Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3199/19 (T. K.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3199/19

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3199/19, rješavajući apelaciju Tomislava Kozine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Tomislava Kozine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 004818 17 Kž 8 od 16. maja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 004818 16 K 2 od 13.

februara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Tomislav Kozina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Aida Karavelić, advokat iz Visokog, podnio je 7. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 004818 17 Kž 8 od 16. maja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 004818 16 K 2 od 13. februara 2017. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev da Ustavni sud donese u apelaciji navedenu privremenu mjeru.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom broj AP 3199/19 od 10. septembra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere odbio kao neosnovan.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) i Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) zatraženo je 24. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Pozvani su dostavili tražene odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 004818 16 K 2 od 13. februara 2017. godine apelant je proglašen krivim što je radnjama opisanim u tački I izreke presude, zajedno sa Amirom Omerhodžićem (u daljnjem tekstu: A.O.), počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 33. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje mu je sud izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na osnovu člana 78. st. 1. i 2. KZFBiH, od apelanta je oduzet mobilni telefon opisan u izreci presude.

7. Apelant je proglašen krivim što je zajedno sa A.O. u aprilu 2012. godine, na području općine Visoko, postupao suprotno odredbama Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga na način da je, nakon što su A.O., T.Š. i M.L. na području općine Vitez 6. aprila 2012. godine, radi daljnje prodaje, nabavili veću količinu opojnih droga, drogu „čuvao“ kod svoje kuće, odakle je M.L. opojnu drogu preuzimao, prethodno kontaktirajući sa apelantom na njegov mobilni telefon, opisane marke i broja. Utvrđeno je da su i 25. aprila 2012. godine, nakon telefonskog dogovora, apelant, M.L. i A.O. na lokalitetu Lašve od N.B. preuzeli dogovorenu količinu opojne droge u vrijednosti od 1.250,00 KM, koju su potom odvezli na područje općine Visoko, gdje su je razvagali sa N.H., te tako pripremili za dalju prodaju.

8. U obrazloženju je navedeno da je Kantonalno tužilaštvo optužnicom broj T04 0 KT 0010632 12 od 16. novembra 2012. godine optužilo apelanta i još 24 lica zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, kako je to pobliže činjenično i pravno opisano u izreci optužnice, te da je u toku postupka 18 optuženih sa Kantonalnim tužilaštvom zaključilo sporazum o priznanju krivice. Slijedom toga, glavni pretres je u cijelosti vođen i završen u odnosu na apelanta, A.O., te još četiri optužena lica.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 004818 13 K od 27. novembra 2014. godine apelant i optuženi A.O., E.M. i E.B. proglašeni su krivim, dok su dva optužena lica oslobođena optužbe. Tom presudom apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca. Potom je Vrhovni sud, odlučujući o podnesenim žalbama, Rješenjem broj 04 0 K 004818 15 Kž 7 od 7. jula 2016. godine žalbe svih branitelja djelomično uvažio, presudu od 27. novembra 2014. godine u osuđujućem dijelu ukinuo i u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Iz rješenja Vrhovnog suda proizlazi da je presuda ukinuta zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), jer je zaključeno da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama.

10. Kantonalni sud je na ponovljenom suđenju, u skladu sa članom 331.a) ZKPFBiH, prihvatio dokaze sa ranijeg glavnog pretresa (iskaze saslušanih svjedoka i vještaka, pisane nalaze i mišljenja saslušanih vještaka), jer su svjedoci i vještaci koji su saslušavani prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke i branioca (dokazi navedeni na strani 7, posljednji pasus, te str. 8, 9. i 10. presude), sa čime je apelantov branilac bio saglasan. Dalje, Kantonalni sud je, u skladu sa nalogom iz ukidnog rješenja u vezi sa razjašnjenjem značenja bliže navedenih izraza, žargona ili šifri koje su koristili optuženi, prihvatio prijedlog tužioca i na te okolnosti saslušao kao svjedoka policijskog službenika Muju Patkovića. Navedeno je da je na ranijem glavnom pretresu na iste okolnosti saslušan i svjedok Šaban Smriko, kada je objašnjavao navedene pojmove, izraze, šifre ili žargone koji su upotrebljavani u međusobnoj komunikaciji optuženih, te optuženih sa drugim licima, kupcima ili drugim prodavcima opojne droge. Njegov iskaz je u ranijoj presudi obrazložen na str. 56, 57. i 58. i tu su navedeni razlozi zbog kojih je sud izveo zaključak da su riječi koje su optuženi koristili u međusobnoj komunikaciji ili komunikaciji sa drugim licima s kojima su razgovarali, koja su navedena u presudi, riječi koje se odnose na opojnu drogu marihuanu, odnosno speed. Da se navedene riječi odnose upravo na prodaju, kao i kupovinu opojne droge speed i marihuane radi dalje prodaje, držanja i prenošenja, te posredovanja u prodaji ili kupovini, potvrdio je svojim jasnim, određenim i uvjerljivim iskazom i svjedok Mujo Patković. Navedeno je da je iskaz Muje Patkovića saglasan sa iskazom svjedoka Šabana Smrike i te iskaze je sud ocijenio potpuno uvjerljivim i vjerodostojnim, kao i tačnim u pogledu tumačenja da se te riječi koje su navedene odnose na opojnu drogu speed, odnosno marihuanu, a da se druge opisane riječi odnose na novčanice. Iskazi svjedoka Muje Patkovića i Šabana Smrike, kada se radi o značenju upotrijebljenih riječi i izraza, potvrđeni su i u iskazu vještaka Adnana Bešlića, koji je, također, potvrdio značenje tih riječi u smislu da se one kao takve upotrebljavaju u međusobnoj komunikaciji lica koja učestvuju u kupovini, prodaji, prenošenju, držanju opojnih droga.

11. Da su apelant i optuženi A.O. izvršili predmetno krivično djelo nabavke opojnih droga, protivno Zakonu o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, proizlazi, prije svega, iz transkripata razgovora koje su u aprilu obavljali apelant i optuženi A.O. međusobno, zatim, A.O. sa T.Š., M. L., te N.B. kao prodavcem od koga su na Lašvi kupili i preuzeli dogovorenu količinu opojne droge u vrijednosti od 1.250,00 KM. Da je u aprilu 2012. godine optuženi A.O. bio u kontaktu sa M.L., proizlazi iz sadržaja preslušanih presretnutih telefonskih razgovora koji su vođeni, navedenih datuma tokom aprila 2012. godine, pa i iz maja 2012. godine. Dakle, optuženi A.O. i ranije optuženi M.L. bili su u neposrednom kontaktu i taj kontakt u aprilu se odnosio na dogovore o kupovini opojne droge i svi razgovori koji su prevedeni u transkripte, a koji se odnose na njihove razgovore, ukazuju da se radilo o razgovorima u vezi sa nabavkom, kupovinom, zatim, preprodajom, razvagivanjem, pakiranjem i daljom distribucijom i prodajom opojnih droga. Sažeci razgovora između M.L. sa ostalim optuženim licima, uključujući i apelanta, preslušani su sa CD-ova na glavnom pretresu kao materijalni dokazi pribavljeni provođenjem posebne istražne radnje - nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, brojeva telefona koje su u kritično vrijeme koristili apelant i ostali optuženi i drugi i tajno praćenje i tehničko snimanje navedenih osumnjičenih lica i drugih lica koja su povezana sa njima a koja učestvuju u inkriminiranim radnjama, transportnih sredstava i predmeta koji suu vezi sa njima (član 130. stav 2. tač. a) i d) ZKP FBiH). Posebne istražne radnje preduzete su u skladu sa naredbom Kantonalnog suda broj 04 K 004401 12 Kpp 2 od 20. februara 2012. godine. Ovom naredbom je naređen nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija telefonskog broja koji je u to vrijeme koristio A.O. a kojim je ostvarivao kontakte sa M.L. i drugim. Ti dokazi nedvosmisleno ukazuju da su ova lica neposredno kontaktirala i razgovarala u vezi sa nabavkom opojne droge i njenom daljom distribucijom, te da je u razvagivanju opojne droge učestvovao N.H., koji je naveo svoje radnje u sporazumu o priznanju krivice koji je pred sudom razmotren i prihvaćen. Da je u nabavku opojne droge, zajedno sa A.O. i M.L., te T.Š., bio uključen i apelant, na taj način što je droga koja je kupljena 6. aprila 2012. godine ostavljena kod apelantove kuće odakle ju je dalje M.L. preuzimao prethodno kontaktirajući sa apelantom na njegov mobilni telefon, proizlazi iz priznanja optuženog M.L. koje je dao u postupku zaključivanja i razmatranja sporazuma o priznanju krivice i u odnosu na njega je donesena pravosnažna presuda. M.L. i T.Š. su priznali krivičnopravne radnje koje su opisane u izreci ove presude, te proizlazi da je u tim radnjama učestvovao, pored A.O., i apelant. Također, proizlazi da je apelant 25. aprila 2012. godine po prethodnom telefonskom razgovoru zajedno sa M.L. i A.O. na lokalitetu Lašve od N.B. preuzeo dogovorenu količinu opojne droge u vrijednosti od 1.250,00 KM, koju su potom odvezli na područje općine Visoko, gdje su je razvagali sa N.H., te tako pripremili za dalju prodaju. Iz dokaza provedenih u toku postupka, prije svega iz iskaza optuženih koji su saslušani kao svjedoci, proizlazi da su se međusobno poznavali i da su poznavali i apelanta, a što ni apelant nije negirao u toku postupka. Navedeno je da je apelant bio u dobrim odnosima sa M.L. i A.O. a također i sa N.H., koji je priznao izvršenje krivičnopravnih radnji koje je učinio sa apelantom, A.O. i M.L., i za te radnje pravosnažno je osuđen po osnovu sporazuma o priznanju krivice. Osim ove činjenice, iz transkripata presretnutih telefonskih razgovora koji su preslušani sa CD-ova u toku glavnog pretresa, a koji su sačinjeni na osnovu zakonito provedene posebne istražne radnje prisluškivanja i tonskog snimanja na osnovni naredbi Kantonalnog suda koje se nalaze u spisu, proizlazi činjenica o postojanju razgovora koji su se odnosili na dogovor o nabavci droge između apelanta i M.L. Ti razgovori potječu od 6, 9. i 10. aprila 2012. godine, te su u presudi interpretirani. Navedeno je da prilikom preslušavanja razgovora na glavnim pretresima ni optuženi A.O., niti drugi optuženi nisu stavljali primjedbe, niti su negirali da se radi o razgovorima koje su oni zaista obavljali osim u situaciji kada se njihovim telefonom u datom momentu koristio neko drugi koji se javio na telefon.

12. Navedeno je da je vještak Adnan Bešlić izvršio očitavanje podataka sa mobilnih telefonskih aparata i SIM kartica optuženih kako onih u odnosu na koje je krivični postupak pravosnažno okončan presudama ovog suda, tako i u odnosu na apelanta i druge optužene, koji su, također, ovom presudom proglašeni krivim zbog krivičnog djela iz člana 238. stav 1. KZFBiH i osuđeni. Vještak je u svom izvještaju jasno naveo koji mobilni aparati i sa kojim brojevima su mu dostavljeni, a koji su privremeno oduzeti od apelanta, A.O., E.B. i E.M. Navedeno je i da je opisani telefonski aparat, koji je privremeno oduzet od apelanta po potvrdi Uprave policije broj 124-08-03/3-2-77/12 od 22. augusta 2012. godine, u skladu sa naredbom Kantonalnog suda o pretresanju prostorija i drugih pomoćnih objekata apelanta broj 04 0 K 004793 12 Kpp 21 od 15. augusta 2012. godine, bio predmet vještačenja. Vještak je u svom nalazu i mišljenju, koji je prezentirao u svim bitnim dijelovima na glavnom pretresu, kada je bio direktno i unakrsno ispitan, potvrdio da su optuženi međusobno komunicirali mobilnim telefonima i da su obavljali razgovore u kojima su sadržani i u žargonu navedeni pojmovi koji se odnose na nabavku, kupovinu, prodaju opojnih droga, a to proizlazi i iz SMS poruka koje su u određenim situacijama slali optuženi međusobno. Vještak je pojedinačno za svakog od optuženih naveo i pod brojnim oznakama označio kakvi su razgovori po sadržini i između koga obavljani. Imajući u vidu sve izvedene dokaze optužbe, a koji su ocijenjeni u smislu člana 296. stav 2. u vezi sa članom 305. stav 7. ZKPFBiH, te imajući u vidu i iskaze koje su u svojstvu svjedoka dali apelant i A.O., E.B. i E.M., Kantonalni sud je dao ocjenu o neuvjerljivosti i neprihvatljivosti svjedočenja koje su dali kada su negirali svoje učešće u izvršenju krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljenje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH.

13. Kantonalni sud je iskaz apelanta kao svjedoka odbrane ocijenio neprihvatljivim sa aspekta postojanja krivičnog djela i njegove odgovornosti s obzirom na to da iskaz ne nalazi potvrdu ni u jednom od izvedenih dokaza optužbe, a neposredno izvedeni dokazi tužilaštva na glavnom pretresu svojim vrijednosnim značajem i sadržinom, te činjenicama i podacima koji su u toku postupka nedvosmisleno utvrđeni, kada je u pitanju apelantova protivpravna djelatnost, u cijelosti čine neutemeljenim tezu apelantove odbrane da on nije imao bilo kakvog doticaja sa narkotičnim sredstvima i da takvo jednostavno negiranje izvršenja krivičnog djela predstavlja, po ocjeni suda, jednostavno apelantovu težnju da izbjegne krivičnu odgovornost za počinjene radnje.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 04 0 K 004818 17 Kž 8 od 16. maja 2019. godine žalba apelantovog branitelja, kao i žalbe branitelja saoptuženih A.O., E.K. i E.B. su odbijene kao neosnovane i Presuda Kantonalnog suda broj 04 0 K 004818 16 K 2 od 13. februara 2017. godine je potvrđena.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je ocijenio neosnovanim žalbene navode da je povrijeđeno pravo na odbranu apelanta i A.O., jer je u ponovljenom postupku ispitan svjedok Mujo Patković, koji nije ispitan u prethodnom postupku, te da se ovaj svjedok pojavio umjesto svjedoka Šabana Smrike i da, usljed toga, ovom svjedoku prilikom unakrsnog ispitivanja odbrana nije bila u mogućnosti predočiti zapisnik iz istrage (jer u istrazi nije ni saslušan), tako da je odbrani uskraćeno pravo da se upozna sa iskazom toga svjedoka, kao i pravo optuženih da se upoznaju sa dokazima koji ih terete i da iznesu sve činjenice i dokaze koji im idu u korist. S tim u vezi je ukazao da je prvostepeni sud, poštujući upute iz ukidnog Rješenja Vrhovnog suda broj 04 0 K 004818 15 Kž 7 od 7. jula 2016. godine, otklanjajući propuste koji su doveli do ukidanja ranije presude, prilikom novog suđenja usvojio prijedlog tužioca da se sasluša Mujo Patković na okolnost značenja izraza koji su korišteni u presretnutim telefonskim razgovorima, „obrazlažući“ ovu odluku činjenicom da se radi o iskusnom operativcu koji već 20 godina radi na provođenju posebnih istražnih radnji - nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija. Dakle, ovaj svjedok nije ispitan umjesto svjedoka Šabana Smrike (njegov iskaz je prihvaćen kao dokaz koji je izveden u ranijem postupku i obrazložen na str. 43. i 44. pobijane presude), već se radi o novom dokazu koji je tužilac mogao predložiti, a sud uvažiti njegov prijedlog u smislu člana 331 a. stav 3. ZKPFBiH. Ukazano je da, u smislu člana 331.a stav 3. ZKPFBiH, na novom glavnom pretresu stranke i branioci mogu isticati nove činjenice i izvoditi nove dokaze, te da stoga nije počinjena ni bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa čl. 276, 277. i 6. stav 2. ZKPFBiH, jer je sud prilikom ispitivanja ovog svjedoka omogućio braniocima da ga unakrsno ispitaju i po potrebi dodatno, te im je omogućeno da izvode dokaze radi osporavanja iskaza tog svjedoka. Iz zapisnika sa glavnog pretresa se vidi da branioci optuženih nakon ispitivanja navedenog svjedoka nisu imali prijedloga za izvođenje novih dokaza.

16. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i navode apelantovog branitelja da je počinjena i bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH koja se ogleda u tome što prvostepeni sud u ponovnom postupku nije postupio po uputama iz drugostepenog rješenja od 7. jula 2017. godine, jer nije izveo dokaze saslušanjem vještaka leksikologa, odnosno fonologa. Ukazano je da apelantova odbrana nije ni predlagala izvođenje ovih dokaza u ponovljenom postupku, niti bilo kog drugog dokaza. Osim navedenog, u rješenju drugostepenog suda nije naloženo da se izvedu navedena vještačenja, već je naloženo da sud u ponovnom postupku navede i objasni zbog čega smatra da se riječi koje su korištene prilikom presretnutih telefonskih komunikacija između optuženih i drugih lica moraju tumačiti kao da se govori o drogi, ili da su korištene u vezi sa njom. Prvostepeni sud je, poštujući upute iz ukidnog rješenja, otklanjajući propuste koji su doveli do ukidanja ranije presude, prilikom novog suđenja usvojio prijedlog tužioca da se sasluša svjedok Mujo Patković.

17. Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi o pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, Kantonalni sud je analizom i ocjenom svih provedenih dokaza optužbe i odbrane, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, na način kako to propisuje odredba člana 296. stav 2. ZKPFBiH, po ocjeni Vrhovnog suda, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izvedeo pravilan zaključak o krivici optuženih za krivično djelo za koje su proglašeni krivim. Nasuprot prigovorima u žalbi branilaca apelanta i A.O., sud je u ponovljenom postupku pravilno utvrdio da se korišteni termini prilikom međusobnih telefonskih komunikacija kako između optuženih i osuđenih lica, tako i između optuženih i svjedoka odnose na kupoprodaju opojne droge. Iz presretnutih telefonskih komunikacija, koje su dobijene provođenjem posebnih istražnih radnji na osnovu naredbi nadležnog suda, proizlazi da su se te komunikacije odnosile na kupoprodaju droge, jer su one kratke, sa malo riječi, da se odnose na dogovore gdje da se sagovomici nađu, na vrstu droge, količinu novca, da se te komunikacije završavaju dogovorom da se negdje n kratko susretnu, te se vidi da se oni ne nalaze da popiju piće, već da se nalaze zbog kupoprodaje opojne droge. Svjedoci Šaban Smriko i Mujo Patković su izjavili da su bili koordinatori u akciji provođenja posebnih istražnih radnji u odnosu na optužene i druga lica, te da taj posao rade više od 20 godina, da im je dobro poznat sleng koji se koristi prilikom zloupotrebe droga, te da su se navedeni termini, kao i drugi termini koje su optuženi koristili u komunikaciji odnosili na kupoprodaju opojne droge marihuana i speed, a to su potvrdili i svjedoci koji su kupovali tu drogu. Dakle, po ocjeni Vrhovnog suda, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno i na tako utvrđeno činjenično stanje nije primijenjen krivični zakon na štetu optuženih. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8. i 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je proglašen krivim samo na temelju nezakonito pribavljenog transkripta razgovora iako njegov identitet kao počinioca na licu mjesta, kao ni izvršioca u pomaganju u kući njegovih roditelja nije ničim utvrđen. Pored toga, apelant navodi da ne poznaje N.B., niti da je u njegovom prisustvu u mjestu Lašva uopće bio prisutan, niti zatečen, niti da je identificiran. Ističe da od njega nije oduzeto ništa osim mobitela, a prilikom pretresa porodične kuće njegovih roditelja nije pronađena nikakva droga. Pojašnjava da za mobitel koji je prilikom pretresa oduzet nije provedena ni radnja otvaranja i pregleda predmeta u skladu sa odredbama člana 85. ZKPFBiH, što presudu čini nezakonitom i nepravičnom. Smatra da je posebna istražna radnja praćenja i presretanja telefonskih razgovora učinjena suprotno stavu sudske prakse iz odluke Dragojević protiv Hrvatske, jer mu „nije omogućena prilikom njenog izvršenja ni minimalna sudska zaštita njegovih prava u vidu informiranosti o tome i zaštiti njegove privatnosti, koja je potpuno izostala“. Pored toga, ukazuje na činjenicu da je sud prihvatio prijedlog tužilaštva i dozvolio saslušanje svjedoka Muje Patkovića, koji je „nekompetentan“, zbog čega je na njegovu štetu narušena jednakost strana u postupku, a posebno zato što iskaz navedenog svjedoka „nije u skladu sa principom akuzatornosti“. Ističe da, zbog nedostatka dokaza o njegovoj krivici, u predmetnom postupku nije ispoštovano načelo in dubio pro reo.

b)Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je odgovorio da su činjenice na kojima se zasniva presuda tog suda i materijalni propisi na koje se poziva navedeni u toj presudi. Vrhovni sud smatra da su u ovom krivičnom postupku u svemu ispoštovana apelantova prava.

20. Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su naveli da je Kantonalni sud, kao i Vrhovni sud, dao jasna i određena obrazloženja koja se odnose na utvrđenje svih bitnih činjenica i okolnosti vezanih za krivično djelo iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 33. KZFBiH za koje je apelant proglašen krivim, te da je apelacija u cijelosti neosnovana.

21. Federalno tužilaštvo je navelo da su apelantovi navodi o nezakonitim dokazima - transkriptima presretnutih razgovora neosnovani, jer su posebne istražne radnje - nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, provedene na osnovu naredbi nadležnog suda. Istaknuto je da su ti dokazi potom dovedeni u vezu i sa ostalom objektivnom dokumentacijom u spisu, posebno u vezu sa iskazima brojnih saslušanih svjedoka, te ispitanih relevantnih vještaka koji su u konkretnom predmetu davali svoje nalaze i mišljenja. Navedeno se dovodi i u vezu sa iskazom svjedoka Muje Patkovića, koji je na prijedlog tužioca izveden kao dodatni dokaz u ponovnom postupku, nakon prvobitnog ukidanja prvostepene presude, te koji je svjedočio na okolnost značenja izraza koji su korišteni u presretnutim razgovorima upravo radi otklanjanja propusta koji su doveli do ukidanja prvobitne prvostepene presude. Navodi da je netačna apelantova tvrdnja da je svjedok Mujo Patković svjedočio umjesto svjedoka Šabana Smrike, koji je dao svoj iskaz u prvobitnom postupku, a koji je kao takav preuzet i prihvaćen u ponovnom postupku. Ujedno, navodi da su netačni navodi apelacije da nije provedena radnja otvaranja i pregleda predmeta u skladu sa relevantnim odredbama ZKPFBiH, jer upravo suprotno proizlazi iz prihvaćenih dokaza optužbe s obzirom na to da su takve radnje i preduzimane nakon što su potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta oduzeti konkretni predmeti.

V.Relevantni propisi

22. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke se koristi neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 238. stav (1) Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke se koristi neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 276. stav (2) tačka e) Izvođenje dokaza (2) Osim ako sudija odnosno "predsjednik vijeća" u interesu pravde ne odredi drugačije, dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedećim redom:

e) dokazi čije je izvođenje naredio sudija odnosno vijeće, Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 331a. st. (3) i (4) Dostavljanje drugostepene odluke i postupanje prvostepenog suda (3) Na novom glavnom pretresu, stranke i branilac mogu isticati nove činjenice i iznositi nove dokaze.

(4) Prvostepeni sud je dužan da izvede sve procesne radnje i raspravi sva sporna pitanja na koja je ukazao drugostepeni sud u svojoj odluci. Iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno, kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drukčije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 276. stav (2) tačka e) ovog zakona.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 04 0 K 004818 17 Kž 8 od 16. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. juna 2019. godine a apelacija je podnesena 7. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e), f) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 8. i 10. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u […] krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonoms. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

31. Ustavni sud konstatira da se postupak iz kog su proizašle osporene presude ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog izvršenja krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 33. KZFBiH, pa proizlazi da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud uočava da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i, u vezi s tim, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

33. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

34. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A, broj 203, stranica 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).

35. U kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu apelantove uloge u izvršenju predmetnog krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koje čine obilježja predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede principa in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeni princip može da bude doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno tom principu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu Ustavni sud ukazuje na to da je jedan od osnovnih principa i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni da istinito i potpuno utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).

36. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

37. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je nakon provedenog postupka utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, nakon ponovljenog glavnog pretresa, koji je proveden u skladu sa relevantnim odredbama ZKPFBiH. S tim vezi, Ustavni sud ukazuje da je članom 331.a ZKPFBiH propisano postupanje prvostepenog suda nakon što drugostepeni sud ukine njegovu odluku i predmet vrati na ponovno suđenje. Naime, stavom (3) tog člana je propisano: „Na novom glavnom pretresu stranke i branilac mogu isticati nove činjenice i iznositi nove dokaze“, a stavom (4): „Prvostepeni sud je dužan da izvede sve procesne radnje i raspravi sva sporna pitanja na koja je ukazao drugostepeni sud u svojoj odluci. Iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno, kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drukčije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 276. stav (2) tačka e) ovog zakona.“

38. Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke, donesene nakon ponovljenog glavnog pretresa, nije izostala brižljiva ocjena dokaza. Kantonalni sud je nakon ponovljenog postupka dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da u obrazloženjima osporenih odluka nisu sadržani apelantovi procesnopravni prigovori istaknuti u apelaciji, koji se tiču zakonitosti provedenih dokaza na način da su izvedeni dokazi u vidu transkripata presretnutih razgovora iako apelantov identitet kao počinioca na licu mjesta, kao ni izvršioca u pomaganju u kući njegovih roditelja nije ničim utvrđen, te navoda da je posebna istražna radnja praćenja i presretanja telefonskih razgovora učinjena suprotno stavu sudske prakse iz odluke Dragojević protiv Hrvatske, jer mu „nije omogućena prilikom njenog izvršenja ni minimalna sudska zaštita njegovih prava u vidu informiranosti o tome i zaštiti njegove privatnosti, koja je potpuno izostala“. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, nakon što je Vrhovni sud ukinuo presudu tog suda od 27. novembra 2014. godine Rješenjem broj 04 0 K 004818 15 Kž 7 od 7. jula 2016. godine, ponovio glavni pretres u odnosu na apelanta i tri saoptužena. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud na ponovnom suđenju analizirao pojedinačno svaki od istaknutih navoda apelanta i ostalih optuženih, te da je vrlo detaljno i jasno obrazložio zbog čega su istaknuti navodi neosnovani. Ustavni sud zapaža da u obrazloženju kako prvostepene presude, tako i presude Vrhovnog suda, niti iz dokaza koje je apelant dostavio uz apelaciju ne proizlazi da je apelant ukazivao na nezakonitost provedenih istražnih radnji na način na koji to ističe u apelaciji. Štaviše, Ustavni sud zapaža da je u presudi Kantonalnog suda konstatirano n da prilikom preslušavanja razgovora na glavnim pretresima ni optuženi A.O., niti drugi optuženi nisu stavljali primjedbe, niti negirali da se radi o razgovorima koje su oni obavljali, osim u situaciji kada se njihovim telefonom u datom momentu koristio neko drugi koji se javio na telefon. Dakle, nisu negirali da su oni učesnici u navedenim razgovorima. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da nije sud četvrte instance, te da je ove navode apelant trebalo da iznese u toku redovnog postupka, pa ne može očekivati da sa uspjehom ovakve navode prvi put problematizira pred Ustavnim sudom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ističe da su apelantovi navodi izneseni u tom smislu očigledno neosnovani, jer ih apelant ne može s uspjehom isticati prvi put u postupku pred Ustavnim sudom a da u toku postupka pred redovnim sudovima nije problematizirao ovo pitanje uslijed čega se redovni sudovi i nisu mogli očitovati o njemu. Stoga, Ustavni sud, shodno svojoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine), zaključuje da je apelant, ukoliko je takve prigovore želio sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom, te prigovore morao, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnoj fazi postupka, što, prema dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, očigledno nije učinio. Osim toga, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi, sa aspekta pravičnosti postupka kao cjeline, da je apelant imao i da je koristio mogućnost osporavanja svih dokaza, pa i onih koje smatra nezakonitim a koji su eventualno mogli utjecati na apelantovo pravo na odbranu.

39. Dakle, Kantonalni sud je sve dokaze, uključujući i transkripte telefonskog razgovora, detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koja ne dovode u sumnju zaključak tog suda u pogledu apelantovog učešća u inkriminiranim događajima za koje je proglašen krivim. Pri tome Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivice u konkretnom slučaju nije, kako to apelant navodi, zasnovano isključivo na dokazima pribavljenim provođenjem posebnih istražnh radnji, već na sveobuhvatnoj analizi kako tih dokaza, tako i ostalih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantu i njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporavaju. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Kantonalni sud je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se, u konačnici, problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku.

40. Dalje, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred Kantonalnim sudom proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Kantonalno tužilaštvo, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, te je dokazano da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Također, Vrhovni sud je dao jasno i argumentirano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim zbog čega je potvrdio presudu Kantonalnog suda.

41. Slijedom toga, Ustavni sud nije mogao da zaključi da je Kantonalni sud, a potom i Vrhovni sud, kao drugostepeni sud, izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da Kantonalni sud i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja principa in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

42. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju da ukažu na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je značajno da ih dodatno elaborira, jer nalazi da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, kao redovni sud, dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka koji se vodio protiv njega.

43. Zbog navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje krivice za počinjeno krivično djelo za koje je pravomoćno proglašen krivim povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

Ostali navodi

44. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana II/3.f) i h) Ustava BiH i čl. 8. i 10. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ove tvrdnje zasniva na istim navodima koje je Ustavni sud već ispitao u okviru člana 6. Evropske konvencije, ali da ne iznosi bilo kakve suštinske elemente navedenih prava koji bi mogli biti prekršeni. Osim toga, nema ništa u odlukama što bi pokrenulo pitanje iz člana 10. Evropske konvencije, kao što nema ništa što bi ukazalo da apelant nije imao sve garancije pravičnog suđenja. Stoga, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) i h) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 8. i 10. Evropske konvencije, neosnovani.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada osporene presude, u dijelu u kojem je utvrđena apelantova krivica za krivično djelo za koje je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora, nisu donesene proizvoljnom ocjenom dokaza, već, upravo suprotno, nakon neposredne i sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Također, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježja krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta.

46. Ustavni sud zaključuje da nisu prekršena apelantova prava iz člana II/3.f) i h) Ustava BiH i čl. 8. i 10. Evropske konvencije, budući da je apelant tvrdnje o povredi ovih prava zasnovao na istim navodima koje je Ustavni sud već ispitao u okviru člana 6. Evropske konvencije za koje je zaključio da su neosnovani, kao i zbog toga što nije iznio bilo kakve suštinske elemente navedenih prava koji bi mogli biti prekršeni.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3199/19 (T. K.) | Sudska praksa | Aktio