Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3575/19 (H. D. i N. D.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravo na pravnu sigurnost
- Pravično suđenje - razuman rok
- Otkaz
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu · čl. 420
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3575/19
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3575/19, rješavajući apelaciju Harisa Dervišbegovića i Nermine Dervišbegović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Harisa Dervišbegovića i Nermine Dervišbegović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 083248 18 Rev od 6. juna 2019. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantima Harisu Dervišbegoviću i Nermini Dervišbegović u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Harisa Dervišbegovića i Nermine Dervišbegović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 083248 18 Rev od 6.
juna 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Haris Dervišbegović iz Visokog i Nermina Dervišbegović iz Visokog (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica ili apelanti), koje zastupa Armin Mušija, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 13. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 083248 18 Rev od 6. juna 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i „Bihaćke pivovare“ d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 16. do 27. oktobra 2020. godine. Na traženje Ustavnog suda, Općinski sud je 13. januara 2021. godine dostavio traženu dokumentaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelanti su 8. decembra 2011. godine podnijeli Općinskom sudu u Sarajevu tužbu protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa. Općinski sud u Sarajevu se rješenjem od 13. januara 2012. godine proglasio mjesno nenadležnim i predmet dostavio Općinskom sudu na postupanje kao mjesno nadležnom sudu.
6. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Rs 083248 17 Rs od 21. decembra 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je nezakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu apelantu broj 2525/11 od 20. aprila 2011. godine i Rješenje o otkazu ugovora o radu apelantici broj 3142/11 od 23. maja 2011. godine i da se slijedom toga poništavaju, da se obaveže tuženi da apelantima uspostavi radnopravni status na neodređeno vrijeme, te da apelantima isplati određene novčane iznose na ime plaće s pripadajućim dodacima (za period od prestanka radnog odnosa od 30. septembra 2017. godine), kao i određene novčane iznose na ime naknade razlike plaće, na ime razlike regresa i na ime naknade za prijevoz s posla i na posao (za vrijeme trajanja radnog odnosa), s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, sve bliže precizirano u izreci presude. Presudom su apelanti obavezani da tuženom solidarno naknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tuženi dopisom od 29. marta 2011. godine pozvao apelanta da se pismeno izjasni na teže povrede obaveza iz radnog odnosa zbog neopravdanog nedolaska na sastanak koji se 24. marta 2011. godine trebao održati u prostorijama tuženog, zbog izostajanja s posla u više navrata bez obavještenja nadređenih, kao i zanemarivanja izvršenja sporazuma o zatvaranju duga, koji dopis je apelant primio 2. aprila 2011. godine. Dalje je naveo da je Rješenjem o otkazu ugovora o radu broj 2525/11 od 20. aprila 2011. godine tuženi apelantu otkazao ugovor o radu zbog teške povrede radne obaveze, bez otkaznog roka, s tim da apelantu radni odnos prestaje 4. maja 2011. godine, bez prava na otpremninu. Također, Općinski sud je ukazao da je tuženi 6. maja 2011. godine donio odluku kojoj se apelantici zbog teške povrede obaveza iz radnog odnosa, tj. neopravdanih izostanka s posla u više navrata izriče posljednja opomena pred raskid ugovora o radu, te da se u roku od sedam dana izjasni o povredi radne obaveze, koji dopis je apelantica primila 9. maja 2011. godine. Dalje je ukazao da je apelantica tuženom dostavila podnesak od 13. maja 2011. godine kojim je osporila navedenu odluku jer nije počinila povredu radne obaveze niti je povreda obrazložena. Istaknuo je da je Rješenjem o otkazu ugovora o radu broj 3142/11 od 23. maja 2011. godine tuženi apelantici otkazao ugovor o radu zbog teške povrede radne obaveze, odnosno neopravdanih izostanaka, bez otkaznog roka, s tim da drugoapelantici radni odnos prestaje 20. maja 2011. godine, bez prava na otpremninu.
8. Prema mišljenju Općinskog suda, neosnovani su navodi apelanata da su navedene odluke tuženog nezakonite iz razloga navedenih u toku postupka. U vezi s tim, obrazložio je da je prije donošenja navedenih odluka tuženi, u skladu sa svojim ovlaštenjima i saznanjima, apelantu uputio dopise da se izjasni o težim povredama radnih obaveza, a apelantici i odluku o posljednjoj opomeni pred raskid ugovora o radu. Prema mišljenju Općinskog suda, predmetne odluke tuženog su donesene u skladu s Pravilnikom o radu tuženog i Zakonom o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). U vezi s tim, ukazao je da je odredbama čl. 67, 68. i 69. Pravilnika o radu tuženog regulirano šta čini teže povrede iz radnog odnosa. Dalje je ukazao da je tuženi kao poslodavac upozorio apelanta na obavezu izvršenja svojih radnih zadataka, te na moguće sankcije, te također upozorio apelanticu posljednjom opomenom pred raskid ugovora o radu. Općinski sud je istaknuo da je tuženi predmetne odluke donio uzimajući u obzir kompletno ponašanje apelanata, odnosno odluku za apelanticu i na osnovu ovjerene izjave rukovodioca Poslovne jedinice Sarajevo.
9. Slijedom navedenog, Općinski sud je ocijenio neosnovanim navode apelanata da predmetne odluke nisu donesene u skladu s odredbama člana 89. stav 1. ZOR-a, a u slučaju iz člana 88, odnosno u roku od 15 dana od saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz. U vezi s tim, obrazložio je da za apelanta odluka o otkazu ugovora o radu donesena 20. aprila 2011. godine, a da je tuženi apelantu uputio također i dopis (29. marta 2011. godine) kojim traži njegovo izjašnjenje o učinjenim povredama iz radnog odnosa u roku od sedam dana. Dalje je obrazložio da je apelant navedeni dopis zaprimio 2. aprila 2011. godine, na koje okolnosti se nije očitovao, pa tek nakon proteka roka od sedam dana od dana koji je dat apelantu da se očituje o navedenim povredama može se uzeti kao subjektivni rok kao dan saznanja za učinjenu povredu (15 dana). S obzirom na to da apelant nije odgovorio na dopis tuženog, Općinski sud je zaključio da je tuženi konačno 10. aprila 2011. godine saznao za činjenicu zbog koje se daje otkaz (odredba iz člana
89. ZOR-a), odnosno konačno saznao da zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa ili neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu nastavak radnog odnosa nije moguć, sve shodno odredbama člana 88. ZOR-a. Općinski sud je istaknuo da je odluka donesena 20. aprila 2011. godine, odnosno u zakonskom roku od 15 dana, iako je u rješenju donio odluku da sva prava po osnovu rada prestaju 4. maja 2011. godine.
10. Općinski sud je zaključio da je neosnovan isti prigovor i u pogledu apelantice. U vezi s tim, obrazložio je da je tuženi 6. maja 2011. godine donio odluku za apelanticu – posljednja opomena pred raskid ugovora o radu, dok je odluka o otkazu o radu donesena 23. maja 2011. godine, a da sva prava iz ugovora o radu prestaju 20. maja 2011. godine. Iz navedenog je zaključio da je odluka donesena u zakonskom roku od 15 dana od saznanja za učinjenu povredu, te je istaknuo da je navedena odluka donesena na osnovu izjave rukovodioca Poslovne jedinice Sarajevo, koji je potvrdio da apelantica nije dolazila na posao niti svoj nedolazak opravdala u periodu od 4. do 20. maja 2011. godine. S obzirom na to da apelanti u toku postupka nisu dokazali da su predmetna rješenja tuženog nezakonita, Općinski sud je zaključio da su neosnovani i zahtjevi za uspostavu radnopravnog statusa i isplatu svih potraživanja, pa je stoga sve zahtjeve apelanata odbio kao neosnovane.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Rs 083248 18 Rsž od 14. septembra 2018. godine djelomično je uvažena žalba apelanata i prvostepena presuda ukinuta u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za isplatu razlike plaća, razlike regresa, isplatu naknade za prijevoz s posla i na posao za određeni period sa zakonskim zateznim kamatama i u dijelu odluke o naknadi troškova parničnog postupka i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Presudom je žalba apelanata odbijena i prvostepena presuda potvrđena u preostalom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za poništenje rješenja o otkazu ugovora o radu, uspostavi radnopravnog statusa, te isplati plaća s pripadajućim dodacima na plaću i zakonskim zateznim kamatama. Presudom je također određeno da će o troškovima apelanata za sastavljanje žalbe odlučiti prvostepeni sud u ponovnom postupku.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tuženi rješenje o otkazu ugovora o radu apelantu donio u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje je otkazao ugovor o radu, odnosno da je rješenje zakonito. Istaknuo je da činjenica da je apelant izostao sa sastanka koji se trebao održati 24. marta 2011. godine, koji je zakazan treći put i na kojem se trebalo raspravljati o opravdanosti njegovih izostanaka s posla, neizvršavanju sporazuma o zatvaranju duga, i da izostanak nije opravdao, samo po sebi predstavlja tešku povredu radne obaveze iz člana 67. stav 1. tačka 12. Pravilnika tuženog jer je apelant odbio izvršiti zadatak koji je dobio od direktora. Stoga je zaključio da činjenica da je rješenjem o otkazu ugovora o radu apelantu na teret stavljeno da je s posla izostajao neopravdano, da je na posao kasnio i da je s posla odlazio ranije (nije dokazano kad je za ove povrede tuženi saznao) nema utjecaja na zakonitost rješenja. Prema mišljenju Kantonalnog suda, tuženi je u svemu postupio kako to nalaže odredba čl. 89. i 90. ZOR-a jer je konačno saznanje za neopravdan nedolazak na sastanak – neizvršavanje zadatka od direktora imao 10. aprila 2011. godine, odnosno protekom roka od sedam dana u kojem se trebao izjasniti o razlozima nedolaska. Istaknuo je da je dovoljno počinjenje jedne povrede radne obaveze koja predstavlja razlog za otkazivanje ugovora, a nesporno je utvrđeno da prvoapelant nije postupio po nalogu direktora.
13. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je tuženi rješenje o otkazu ugovora o radu apelantici donio u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje je otkazao ugovor o radu jer je odluku o otkazu donio u periodu nedolaska apelantice na posao, što samo po sebi predstavlja težu povredu radne dužnosti zbog koje nije ni bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos apelantici, pogotovo što je ranije upozoravana za neredovne dolaske na posao. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode kojima se ukazuje da je prvostepeni sud zanemario odredbu člana 67. Pravilnika – ne postoji odluka o utvrđivanju teške povrede radnog odnosa za nedolazak na posao poslije 4. maja 2011. godine jer je rješenje o otkazu ugovora o radu doneseno na osnovu člana 69. stav 1. tačka 4. Pravilnika i tuženi u smislu člana 71. st. 1. i 2. Pravilnika je mogao (nije morao) apelanticu upozoriti na kršenje obaveza iz radnog odnosa, pogotovo što je apelantici ranije odlukom od 6. maja 2011. godine izrečena posljednja opomena pred raskid ugovora o radu i što i nakon 6. maja 2011. godine na posao nije dolazila i izostanak nije pravdala. Prema mišljenju Kantonalnog suda, činjenica da je apelantica izostala s posla od 6. maja 2011. godine pa sve do donošenja rješenja o otkazu ugovora o radu sama po sebi predstavlja tešku povredu radne obaveze iz člana 67. stav 1. tačka 13. Pravilnika tuženog, pa to što je apelantici na teret stavljeno da je i ranije neopravdano izostajala s posla, kasnila na posao i odlazila ranije s posla nema utjecaj na zakonitost rješenja. Istaknuo je da je dovoljno počinjenje jedne povrede koja predstavlja razlog za otkazivanje ugovora.
14. Kako apelanti nisu uspjeli s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje nezakonitosti rješenja o otkazu ugovora o radu, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na uspostavu radnopravnog statusa i isplatu plaća. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, osnovano žalba ukazuje na povredu člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kada navodi da je potpuno izostalo obrazloženje prvostepenog suda kada je odbio tužbeni zahtjev u pogledu potraživanja za vrijeme trajanja radnog odnosa kod tuženog (razlika plaće, regresa i naknade za prijevoz na posao i s posla) jer ta potraživanja nisu u vezi s odlukom o zakonitosti otkaza.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 Rs 083248 18 Rev od 6. juna 2019. godine odbijena je revizija apelanata protiv presude Kantonalnog suda.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se sporno pravno pitanje u ovom postupku odnosi na ispunjavanje roka za davanje otkaza ugovora o radu bez otkaznog roka u slučajevima kada je nakon učinjene teže povrede radne dužnosti poslodavac pozvao zaposlenika da se izjasni na povredu. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nisu osnovani revizioni prigovori pogrešne primjene materijalnog prava jer je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantove zahtjeve i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za poništavanje otkaza ugovora o radu, a time i dijela koji se odnosi na zahtjev za povrat na radna mjesta i isplate naknada plaća. U vezi s tim, obrazložio je da su pravilno nižestepeni sudovi ocijenili da je činjenica trećeg neopravdanog nedolaska na poslovni sastanak na poziv uprave – direktora utvrđena, tj. nju je tuženi saznao kada apelant nije dao opravdanje za izostanak u datom roku. U vezi s tim, obrazložio je da je, prema članu 90. ZOR-a, poslodavac koji otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika obavezan omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. U konkretnom slučaju, prema ocjeni Vrhovnog suda, upravo to što je tuženi omogućavajući apelantu pravo da iznese svoju odbranu zašto je propustio da postupi po nalogu direktora i dođe na zakazani sastanak 24. marta 2011. godine, jer ni na prethodna dva sastanka nije došao, predstavlja okolnost koja opravdava stav drugostepenog suda da je rok za računanje davanja otkaza ugovora o radu bez otkaznog roka trebalo računati od 9. aprila 2011. godine, iz čega proizlazi da je odluka o otkazu data 20. aprila 2011. godine u okviru zakonskog roka od 15 dana od saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz. U odnosu na apelanticu, Vrhovni sud je naveo da apelantica nije dolazila na posao u periodu od 4. do 20. maja 2011. godine, a otkaz ugovora o radu je dat 23. maja 2011. godine. Dalje je naveo da je tuženi kao poslodavac 6. maja 2011. godine pozvao apelanticu da u roku od sedam dana da odbranu u vezi s nedolaskom na posao kao razlogom za postojanje teže povrede radne dužnosti, pa se i u tom slučaju rok računa od 13. maja 2011. godine, iz čega proizlazi da je odluka o otkazu ugovora o radu bez otkaznog roka i za apelanticu donesena u okviru zakonskog roka od 15 dana. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani revizioni navodi da slanje dopisa s opomenama ne može utjecati na produženje roka za davanje otkaza ugovora o radu bez otkaznog roka, o čemu je dao obrazloženje u prethodnom dijelu. Također je ocijenio neosnovanim i pozivanje na presude Vrhovnog suda br. 70 0 Rs 000996 10 Rev od 24. maja 2011. godine i 39 0 Rs 026418 15 Rev od 3. marta 2016. godine jer se ne radi o istim činjenicama utvrđenim u navedenim predmetima i činjenicama iz ovog postupka.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelanti navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te okolnosti da je Vrhovni sud donio potpuno drugačiju odluku u odnosu na svoju raniju sudsku praksu. Smatraju da različito tumačenje člana 89. ZOR-a od Vrhovnog suda u istim slučajevima, naročito kad nije jasno obrazloženo, narušava pravnu sigurnost i načelo vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te samu suštinu prava na pravično suđenje. Također smatraju da se takvim postupanjem diskriminiraju u odnosu na druge građane Bosne i Hercegovine, te dovode u neravnopravan položaj. U vezi s tim, apelanti ukazuju na odluke Vrhovnog suda u kojima je izražen stav o početku toka prekluzivnog roka u slučaju vanrednog otkaza (odluke br. 70 Rs 000996 10 Rev od 24. maja 2011. godine, 39 0 Rs 026418 15 Rev od 3. marta 2016. godine, 65 0 Rs 187370 16 Rev od 7. februara 2017. godine, 126 0 Rs 167828 17 Rev od 18. februara 2019. godine), na koje su ukazivali i u toku postupka, ali je Vrhovni sud odbio taj prigovor uz nejasno i paušalno obrazloženje.
18. Apelanti smatraju da je rok iz člana 89. ZOR-a prekluzivan i počinje da teče od dana saznanja za činjenicu povrede obaveze, a da daljnji tok disciplinskog postupka ili pružanja prava na odbranu ne utječe na tok predmetnog roka. U vezi s tim, apelant ističe da je tuženi za razlog otkaza (nedolazak na sastanak) znao već danom nedolaska na sastanak jer je prethodno upozorio apelanta da će mu otkazati ugovor o radu ako ne dođe na sastanak. Čak i u povoljnoj varijanti za tuženog, ističe da je tuženi znao za razlog otkaza najkasnije danom slanja dopisa kojim zahtijeva da se izjasni o povredi. Apelanti, također, ističu da sve navedeno vrijedi i za apelanticu, te da je proteklo više od 15 dana od slanja dopisa kojim omogućava odbranu do odluke o otkazu. Ističu da je tuženi kompletan postupak utvrđivanja odgovornosti apelanata za povredu radne obaveze bio u obavezi provesti unutar prekluzivnog roka od 15 dana, upravo zbog činjenice da se radi o prekluzivnom roku i da očitovanje radnika u skladu sa članom 91. ZOR-a ne utječe na tok roka, niti on zavisi od očitovanja radnika ukoliko se ugovor vanredno otkazuje. Ističu da je njihov stav potkrijepljen i nizom odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje su naveli u apelaciji. Apelanti ističu i da je donošenju odluka prethodio niz drugih povreda zakona od tuženog (neprimjenjivanje vlastitog pravilnika i procedura koje je propisao), a da se redovni sudovi nisu „osvrtali“ na te prigovore apelanata, vrijeđajući prava apelanata i kršeći osnovna načela pravičnog postupka i prava na pristup sudu.
19. U pogledu povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, apelanti navode da je prvostepeni i drugostepeni postupak trajao punih sedam godina, a da pri tome nije bilo ponavljanja postupka niti drugih meritornih odluka, te traže naknade nematerijalne štete. b)Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud u odnosu na apelacione navode koji se odnose na različitu sudsku praksu u odlukama Vrhovnog suda kratko navodi detalje odluka Vrhovnog suda br. 39 0 Rs 026418 15 Rev od 3. marta 2016. godine, 65 0 Rs 187370 16 Rev od 7. februara 2017. godine i 126 0 Rs 167828 17 Rev od 18. februara 2019. godine. Ističe da tumačenje odredbe čl. 89. i 90. ZOR-a doista može stvoriti dilemu u računanja roka. Dalje navodi da član 91. ZOR-a propisuje da, u slučaju spora pred sudom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz. Prema mišljenju Vrhovnog suda, to znači da poslodavac dokazuje činjenice zbog kojih je otkaz dat, što podrazumijeva i njegovu obavezu da dokaže da je zaposleniku, u smislu člana 90. ZOR-a, omogućio pravo na odbranu, osim u izuzetnom slučaju, koji opet poslodavac treba da dokaže. Ističe da je u tom smislu u svakom pojedinačnom slučaju kada otkaz ugovora o radu daje poslodavac iz razloga propisanih članom 88. ZOR-a potrebno da on dokaže „kada je saznao za činjenicu“ zbog koje se daje otkaz (prijestup ili povreda radne dužnosti – teža ili lakša) i da je pozvao zaposlenika da iznese svoju odbranu. Vrhovni sud navodi da je u konkretnom slučaju apelant bio rukovodilac Poslovne jedinice, a apelantica referent prodaje, a tuženi kao poslodavac se bavi proizvodnjom piva, koji proizvod je distribuiran u poslovne jedinice izvan sjedišta tvornice. Cijeneći prirodu posla, kao i činjenicu da je pozivanje na sastanke apelanta zapravo bio način kojim je tuženi želio da utvrdi sporne činjenice, a apelant je izbjegavao da dođe na te sastanke (tri sastanka zakazana), dok je apelantica odsustvovala s radnog mjesta određeni period, Vrhovni sud smatra logičnim da je tek nakon proteka razumnog roka za iznošenje svoje odbrane koju apelant nije ni iznio tuženi saznao za činjenicu koja bi bila relevantna za donošenje odluke o otkazu. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, nijedan od tri navedena slučaja nisu činjenično identična s predmetnim postupkom, pa se ne može osnovano tvrditi da u osporenoj odluci ovog suda postoji različita sudska praksa koja ugrožava pravo apelanata na pravično suđenje. Stoga, Vrhovni sud smatra da nisu osnovani apelacioni navodi o povredi prava iz člana 6. Evropske konvencije, posebno u odnosu na povredu prava na pravično suđenje zasnovano na različitoj sudskoj praksi.
21. Kantonalni sud smatra apelaciju neosnovanom jer drugostepenom odlukom nije došlo do povrede prava na pravično suđenje i imovinu. U vezi s tim, ističe da je odluku donio u razumnom roku (predmet po žalbi primljen 6. februara 2018. godine, a odluka po žalbi donesena 14. septembra 2018. godine), te da je o svim odlučnim prigovorima dao valjane i argumentirane razloge koji imaju svoje uporište u pravilnoj ocjeni dokaza i pravilnoj primjeni materijalnog prava.
22. Općinski sud smatra da u predmetnom postupku nije učinio bilo kakvu povredu prava apelanata.
23. Tuženi smatra apelaciju neosnovanom. Navodi da je u oba slučaja moment činjenja povrede radne obaveze nastupio kada apelanti nisu opravdali svoj nedolazak na sastanak, odnosno izostanak s posla. Smatra da sam nedolazak na sastanak ili izostanak s posla nisu teža povreda radne obaveze, ali ako nisu opravdani, onda jesu. Ističe da je ovu činjenicu mogao spoznati tek kada je istekao rok da apelanti opravdaju svoje izostanke. Tuženi smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi bila proizvoljna.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
25. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 88.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.
U slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, ugovor o radu se ne može otkazati bez prethodnog pismenog upozorenja zaposleniku.
Pismeno upozorenje iz stava 2. ovog člana sadrži opis prijestupa ili povrede radne obaveze za koje se zaposlenik smatra odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkazanog roka za slučaj da se takav prijestup ponovi.
Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu mogu se utvrditi vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. ovog člana.
Član 89.
Ugovor o radu, u slučaju iz čl .88. i 88. a ovog zakona, može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz.
Član 90.
Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
Član 91.
U slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. st. 1. i 2. ovog zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže postojanje razloga za otkaz.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 Rs 083248 18 Rev od 6. juna 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu zastupnik apelanata je primio 17. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 13. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelanti navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
aU odnosu na osporene odluke
34. Ustavni sud podsjeća da apelanti tvrde da su u predmetnom postupku proizvoljno primijenjene odredbe ZOR-a, te da je Vrhovni sud donio osporenu odluku suprotno svojoj sudskoj praksi u pogledu spornog pitanja.
35. U vezi s navodima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
36. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi na tri sudske instance bili jedinstveni u stavu da su neosnovani tuženi zahtjevi apelanata za poništenje rješenja tuženog o otkazu ugovora o radu apelantima, uspostavljanje radnopravnog statusa i isplatu plaća. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili sve okolnosti konkretnog slučaja i ocijenili da je tuženi predmetna rješenja o otkazu ugovora o radu apelantima donio u skladu s relevantnim odredbama Pravilnika tuženog i ZOR-a, odnosno da ih je donio u roku od 15 dana iz člana 89. ZOR-a. Naime, Vrhovni sud je u osporenoj odluci ukazao da je tuženi za činjenicu trećeg neopravdanog nedolaska apelanta na poslovni sastanak saznao kada apelant nije dao opravdanje za izostanak u datom roku. Dalje je ukazao da omogućavanje apelantu od tuženog prava da iznese svoju odbranu predstavlja okolnost koja opravdava stav drugostepenog suda da je rok za računanje davanja otkaza ugovora o radu bez otkaznog roka trebalo računati od 9. aprila 2011. godine, iz čega proizlazi da je odluka o otkazu data 20. aprila 2011. godine u okviru zakonskog roka od 15 dana od saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz. U odnosu na apelanticu, Vrhovni sud je ukazao da apelantica nije dolazila na posao u periodu od 4. do 20. maja 2011. godine, a otkaz ugovora o radu je dat 23. maja 2011. godine. Također je ukazao da je tuženi 6. maja 2011. godine pozvao apelanticu da u roku od sedam dana da odbranu u vezi s nedolaskom na posao kao razlogom za postojanje teže povrede radne dužnosti, pa se i u tom slučaju rok računa od 13. maja 2011. godine, iz čega proizlazi da je odluka o otkazu ugovora o radu bez otkaznog roka i za apelanticu donesena u okviru zakonskog roka od 15 dana.
37. Imajući u vidu navedeno, kao i okolnost da su redovni sudovi na sve tri sudske instance detaljno obrazložili razloge zbog kojih smatraju da su predmetna rješenja tuženog donesena u okviru roka iz člana 89. ZOR-a, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja ovakvo tumačenje člana 89. ZOR-a ne čini proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno analizirali sve okolnosti konkretnog slučaja (da su apelanti radili u poslovnoj jedinici van sjedišta tuženog, da apelant nije došao na zakazan sastanak, a apelantica nije dolazila na posao, te da ih je tuženi pozvao da opravdaju svoje izostanke prije davanja otkaza), doveli ih u kontekst relevantnih odredaba ZOR-a koje se odnose na pitanje otkaza zbog teže povrede radne obaveze i obaveznog davanja prava na odbranu zaposleniku, te detaljno obrazložili tumačenje i primjenu tih odredbi na konkretan slučaj. Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
38. U pogledu ukazivanja apelanata na odluke Vrhovnog suda (koje su dostavili uz apelacije), Ustavni sud zapaža da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 70 Rs 000996 10 Rev od 24. maja 2011. godine uvažena revizija tužioca, drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U navedenom rješenju Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da nije osnovan pravni stav nižestepenih sudova da je u konkretnom slučaju rok iz člana 89. ZOR-a počeo teći od dana kada je komisija poslodavca odlukom utvrdila povredu radne dužnosti zbog koje je dao otkaz tužiocu, kao i da je u toku postupka ostala neutvrđena pravna činjenica kada je nadležno lice poslodavca saznalo za činjenice zbog kojih je dat otkaz. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je u Presudi Vrhovnog suda broj 39 0 Rs 026418 15 Rev od 3. marta 2016. godine Vrhovni sud ocijenio pravilnim stav nižestepenih sudova da je poslodavac za činjenicu zbog koje daje otkaz saznao najkasnije 20. februara 2012. godine kada je podnesen zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka (radi otuđenja goriva), pa je poslodavac donošenjem odluke o otkazu ugovora o radu tužiocu 19. marta 2012. godine prekoračio prekluzivni rok iz člana 89. ZOR-a. Također, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u Presudi broj 65 0 Rs 187370 16 Rev od 7. februara 2017. godine djelomično uvažio tužiočevu reviziju i ukinuo drugostepenu presudu u odbijajućem dijelu tuženog zahtjeva za poništenje odluke o otkazu i uspostavu radnopravnog statusa, isplatu naknada plaća i uplatu doprinosa, te predmet u tom dijelu vratio na ponovno suđenje, sa obrazloženjem da se nižestepeni sudovi nisu bavili utvrđenjem saznanja činjenice zbog kojih se daje otkaz. U pogledu Presude Vrhovnog suda broj 126 0 Rs 167828 17 Rev od 18. februara 2019. godine, apelant je dostavio isječak iz stručnog i informativnog časopisa za sudsku, upravnu i privredno-prekršajnu praksu Domaća i strana sudska praksa, april–maj–juni 2019. godine, u kojem je citiran dio te presude. Iz navedenog isječka proizlazi stav Vrhovnog suda da se cjelokupan prethodni postupak – donošenje prvostepene disciplinske mjere, kao i donošenje odluke o žalbi mora okončati unutar prekluzivnog roka od 15 dana.
39. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci, cijeneći navedeni prigovor apelanata, ocijenio da navedeni predmeti nisu činjenično identični s predmetnim postupkom, koji stav je ponovio i u odgovoru na apelaciju. Dovodeći u vezu navedene odluke Vrhovnog suda sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da, iako se u suštini radi o istom pravnom pitanju (pitanju početka toka prekluzivnog roka iz člana 89. ZOR-a), u navedenim predmetima postoje određene razlike u činjeničnom stanju (vođenje disciplinskog postupka, nižestepeni sudovi se nisu bavili utvrđenjem saznanja činjenice zbog kojih se daje otkaz i dr.), zbog kojih su neosnovani apelacioni navodi da je Vrhovni sud u konkretnom predmetu postupio drugačije u odnosu na sudsku praksu, te one ne mogu dovesti do povrede načela pravne sigurnost i načela vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, niti su time apelanti stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na druga lica.
c)U odnosu na navode o dužini trajanja postupka Relevantna načela
40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
41. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
Period koji se uzima u obzir
42. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 8. decembra 2011. godine kao dana podnošenja tužbe pa do 6. juna 2019. godine kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je oko sedam i po godina.
Analiza dužine trajanja postupka
43. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o radnom sporu, odnosno da se radi o postupku koji je hitne prirode. Analizirajući složenost postupka u konkretnom slučaju, a imajući u vidu apelaciju i odgovore na apelaciju, te radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Ocjenjujući značaj postupka za apelante, Ustavni sud smatra da se radi o postupku značajnom za apelante jer se odlučivalo o radnopravnom statusu apelanata i novčanim potraživanjima iz radnog odnosa. Analizirajući ponašanje apelanata, Ustavni sud zapaža da su apelanti podnijeli tužbu Općinskom sudu u Sarajevu kao mjesno nenadležnom sudu, što je utjecalo na sam početak predmetnog parničnog postupka.
44. Analizirajući postupanje redovnih sudova u konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da su apelanti podnijeli tužbu Općinskom sudu u Sarajevu kao mjesno nenadležnom sudu, te da se Općinski sud u Sarajevu rješenjem od 13. januara 2012. godine proglasio mjesno nenadležnim i predmet dostavio Općinskom sudu na postupanje kao mjesno nadležnom sudu. Prvostepeni postupak pred Općinskim sudom je trajao oko pet godina i 11 mjeseci, računajući od dana kada se Općinski sud u Sarajevu proglasio nenadležnim. Zatim, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao oko sedam mjeseci (računajući od dana dostavljanja spisa), a revizioni postupak pred Vrhovnim sudom oko devet mjeseci (računajući od donošenja drugostepene odluke). Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Sumirajući sve navedeno, tj. cijeneći trajanje postupka u cjelini, te uzimajući u obzir da se radi o parnici proistekloj iz radnog odnosa, koja je prema zakonu određena kao hitan postupak, te uvažavajući početni kratki zastoj zbog podnošenja tužbe mjesno nenadležnom sudu koji nije značajnije doprinio dužini trajanja postupka, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi Općinski sud, kojem je trebalo oko pet godina i 11 mjeseci da donese prvostepenu odluku. Pri tome, Općinski sud nije dao objašnjenje u vezi s apelacionim navodima o dužini trajanja predmetnog postupka.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava apelanata na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
46. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
47. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantima treba isplatiti iznos od po 500,00 KM.
48. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
49. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su apelanti istaknuli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelanata na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak koji je po zakonu hitne prirode trajao oko sedam i po godina, za što najveću odgovornost snosi Općinski sud koji za navedeno nije dao nikakve razloge.
51. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio osporenu odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOR-a na konkretan slučaj, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
52. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.
53. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević