Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3151/19 (M. B. i M. B.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Služnost
  • Dosjelost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3151/19

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3151/19, rješavajući apelaciju Mesuda Begunića i Mirsada Begunića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mesuda Begunića i Mirsada Begunića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 44 0 P 024419 18 Gž 2 od 14. augusta 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mesud Begunić i Mirsad Begunić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant ili zajedno apelanti) iz Žepča, koje zastupa Admir Hadžić, advokat iz Advokatskog društva „Petrušić & CO“ d.o.o. Zenica, podnijeli su 1. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 44 0 P 024419 18 Rev od 13. maja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 44 0 P 024419 18 Gž 2 od 14. augusta 2018. godine.

2. Apelanti su u podnesku od 22. septembra 2020. godine predložili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se „odlaže provođenje izvršnih radnji u predmetu Općinskog suda u Žepču broj 44 0 1 028382 18 I“ do donošenja meritorne odluke Ustavnog suda o apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 5036/18 od 11. oktobra 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli 4. septembra 2018. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 44 0 P 024419 18 Gž 2 od 14. augusta 2018. godine, jer su apelanti protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji (prema podacima kojim je raspolagao Ustavni sud) nije bila donesena konačna odluka.

4. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3151/19 od 14. oktobra 2020. godine odbijen je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužitelja Halila Brzine, Hasana Brzine, Mehmeda Brzine i Zijada Brzine (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 29. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

6. Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelji su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 2. do 12. oktobra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Tužitelji su 9. septembra 2016. godine podnijeli tužbu protiv apelanata radi utvrđivanja stvarnog prava služnosti puta.

9. Presudom Općinskog suda broj 44 0 P 024419 16 P od 18. juna 2018. godine u cijelosti je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da su dosjelošću stekli pravo stvarne služnosti „pješačkog i kolskog prolaza putem“ preko nekretnina apelanata u površinama označenim u izreci presude (u daljnjem tekstu: nekretnine apelanata) u korist povlasne nekretnine, pobliže označene kao u izreci presude, kao vlasništvo i posjed tužitelja u obimu od po 1/4 (u daljnjem tekstu: povlasna nekretnina tužitelja), sve u površinama i prema skici lica mjesta koju je izradio vještak Fuad Kukić 4. januara 2018. godine i 9. aprila 2018. godine, pa su apelanti dužni trpjeti da se na osnovu ove presude izvrši upis prava služnosti u zemljišnoknjižnoj evidenciji Općinskog suda i katastarskoj evidenciji Općine Žepče. Istom presudom u cijelosti je odbijen kao neosnovan i eventualni tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se ustanovi pravo stvarne služnosti „pješačkog i kolskog prolaza“ putem preko nekretnina apelanata u korist povlasne nekretnine tužitelja, pa su apelanti dužni trpjeti da se na osnovu ove presude izvrši upis prava služnosti u korist tužitelja u zemljišnoknjižnoj evidenciji Općinskog suda i katastarskoj evidenciji Općine Žepče. Istom presudom tužiteljima je naloženo da apelantima na ime troškova parničnog postupka isplate novčani iznos kao u izreci presude.

10. U obrazloženju presude Općinski sud je, ocjenjujući provedene dokaze koje je pobrojao i čiji sadržaj je prezentirao u obrazloženju presude (str. od 6 do 18) utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer tužitelji još od 2012. godine ne koriste predmetne nekretnine „za prolazak do svojih nekretnina, odnosno ne vrše pravo služnosti, te je isto zastarjelo u smislu odredaba čl. 269. i

274. Zakona o stvarnim pravima“ (u daljnjem tekstu: ZSP). Nadalje, u vezi sa eventualnim tužbenim zahtjevom, sud je istakao da su tužitelji u konkretnoj pravnoj stvari tražili utvrđivanje nužnog prolaza preko nekretnina apelanata, te je ukazao na sadržaj odredaba čl. 232. i 205. ZSP. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da se nužna služnost puta (nužni prolaz) preko zemljišta jednog vlasnika u korist zemljišta drugog vlasnika može ustanoviti odlukom suda samo ako vlasnik povlasne nekretnine svoje zemljište ne može koristiti bez ustanovljavanja služnosti. U konkretnoj pravnoj stvari Općinski sud je, ocjenjujući nalaz vještaka geodetske struke, utvrdio da bi trasa puta za koju tužitelji traže ustanovljavanje prava služnosti prolazila neposredno pored ulaznih vrata drugoapelanta, uz samo stepenište njegove kuće i ispod prozora njegove spavaće sobe. S tim u vezi je ukazao da je sud prilikom konstituiranja služnosti kolskog prolaza dužan, pored procjene materijalne štete poslužnog dobra, uzeti u obzir i druga ograničenja vlasnika poslužnog dobra, kao što su nesmetano stanovanje, mir i druga lična prava vlasnika i članova njegovog domaćinstva. Dakle, nužna služnost se, po ocjeni ovog suda, ne može u pravilu konstituirati preko ograđenih kućnih dvorišta, a da je „izuzetak dozvoljen samo ako se drugim pravcem nikako ili bez nesrazmjerno velikih troškova ne može prići povlasnom dobru“. U konkretnom slučaju Općinski sud je, prioritetno ocjenjujući nalaz vještaka geodetske struke, pri tome imajući u vidu sadašnju trasu kojom tužitelji dolaze do svojih parcela, kako to proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, utvrdio da se „nužna služnost može konstituirati samo pod uvjetom da to nije moguće postići drugim pravcem, kao što je to moguće u konkretnom slučaju“. Također je ukazao da se načelo restrikcije služnosti naročito odnosi na služnosti prolaza preko dvorišta, jer se njome ograničavaju lične vrijednosti kao što su porodični mir u domu vlasnika poslužnog dobra, bez obzira na to da li ovaj trpi kakvu materijalnu štetu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je i eventualni tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, primjenom člana

232. ZSP, ocijenivši prvo da se nužna služnost može konstituirati „samo pod uvjetom da to nije moguće postići drugim pravcem, kao što je to moguće u konkretnom slučaju“. Nadalje je ukazano da se načelo restrikcije služnosti naročito odnosi na služnosti prolaza preko dvorišta „jer se njome ograničavaju lične vrijednosti kao što su porodični mir u domu vlasnika poslužnog dobra, bez obzira da li ovaj trpi kakvu materijalnu štetu, uvjeti za nužni prolaz - da nema druge odgovarajuće putne veze i da korist koju ostvarivanjem tog prolaza pribavlja tužilac nadmašuje štetu koja konstituiranjem tog prolaza trpi tuženi [u konkretnom slučaju apelanti], a koji u konkretnom slučaju, po ocjeni suda, nisu ispunjeni“. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odbio i eventualni tužbeni zahtjev.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 44 0 P 024419 18 Gž 2 od 14. augusta 2018. godine žalba tužitelja je djelimično uvažena i pobijana presuda preinačena u dijelu kojim je odlučeno o eventualnom tužbenom zahtjevu tako da je on usvojen, te je ustanovljeno pravo stvarne služnosti pješačkog i kolskog prolaza putem u korist povlasne nekretnine tužitelja preko dijela poslužne parcele apelanata. Stoga, apelantima je naloženo da su dužni trpjeti da se na osnovu ove presude izvrši upis prava služnosti u zemljišnoknjižnoj evidenciji Općinskog suda i katastarskoj evidenciji Općine Žepče. U preostalom dijelu žalba tužitelja je odbijena i potvrđena presuda prvostepenog suda.

12. Kantonalni sud je naveo da je konstituiranje prava stvarne služnosti pješačkog i kolskog prolaza putem dozvoljeno samo izuzetno, i to kada se povlasno dobro na drugi način ili bez nesrazmjernih troškova ne može koristiti. U vezi s tim je istaknuto da se konstituiranje ove vrste služnosti preko ekonomskog dvorišta i kućnog placa pribjegava jedino kada se ova služnost ni na koji drugi način i bez nesrazmjerno velikih troškova ne može ostvariti. Istaknuto je da se nužna služnost može konstituirati samo pod uvjetom da to nije moguće postići drugim pravcem, kao što je to u konkretnom slučaju. Prema tome, imajući u vidu sadržaj spisa predmeta i svih provedenih dokaza, posebno ocjenjujući nalaz i mišljenja vještaka geodetske struke i njegov iskaz dat na glavnoj raspravi, održanoj 9. aprila 2018. godine, Kantonalni sud je ocijenio da iz provedenih dokaza „proizlazi da tužitelji nemaju pristup sa nekog drugog javnog puta do svoje nekretnine koje činjenice potvrđuje i postojanje sporazuma zaključenog između parničnih stranaka 2006. godine o zajedničkom korištenju parcela [pobliže označenih kao u obrazloženju presude], u naravi put“. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da bi korist otvaranja nužnog prolaza za vlasnike povlasne nekretnine (tužitelje) bila veća od štete koju bi vlasnici poslužne nekretnine (apelanti) trpjeli otvaranjem nužnog prolaza. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je primjenom čl. 226, 227, 230, 232. i 233. ZSP usvojio eventualni tužbeni zahtjev tužitelja. Da tužitelji nemaju drugi put do svojih nekretnina, po ocjeni ovog suda, ukazuje i stanje spisa predmeta iz kojeg proizlazi da postojeći put koriste privremeno do rješavanja predmetnog spora.

13. U preostalom dijelu žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je zaključio da tužitelji dosjelošću nisu stekli pravo služnosti puta preko poslužnih parcela apelanata, shodno odredbi člana 210. ZSP, jer nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje prava služnosti, a to je prvenstveno „savjestan posjed“. Dakle, po ocjeni tog suda, posjed mora imati odgovarajuću kakvoću, a odlučan je i način izvršavanja sadržaja služnosti i da posjed mora biti pošten i istinit. Pošten posjed je ako se posjednik nije znao, niti je morao znati da mu ne pripada pravo da izvršava služnost. Naime, navedene parcele apelanata, po ocjeni ovog suda, nikada nisu bile u sastavu parcela tužitelja, odnosno one su uvijek bile u posjedu apelanata i njihovih pravnih prednika, a što se moglo utvrditi uvidom u katastarske evidencije, pa su tužitelji mogli znati da se u konkretnom slučaju pravo prolaza spornim putem vrši do opoziva. Osim navedenog, Kantonalni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji element dobre vjere na strani tužitelja, da su tužitelji potpisivanjem prijavnog lista iz 2006. godine znali da ne mogu konstituirati služnost dosjelošću na nekretninama apelanata, jer za to nisu bili ispunjeni uvjeti i jer su ovaj prijavni list potpisali uz konstataciju da put zajednički koriste „Begunići i Brzine“. Na osnovu svega izloženog, odlučeno je kao u izreci na osnovu člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 44 0 P 024419 18 Rev od 13. maja 2019. godine revizija apelanata je odbačena sa obrazloženjem da nisu ispunjeni uvjeti za dopustivost revizije iz člana

237. ZPP.

15. Iz činjenica predmeta, nadalje, proizlazi da je Općinski sud, postupajući po prijedlogu tužitelja kao tražilaca izvršenja, 7. juna 2019. godine donio Rješenje o izvršenju broj 44 0 I 028382 18 I presude Kantonalnog suda od 14. augusta 2018. godine, da je rješenjem od 15. maja 2020. godine odbijen kao neosnovan prigovor apelanata izjavljen protiv rješenja o izvršenju, te da je rješenjem Kantonalnog suda od 25. juna 2020. godine odbijena kao neosnovana žalba apelanata i potvrđeno prvostepeno rješenje.

16. Općinski sud je 10. septembra 2020. godine donio zaključak, precizirani broj, kojim je apelantima naloženo da u roku od osam dana od prijema zaključka postupe po rješenju o izvršenju, a ukoliko to ne učine, sud će im izreći novčanu kaznu u smislu člana 17. stav 4. Zakona o izvršnom postupku.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

18. U vezi s tim su prezentirali hronologiju postupanja redovnih sudova u predmetnom parničnom postupku, ukazujući da je osporena presuda utemeljena na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelanti tvrde da tužbeni zahtjev tužitelja nije zasnovan na nalazu vještaka geodetske struke, da je osporena odluka rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava i da kao takva nije provodiva u katastarskim i zemljišnim knjigama. Također, navode da je sud tužbeni zahtjev tužitelja „samoinicijativno“ korigirao u korist tužitelja.

19. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere, apelanti navode da traže da se odgodi provođenje izvršnih radnji u predmetu Općinskog suda u Žepču broj 44 0 1 028382 18 I do donošenja meritorne odluke o apelaciji.

b)Odgovor na apelaciju

20. Kantonalni sud navode apelanata smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije. Smatra da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji.

21. Općinski sud, također, navode apelanata smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.

22. Tužitelji navode da je Kantonalni sud odlučivao u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, pa predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine FBiH“ br 66/13 i 100/13 ) glasi:

Stvarne služnosti a)Opće odredbe Član 226.

Pojam (1) Stvarna služnost je ograničeno stvarno pravo vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje u pogledu svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti.

(2) Stvarna služnost vrši se na način kojim se najmanje opterećuje poslužna nekretnina.

(3) Jedna nekretnina može biti opterećena sa više služnosti. Ukoliko je nekretnina opterećena sa više služnosti njihov prvenstveni red se utvrđuje po vremenu podnošenja zahtjeva za upis u zemljišne knjige.

Član 227.

Povlasna i poslužna nekretnina (1) Stvarna služnost može postojati i u korist nekretnina koje su javna dobra u općoj ili u javnoj upotrebi, ako se tome ne protivi njihova namjena.

(2) Stvarna služnost osnovana u korist neke nekretnine kao povlasne ne može se razdvojiti od te nekretnine, te je njezin pripadak, prenosiv samo zajedno s tom nekretninom.

(3) Kad je povlasna nekretnina u vlasništvu više suvlasnika ili zajedničkih vlasnika, svaki od njih ima jednako pravo izvršavanja stvarnih služnosti u korist povlasne nekretnine.

(4) Kad je poslužna nekretnina u vlasništvu više suvlasnika ili zajedničkih vlasnika, svaki od njih mora trpjeti da se ovlaštenik služnosti koja tereti njihovu nekretninu njome služi na način na koji ga ovlaštava ta služnost, odnosno svaki mora propuštati radnje u pogledu poslužne nekretnine koje bi bile suprotne tuđem pravu stvarne služnosti.

(5) Što je određeno za vlasnika povlasne nekretnine, na odgovarajući način važi i za nosioca prava građenja, ako nije nešto drugačije određeno, niti proizlazi iz naravi toga prava.

Član 230.

Osnivanje stvarne služnosti (1) Stvarna služnost zasniva se pravnim poslom, odlukom suda ili drugog nadležnog organa i dosjelošću.

(2) Stvarna služnost osnovana pravnim poslom stiče se upisom u zemljišne knjige.

(3) Osoba koja stvarnu služnost na nekretnini stekne na osnovu pravosnažne odluke suda ili drugog nadležnog organa ovlaštena je da traži upis svog prava služnosti u zemljišne knjige.

(4) Pravo služnosti stečeno u skladu sa stavom 3. ovog člana ne može se suprotstaviti pravu savjesne osobe koja je, postupajući sa povjerenjem u zemljišne knjige, upisala svoje pravo prije nego što je bio zatražen upis prava služnosti stečenog na osnovu sudske odluke ili odluke drugog nadležnog organa.

Član 232.

Služnosti puta (1) Vlasnik povlasne nekretnine koji ima pravo staze preko tuđe nekretnine ovlašten je time hodati tom stazom; ima li pravo progoniti stoku, ovlašten je time i služiti se kolicima i biciklom; a ima li pravo kolnika, ovlašten je voziti se po poslužnoj nekretnini jednom ili više zaprega, motornim vozilom. Na isti način imalac služnosti je ovlašten k sebi puštati druge osobe.

(2) Pravo hodati stazom preko tuđe nekretnine uključuje i služenje invalidskim kolicima i kolicima za djecu. Pravo hodati stazom ne obuhvaća ovlast jahati niti voziti se biciklom; pravo progoniti stoku ne obuhvaća ovlast vući teške terete preko poslužnoga zemljišta; pravo voziti se po poslužnoj nekretnini ne obuhvaća pravo tuda goniti nevezanu stoku.

(3) Prostor za izvršavanje na poslužnoj nekretnini prava ići stazom, progoniti stoku i prava kolnika treba biti toliki koliko je nužno da bi ih se izvršavalo, s obzirom na mjesne prilike. Ako bi putevi i staze postali neupotrebljivi zbog poplave, odrona, klizišta ili kojeg drugog slučaja, mora se do uspostave prijašnjega stanja odrediti novi prostor, ako nadležni organi vlasti ne poduzmu odmah potrebne mjere.

Član 233.

Nužni prolaz (1) Nužni prolaz je služnost puta koju je osnovao sud na zahtjev vlasnika nekretnine do koje nema nikakve ili nema prikladne putne veze s javnim putom uz uvjet da je korist od otvaranja nužnog prolaza za vlasnika povlasne nekretnine veća od štete koju otvaranjem nužnog prolaza trpi vlasnik poslužne nekretnine.

(2) Na nužni se prolaz primjenjuju pravila koja vrijede za služnosti puta, ako u pogledu nužnoga prolaza nije nešto posebno propisano.

24. U Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. [...] VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 5036/18 od 11. oktobra 2018. godine odbačena kao preuranjena apelacija koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda broj 44 0 P 024419 18 Gž 2 od 14. augusta 2018. godine s obzirom na to da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom revizije apelanata. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 44 0 P 024419 18 Rev od 13. maja 2019. godine odbačena kao nedopuštena (koje su apelanti primili 29. jula 2019. godine).

28. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 44 0 P 024419 18 Gž 2 od 14. augusta 2018. godine koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu.

29. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 5036/18 koja je odbačena kao preuranjena (dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da su apelanti 17. augusta 2018. godine primili osporenu Presudu Kantonalnog suda broj 44 0 P 024419 18 Gž 2 od 14. augusta 2018. godine, a da je apelacija broj AP 5036/18 podnesena 4. septembra 2018. godine, proizlazi da je podnesena blagovremeno, odnosno u roku od 60 dana od prijema navedene presude Kantonalnog suda, a što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

30. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

VII.Meritum

31. Apelanti osporavaju Presudu Kantonalnog suda tvrdeći da su im tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

34. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom slučaju postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje prava stvarne služnosti puta u korist tužitelja a preko nekretnina apelanata, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelanti protive uspostavljanju prava služnosti prolaza putem preko njihovih nekretnina. Glavni argument koji su pri tome naveli se odnosio na njihove navode da je pravo služnosti prolaza preko njihovih nekretnina uspostavljeno na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i uz proizvoljnu primjenu materijalnog prava.

36. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

38. Ustavni sud zapaža da je presudom Kantonalnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, utvrđeno da je tužbeni zahtjev tužitelja djelimično osnovan, tj. da je prvostepena presuda preinačena u dijelu koji se odnosi na eventualni tužbeni zahtjev na način da je on usvojen, te da je ustanovljeno pravo stvarne služnosti pješačkog i kolskog prolaza putem u korist povlasne nekretnine tužitelja preko poslužne parcele apelanata. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud na temelju provedenih dokaza, prioritetno ocjenjujući nalaz vještaka geodetske struke i njegov iskaz dat na glavnoj raspravi, održanoj 9. aprila 2018. godine, iz kojeg proizlazi da tužitelji nemaju pristup do svoje nekretnine sa nekog drugog javnog puta, sporazuma zaključenog između parničnih stranaka 2006. godine o zajedničkom korištenju parcela, koje u naravi predstavljaju put, te uz ocjenu da bi korist otvaranja nužnog prolaza za vlasnike povlasne nekretnine (tužitelje) bila veća od štete koju bi vlasnici poslužne nekretnine (apelanti) trpjeli otvaranjem nužnog prolaza, primjenom odredaba čl. 226, 227, 230, 232. i 233. ZSP udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja. S tim u vezi, Kantonalni sud je, također, ukazao da je citiranim odredbama ZSP, između ostalog, regulirano „da je stvarna služnost ograničeno stvarno pravo vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina), da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje u pogledu svoje nekretnine koje bi, inače, imao pravo činiti, te da se ona vrši na način kojim se najmanje opterećuje poslužna nekretnina“. Također, citiranim odredbama zakona je regulirano da se „… stvarna služnost zasniva se pravnim poslom, odlukom suda ili drugog nadležnog organa.., te da je nužni prolaz služnost puta koju je osnovao sud na zahtjev vlasnika nekretnine do koje nema nikakve ili nema prikladne putne veze s javnim putom uz uvjet da je korist od otvaranja nužnog prolaza za vlasnika povlasne nekretnine veća od štete koju otvaranjem nužnog prolaza trpi vlasnik poslužne nekretnine“.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje da je u okolnostima predmetnog slučaja konstituiranje prava stvarne služnosti pješačkog i kolskog prolaza dozvoljeno izuzetno, jer tužitelji povlasno dobro na drugi način nisu mogli koristiti, odnosno jer se nužna služnost puta tužiteljima nije mogla konstituirati drugim pravcem, te jer je korist od otvaranja nužnog prolaza za vlasnika povlasne nekretnine (tužitelja) veća od štete koju otvaranjem nužnog prolaza trpe apelanti kao vlasnici poslužne nekretnine. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud za svoje odlučenje, suprotno navodima apelanata, dao dovoljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, citiranih odredaba ZSP, a data obrazloženja ne ostavljaju dojam bilo kakve proizvoljnosti kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i primjene materijalnog prava. Prema tome, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema uvjeta da, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Kantonalnog suda u osporenoj odluci.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na navode apelanata u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava.

Pravo na imovinu

41. U odnosu na povredu prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelanti ove navode, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje zašto je, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja i relevantnih odredaba ZSP, udovoljio eventualnom tužbenom zahtjevu tužitelja za konstituiranje prava stvarne služnosti pješačkog i kolskog prolaza preko nekretnina apelanata, a data obrazloženja ne ostavljaju dojam proizvoljnosti u segmentima na koje su apelanti ukazali.

43. Ustavni sud, također, smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da apelanti navode o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3151/19 (M. B. i M. B.) | Sudska praksa | Aktio