Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-620/21 (J. H.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-620/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-620/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Jasmina Halkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jasmina Halkić protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 Rs 055230 20 Rev 2 od 5. novembra 2020. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmina Halkić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bihaća, podnijela je 22. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu. Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 055230 20 Rev 2 od 5. novembra 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Rs 055230 18 Rs 2 od 21. avgusta 2019. godine (vrijednost predmetna spora 57.756,54 KM) usvojen je tužbeni zahtjev apelantkinje da se ponište odluke prvotuženog (Javno preduzeće „Elektroprivreda BiH“ d.d Sarajevo, podružnica „Elektrodistribucija“ Bihać) o prestanku ugovora o radu od 9. septembra 2013. godine i o zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa od 30. septembra 2013. godine, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se obaveže prvotužena da apelantkinju vrati na radno mjesto na kojem je radila do donošenja odluke o prestanku ugovora o radu od 9. septembra 2013. godine. Obavezana je prvotužena da apelantkinji na ime naknade štete zbog neisplaćenih plata koje bi ostvarila da je radila za period naznačen izrekom prvostepene presude isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, sve kako je navedeno u izreci prvostepene presude, te da za apelantkinju, na osnovu mjesečnih iznosa plata, izvrši obračun i uplatu dužnih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u određenom novčanom iznosu, na način preciziran izrekom prvostepene presude. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se obaveže prvotužena da joj na ime naknade štete zbog neisplaćenih plata koje bi ostvarila da je radila za period naznačen izrekom prvostepene presude isplati iznos od 23.889,14 KM, te je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se obaveže drugotuženi (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar) da joj, na ime naknade štete zbog neisplaćenih toplih obroka, neisplaćene naknade za prevoz na posao i sa posla i neisplaćenih regresa za godišnje odmore, koje bi ostvarila da je radila za period preciziran izrekom predmetne presude, isplati iznose od 6.540,64 KM (naknada za topli obrok), 937,98 KM (naknada za prevoz) i 1.814,00 KM (regres), sve sa zakonskom zateznom kamatom, kako je navedeno u izreci prvostepene presude. Utvrđeno je da je tužba u odnosu na trećetuženu (Javna ustanova „Služba za zapošljavanje Unsko-sanskog kantona“ Bihać) povučena, te je obavezana apelantkinja da prvotuženom i trećetuženoj naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. Odlučujući o žalbi apelantkinje i prvotuženog izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 21. avgusta 2019. godine, Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 17 0 Rs 055230 19 Rsž 3 od 10. januara 2020. godine žalbu apelantkinje odbio kao neosnovanu (u dijelu kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa na ime naknade štete za neisplaćene plate u iznosu od 23.889,14 KM, topli obrok u iznosu od 6.540,64 KM, prevoz u iznosu od 937,98 KM i regres u iznosu od 1.814,00 KM), dok je žalbu prvotuženog djelimično uvažio na način da je obavezao prvotuženog da apelantkinji na ime naknade plate za mjesec april 2015. godine isplati iznos od 1.216,32 KM, umjesto iznosa od 2.423,17 KM, a u preostalom dijelu je žalbu prvotuženog odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

4. Odlučujući o reviziji apelantkinje izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 10. januara 2020. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 17 0 Rs 055230 20 Rev 2 od 5. novembra 2020. godine predmetnu reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 247. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da će nedopuštenu reviziju odbaciti revizijski sud rješenjem ako to, u granicama svojih ovlašćenja, nije učinio prvostepeni sud, dok je stavom (2) istog člana propisano da revizija nije dopuštena, između ostalog, ako nije izjavljena putem punomoćnika iz člana 301b. ZPP. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 301b. stav (1) ZPP propisano da stranka može podnijeti reviziju putem punomoćnika koji je advokat, a stavom (2) istog člana je propisano da izuzetno od stava (1) ovog člana, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit. Vrhovni sud je ukazao da apelantkinja nije uz reviziju priložila dokaz da ima položen pravosudni ispit, pa je dopisom upućenim apelantkinji 16. oktobra 2020. godine od nje zatražio da tom sudu dostavi dokaz da li ima položen pravosudni ispit, te da je apelantkinja tom sudu dostavila podnesak od 21. oktobra 2020. godine, zaprimljen 26.10.2020. godine, uz koji nije priložila dokaz o položenom pravosudnom ispitu, navodeći u podnesku da zbog toga ne može snositi nikakve negativne posljedice. Vrhovni sud je zaključio da, budući da je reviziju izjavila osoba koja nije imala ovlašćenje za podnošenje revizije u tom postupku, u smislu odredbi člana 247. stav (2) ZPP, takva revizija nije dopuštena.

Apelacioni navodi

5. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) uključujući i suđenje u razumnom roku i pravo na pristup sudu, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelantkinja je navela da joj je povrijeđeno i pravo na nepristrasan i nezavisan sud, pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, pravo na raspravljanje, te sloboda misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i sloboda izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Takođe, Ustavni sud podsjeća da pravo na donošenje odluke u razumnom roku predstavlja samo jedan od aspekata prava na pravično suđenje koji garantuje apelantima da, i bez ispunjavanja ostalih uslova neophodnih za dopustivost apelacije u smislu člana 18. Pravila Ustavnog suda (meritorna odluka, rok, iscrpljivanje pravnih lijekova i dr.), mogu podnijeti apelaciju u toku trajanja postupka pred redovnim sudovima. Smisao ove odredbe je omogućavanje Ustavnom sudu da razmatra apelaciju samo u pogledu dužine postupka kako bi svojom odlukom omogućio apelantima da u razumnim rokovima dođu do konačne odluke što je osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Stoga bi, u situaciji kad sami apelanti ne postupe po nalogu suda ili ne koriste pravni lijek u zakonskom roku i time izgube mogućnost da dođu do konačne odluke u predmetnom postupku bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje i pored činjenice da apelanti zbog neiscrpljivanja pravnog lijeka neće ispuniti prvi i osnovni uslov dopustivosti, a to je konačna odluka. Takvim postupanjem Ustavni sud bi ovaj aspekt prava na pravično suđenje sveo na puki formalizam odnosno obezvrijedio značaj mehanizma koji omogućava Ustavnom sudu da u toku trajanja postupka reaguje, odnosno naloži redovnim sudovima da donesu odluku. Suprotno tumačenje garancija koje pruža ovaj član dovelo bi do toga da bi redovni sudovi imali čitav niz sudskih postupaka u kojim apelanti uopšte ne žele ishoditi konačnu odluku ali će, zbog mogućnosti koje pruža pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pokretati i istrajavati na vođenju ovakvih postupaka s nadom da će zbog eventualnog kršenja ovog prava moći dobiti naknadu nematerijalne štete shodno članu 74. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2930/18 od 19. februara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja propustila da postupi u skladu sa odredbama člana 237. stav (1) u vezi sa članom 301b. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), zbog čega je njena revizija odbačena. Naime, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku drugostepenom presudom odbijena žalba apelantkinje izjavljena protiv presude Općinskog suda u dijelu kojim je Općinski sud odbio tužbeni zahtjev apelantkinje za isplatu određenog novčanog iznosa na ime naknade štete za neisplaćene plate, topli obrok, prijevoz i regres u ukupnom iznosu koji prelazi imovinski cenzus propisan odredbama člana 237. stav (2) ZPP. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, dakle, apelantkinja, shodno navedenim zakonskim odredbama imala mogućnost i bila u obavezi da, u smislu iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, protiv drugostepene presude izjavi reviziju, te da je predmetna revizija apelantkinje odbačena zato što je u konkretnom slučaju reviziju izjavila osoba koja nije imala ovlašćenje za podnošenje iste. Ustavni sud ukazuje da je, dakle, revizija apelantkinje odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da apelantkinja nije postupila u skladu sa navedenim zakonskim odredbama, čime je propustila da iscrpi djelotvorne pravne lijekove (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2930/18 od 19. februara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već zaključio da zakonskim ograničenjem propisanim odredbom člana 247. stav (2) ZPP-a nije dovedeno u pitanje pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, broj AP-382/17 od 10. maja 2017. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-620/21 (J. H.) | Sudska praksa | Aktio