Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2825/19 (S. M.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ugovor o kupoprodaji
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2825/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-2825/19, rješavajući apelaciju Stanke Mijanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stanke Mijanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 047692 19 Rev od 7. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047692 13 P 2 od 29.
maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stanka Mijanović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Istočnog Sarajeva, koju zastupa Murisa Makarević, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 047692 19 Rev od 7. maja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 047692 13 P 2 od 29. maja 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 047692 13 P 2 od 29. maja 2018. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelantice koji je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji stana zaključen 26. aprila 2005. godine i ovjeren kod Općinskog suda pod brojem OV-1735/2005 od 27. aprila 2005. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) na osnovu kojeg je apelantica zastupana po punomoćniku I. S. po punomoći broj Ov br. 4924/2004 od 7. septembra 2004. godine, kao prodavač, prodala, a N. S. (u daljnjem tekstu: tužena) po punomoćniku R. C. po punomoći broj Ov br. 755/2005 od 4. marta 2005. godine, kao kupac, kupila stan bliže opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a na osnovu kojeg ugovora je tužena postala vlasnik predmetnog stana sa dijelom 1/1, pa da se prema tome briše upis prava vlasništva na predmetnom stanu na ime tužene sa dijelom 1/1 što je ista dužna priznati i trpjeti da se u navedenom zemljišnoknjižnom uredu na predmetnom stanu ponovo izvrši upis prava vlasništva apelantice sa dijelom 1/1, a na osnovu ove presude. Osim toga da se naloži zemljišno-knjižnom uredu da na osnovu ove presude izvrši brisanje prava vlasništva tužene na predmetnom stanu u dijelu 1/1 i umjesto tužene upiše apelanticu kao vlasnika sa dijelom 1/1 na predmetnom stanu, te da je tužena dužna da predmetni stan preda u posjed i slobodno raspolaganje slobodan od ljudi i stvari apelantici. Presudom je također naloženo apelantici da tuženoj naknadi troškove postupka u određenom iznosu.
3. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je apelantica posredstvom agencije "Pelak" prodala predmetni stan, te da je navedeni stan kupila tužena na osnovu zaključenog predmetnog ugovora. Dalje je naveo da je sporno da li je predmetni ugovor pravno valjan, te da li je isti mogao proizvesti pravno dejstvo. Zatim je ukazao na sadržaj člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te naveo koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi neki pravni posao bio valjan da ne bi potpadao pod sankciju iz člana 103. ZOO. Također je ukazao i na sadržaj čl. 26., 28., 67., 88. stav 1., 89. i 90. ZOO, te člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti i člana 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Nadalje, Općinski sud je naveo da je apelantica zaključila poseban ugovor sa agencijom "Pelak" u kojem jasno stoji da će sredstva u iznosu od 21.000,00 EUR-a apelantica deponovati kod navedene agencije, te da će navedena agencija apelantici svaki mjesec isplaćivati novčani iznos od 600,00 KM. Dalje je naveo da je na osnovu ovog ugovora agencija "Pelak" raspolagala sa stanom apelantice, te su apelantica i tužena potpisale punomoći koja ovlašćuju I. S., odnosno R. C. koji su u tom periodu radili u navedenoj agenciji da u njihovo ime zaključe predmetni ugovor iz čijeg sadržaja proizilazi da je apelantici u cijelosti isplaćen iznos kupoprodajne cijene. Općinski sud je naveo da smatra da je tužbeni zahtjev apelantice u cijelosti neosnovan. S tim u vezi je naveo da apelantica u svom iskazu više puta ponovila da je tužena samo podstanar u njenom stanu, te da svi potpisi na materijalnoj dokumentaciji uloženoj u spis liče na njene potpise, da bi nakon što su joj isti prezentovani potvrdila da su to njeni originalni potpisi. Također, apelantica je tvrdila i da je otkazala punomoć za zastupanje I. S. prilikom kupoprodaje predmetnog stana i da je taj otkaz punomoći poslala putem pošte. Općinski sud je naveo da ova činjenica u toku postupka nije dokazana, jer je I. S. u svom iskazu navela da nikada nije dobila nikakav podnesak kojim joj se otkazuje punomoć, te da je apelantica često dolazila u agenciju tako da joj ni na taj način nije saopšteno da joj je otkazana punomoć. Općinski sud je naveo da je službenim putem zatražio od Pošte Federacije Bosne i Hercegovine, te od Pošte Republike Srpske podatke da li je navedeni pismeni otkaz punomoći dostavljen putem njihovih službi, te da iz odgovora obje pošte proizilazi da se dokumentacija o pismenim pošiljkama čuva 18 mjeseci, te da iz tog razloga nisu u mogućnosti da udovolje zahtjevu suda. Općinski sud je naveo da smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan i jer je apelantica i nakon useljenja tužene u predmetni stan više puta dolazila, te da u tim posjetama nije nikada ni na koji način osporila tuženoj pravo vlasništva na predmetnom stanu niti je osporila da je primila kupoprodajnu cijenu u iznosu koji je naveden u predmetnom ugovoru. Također je naveo "ostalim provedenim dokazima kao što je ugovor zaključen između apelantice i agencije "Pelak" 8. septembra 2004. godine potvrđuje se da je ovim ugovorom apelantica zaključila ne ugovor o kupoprodaji nego ugovor o deponovanju oročenih sredstava u iznosu od 21.000 eura", te da je navedena agencija izvršavala svoje obaveze sve do pred kraj 2006. godine, a što je potvrđeno i uvidom u aneks ugovora kojim apelantica i agencija ugovaraju umjesto iznosa od 600,00 KM da se svaki mjesec isplaćuju iznos od 1.000,00 KM, te je samom opomenom za neplaćanje kamata apelantica potvrdila naprijed navedene činjenice. Dalje je naveo da apelantica putem vještačenja po vještaku grafološke struke pokušala dokazati da predmetni ugovor koji su preko svojih punomoćnika zaključile apelantice i tužena nije pravno valjan, jer potpisi na punomoći i u knjizi ovjera Općinskog suda nisu potpisi tužene. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je prihvatio nalaz vještaka, ali da ovaj dokaz nije posebno cijenio jer je vještaku dat samo mali broj nespornih potpisa obje parnične stranke, pa sama činjenica da je vještak u svom usmenom iskazu naveo da starija osoba koja se potpisuje u neprirodnom položaju za potpis nije potpisala određenu rubriku u knjizi za ovjeru potpisa ne dovodi u sumnju pravnu valjanost zaključenog ugovora. Također je naveo da se na ovu tvrdnju ne može pozivati apelantica nego eventualno tužena koja je u cilju osnaživanja do tada preduzetih radnji i već izražene volje davanjem punomoći R. C. da u njeno ime potpiše ugovor i volje koja je izražena plaćanjem kupoprodajne cijene u cijelosti, dala izjavu kod notara 31. maja 2011. godine kojom je ponovo potvrdila da su sve radnje koje je preduzeo punomoćnik zakonite. Općinski sud je istakao da zaključeni predmetni ugovor u cijelosti sadrži volju ugovornih strana, te kao takav je u cijelosti realizovan i od strane obje ugovorne strane, dakle ispunjen. Također je istakao da iz naprijed navedenog ne proizilazi da apelantica potražuje stan nego da potražuje novčana sredstva deponovana kod agencije "Pelak" na osnovu ugovora zaključenog 8. septembra 2004. godine, dok se tužena prema predmetnom stanu odnosi kao prema svom domu, a koji i danas koristi.
4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 047692 18 Gž 2 od 16. novembra 2018. godine žalba apelantice je uvažena i prvostepena presuda je preinačena tako što je utvrđeno da je ništav predmetni ugovor na osnovu kojeg je apelantica, zastupana po punomoćniku I. S. po punomoći od 7. septembra 2004. godine, kao prodavač, prodala, a tužena po punomoćniku C. R. po punomoći od 4. marta 2005. godine, kao kupac, kupila predmetni stan, a na osnovu kojeg ugovora je tužena postala vlasnik predmetnog stana sa dijelom1/1, pa se prema tome briše upis prava vlasništva na predmetnom stanu na ime tužene sa dijelom 1/1 što je ista dužna priznati i trpjeti da se u navedenom zemljišno-knjižnom uredu na predmetnom stanu ponovo izvrši upis prava vlasništva apelantice sa dijelom 1/1, a na osnovu ove presude. Presudom je dalje naloženo zemljišno-knjižnom uredu da na osnovu ove presude izvrši brisanje prava vlasništva tužene na predmetnom stanu u dijelu 1/1 i umjesto tužene na predmetnom stanu sa dijelom 1/1 upiše apelanticu kao vlasnika. Presudom je također tužena obavezana da predmetni stan preda u posjed i slobodno raspolaganje slobodan od ljudi i stvari apelantici, te je naloženo tuženoj da apelantici naknadi troškove spora u iznosu bliže označenom u izreci presude.
5. Kantonalni sud je naveo da su činjenice koje je prvostepeni sud pravilno utvrdio putem grafološkog vještačenja relevantne za ocjenu pravne valjanosti predmetnog ugovora, jer se u konkretnom slučaju radi o predmetnom ugovoru koji za predmet ima nekretnine, pa se kao materijalno pravo moraju imati u vidu odredbe iz člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti koji propisuje formu ugovora, kao i posljedicu njenog nedostatka, a to je ništavost zaključenog pravnog posla. Dalje je naveo da pitanje pravne valjanosti punomoći je stoga pitanje postojanja zakonom propisane forme, pa stoga žalba osnovano ukazuje da se naknadno datom izjavom ne može osnažiti predmetni ugovor i njegovi pravni učinci. Zatim je ukazao da prema odredbi člana 109. stav 1. ZOO na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresovana osoba zbog čega je pogrešna pravna argumentacija koju iznosi prvostepeni sud u obrazloženju presude. Kantonalni sud je naveo da smatra svrsishodnim naglasiti da je u prvostepenom postupku apelantica dokazala vještačenjem po vještaku grafološke struke da tužena nije potpisala punomoć i njenu ovjeru u knjizi ovjere ugovora Općinskog suda, ali nije utvrđena činjenica od koga potiču navedeni potpisi. Dalje je naveo da naknadno data izjava kojom se priznaje pravni učinci ugovora nema nikakav značaj u situaciji kada tužena nije dokazala da je punomoćnik potpisao ovaj ugovor. Zatim je naveo da posebno ukazuje i na član 107. ZOO-a kojim je regulisano da ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno ne nestane, te da iz ove odredbe proizlazi načelo o zabrani konvalidacije pravno ništavih ugovora. Također je ukazao da prema odredbi člana 46. Zakona o prometu nepokretnosti ispunjenjem se mogu konvalidirati samo ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni u pismenom obliku do dana stupanja na snagu ovog zakona, te da iz dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom je utvrđeno da apelantica nije primila kupoprodajnu cijenu, dakle da predmetni ugovor nije ispunjen.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 047692 19 Rev od 7. maja 2019. godine usvojena je revizija tužene i drugostepena presuda je preinačena tako što je odbijena žalba apelantice kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena. Presudom je dalje apelantica obavezana da tuženoj naknadi troškove revizijskog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.
7. Vrhovni sud je naveo da je u ovoj fazi postupka sporno da li je predmetni ugovor koji nije potpisan od strane tužene, nego trećeg lica koje se predstavljalo kao njen punomoćnik ništav u smislu člana 103. ZOO-a, te od kakvog je uticaja na njegovu valjanost činjenica da je tužena 31. maja 2011. godine dala izjavu notaru. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da, suprotno zaključku i pravnom shvatanju drugostepenog suda, smatra da je u takvim okolnostima navedeni ugovor pravno valjan i da nije ništav, jer je davanjem izjave tužene notaru o prihvatanju svih odredbi predmetnog ugovora i svih radnji punomoćnika koji je potpisao predmetni ugovor kao da ih je ona sama preduzela, došlo do konvalidacije takvog ugovora. Zatim je ukazao na odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, te naveo da pri donošenju odluke o valjanosti navedenog ugovora, u konkretnom slučaju, treba imati u vidu i sadržaj odredbe člana 67. stav 2. ZOO-a. Dalje je ukazao na sadržaj odredaba člana 88. stav 1., te čl. 90. i 107. ZOO-a. Vrhovni sud je ponovio da je tokom postupka utvrđeno da tužena nije potpisala predmetni ugovor nego osoba bez valjane punomoći što bi takav ugovor činilo ništavim, međutim, izuzetno u smislu člana 88. stav 1. i člana 107. stav 2. ZOO dopuštena je konvalidacija takvog ugovora uz ispunjenje dvije pretpostavke, a to su da je uzrok ništavosti manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti izvršen. S tim u vezi je naveo da su u konkretnim okolnostima ispunjene obje pretpostavke. Dalje je naveo da činjenica da ugovor na strani kupca nije potpisala tužena nego druga osoba, koja se predstavljala kao njen punomoćnik, je uzrok manjeg značaja, jer je tužena izjavom datoj notaru (a što je bilo nužno imajući u vidu odredbe čl. 67. stav 2. i 90. ZOO) prihvatila u cijelosti sve odredbe navedenog ugovora, kao i sve radnje koje je prilikom zaključenja ugovora preduzeo njen punomoćnik, u obimu kao da ih je ona sama preduzela. Zatim je naveo da je ispunjena i druga pretpostavka, jer je predmetni ugovor među strankama izvršen (predmetni stan je predat u posjed tužene, a kupoprodajna cijena predata je agenciji posredstvom koje je stan i prodat i sa kojom je apelantica imala zaključen ugovor o depozitu). Vrhovni sud je naveo da je u takvim okolnostima došlo do konvalidacije predmetnog ugovora, zbog čega isti po ocjeni ovog suda nije ništav kako je pogrešno zaključio drugostepeni sud.
8. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Vrhovnog suda, pogrešno utvrđeno činjenično stanje proizvoljnom ocjenom dokaza i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. S tim u vezi, navodi da u ovoj pravnoj stvari sud nije imao dovoljno dokaza na osnovu kojih bi odbio tužbeni zahtjev, te da sud uopće nije savjesno i brižljivo ocijenio dokaze niti je dao obrazloženje o istim dokazima, kao i da je provodio dokaze koji nisu u sklopu opredijeljenog tužbenog zahtjeva. Apelantica smatra da je neshvatljivo da sud smatra da je na strani apelanta i tužene postojala volja, jer je utvrđeno da tužena nije potpisala punomoć niti je ovjerila svoj potpis u knjizi ovjera za zaključenje ovog pravnog posla. Također, smatra da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti član 67. ZOO imajući u vidu član 9. Zakona o prometu nepokretnosti, te da je predmetni ugovor zaključen suprotno odredbama ZOO-a (čl. 84., 85., 87., 88. stav 1., 89., 90, 454. i 455.), te da iz toga proističe ništavost iz člana 103. ZOO. Apelantica navodi da su razlozi ništavosti takvi da se naknadnim radnjama ne mogu odobriti jer u momentu sačinjavanja ugovora neovlašteno lice je sačinilo ugovor u odnosu na kupca, te da je trebalo u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev. Pored navedenog, apelantica je istakla da ju je Vrhovni sud postupajući na ovakav način stavio u neravnopravan položaj, jer je dozvolio da naknadnom "kompetentnom" radnjom pretrpi materijalnu štetu koju ju je pričinila tužena, a i sam sud. Relevantni propisi
9. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11).
10. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
VI - FORMA UGOVORA
Neformalnost ugovora Član 67. stav (2) (2) Zahtev zakona da ugovor bude zaključen u određenoj formi važi i za sve kasnije izmene ili dopune ugovora.
Zaključenje ugovora od strane neovlašćenog lica Član 88. stav (1) (1) Ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegovog ovlašćenja obavezuje neovlašćeno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.
II - PUNOMOĆJE
Posebna forma punomoćja Član 90.
Forma propisana zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao važi i za punomoćje za zaključenje tog ugovora, odnosno za preduzimanje tog posla.
Naknadni nestanak uzroka ništavosti Član 107.
(1) Ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.
(2) Ali, ako je zabrana bila manjeg značaja, a ugovor je izvršen, ništavost se ne može isticati.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje, ocijenjeni dokazi i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je, suprotno navodima apelanta, Vrhovni sud koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, odnosno Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je apelantici bilo onemogućeno da učestvuje u postupku ravnopravno sa tuženom, da predlaže i dostavlja dokaze, da se očituje o dokazima suprotne strane odnosno da je u predmetnom postupku došlo do narušavanja principa ravnopravnosti stranaka u postupku. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević