Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2205/19 (Z. M.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2205/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-2205/19, rješavajući apelaciju Zlatomira Milića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zlatomir Milić protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 016574 17 U od 25. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zlatomir Milić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Dušan Tomić, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud) broj 03 0 U 016574 17 U od 25. marta 2019. godine. Apelant je, na traženje Ustavnog suda, dopunio apelaciju dostavljanjem određene dokumentacije.

Uvodne napomene

2. Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) je donijela odluku broj 483-1589-1/1 od 28. oktobra 1999. godine, kojom je (tačka 1. Odluke) potvrđeno da je apelant 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik nekretnina označenih kao precizirana k.č. iz preciziranog zk.ul. KO Repnik-Banovići (u daljnjem tekstu predmetne nekretnine). Tačkom 2. navedene Odluke određeno je da nosilac prava iz tačke 1. ove Odluke, njegovi nasljednici ili druga lica na koje je ovo pravo preneseno nakon 1. aprila 1992. godine, po osnovu zakona o nasljeđivanju ili pravnog posla saglasno volji učesnika, te uz prezentaciju ove odluke, mogu da stupe u posjed označenih nekretnina u roku od 60 dana od dana podnošenja zahtjeva za uvođenje u posjed, u skladu sa tačkom 5. ove Odluke.

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

3. Odlučujući u ponovnom postupku po apelantovom zahtjevu za izvršenje navedene Odluke CRPC-a od 14. aprila 2016. godine, Služba za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Banovići (u daljnjem tekstu: Služba) je donijela zaključak broj 08-31-940/17 od 27. februara 2017. godine kojim je (tačka 1. izreke) prekinut postupak kod tog organa u predmetnu izvršenja navedene odluke CRPC-a i određeno je da prekid tog postupka traje dok nadležni sud ne riješi pitanje vlasništva na predmetnoj nekretnini. Zaključkom je (tačka 2. izreke) određeno da se stranke upućuju da kod nadležnog suda pokrenu postupak rješavanja vlasničkih odnosa na predmetnoj nekretnini.

4. U obrazloženju zaključka je konstatovano da je, shodno članu 7. stav 3. Zakona o izvršenju odluka komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica („Službene novine FBiH“, br. 43/99, 51/00, 56/01, 27/02 i 24/03; u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju odluka CRPC-a) Služba pribavila potrebne informacije o licu koje je u zahtjevu navedeno kao izvršenik - Muradifu Mujkanoviću (u daljnjem tekstu: M.M.). Navedeno je da je Služba, radi utvrđivanja postojanja eventualnog pravnog temelja po kojem navedeni izvršenik koristi imovinu, uputila poziv M.M. da u prostorijama tog organa da izjavu i da dostavi sve eventualne dokaze koje posjeduje o korištenju i sticanju navedenih nekretnina. Dalje, konstatovano je da je M.M. 21. februara 2017. godine dao izjavu na zapisnik (sadržaj te izjave je prezentovan na strani 2 zaključka), te da je iz izjavu priložio i dokaze (takođe pobrojane na strani 2 zaključka, među kojima su, između ostalih, kopije ugovora preciziranih brojeva od 12. januara 1998. godine, kopija tužbe protiv apelanta i H.B. u predmetu precizirani broj, kopija sudskih dokaza o saslušanju M.M. u svojstvu svjedoka u postupku precizirani broj po tužbi apelanta protiv H.B. i kopija izvoda iz procjene vrijednosti stambenog objekta u vlasništvu M.M. od 26. marta 2013. godine). Služba je konstatovala da iz te izjave i dostavljene dokumentacije proizilazi da M.M. ima pravni interes na predmetnu imovinu jer Službi prezentovao važeće ugovore o kupoprodaji nekretnina zaključene 12. januara 1998.godine iz kojih se vidi, da je predmetne nekretnine navedene u odluci CRPC-a (stambenu kuću u izgradnji, izgrađenu na predmetnog parceli - kupio od H.B.) stekao pravnim poslom. S obzirom da je dakle utvrdila da lice označeno kao izvršenik – M.M. po određenom pravnom poslu koristi predmetnu nekretninu, to je shodno članu 7. stav 7. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, donijela zaključak o prekidu postupka dok nadležni sud ne riješi vlasničke odnose na predmetnoj nekretnini.

5. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog zaključka, koju je Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) odbilo rješenjem broj 12/01-1- 23-128/17 od 9. maja 2017. godine, uz obrazloženje da je prvostepena odluka pravilna i zakonita.

6. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koja je odbijena presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 016574 17 U od 25. marta 2019. godine.

7. Kantonalni sud je u obrazloženju odluke, između ostalog, ukazao da je odredbom člana 7. stav 7. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a propisano da u slučaju kada osoba ima pravni interes na predmetnu imovinu ili stan koji je stečen nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije, i kada može prezentirati važeći ugovor o zamjeni ili prenosu prava, nadležni organ uprave će, u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98) kojima se rješavaju prethodna pitanja, prekinuti postupak i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom u cilju odlučivanja o navodima.

8. Kantonalni sud je ukazao da su s obzirom na dokaze koje je u toku postupka po predmetnom zahtjevu dostavio M.M, organi uprave pravilno zaključili da M.M. ima pravni interes na predmetnu imovinu. U vezi s tim Kantonalni sud je posebno ukazao na nalaz stalnog sudskog vještaka arhitektonske struke (iz kojeg proizilazi da tržišna vrijednost sadašnjeg stambeno-poslovnog objekta sagrađenog na predmetnoj lokaciji iznosi 381.714,00 KM), te kupoprodajne ugovore iz 1998. godine. Navedeno je da je M.M. te ugovore zaključio sa H.B (na kojima su potpisi ugovarača ovjereni od strane Opštinskog suda u Banovićima), a da iz ugovora proizilazi da je M.M. od H.B kao prodavca jednim ugovorom kupio „stambenu kuću u izgradnji" veličine 56,7 m2, po cijeni od 7.000,00 KM, dok je drugim ugovorom kupilo plac površine 394 m2, po cijeni od 3.000,00 KM. Osim toga Kantonalni sud je istakao da je iz izvoda preciziranog posjedovnog lista od 8. januara 1998. godine za KO Repnik vidljivo da je kao posjednik predmetne parcele bila upisana H.B. tj. osoba koja je M.M. prodala to zemljište sa stambenim objektom u izgradnji sa dijelom 1/1. S tim u vezi, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni organ je pravilno postupio kada je prekinuo postupak po predmetnom zahtjevu. Ovo stoga što navodi M.M. i dokazi koje je dostavio u prvostepenom postupku, po mišljenju Kantonalnog suda, upućuju na to da je to lice predmetno zemljište i stambeni objekat u izgradnji na tom zemljištu, kupilo od H.B. na osnovu pisanih ugovora ovjerenih kod suda, a koje činjenice same po sebi, dovoljne da se ocijeni da M.M. spada u kategoriju lica iz člana 7. stav 7. Zakona o izvršenju CRPC-a. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni organ možda pogriješio u tome što je prvostepenim aktom stranke uputio da, povodom pitanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini pokrenu postupak pred nadležnim sudom, budući da iz dokumentacije u upravnim spisima proizilazi da su tim povodom, obje stranke već pokrenule sudske postupke (apelant protiv H.B. i A.B, a M.M. protiv apelanta i H.B.), zbog čega je takvo upućivanje možda bilo suvišno. Međutim, po mišljenju Kantonalnog suda, ovo upućivanje na pokretanje sudskih postupaka, čak i da je bilo nepotrebno, ne može se smatrati nedostatkom zbog kojeg bi bilo potrebno uvažiti tužbu, te poništiti ili izmijeniti osporeni i prvostepeni akt, budući da ni u tom slučaju apelant ne bi mogao postići svoj cilj, tj. vraćanje u posjed predmetnog zemljišta i stambenog objekta u izgradnji.

9. Kantonalni sud je konstatovao da iz činjenica predmeta proizilazi da apelant na predmetnom zemljištu nije završio izgradnju stambenog objekta, da se u isti nije uselio, niti je u istom stanovao, zbog čega se taj objekat ne može smatrati njegovim domom, i zbog čega se njegov zahtjev za vraćanje u posjed ne može tretirati kao zahtjev za povratak u svoj dom. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani navodi tužbe kojima se ukazuje da se nevraćanjem tog objekta, apelantu uskraćuje pravo na dom, ovo tim prije što apelant ni tokom upravnog postupka, ni u tužbi, nije predočio ili predložio bilo koji dokaz da je taj objekat bio njegov dom.

10. Takođe, Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na imovinu, i to ne samo, kako je naveo, zbog toga što u ovakvim situacijama i Zakon o izvršenju Odluka CRPC-a i Zakon o prestanku primjene zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, upućuju na prekid upravnog postupka do donošenja sudske odluke, nego i zbog toga što organi uprave ni po navedenim, ni po drugim zakonima, nisu ni nadležni da odlučuju o složenim pravnim pitanjima koja se tiču utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama. Kantonalni sud je ukazao da je ovo tim prije što je pitanje prava vlasništva u konkretnom slučaju složeno ne samo zbog mogućeg višestrukog prenosa prava vlasništva na predmetnim nekretninama (sa apelanta na H.B, a sa nje na M.M., nego i zbog toga što je M.M., prema njegovim navodima i dokazima u, spisu, nastavilo gradnju koju je započeo apelant i sagradilo objekat čija ukupna površina, a time i vrijednost, višestruko veća od veličine i vrijednosti objekta u momentu kupovine od H.B., zbog čega bi, u slučaju izvršenja predmetne odluke CRPC-a, moglo doći do ugrožavanja prava na imovinu M.M. Pored toga, Kantonalni sud je primjetio da se u predmetnoj odluci CRPC-a navedeno da se potvrđuje da je apelant bio savjestan posjednik nekretnina označenih kao precizirana k.č. U vezi sa tim, konstatovao je da izvršenje predmetne odluke CRPC-a, u dijelu u kojem se tražila predaja u posjed stambenog objekta sagrađenog na predmetnom građevinskom zemljištu, ne bi bilo zakonito ne samo iz razloga što se radi o objektu koji se razlikuje po veličini i stepenu izgrađenosti, nego i zbog toga što se u izvršnom postupku može tražiti izvršenje samo one činidbe koja je (jasno, određeno i izričito) navedena u izreci izvršne isprave, a u konkretnom slučaju u izreci odluke CRPC-a (pa čak ni u njenom obrazloženju) se ne pominje se nikakav (stambeni ili drugi) objekat ili građevina, nego zemljište označeno kao precizirana k.č.

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim apelant tvrdi da mu njegova imovina nije vraćena do podnošenja apelacije i da je „godinama žrtva lokalnih advokata, lokalne administracije u Banovićima i na kraju Kantonalnog suda u Tuzli.“

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na dom i imovinu, iz kojih proizilazi da se odnose isključivo na način na koji je u konkretnom slučaju primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

17. Dovodeći obrazloženje osporene odluke Kantonalnog suda sa odredbama relevantnih propisa na koje se taj sud pozvao u obrazloženju osporene odluke, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke Kantonalnog suda, sadrži jasne i konzistentne razloge te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na dom i pravo na imovinu bilo proizvoljno. Osim toga, apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na poštivanje doma ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava dom i na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2205/19 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio