Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-602/21 (J. I.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Revizija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-602/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-602/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Jadranka Ilinčić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jadranka Ilinčić protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 I 041820 20 Rev od 25. novembra 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Jadranka Ilinčić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Šamca, koju zastupa Živan Blagojević advokat iz Šamca, podnijela je 20. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 I 041820 20 Rev od 25. novembra 2020. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 I 041820 17 P od 21. decembra 2018. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljke (NLB Banka a.d. Banjaluka) da joj apelantkinja isplati ukupan iznos od 7.297,68 KM, te je odbijen i eventualni tužbeni zahtjev za isplatu, po osnovu sticanja bez osnova, ukupnog iznosa od 7.297,68 KM. Obavezana je tužiteljka da apelantkinji naknadi troškove postupka u iznosu od 1.263,60 KM.

3. Odlučujući o žalbi tužiteljke izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 21. decembra 2018. godine, Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 86 0 P 041820 20 Gž od 23. juna 2020. godine žalbu tužiteljke usvojio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu eventualnog tužbenog zahtjeva preinačio tako što je usvojio zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 7.297,68 KM, te je obavezao apelantkinju da tužiteljki naknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 700,00 KM.

4. Odlučujući o reviziji apelantkinje izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 23. juna 2020. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 86 0 I 041820 20 Rev od 25. novembra 2020. godine predmetnu reviziju odbacio kao nedopuštenu.

5. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM, dok je stavom (3) navedenog člana propisano da u slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava (2) tog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalno pravnog ili procesno pravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju drugostepenom presudom koja se pobija revizijom žalba tužiteljke usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je usvojen eventualni zahtjev za isplatu iznosa od 7.297,68 KM (pa taj iznos predstavlja pobijani dio pravosnažne presude), te kako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, revizija nije dozvoljena. Vrhovni sud je takođe naveo da je apelantkinja, pozivanjem na odredbe člana 237. stav (3) ZPP, zatražila da se revizija dozvoli, smatrajući da odluka o sporu zavisi od rješavanja materijalnopravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a kao sporno pravno pitanje označila je pitanje: „Da li se opšti zastarni rok od 10 godina propisan odredbom člana 371. Zakona o obligacionim odnosima ima primijeniti u onom slučaju u kojem je proteklo više od pet godina od dana dospjelosti najstarijeg eventualnog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja, pa do dana podnošenja prijedloga za izvršenje?“. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da takvi navodi revizije nisu dovoljni za dozvoljavanje i raspravljanje o inače nedozvoljenoj reviziji, te da ti navodi zapravo predstavljaju revizione razloge kojima se osporava konkretna drugostepena presuda zbog pogrešne primjene materijalnog prava i isti bi bili od značaja pod uslovom da je revizija u konkretnom slučaju dozvoljena. Vrhovni sud je zaključio da iz navedenog ne proizlazi da je predmetna revizija sastavljena u smislu odredbi člana 237. st. (3) i (4) ZPP, pa nisu ispunjeni uslovi za dozvoljenost revizije ni primjenom tih odredbi.

Apelacioni navodi

6. Apelantkinja smatra da joj je osporenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencije) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja ističe da je u konkretnom slučaju bilo od značaja da Vrhovni sud zauzme stav o tome da li se opšti zastarni rok ima primijeniti u slučaju kada je „proteklo više od pet godina od dana dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanja, pa do dana podnošenja prijedloga za izvršenje“, te od Ustavnog suda traži da ukine osporeno rješenje i predmet vrati Vrhovnom sudu, kao i da mu naloži „da po hitnom postupku donese novu odluku“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

8. Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.

9. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena kao nedozvoljena apelantkinjina revizija izjavljena protiv drugostepene presude, pa kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, dok apelantkinja predmetnom apelacijom nije osporila konačnu odluku donesenu u predmetnom postupku. Dakle, apelantkinja u konkretnom slučaju osporava odluku Vrhovnog suda kojom se odlučivalo samo o procesnim pitanjima tj. ispunjenosti formalnih zakonskih uslova za izjavljivanje revizije. Iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o „građanskim pravima ili obavezama“ apelantkinje u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku, a imajući u vidu da se u istom odlučivalo isključivo o procesnom pitanju, nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelantkinje iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantkinje o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-602/21 (J. I.) | Sudska praksa | Aktio