Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2299/19 (M. S.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2299/19
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2299/19, rješavajući apelacije Milenka Stojanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milenka Stojanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 K 019659 19 Kž 3 od 17. oktobra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milenko Stojanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Željko Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 27. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja krivičnog postupka koji je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 K 019659 19 Kž 3 od 17. oktobra 2019. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2299/19.
2. Apelant je 21. januara 2021. godine Ustavnom sudu podnio novu apelaciju kojom je osporio Presudu Okružnog suda broj 73 0 K 019659 19 Kž 3 od 17. oktobra 2019. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 280/20.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije istog apelanta kojima se osporava isti krivični postupak s aspekta njegove dužine trajanja i odluka koje su donesene u okviru tog postupka, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2299/19 i AP 280/20, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2299/19.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 8. oktobra 2020, odnosno 1. februara 2021. godine da dostave odgovor na apelacije.
5. Okružni sud, Osnovni sud i Okružno tužilaštvo su u periodu od 21. do 26. oktobra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju broj AP 2299/19. Osnovni sud i Okružno tužilaštvo su dostavili dopunu odgovora na apelaciju 28. januara 2020. godine.
6. Okružni sud i Okružno tužilaštvo su 16, odnosno 17. februara 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju broj AP 280/20. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku u odnosu na apelaciju broj AP 280/20.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Apelant je u svojstvu osumnjičenog ispitan 18. septembra 2013. godine.
9. Okružno tužilaštvo je pred Osnovnim sudom podiglo Optužnicu pod brojem T130 KT 001887013 od 21. maja 2014. godine protiv apelanta zbog krivičnog djela krađe iz člana 231. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i krivičnog djela teške krađe iz člana 232. stav 2. KZRS, a prema članu 42a. stav 4. KZRS učinjen je najteži oblik krivičnog djela, odnosno produženo krivično djelo teške krađe iz člana 232. stav 2. KZRS.
10. Osnovni sud je 13. juna 2014. godine potvrdio predmetnu optužnicu, nakon čega je optužnica dostavljena apelantu.
11. Rješenjem Osnovnog suda od 22. jula 2014. godine odbijeni su kao neosnovani apelantovi prethodni prigovori na optužnicu.
12. Ročište za izjašnjenje o krivici održano je 7. oktobra 2014. godine i na njemu se apelant izjasnio da nije kriv za krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret.
13. Ročište kojim je otvoren glavni pretres Osnovni sud je održao 27. maja 2015. godine.
14. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 K 019659 14 K od 14. septembra 2015. godine apelant je proglašen krivim da je na način bliže opisan u izreci učinio produženo krivično djelo teške krađe iz člana 232. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), za koje mu je sud izrekao uvjetnu osudu tako što mu je utvrdio novčanu kaznu u iznosu preciziranom u izreci presude i istovremeno odredio da se novčana kazna neće „izvršiti i naplatiti“ ukoliko apelant u vremenu od dvije godine ne učini novo krivično djelo. Istovremeno je apelant obavezan da ZP „Elektrokrajini“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: oštećeni) nadoknadi imovinsku štetu u iznosu preciziranom u izreci presude uz zakonske zatezne kamate, kao i da nadoknadi troškove postupka.
15. Protiv presude Osnovnog suda od 14. septembra 2015. godine žalbe su izjavili apelant i Okružno tužilaštvo, te je cjelokupan spis dostavljen Okružnom sudu radi odlučivanja o žalbi.
16. Rješenjem Okružnog suda broj 73 0 K 019659 16 Kž od 5. aprila 2016. godine uvažena je apelantova žalba, prvostepena presuda je ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
17. Presudom Osnovnog suda u broj 73 0 K 019659 16 K 2 od 17. oktobra 2018. godine, na osnovu člana 298. stav 1. tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), apelant je oslobođen optužbe da je na način bliže opisan u izreci presude učinio produženo krivično djelo teške krađe iz člana 232. stav 2. KZRS, a oštećeni je s imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu. Iz obrazloženja presude, između ostalog, proizlazi da je glavni pretres počeo iznova i pred novim sudijom, zbog čega su se svi dokazi ponovo izvodili, pa je tako u dokaznom postupku Osnovni sud saslušao ukupno četiri svjedoka, provedeno je vještačenje po vještaku elektrotehničke struke koji je i saslušan i izvršen je uvid i čitanje materijalne dokumentacije.
18. Protiv presude Osnovnog suda od 17. oktobra 2018. godine žalbu je izjavilo Okružno tužilaštvo, te je cjelokupan spis dostavljen Okružnom sudu radi odlučivanja po žalbi.
19. Rješenjem Okružnog suda broj 73 0 K 019659 19 Kž 2 od 11. aprila 2019. godine uvažena je žalba Okružnog tužilaštva, prvostepena presuda je ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
20. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 K 019659 19 K 3 od 5. juna 2019. godine apelant je proglašen krivim da je na način bliže opisan u izreci presude učinio produženo krivično djelo teške krađe iz člana 232. stav 2. KZRS za koje mu je sud izrekao uvjetnu osudu tako što mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 60 dana i istovremeno odredio da se kazna zatvora neće izvršiti ukoliko apelant u vremenu od jedne godine ne učini novo krivično djelo. Istovremeno je apelant obavezan da oštećenom nadoknadi štetu u iznosu preciziranom u izreci presude uz zakonske zatezne kamate, kao i da nadoknadi troškove postupka.
21. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je uz saglasnost stranaka i branioca u ponovljenom postupku prihvatio ranije iskaze tri svjedoka (D. Pa., D. H. i P. K.) koji su saslušani po prijedlogu optužbe, iskaz svjedoka D. Pe. koji je saslušan po prijedlogu odbrane, kao i dokaz suda – iskaz vještaka elektrotehničke struke, čiji je nalaz i mišljenje pročitan, a izvršen je i uvid i čitanje materijalne dokumentacije. Osnovni sud je naveo da je sve provedene dokaze, u smislu odredbe člana 295. stav 2. ZKPBiH, ocijenio pojedinačno, doveo ih u međusobnu vezu, pa ih ocijenio u ukupnosti. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je kao nesporno utvrdio da su prilikom kontrole mjernog mjesta potrošača – apelanta od strane ovlaštenih radnika oštećenog zatečene nepravilnosti u potrošnji električne energije, odnosno potrošnja električne energije koja nije bila evidentirana na mjernim mjestima potrošača. Osnovni sud je naveo da je u pogledu te činjenice prihvatio izjave svjedoka D. Pa. i D. Pe. jer su njihove izjave međusobno saglasne i u skladu s materijalnim dokazima sačinjenim na licu mjesta, a i sa zapisnikom o uviđaju lica mjesta, te budući da su svjedoci objektivno i uvjerljivo odgovarali na postavljena pitanja. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je iz izjave svjedoka D. H. (radnik oštećenog) utvrdio da je apelantu isporuka električne energije za poslovni dio objekta obustavljena prije utvrđivanja neovlaštene potrošnje zbog dugovanja prema oštećenom, a naveo je i da je izjava tog svjedoka u saglasnosti sa sporazumom o nagodbi između oštećenog i apelanta, sa računima za električnu energiju na ime apelanta i s dopisima oštećenog. Slijedom iznesenog, Osnovni sud je naveo da je činjenicu da je apelantu zbog duga obustavljena isporuka električne energije doveo u vezu s činjenicom da je kod apelanta utvrđena neovlaštena potrošnja, na osnovu čega je zaključio da je apelant vršio potrošnju električne energije tako što potrošnja nije bila registrirana na mjernom uređaju.
22. Osnovni sud je, dalje, naveo da je bilo potrebno utvrditi vremenski period u kojem je apelant vršio neovlaštenu potrošnju električne energije, kao i količinu utrošene električne energije, zbog čega je odredio izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku elektrotehničke struke Z. R. Međutim, Osnovni sud je zaključio da je vještak podatke koliko je električne energije apelant mogao potrošiti utvrdio proizvoljno tako što je, bez uporišta u materijalnim dokazima, sam odredio koji potrošači su se mogli nalaziti u stambenom i poslovnom objektu, odnosno Osnovni sud je utvrdio da vještak nije mogao tačno odrediti ni vrijeme, a ni stvarni iznos neovlašteno preuzete električne energije, zbog čega nije mogao prihvatiti nalaz i mišljenje. S obzirom na izneseno, Osnovni sud je naveo da je količinu utrošene električne energije i iznos pribavljene protivpravne imovinske koristi utvrdio na osnovu obračuna oštećenog. Osnovni sud je naveo da je taj obračun u potpunosti prihvatio jer je urađen uz primjenu stručnih metoda i od strane privrednog društva kojem je zakonom dato ovlaštenje da radi takvu vrstu obračuna. Nadalje, Osnovni sud je naveo da su neosnovani prigovori na obračun koji je izvršio svjedok D. H. budući da je obračun sačinjen u skladu s Općim uvjetima za isporuku i snabdijevanje električnom energijom. Osnovni sud je također naveo da apelant prije otkrivanja neovlaštene potrošnje nije oštećenom prigovarao na ispravnost mjernih uređaja, niti je tokom postupka izvodio dokaze na tu okolnost. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je dao veću dokaznu vrijednost dokazima optužbe nego nalazu i mišljenju vještaka s obzirom na to da su iskazi svjedoka optužbe saglasni u bitnim činjenicama i jer se podudaraju i s materijalnim dokazima.
23. Imajući u vidu izneseno, Osnovni sud je naveo da je nakon provedenih dokaza utvrđeno da je apelant, nakon što mu je obustavljena isporuka električne energije zbog duga, zaobilazeći mjerno mjesto, priključio stambeni i poslovni objekt na distributivnu mrežu i vršio potrošnju električne energije na način da potrošnja nije bila registrirana na mjernim uređajima potrošača, s namjerom da protivpravno prisvaja električnu energiju u većoj količini i u dužem vremenskom periodu nego što se to desilo zbog otkrivanja krivičnog djela, a da je vrijednost protivpravno prisvojene imovinske koristi bila veća od 10.000,00 KM, čime je ostvario sva bitna obilježja bića produženog krivičnog djela teške krađe iz člana 232. stav 2. KZRS.
24. Protiv presude Osnovnog suda od 5. juna 2019. godine žalbu je izjavio apelant, te je cjelokupan spis dostavljen Okružnom sudu radi odlučivanja po žalbi.
25. Presudom Okružnog suda broj 73 0 K 019659 19 Kž 3 od 17. oktobra 2019. godine djelimično je uvažena apelantova žalba, prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke o imovinsko-pravnom zahtjevu na način da je oštećeni upućen na parnicu, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
26. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se u žalbi neosnovano tvrdi da je izražena „velika proizvoljnost“ od strane radnika oštećenog tokom kontrole mjernih uređaja i da su radnici oštećenog neovlašteno pristupili objektu i preduzimali radnju pregleda mjernih uređaja. Okružni sud je naveo da su, prema ocjeni tog suda, svi dokazi koji su nastali prilikom obavljanja uviđaja, kao i tri zapisnika, zakoniti dokazi sačinjeni u proceduri i postupku kontrole mjernih uređaja, a da izostanak potpisa od strane apelanta na tim zapisnicima nije od takvog značaja koji mu pridaje žalba. Okružni sud je, dalje, naveo da se u žalbi paušalno ističe da u predmetu „ništa nije utvrđeno sa izvjesnošću“ i da prvostepeni sud nije riješio predmet optužbe. Okružni sud je naveo da je, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud postupao po predmetnoj optužnici koja je u cijelosti „riješena“ tako što je apelant proglašen krivim da je preduzeo sve radnje opisane u izreci prvostepene presude, a u kojim radnjama su se stekla obilježja produženog krivičnog djela teške krađe iz člana 232. stav 2. KZRS, te da obrazloženje prvostepene presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama.
27. Nadalje, Okružni sud je naveo da se žalbom neosnovano tvrdi da je prvostepeni sud presudu zasnovao na subjektivnim dokazima, odnosno iskazima saslušanih svjedoka, a da je neosnovano zanemario objektivne dokaze, odnosno nalaz i mišljenje vještaka. U tom pogledu žalbom se posebno prigovara obračunu utroška električne energije ukazujući na različite obračune vještaka i obračuna koji je sačinio svjedok D. H. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud dokaze, kako objektivne tako i subjektivne, izložio u presudi, a zatim je izvršio ocjenu provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi i izveo pravilan zaključak da su u apelantovim radnjama ostvarena sva bitna obilježja predmetnog krivičnog djela. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio iskaz svjedoka D. H. koji je objasnio način i metodologiju potrošnje električne energije i kako je došao do ukupne potrošnje i cijene utrošene električne energije pozivajući se na Opće uvjete za isporuku i snabdijevanje električnom energijom. Okružni sud je, dalje, naveo da je prvostepeni sud iskaz svjedoka D. H. doveo u vezu s drugim dokazima (sporazum o nagodbi, računi za električnu energiju, zapisnici o uviđaju i fotodokumentacija), zbog čega je neosnovan prigovor da u predmetu ništa sa sigurnošću nije utvrđeno i da je zbog toga činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Osim toga, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud dao razloge zašto je prihvatio obračun koji je sačinio svjedok D. H., a zbog čega je za sud bio neprihvatljiv nalaz vještaka.
28. Okružni sud je, dalje, naveo da je, ispitujući odluku o kazni u okviru navoda žalbe, zaključio da je prvostepeni sud utvrdio sve okolnosti pod kojim je apelant učinio predmetno krivično djelo, da je tako utvrđenim okolnostima dao adekvatan značaj i pravilno se opredijelio za uvjetnu osudu – upozoravajuću sankciju, cijeneći posebno apelantovu ličnost (porodičan čovjek, ranije neosuđivan, uživa ugled u sredini u kojoj živi), pa će se, i prema ocjeni tog suda, upozorenjem uz prijetnju kaznom ostvariti ciljevi specijalne i generalne prevencije. Osim toga, Okružni sud je naveo da je žalba uvažena u pogledu odluke prvostepenog suda o imovinsko-pravnom zahtjevu, pa je u tom dijelu presuda preinačena i oštećeni upućen na parnicu, u kojem postupku će biti moguće razmotriti sve apelantove prigovore i utvrditi tačan iznos duga, a što i nije primarni zadatak krivičnog suda.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
29. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava. Apelant smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, da su pogrešno primijenjene odredbe relevantnih materijalnih propisa, kao i da provedeni dokazi nisu ocijenjeni u skladu sa standardima ocjene dokaza, nego isključivo na njegovu štetu. Apelant, također, smatra da je osuđujuća presuda zasnovana na pretpostavkama, a ne na konkretnim dokazima i utvrđenim činjenicama, zbog čega smatra da u postupku nisu zadovoljeni standardi načela in dubio pro reo. Apelant osporava i odluku o krivično-pravnoj sankciji, te navodi da je trebao biti oslobođen. U suštini, apelant smatra da količina utrošene električne energije nije pravilno utvrđena, osporava način na koji je utvrđena i dokaze koje je u tom pogledu sud prihvatio. U vezi s tim, apelant navodi da je iznos koji je obračunat „nerealan i neprihvatljiv“, smatra da je sud morao prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka, a nipošto obračun koji je izvršio svjedok D. H., radnik oštećenog. Apelant detaljno iznosi svoje mišljenje o načinu na koji je trebalo izvršiti obračun utrošene električne energije, kao i svoje mišljenje o kvalitetu i tehničkoj ispravnosti mjernih uređaja. Slijedom iznesenog, apelant smatra da nije sa sigurnošću utvrđeno postojanje objekta krivičnog djela, zbog čega smatra da ne postoji ni krivično djelo, a ni njegova krivična odgovornost. Apelant, također, smatra da su svi zapisnici o izvršenim kontrolama (utrošene električne energije) nezakoniti dokazi budući da su sačinjeni bez apelantovog prisustva i bez njegovog potpisa, kao i da sud nije mogao prihvatiti ranije podnesen imovinsko-pravni zahtjev oštećenog budući da je postupak proveden ponovo. Nadalje, apelant navodi da se krivični postupak, od dana podizanja optužnice, vodi neosnovano dugo, zbog čega on i njegova porodica osjećaju nelagodu i suočavaju se s neugodnim komentarima sredine u kojoj žive i rade. Apelant smatra da je žrtva činjenice da ne postoje zakonske norme koje reguliraju dužinu trajanja sudskih postupaka, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete koju trpi zbog nerazumne dužine trajanja postupka.
b)Odgovori na apelaciju
30. Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, a posebno je istakao da je taj sud postupao u razumnim rokovima prilikom odlučivanja o žalbama, u skladu s Planom rješavanja predmeta, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
31. Osnovni sud je naveo hronologiju predmetnog postupka, te istakao da je u međuvremenu donesena nova prvostepena presuda od 5. juna 2019. godine, koja je presudom Okružnog suda od 17. oktobra 2019. godine preinačena samo u pogledu imovinsko-pravnog zahtjeva, dok je u ostalom dijelu potvrđena, pa je predmetni postupak pravomoćno okončan. Osnovni sud je naveo da je postupao u skladu s relevantnim odredbama KZRS i ZKPRS, te da su u postupku saslušani brojni svjedoci i određena vještačenja, što je zahtijevalo određeno vrijeme za provođenje dokaznog postupka, zbog čega smatra da su navodi apelacije neosnovani. U dopuni odgovora na apelaciju Osnovni sud je dostavio prvostepenu presudu od 5. juna 2019. godine i drugostepenu presudu od 17. oktobra 2019. godine.
32. Okružno tužilaštvo je navelo da apelant u apelaciji ponovo iznosi činjenice i analizira dokaze koji su bili predmet analize redovnih sudova, te da apelant smatra da su redovni sudovi, na njegovu štetu, pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Okružno tužilaštvo je navelo da smatra da apelantova prava nisu povrijeđena u redovnom postupku, zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu. U vezi s navodima o dužini trajanja postupka, Okružno tužilaštvo je navelo da smatra da je krivični postupak okončan u rokovima koji su propisani relevantnim zakonskim odredbama. U vezi s tim, Okružno tužilaštvo je navelo da je predmetno krivično djelo učinjeno u periodu između septembra 2012. i septembra 2013. godine, godine, da je to tužilaštvo nakon provedene istrage podiglo optužnicu 21. maja 2014. godine, a da je glavni pretres započeo ročištem održanim 27. maja 2015. godine. Okružno tužilaštvo smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo i da je postupak vođen i okončan u razumnim rokovima. U dopuni odgovora na apelaciju Okružno tužilaštvo je obavijestilo Ustavni sud da je apelant u svojstvu osumnjičenog ispitan 18. septembra 2013. godine.
V.Relevantni propisi
33. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Uslovna osuda Član 46. stav (1) (1) Uslovnom osudom sud učiniocu krivičnog djela utvrđuje kaznu i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ako osuđeni za vrijeme koje odredi sud, a koje ne može biti kraće od jedne ni duže od pet godina (vrijeme provjeravanja), ne učini novo krivično djelo.
Teška krađa Član 232.
(1) Ako je krađa izvršena (...)
učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina.
(2) Ako vrijednost ukradene stvari prelazi iznos od 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.
34. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Zakonitost dokaza Član 10.
(...)
Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Pravo na suđenje bez odgađanja Član 13.
Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred nezavisan i nepristrastan sud i da mu bude suđeno bez odgađanja. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.
(...)
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Predmet imovinskopravnog zahtjeva Član 103. stav (1) Imovinskopravni zahtjev koji je nastao usljed izvršenja krivičnog djela raspraviće se na prijedlog ovlašćenih lica u krivičnom postupku ako se time ne bi znatno odugovlačio ovaj postupak.
Podnošenje prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva Član 104. stav (1) Prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku može podnijeti lice koje je ovlašćeno da takav zahtjev ostvaruje u parničnom postupku. Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju apelant je prvo podnio apelaciju broj AP 2299/19 zbog dužine trajanja krivičnog postupka koji u vrijeme podnošenja apelacije nije bio okončan. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelant predmetnom apelacijom ukazuju na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u krivičnom postupku, koji je okončan nakon podnošenja predmetne apelacije. U skladu s navedenim, predmetna apelacija je, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnoga suda, bila dopustiva i u vrijeme podnošenja. Nakon toga, apelant je podnio drugu apelaciju broj AP 280/20 kojom je osporena presuda Okružnog suda od 17. oktobra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 25. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 21. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
38. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
40. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava.
Pravo na pravično suđenje
41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
42. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
43. Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđena apelantova krivična odgovornost u vezi s izvršenjem produženog krivičnog djela teške krađe iz člana 232. stav 2. KZRS, te je nesporno da apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
aU odnosu na osporene odluke
44. Apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, te da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni. Apelant, također, smatra da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo, kao i da je presuda zasnovana na nezakonitim dokazima. Osim toga, apelant smatra da sud u ponovljenom postupku nije mogao prihvatiti imovinskopravni zahtjev postavljen u ranijem postupku, a osporava i odluku o krivičnopravnoj sankciji.
45. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
46. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
47. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKPRS). Pri tome, prema članu 15. ZKPRS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
48. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu materijalnog prava, te proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao u žalbi na prvostepenu presudu, o čemu se drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnio. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza budući da iz obrazloženja presude Osnovnog suda slijedi na kojim dokazima je taj sud zasnovao svoju odluku. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizlazi da je taj sud činjenicu da je kod apelanta utvrđena neovlaštena potrošnja električne energiju utvrdio na osnovu izjava svjedoka D. Pe. i D. Pa., koje je doveo u vezu sa zapisnicima o izvršenoj kontroli i zapisnicima o uviđaju na licu mjesta, a koje iskaze je ocijenio kao vjerodostojne i saglasne u odlučnim činjenicama. Nadalje, iz obrazloženja presude Osnovnog suda slijedi da je je taj sud vrijeme za koje je vršena neovlaštena potrošnja električne energiju i količinu utrošene električne energije utvrdio na osnovu obračuna koji je izvršio radnik oštećenog, svjedok D. H. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud vrlo jasno i detaljno obrazložio zbog čega, u pogledu ovog pitanja, nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, a argumentirano je obrazložio zbog čega je obračun oštećenog prihvatio kao vjerodostojan. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Okružnog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud sve dokaze, kako objektivne tako i subjektivne, izložio u presudi, a zatim izvršio ocjenu provedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi i izveo pravilan zaključak da su u apelantovim radnjama ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je Okružni sud ispitao žalbene navode u pogledu izrečene krivičnopravne sankcije, te je zaključio da je izrečena kazna adekvatna, odnosno da će se, i prema ocjeni tog suda, upozorenjem uz prijetnju kaznom ostvariti ciljevi specijalne i generalne prevencije, a u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Apelant, dalje, tvrdi da sud nije mogao prihvatiti ranije podnesen imovinsko-pravni zahtjev oštećenog budući da je postupak proveden ponovo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom apelant obavezan da oštećenom nadoknadi štetu u iznosu preciziranom u izreci presude uz zakonske zatezne kamate, ali da je osporenom presudom Okružnog suda žalba apelanta djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o imovinsko-pravnom zahtjevu tako što je oštećeni s imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu. Nadalje, apelant smatra da je osporena presuda zasnovana na nezakonito pribavljenim dokazima, odnosno da su zapisnici o izvršenim kontrolama utrošene električne energije nezakoniti dokazi budući da su sačinjeni bez apelantovog prisustva i bez njegovog potpisa. U odnosu na ove navode Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda u predmetu Schenk protiv Švicarske (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49) iz koje proizlazi da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza, nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, te da, u skladu s navedenim, prihvaćanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi korištenjem tog nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, odlučujući o apelantovim identičnim prigovorima iznesenim u žalbi na prvostepenu presudu, jasno ukazao da su, prema ocjeni tog suda, svi dokazi koji su nastali prilikom obavljanja uviđaja, kao i tri zapisnika, zakoniti dokazi sačinjeni u proceduri i postupku kontrole mjernih uređaja, a da izostanak apelantovog potpisa na tim zapisnicima nije od takvog značaja koji mu pridaje žalba. Uostalom, Ustavni sud napominje da apelantova krivica nije zasnovana samo na ovim zapisnicima, nego je utvrđena nakon svestrane analize dokaza provedenih u postupku, te je zasnovana na saglasnim iskazima svjedoka D. Pa., D. Pe. i D. H., koji su dovedeni u vezu s materijalnim dokazima (sporazum o nagodbi, računi za električnu energiju, dopisi oštećenog i drugi). Slijedom iznesenog, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi u vezi s nezakonitošću dokaza.
49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao ni elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na izneseno, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.
50. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih proizlazi da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Osnovni sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te je na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo jer iz presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je apelacija i u ovom dijelu neosnovana.
51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
bU odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
52. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
53. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pri ocjeni pitanja da li je suđenje provedeno „u razumnom roku“ početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima vezuje se za trenutak u kojem je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za krivično djelo jer od tog momenta ima interes da sud donese odluku o postojanju te sumnje. Takvo određivanje relevantnog perioda očigledno je u slučajevima u kojima je hapšenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, Presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19, Dobbertin protiv Francuske, Presuda broj 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9. i 138. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 95/10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
54. Dalje, kao kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. U tom smislu, Evropski sud primjenjuje jednake kriterije i u krivičnim i u građanskim stvarima. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Najzad, konačno odlučivanje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja krivičnog postupka (vidi Wemhoff, stav 18).
55. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju početak relevantnog perioda vezuje za apelantovo ispitivanje u svojstvu osumnjičenog 18. septembra 2013. godine kada je apelant saznao da je osumnjičen za krivično djelo. Međutim, apelant ukazuje na dužinu trajanja postupka od podizanja optužnice, a Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Imajući u vidu da je predmetna optužnica podignuta 21. maja 2014. godine, a da je krivični postupak okončan presudom Okružnog suda od 17. oktobra 2019. godine, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog krivičnog postupka je period od pet godina i pet mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
56. Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku proglašen krivim da je na način bliže opisan u izreci presude učinio produženo krivično djelo teške krađe iz člana 232. stav 2. KZRS jer je utvrđeno da je u apelantovom domaćinstvu postojala neovlaštena potrošnja električne energije, tj. krađa električne energije, odnosno da je apelant vršio potrošnju električne energije, a da potrošnja nije bila registrirana na mjernom mjestu. S obzirom na složenost pitanja u predmetnom postupku, te broj svjedoka koje je bilo potrebno ispitati i druge dokaze koje je trebalo provesti, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se radilo o naročito složenom predmetu. Nadalje, ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud iz stanja spisa ne nalazi elemente koji bi ukazivali na to da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.
57. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je u postupku doneseno sedam odluka, od čega pet meritornih odluka i dva procesna rješenja. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud optužnicu potvrdio nakon 23 dana, da je donio rješenje kojim je odbio prethodne prigovore na optužnicu, da je ročište za izjašnjenje o krivici održao nakon četiri mjeseca od potvrđivanja optužnice, dok je glavni pretres otvoren nakon manje od osam mjeseci od izjašnjenja o krivici apelanta. Ustavni sud, dalje, zapaža da je prvostepena presuda donesena u roku od tri mjeseca, ali je ukinuta rješenjem Okružnog suda koje je doneseno nakon nešto kraće od sedam mjeseci, računajući od dana donošenja prvostepene presude. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud novu prvostepenu presudu donio nakon dvije godine i šest mjeseci (računajući od dana donošenja rješenja Okružnog suda), ali, također, zapaža da je glavni pretres počeo iznova i pred novim sudijom, zbog čega su svi dokazi ponovo izvođeni. Ustavni sud, dalje, zapaža da je prvostepena presuda ponovo ukinuta rješenjem Okružnog suda koje je doneseno nakon nešto kraće od šest mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud novu prvostepenu presudu donio nakon manje od dva mjeseca (računajući od dana donošenja rješenja Okružnog suda), a da je Okružni sud presudu kojom je pravomoćno okončan predmetni postupak donio nakon malo više od četiri mjeseca (računajući od dana donošenja prvostepene presude). Pri tome, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Međutim, Ustavni sud ukazuje na okolnosti konkretnog slučaja, iz kojih, prema stavu ovog suda, ne proizlazi da su redovni sudovi namjerno odgađali donošenje konačne odluke i odugovlačili postupak na apelantovu štetu.
58. Imajući u vidu navedeno, odnosno kako nema elemenata koji bi ukazivali da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili predmetni postupak Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti i zakonitosti, kao i primjene materijalnog prava, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.
60. Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u krivičnom postupku koji je trajao pet godina i pet mjeseci jer nema elemenata koji bi ukazivali da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili predmetni postupak.
61. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević