Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-148/21 (V.J.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-148/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-148/21, rješavajući apelaciju V. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. J. podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u vanparničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Sokocu, Odjeljenje u Istočnom Sarajevu broj 89 1 V 042586 19 V, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. V. J. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Istočne Ilidže, koju zastupa kćerka Sanja Čakarić, iz Dobretića, podnijela je 14. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u vanparničnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Sokocu, Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 V 042586 19 V.

2. Predlagač (A. J.) podnio je 13. novembra 2018. godine Osnovnom sudu prijedlog za pokretanje vanparničnog postupka, radi oduzimanja poslovne sposobnosti majci, tj. apelantkinji.

3. Osnovni sud je 14. juna 2019. godine održao ročište na koje su pristupili predlagač i apelantkinjin privremeni zastupnik (postavljen rješenjem Centra za socijalni rad od 13. februara 2019. godine), te je predlagač obavezan da uplati troškove apelantkinjinog vještačenja po vještaku neuropsihijatrijske struke u odrađenom novčanom iznosu.

4. Nadalje proizilazi da predlagač u ostavljenom roku nije uplatio troškove vještačenja, te da je Centar za socijalni rad dopisom od 10. jula 2019. godine obavijestio Osnovni sud da je predlagač smješten u JZU Psihijatrijska bolnica, Sokolac, do daljnjeg.

5. Osnovni sud je Rješenjem broj 89 1 V 042586 19 V od 20. avgusta 2019. godine predmetni vanparnični postupak prekinuo, te je odredio da će se postupak nastaviti kada se steknu uslovi i predlagač se podneskom obrati sudu za nastavak postupka.

6. Predlagač je 13. januara 2020. godine Osnovnom sudu podnio zahtjev da se predmetni postupak nastavi, te ga je Osnovni sud ponovo pozvao da uplati predujam troškova vještačenja.

7. Iz stanja spisa proizilazi da je postupak u toku.

Apelacioni navodi

8. Apelantkinja je navela hronologiju predmetnog postupka, te ističe da su se u konkretnom slučaju stekli uslovi za obustavu postupka koji je protiv nje pokrenuo njen sin koji je psihički neuravnotežen i nasilan prema apelantkinji i da već dvije godine trpi neizvjesnost da li će joj sin oduzeti poslovnu sposobnost ili neće, uprkos tome što je u pitanju postupak koji je po zakonu hitan, te da joj je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrana mučenja i nečovječnog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

Relevantni propisi

10. U Zakonu o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku ( „Službeni glasnik RS“, broj 99/20), u relevantnom dijelu glasi:

Pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku Član 4.

Pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku su:

1) zahtjev za ubrzanje postupka, 2) tužba za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i na pravično zadovoljenje zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Kriterijumi za ocjenu trajanja suđenja u razumnom roku i određivanje novčanog obeštećenja Član 5.

U postupku odlučivanja o pravnim sredstvima iz člana 4. ovog zakona uzimaju se u obzir sljedeći kriterijumi:

1) složenost predmeta u činjeničnom i pravnom smislu, 2) ponašanje suda i drugih republičkih organa uprave, organa jedinica lokalne samouprave, javnih službi i drugih nosilaca javnih ovlašćenja, 3) ponašanje podnosioca pravnog sredstva, 4) značaj predmeta za podnosioca pravnog sredstva.

Nadležnost za odlučivanje Član 6.

(1) Zahtjev za ubrzanje postupka podnosi se sudu pred kojim se vodi postupak.

(2) O zahtjevu iz stava 1. ovog člana odlučuje predsjednik suda, a ako se radi o predmetu u kojem postupa predsjednik suda, o zahtjevu za ubrzanje postupka odlučuje zamjenik predsjednika suda.

(3) Postupak koji se vodi po odredbama ovog zakona je jednostranački i sprovodi se bez održavanja ročišta.

(4) Na pitanja postupka o odlučivanju o zahtjevu za ubrzanje postupka koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje vanparnični postupak.

Odlučivanje o zahtjevu za ubrzanje postupka Član 9.

(1) Predsjednik suda, u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva za ubrzanje postupka, zatražiće od sudije koji postupa u predmetu izvještaj o dužini trajanja postupka, razlozima zbog kojih postupak nije okončan i mišljenje o roku u kojem se predmet može riješiti, a može i da izvrši uvid u spis predmeta.

(2) Sudija koji postupa u predmetu, dostavlja predsjedniku suda izvještaj iz stava 1. ovog člana odmah, a najkasnije u roku od osam dana od dana dostavljanja zahtjeva predsjednika suda, a koji se odnosi na izvještaj o dužini trajanja postupka.

Rok za odlučivanje Član 10.

Predsjednik suda odlučuje o podnesenom zahtjevu za ubrzanje postupka u roku od 60 dana od dana prijema tog zahtjeva u sud.

Pravo na tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i pravično zadovoljenje Vrste pravičnog zadovoljenja Član 19.

Pravično zadovoljenje zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku može se ostvariti:

1) utvrđivanjem povrede prava na suđenje u razumnom roku, 2) utvrđivanjem povrede prava na suđenje u razumnom roku i dosuđivanjem novčane naknade, 3) utvrđivanjem povrede prava na suđenje u razumnom roku i dosuđivanjem novčane naknade i objavljivanjem presude da je stranci u sudskom postupku bilo povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, 4) utvrđivanjem povrede prava na suđenje u razumnom roku i objavljivanjem presude da je stranci u sudskom postupku bilo povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.

Član 21.

(1) Tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i pravično zadovoljenje zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku (u daljem tekstu:

tužba) može podnijeti tužilac koji je prethodno nadležnom sudu podnio zahtjev za ubrzanje postupka.

(2) Tužba iz stava 1. ovog člana podnosi se Vrhovnom sudu, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana prijema pravosnažne odluke donesene po zahtjevu stranke za ubrzanje postupka.

Presuda kojom se utvrđuje povreda prava na suđenje u razumnom roku Član 26.

(1) Kod povrede prava na suđenje u razumnom roku, Vrhovni sud može, na zahtjev tužioca, da donese presudu kojom se utvrđuje da je tužiocu bilo povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, kao i da mu dosudi novčano obeštećenje.

(2) Vrhovni sud može, izuzetno, imajući u vidu sve okolnosti slučaja, a naročito ponašanje tužioca, da presudom utvrdi samo povredu prava na suđenje u razumnom roku.

Novčano obeštećenje Član 27.

(1) Zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, stranci u sudskom postupku dosuđuje se novčano obeštećenje.

(2) Novčano obeštećenje određuje se u iznosu od 300 KM do 3.000 KM po predmetu.

(3) Izuzetno od stava 2. ovog člana, u posebnim slučajevima kada je više lica oštećeno u sudskom postupku u kojem je utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku, naknada štete može iznositi do 20.000 KM po predmetu.

(4) Visina novčanog obeštećenja određuje se u skladu sa kriterijumima koji su utvrđeni u članu 5. ovog zakona.

Sredstva za isplatu novčanog obeštećenja Član 28.

(1) Sredstva za isplatu novčanog obeštećenja i naknada imovinske štete obezbjeđuju se u budžetu Republike Srpske.

(2) Naknada se isplaćuje iz budžeta Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za isplatu novčanog obeštećenja.

Stupanje na snagu Član 35.

Ovaj zakon objavljuje se u “Službenom glasniku Republike Srpske”, a stupa na snagu 1. januara 2021. godine.

11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

12. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno činjenicu da se predmetna apelacija odnosi na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju nisu stekli uslovi za izuzetnu dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, budući da je apelacija podnesena nakon 1. januara 2021. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik RS“, broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ocjenjujući da li navedeni Zakon predstavlja djelotvorno pravno sredstvo koje su apelanti dužni iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je imao u vidu relevantnu praksu Evropskog suda, koji je u presudi Scordino protiv Italije od 29. marta 2006. godine naveo da bi pravno sredstvo za zaštitu prava na suđene u razumnom roku bilo djelotvorno ukoliko ima dvije funkcije preventivnu da zaštiti od povrede i kompenzacijsku da kad se povreda utvrdi omogući pravičnu naknadu. Evropski sud je u više navrata ukazao da je takva vrsta pravnog sredstva "djelotvorna" u onoj mjeri u kojoj ubrzava donošenje odluke od strane dotičnoga suda (vidi, između brojnih drugih izvora prava, predmet Bacchini v. Switzerland (dec.), br. 62915/00, 21. lipnja 2005.; predmet Kunz v. Switzerland (dec.), br. 623/02, 21. lipnja 2005.; predmet Fehr and Lauterburg v. Switzerland (dec.), br. 708/02 i 1095/02, 21. lipnja 2005.; predmet Holzinger (no. 1), stavak 22.; predmet Gonzalez Marin v. Spain (dec.), br. 39521/98, ECHR 1999 VII; te predmet Tomé Mota v. Portugal (dec.), br. 32082/96, ECHR 1999-IX).Također je u navedenoj presudi istakao da je jasno da za zemlje u kojima je već došlo do povreda vezanih za duljinu postupka, pravno sredstvo namijenjeno ubrzanju postupka – iako bi bilo poželjno u budućnosti – možda nije dovoljno za ispravljanje situacije u kojoj postupak očito već prekomjerno dugo traje. Razne vrste pravnih sredstava mogu na primjereni način ispraviti povredu. Osim toga, Evropski sud je ukazao da su neke države, poput Austrije, Hrvatske, Španjolske, Poljske i Slovačke Republike, savršeno shvatile situaciju odlučivši se kombinirati dvije vrste pravnog sredstva, jednog namijenjenog ubrzanju postupka, a drugog za dodjelu naknade (vidi, na primjer, predmet Holzinger (no. 1), stavak 22.; predmet Slavicek v. Croatia (dec.), br. 20862/02, ECHR 2002 VII; predmet Fernandez-Molina Gonzalez and Others v. Spain (dec.), br. 64359/01, ECHR 2002 IX; predmet Michalak v. Poland (dec.), br. 24549/03, 1. ožujka 2005.; predmet Andrášik and Others v. Slovakia (dec.), br. 57984/00, 60226/00, 60237/00, 60242/00, 60679/00, 60680/00 i 68563/01, ECHR 2002 IX).Pri tome je ukazao da države mogu odlučiti uvesti i samo odštetno pravno sredstvo, kao što je to učinila Italija, a da se to pravno sredstvo ne mora smatrati nedjelotvornim (vidi predmet Mifsud protiv Francuske,). Evropski sud je u presudi u predmetu Kudla protiv Poljske (, stavci 154. do 155.) ponovio svoj stav da, uz uvjet da poštuju zahtjeve iz Evropske konvencije, države ugovornice uživaju određenu diskreciju u odnosu na način na koji će pojedincima pružiti zaštitu prava na djelotvoran pravni lijek koju zahtijeva član 13. i ispuniti svoju obvezu iz Evropske konvencije propisanu tom odredbom. Evropski sud je naglasio i važnost pravila koja se odnose na načelo supsidijarnosti kako pojedinci ne bi bili sustavno prisiljavani upućivati Evropskom sudu prigovore koji su se mogli prvo riješiti u okviru nacionalnoga pravnog sustava, što je prema mišljenju Evropskog suda i primjerenije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj sadrži dva pravna lijeka jedan koji služi za ubrzanje postupka i drugi za pravičnu naknadu ukoliko se utvrdi da je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u svojoj praksi pri ocjeni sličnih (kombinacija) pravnih sredstava koja postoje u Sloveniji i Crnoj Gori, utvrdio da su takva pravna sredstva djelotvorna (vidi predmete Grzinčič protiv Slovenije, br. 26867/02, odlomak 82., ECHR 2007-V (izvadci) i Vukelić protiv Crne Gore, br. 58258/09, 4. lipnja 2013.). Prema praksi Evropskog suda kombinacija dvije vrste pravnih lijekova, jedne koja je koncipirana kako bi se ubrzali postupci, i druge kako bi se omogućilo obeštećenje, izgleda da predstavlja najbolje rješenje za obeštećenje za povredu zahtjeva za “razumnim rokom” . U ocenjivanju razumnosti dužine trajanja postupaka od nacionalnih vlasti se u suštini zahtjeva da uzimaju u obzir kriterijume uspostavljene praksom Evropskog suda, odnosno složenost slučaja, ponašanje podnosioca predstavke i ponašanje nadležnih vlasti koje su dalje navedene, i važnost onoga što je važno za podnosioca predstavke u postupku, kao što je to predviđeno i u zakonu o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj (vidjeti, među mnogim drugim presudama,Frydlender v. France[GC], br. 30979/96, stav 43, ECHR 2000-VII).98. Stranke u sudskom postupku svake od navedenih država mogu, kao i po ovom Zakonu, koristiti odštetno pravno sredstvo pod uvjetom da su prethodno iskoristile (uspješno ili bezuspješno) pravno sredstvo koje služi samo za ubrzanje postupka. Imajući sve ovo u vidu, zasnivajući svoje zaključke na ocjeni zakonodavnih odredbi kakve jesu, Evropski sud je u predmetu Grizinčić protiv Slovenije ocijenio sveukupnost pravnih lijekova predviđenih u R Sloveniji Zakonom iz 2006, koji su u suštini slični zakonskim rješenjima u Zakonu o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku djelotvornim u tom smislu da u načelu mogu i da spriječe nastavak kršenja prava na suđenje u razumnom roku i da pruže odgovarajuće obeštećenje za svako kršenje koje se već dogodilo. Stoga, Ustavni sud smatra da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti u skladu sa principom supsidijarnosti, trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, kako bi se javnoj vlasti dala prilika da otkloni kršenja primjenom zakonskog modaliteta usvojenog u okviru ispunjenja ranije datih naloga iz prethodnih odluka gdje je utvrđen sistemski problem u organizaciji pravosuđa, koji je rezultirao sudskim postupcima koji nisu zadovoljavali zahtjeve razumnog roka.

13. Imajući sve navedeno u vidu, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja 14. januara 2021. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u vanparničnom postupku broj 89 1 V 042586 19 V koji se vodi pred Osnovnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelantkinja nije u skladu sa članom 6. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, koji je stupio na snagu 1. januara 2021. godine, prije podnošenja apelacije podnijela Zahtjev za ubrzanje postupka Osnovnom sudu u cilju zaštite svojih prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te se apelacija ne može razmatrati.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-148/21 (V.J.) | Sudska praksa | Aktio