirode posla ili volje strana ne proističe nešto drugo.
(3) Ako je zaključen pod raskidnim uslovom, ugovor prestaje važiti kad se uslov ispuni. (4) Smatra se da je uslov ostvaren ako njegovo ostvarenje, protivno načelu savesnosti i poštenja, spreči strana na čiji je teret određen, a smatra se da nije ostvaren ako njegovo ostvarenje, protivno načelu savesnosti i poštenja, prouzrokuje strana u čiju je korist određen.
TUMAČENJE UGOVORA
Primena odredbi i tumačenje spornih odredbi Član 99.
(1) Odredbe ugovora primenjuju se onako kako glase.
(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku nameru ugovarača i odredbu tako razumeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.
II - PRIGOVOR NEISPUNJENJA UGOVORA
Pravilo istovremenog ispunjenja Član 122.
(1) U dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proističe iz prirode posla. (2) Ali, ako na sudu jedna strana istakne da nije dužna ispuniti svoju obavezu dok i druga strana ne ispuni svoju, sud će joj naložiti da ispuni svoju obavezu kad i druga strana ispuni svoju.
Ispunjenje obaveze i posledice neispunjenja Član 262.
(1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.
PRESTANAK OBAVEZA
Odeljak 1.
OPŠTE PRAVILO
Član 295.
(1) Obaveza prestaje kad se ispuni, kao i u drugim zakonom određenim slučajevima. (2) Prestankom glavne obaveze gase se jemstvo, zaloga i druga sporedna prava.
37. Zakon o imovini i potraživanjima kojima upravlja Fond za upravljanje nekretninama i potraživanjima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 29/10 i 11/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o imovini i potraživanjima kojima upravlja Fond za upravljanje nekretninama i potraživanjima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 29/10) koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:
Član 4.
Potraživanja u smislu ovog zakona su sva potraživanja pravnih lica sa teritorije Republike Srpske prema pravnim i fizičkim licima van teritorije Republike Srpske, a koja su nastala do 31. marta 1992. godine, a u skladu sa Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima (u daljem tekstu:
potraživanja).
Član 5.
Imovina iz pasivnog podbilansa iz člana 3. i potraživanja iz člana 4. ovog zakona prenose se u vlasništvo Republike Srpske.
Član 6.
(1) Imovinom iz pasivnog podbilansa i potraživanjima upravlja Fond u skladu sa Zakonom o Fondu za upravljanje nekretninama i potraživanjima u vlasništvu Republike Srpske.
(2) Ukoliko se Republika Srpska ne može upisati u zemljišne knjige kao vlasnik imovine iz pasivnog podbilansa, kao vlasnik će se upisati Fond, na osnovu odluke Vlade.
38. Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik RS“ broj 24/98):
Član 13.
Nenaplaćena potraživanja i neizmirene obaveze preduzeća, nastale do 31. marta 1992. godine u pravnim odnosima sa fizičkim i pravnim licima čije je prebivalište odnosno sedište van teritorije Republike Srpske, prenose se na Republiku na osnovu akta Vlade. Član 15.
Imovina preduzeća, koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH, i kojom zbog toga preduzeće ne može upravljati i raspolagati, prenosi se na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade VI.Dopustivost
39. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
40. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 007745 19 Rev od 7. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin punomoćnik je primio 10. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 19. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
43. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
45. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
46. U konkretnom slučaju postupak se ticao imovinskog prava parničnih stranaka na preostalim obveznicama R Irak koje se nalaze na zajedničkom bankovnom računu, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
47. Apelantica iznosi brojne prigovore, između ostalog, prigovor nedostatka aktivne legitimacije kod tužitelja, koji je tokom cijelog postupka isticao, ali to čini i u apelaciji, zasnivajući prigovor na činjenici da je RS priznato izlučno pravo na obveznicama R Irak koje se nalaze na zajedničkom računu parničnih stranaka u stečajnom postupku, prije nego je parnični postupak pokrenut (vidi tačku 7. ove odluke). U vezi s tim, apelantica se poziva na odredbe ZSP-a, Zakona o imovini i potraživanju, te Zakon o početnom bilansu (vidi relevantne propise). Ustavni sud podsjeća da je stvarna legitimacija pitanje materijalnog prava i označava materijalnopravnu vezu koja postoji između tužitelja, odnosno tuženog i konkretnog predmeta. Tužitelj je aktivno legitimiran ako je ovlašten da zahtjev istakne prema tuženom i da taj zahtjev tužitelju pripada, a ne nekom drugom. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odbijajući prigovor aktivne legitimacije naveo „da je bez pravnog značaja činjenica da je stečajni upravnik tužiteljice dao saglasnost na izlučenje imovine, to jeste predmetnih obveznica iračke vlade Republici Srpskoj, u nominalnom iznosu 5.881.000,00 USA dolara“, te da je dio obveznica R Irak preneseno u vlasništvo RS, sve u skladu sa Zakonom o imovini i potraživanjima. Vrhovni sud je također naveo da je tužiteljev stečajni upravnik priznao Ministarstvu finansija RS izlučno pravo na spornim obveznicama (koje su predmet potraživanja), te se stoga obveznice ne mogu smatrati dijelom tužiteljeve stečajne mase. Iz datog obrazloženja slijedi zaključak da je sporno potraživanje prešlo na Republiku Srpsku i da je Vrhovni sud prilikom odlučenja imao u vidu tu okolnost. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev (vidi tačku 9. ove odluke) u kontekstu sporazuma parničnih stranaka kojim su otvorili zajednički ecsrow račun kojim su definirali način prijenosa novčanih sredstava sa tog računa utvrdili da su parnične stranke u materijalnopravnom odnosu u vezi s postavljenim tužbenim zahtjevom i shodno tome nisu doveli u pitanje postojanje tužiteljeve aktivne legitimacije za postavljanje takvog zahtjeva. Obrazloženje u tom dijelu Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Međutim, Ustavni sud ne može prihvatiti dio obrazloženja Vrhovnog suda da je apelantica svoje prigovore vezi sa nedostatkom aktivne legitimacije kod tužitelja trebala postaviti u stečajnom postupku. Naime, Ustavni sud zapaža da se predmet tužbenog zahtjeva odnosi na obavezivanje apelantice na supotpisivanje naloga za prijenos novčanih sredstava koja se nalaze na zajedničkom računu parničnih stranaka koji je otvoren radi podmirenja zajedničkih troškova prema trećim licima. Novčanim sredstvima koja se nalaze na zajedničkom računu parničnih stranaka parnične stranke raspolažu saglasno Sporazumu i uz obostrano potpisivanje zajedničkog naloga za prijenos novčanih sredstava. Shodno tome, novčana sredstva na zajedničkom računu se u takvim okolnostima mogu smatrati zajedničkom imovinom parničnih stranaka, pa shodno članu 58. stav (1) ZSP-a (vidi relevantne propise) Ustavni sud smatra da obrazloženje Vrhovnog suda da je apelantica ovaj prigovor u vezi sa aktivnom legitimacijom trebala postaviti u stečajnom postupku zapravo nije u skladu sa citiranim članom ZSP-a. Međutim, i pored evidentne nepreciznosti Vrhovnog suda u tom dijelu obrazloženja, Ustavni sud, gledajući u cjelini obrazloženje redovnih sudova u vezi s prigovorom o nedostatku aktivne legitimacije kod tužitelja, ne može izvesti zaključak da je proizvoljno.
48. U vezi s apelanticinim ostalim brojnim prigovorima koji se tiču tužbenog zahtjeva kojim ukazuje na proizvoljnu primjenu prava (ZSP-a i ZOO-a), pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
49. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
50. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
51. Polazeći od navedenih principa, Ustavni sud, shodno brojim apelacionim prigovorima, smatra svrsishodnim da ukaže na relevantne okolnosti predmetnog slučaja, koje proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda.
52. Ustavni sud zapaža da su parnične stranke pravni sljednici novčanih potraživanja koje je u R Irak ostvarila ROGIK „Hidrogradnja“ Sarajevo i da su u tom svojstvu zaključili generalni sporazum o zaključenju ugovora o sudskoj nagodbi od 27. novembra 2011. godine kojima su dogovorile podjelu većeg dijela obveznica R Irak. Taj dogovor tokom postupka nije doveden u pitanje. Ustavni sud zapaža i da su parnične stranke (23. novembra 2011. godine) e ciljem realizacije sporazuma kod banke otvorile i zajednički escrow račun radi osiguranja sredstava, zbog eventualnih tužbi zainteresiranih trećih lica, kojim su definirali međusobna prava i obaveze (između ostalog, nalog za prijenos novčanih sredstava moraju potpisati obje strane).
53. Ustavni sud, također, zapaža da je nad tužiteljem stečajni postupak otvoren 18. juna 2012. godine, a da je apelantica 21. juna 2012. godine zaključila ugovor o pružanju konsultantskih i advokatskih usluga s ciljem naplate preostalog duga R Irak s pripadajućom kamatom. Sporazumom od 14. septembra 2012. godine parnične stranke su dogovorile principe podjele preostalog (naplaćenog) duga na ime obveznica R Irak s pripadajućom kamatom, kojim su parnične stranke dogovorile međusobna prava i obaveze. Ovdje treba napomenuti da je taj sporazum u tužiteljevo ime potpisao stečajni upravnik, shodno članu 55. ZSP-a (vidi relevantne propise).
54. Ustavni sud primjećuje da su Sporazumom, koji je zapravo predmet spora, parnične stranke dogovorile iznose koji im pripadaju po osnovu preostalog duga obveznica R Irak, s tim da se apelantica obavezla da iz dijela obveznica koje joj po Sporazumu pripadaju izvrši plaćanje prema trećoj strani – novčani iznos od skoro 2 miliona EUR (troškovi konsultantskih i advokatskih usluga za potraživanje preostalog duga na ime obveznica R Irak). Nije sporno da je apelantica svoju obavezu iz Sporazuma izvršila. Istim sporazumom tužitelj se obavezao da iz dijela obveznica, koje mu po Sporazumu pripadaju, na zajednički račun deponira obveznice R Irak u iznosu koji je predmet spora, od čega je 60% vrijednosti bilo namijenjeno za kompenzaciju apelanticinih troškova prema trećem licu. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je tužitelj bio u obavezi da prethodno, prije ispunjenja obaveze, u roku od 60 dana pribavi saglasnost nadležnih organa i/ili institucija. Iz obrazloženja presuda nije vidljivo o kojem nadležnom organu ili instituciji je riječ. Također, iz postavljenog tužbenog zahtjeva (vidi tačku 9. ove odluke) proizlazi da je tužitelj svoju obavezu iz Sporazuma izvršio (deponiranje obveznica R Irak koje su predmet spora na zajednički račun parničnih stranaka).
55. U navedenim činjeničnim okolnostima redovni sudovi su zaključili da je tužitelj dokazao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Nižestepeni sudovi su prilikom odlučenja imali u vidu da tužitelj nije bio potpisnik ugovora o pružanju konsultantskih i advokatskih usluga, odnosno da za zaključenje tog ugovora nije dobio saglasnost tužiteljevog direktora, a da je tužitelj dokazao da se na zajedničkom računu nalazi novčani iznos koji je predmet potraživanja i da on pripada tužitelju, a da apelantica neće da izvrši supotpisivanje naloga za prijenos novčanih sredstava. Nižestepeni sudovi su osnovanost tužbenog zahtjeva zasnovali na odredbama ZSP-a (vidi tačke 23. i 25. ove odluke). Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, tumačenjem odredaba Sporazuma izveo zaključak da je tužitelj preuzeo obavezu prebacivanja obveznica R Irak na zajednički račun pod uvjetom da tužitelj prethodno u roku od 60 dana pribavi saglasnost od nadležnog organa i/ili institucije i da u protivnom pravno djelovanje učinjene izjave volje neće nastupiti. Kako nije pribavljena saglasnost od nadležnog organa, Vrhovni sud je primjenom člana 74. ZOO-a utvrdio da tužiteljeva obaveza iz Sporazuma ne proizvodi pravno djelovanje i da se shodno tome smatra da ugovor, a time i navedena ugovorena klauzula nisu ni zaključeni i da zbog neispunjavanja uvjeta za ugovorene strane ne nastaju predviđena prava i obaveze. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud naveo da je tumačenje odredaba Sporazuma izvršeno u skladu sa članom 99. ZOO-a, kako to odgovora načelima obligacionog prava, te da su odredbe ZSP-a na koje se apelantica poziva (čl. 113. i 114. ZSP-a) u konkretnom slučaju irelevantne.
56. Imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova i činjenicu da su redovni sudovi evidentno proveli postupak tako što su ocjenom provedenih dokaza utvrdili činjenično stanje na koje su primijenili odredbe ZOO-a i ZSP-a i u bitnom odgovorili na prigovore koje apelantica u apelaciji ponavlja, Ustavni sud u takvim okolnostima u okviru svoje nadležnosti ne može izvesti zaključak da je presudama redovnih sudova došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje u segmentu primjene prava i ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud ne zapaža da apelantica ukazuje na procesne propuste redovnih sudova koji su eventualno utjecali na njena prava da u postupku učestvuje ravnopravno sa suprotnom stranom.
57. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda kao konačnom odlukom u ovom predmetu nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
58. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se obrazloženje o kršenju ovog prava suštinski svodi na način na koji sud redovni sudovi primijenili pravo i cijenili dokaze, a o neosnovanosti takvih prigovora Ustavni sud se već izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
59. U vezi s apelanticinim pozivanjem na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelanticinim uspjehom u parničnom postupku sama po sebi ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj prigovor neosnovan. VIII.Zaključak
60. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi ispitali prigovor nedostatka aktivne legitimacije kod tužitelja i dali obrazloženje zašto je prigovor neosnovan, te kada su ocjenom provedenih dokaza utvrdili činjenično stanje na koje su primijenili relevantne odredbe ZOO-a i ZSP-a dajući u odlukama obrazloženje zašto je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
61. Nema ni kršenja prava na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je apelantica na raspolaganju imala i koristila pravne lijekove u parničnom postupku, pri čemu odbijanje pravnih lijekova od redovnih sudova samo po sebi ne pokreće pitanje kršenja navedenog prava.
62. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević