Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4498/19 (S. B.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Uporedive situacije
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prava iz radnog odnosa
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4498/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-4498/19, rješavajući apelaciju Sulje Butkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Suljo Butković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 367693 18 Rev od 3. septembra 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Suljo Butković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 367693 18 Rev od 3. septembra 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 367693 13 Rs od 2. oktobra 2014. godine poništena je kao nezakonita odluka o otkazu ugovora u radu apelantu, tuženi ("Energopetrol" d.d. Sarajevo, u daljnjem tekstu tuženi) je obavezan da apelanta vrati na radno mjesto u skladu sa ugovorom o radu ili na druge odgovarajuće poslove, kao i da mu uspostavi radno-pravni status od otkaza ugovora o radu. Presudom je, dalje, obavezan tuženi da apelantu za vremenski period preciziran u izreci presude isplati naknade plata u novčanom iznosu preciziranom u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama i da za isti period apelantu uplati doprinose za PIO u iznosu preciziranom u izreci presude, te da mu nadoknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da tuženi u toku postupka nije dokazao da je prije davanja otkaza apelantu ponudio neko drugo radno mjesto, niti mu je ponudio da ga osposobi za rad na drugim poslovima, čime nisu ispunjeni uslovi iz člana 87. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), odnosno tuženi nije dokazao da s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika nije mogao apelanta zaposliti na drugim radnim mjestima unutar tuženog. Općinski sud je naveo da je tačno da je tuženi izradio novu sistematizaciju radnih mjesta, da je donio novi pravilnik o radu, međutim, nije dokazao da apelanta nije mogao osposobiti za druge poslove ili mu ponuditi drugo radno mjesto, što odluku (o otkazu o radu) po ocjeni tog suda čini nezakonitom.

4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 367693 14 Rsž od 4. januara 2018. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena na način da su odbijeni tužbeni zahtjevi kojim je apelant tražio da se poništi kao nezakonita odluka o otkazu ugovora u radu apelantu, kao i da se tuženi obaveže da apelanta vrati na radno mjesto u skladu sa ugovorom o radu ili na druge odgovarajuće poslove uz uspostavu radno-pravni status od otkaza ugovora o radu. Nadalje, odbijeni su tužbeni zahtjevi kojim je apelant tražio da mu tuženi isplati naknade plata i da mu uplati doprinose za PIO, te da mu nadoknadi troškove postupka. Istom presudom, apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelant bio zaposlenik tuženog od 1989. do 2012. godine kada mu je tuženi otkazao ugovor o radu, a kao razlozi za otkaz navedeni su ekonomski razlozi - smanjenje ukupnog broja zaposlenih zbog smanjenog obima poslovanja, odnosno negativnog finansijskog poslovanja, i organizacioni razlozi - ukidanje pojedinih mjesta uslijed prelaska imovine tuženog na društvo „Terminali F BiH“ d.o.o. Sarajevo u skladu sa sporazumom iz 2012. godine kojim je izvršen prenos nad imovinom terminala tekućih goriva u Blažuju, Mostaru, Bihaću i Živinicama, na kojem je tužitelj radio. Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da je u skladu sa sporazumom apelantu ponuđeno da zasnuje radni odnos sa društvom „Terminali F BiH“ d.o.o. Sarajevo, a što je on odbio. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je utvrđeno da se tuženi obraćao vijeću zaposlenika radi konsultacije u vezi sa namjeravanom odlukom da apelantu otkaže ugovor o radu i da je pribavio mišljenje vijeća zaposlenika da je zaposleniku potrebno ponuditi ugovor o radu na drugoj benzinskoj stanici i u skladu sa njegovom stručnom spremom ukoliko kod poslodavca postoji potreba za tim zaposlenicima. U vezi sa tim, Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da je, nakon što je otvorena pozicija prodavača, tuženi dostavio apelantu više ponuda pozicije na radnom mjestu prodavač na benzinskim stanicama, sa obavještenjem da se ukazala potreba za prijemom novih dodatnih zaposlenika na poziciji prodavač na benzinskoj stanici na određeno vrijeme, a što apelant nije htio da prihvati. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da je tuženi u 2011. i 2012. godini poslovao sa milionskim gubicima.

6. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo šta je propisano odredbom člana 87. ZOR, te je naveo da iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da je tuženi dokazao postojanje opravdanih ekonomskih i organizacionih razloga za donošenje poslovno uslovljenog otkaza ugovora o radu, da je apelant odbio zasnivanje radnog odnosa kod drugog poslodavca, da je odbio ponude za zaključivanje ugovora o radu na određeno vrijeme sa tuženim na poslovima prodavača kada su te pozicije bile otvorene, te da nema dokaza da je (tuženi) u isto vrijeme drugim zaposlenicima nudio zaključenje ugovora o radu pod povoljnijim uslovima. Kantonalni sud je, dalje, naveo da tuženi nije morao niti mogao dokazivati negativne činjenice u smislu člana 87. stav 2. ZOR, budući da je na apelantu ležao teret dokazivanja suprotnog u skladu sa odredbama članova 7. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojim je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, a što apelant nije dokazao. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da razlozi koje je prvostepeni sud dao za svoju odluku nisu dovoljno uvjerljivi, jer nisu zasnovani na utvrđenom činjeničnom stanju, iz kojeg ne proizlazi da je tuženi postupio suprotno odredbi člana 87. ZOR, te da je u žalbi (tuženog) osnovano navedeno da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Imajući u vidu iznesneo, Kantonalni sud je naveo da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega je taj sud odlučio kao u izreci presude primjenom člana 229. tačka 4. ZPP.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 367693 18 Rev od 3. septembra 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

8. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je, po ocjeni tog suda, presuda drugostepenog suda pravilno i zakonito donesena. Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenih činjenica, za koje je vezan, proizilazi da je tuženi opravdano dao otkaz ugovora o radu apelantu zbog postojanja ekonomskih i organizacionih razloga, u skladu sa odredbama člana 87. ZOR, a nakon obavljenih konsultacija sa vijećem zaposlenika, budući da je utvrđeno da se nije moglo osnovano očekivati da se apelant obrazuje i osposobi za rad na drugim poslovima, nakon što mu je tuženi ponudio zaposlenje na poslovima prodavača i na „BS u Živinicama“, a što je apelant odbio. Vrhovni sud je, dalje, naveo da apelant neosnovano ukazuje na drugačiju sudsku praksu u presudama tog suda (broj 65 0 Rs 341842 17 Rev od 15. avgusta 2017. godine i broj 65 0 Rs 341853 17 Rev od 15. avgusta 2017. godine), jer se u tim predmetima radilo o tužiocima koji su prilikom otkaza ugovora o radu bili stariji od 50 godina života (što u ovom predmetu nije utvrđena činjenica) pa je poslodavac, u tim slučajevima, mogao samo uz prethodnu saglasnost, a ne samo uz konsultaciju vijeća zaposlenika, donijeti odluku o otkazu ugovora o radu. Vrhovni sud je, takođe, naveo da i ostalo utvrđeno činjenično stanje u postupku, kako pravilno cijeni drugostepeni sud, upućuje na to da je primjenom odredbi članova 87., 98. i 99. ZOR, kao i odredbi članova 23., 24., 25. i 26. Zakona o vijeću zaposlenika pravilno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanta. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da ostali revizioni prigovori nemaju uticaja na drugačije rješenje te pravne stvari, pa ih taj sud nije posebno obrazlagao.

9. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/

4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je Vrhovni sud svoju odluku zasnovao na činjeničnom stanju koje je različito utvrđeno od strane prvostepenog i drugostepenog suda, da je apelantu neosnovano otkazan ugovor o radu, te da je tuženi neselektivno zapošljavao nove radnike, a da apelantu nije nudio ta radna mjesta. Takođe navodi da Vrhovni sud nije odlučio o svim njegovim revizionim navodima. Apelant, dalje, navodi da je Vrhovni sud prije donošenja osporene odluke, donio najmanje četiri presude u istovjetnim ili sličnim predmetima u kojima je drugačije odlučio, te da je nakon „kratkog kolebanja u sudskoj praksi“, Vrhovni sud nastavio sa prethodno ustanovljenom sudskom praksom (apelant je dostavio uz apelaciju šest odluka Vrhovnog suda). Apelant smatra da se radi o proizvoljnom tumačenju zakonskih normi koje u cijelosti povređuju njegovo pravo na pravično suđenje, a samim tim i pravo na imovinu, a da je do kršenja zabrane diskriminacije došlo upravo zato što su u istovjetnim predmetima isti sudovi donijeli drugačije odluke u odnosu na apelanta.

Relevantni propisi

10. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

1. Način prestanka ugovora o radu Član 86.

Ugovor o radu prestaje:

[…] 5. otkazom poslodavca odnosno zaposlenika;

[…]

2. Otkaz ugovora o radu Član 87.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako:

1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili 2. zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda o povredi prava na koja se apelant pozvao svodi na tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka Kantonalnog i Vrhovnog suda slijedi da je odluka o otkazu ugovora o radu apelantu donesena iz ekonomskih i organizacionih razloga, te da je tuženi postupao u skladu sa relevantnim odredbama ZOR i Zakona o vijeću zaposlenika. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je tuženi prije, kao i nakon odluke o otkazu ugovora o radu, ponudio apelantu zaposlenje (prodavač na benzinskim pumpama), koje ponude apelant nije prihvatio, te da je shodno tome, Kantonalni sud u konkretnom slučaju pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U odnosu na apelantove navode da Vrhovni sud nije odgovorio na sve revizione navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Vrhovni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene revizione navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, što je u konkretnom slučaju i učinio. U odnosu na apelantove navode koji se tiču zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, Ustavni sud podsjeća da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminisan u postupku, budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-3597/18 od 28. januara 2020. godine, AP-5493/18 od 8. aprila 2020. godine i AP-3685/19 od 12. januara 2021. godine dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudo relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4498/19 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio