Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-504/21 (D. O.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dosjelost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-504/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-504/21, rješavajući apelaciju Dževada Omerhodžića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dževad Omerhodžić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 077427 20 Gž od 30. studenog 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dževad Omerhodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Zahid Hadžić odvjetnik iz Visokog, podnio je 12. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 077427 20 Gž od 30. studenog 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je tužitelj (D.O.) po osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na djelu nekretnina označenih kao kč.br. 815 i 816 k.o. Župča, u granicama i mjerama kako je prikazano na preglednoj skici lica mjesta nalaza vještaka geodetske struke, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se dio navedenih nekretnina otpiše s apelanta i upiše u novi zk. uložak iste katastarske općine u zemljišnim knjigama nadležnog suda i katastru nadležne općine u korist tužitelja s djelom 1/1.

3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je apelantov iskaz neuvjerljiv. S tim u svezi, naveo je da je apelant izjavio da je njegov otac kupio cijelu parcelu, te da je apelant štalu postavio na parceli samo privremeno uz suglasnost svog oca. Međutim, to je suprotno iskazu apelanta u dijelu u kome tvrdi da je sam izgradio čvrstu ogradu, te činjenici da je vještačenjem po vještaku geodetske struke utvrđeno da ograda presijeca parcele kč.br. 815 i 816. Također, naveo je da je apelantov iskaz suprotan i činjenici da se iz ugovora o poklonu iz 2000. godine, jasno vidi da je otac apelantu poklonio pola svog suvlasničkog dijela od 19/1280 odnosno dio od 19/2560. Nadalje, prvostupanjski sud je naveo da je iskaz svjedoka M.O. (koji je tvrdio da je samo otac apelanta kupio parcelu od O.O.) suprotan iskazima tužitelja i svjedoka O.O. i Dž.O. koje je sud cijenio uvjerljivim, kao i nalazu vještaka. Pored toga, naveo je da je iskaz svjedoka M.O. neuvjerljiv iz razloga što je tvrdio da nije znao za postojanje stare ograde, a živi na udaljenosti od 50 metara i da je jasno opisao ogradu koju je postavio apelant.

4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su na osnovu Rješenja o nasljeđivanju iz 1984. godine iza umrlog M.O. nekretnine upisane u zk. ul. 1063 k.o. Podgora naslijedili njegovi sinovi (M.O., tužitelj, A.O. i O.O.) s dijelom od po 1/4. Dalje je naveo da je darovnim ugovorom iz 2000. godine A.O. je poklonio apelantu (kao svom sinu) dio od 19/2560 nekretnina upisanih u zk. ul. 1063 k.o. Podgora, u naravi k.č. 370/1, po novom premjeru označene kao k.č. 815 i 816. Rješenjem sudskog Odjeljenja za zemljišno knjižne poslove iz 2018. godine u postupku usklađivanja zemljišne knjige sa novim premjerom za k.o. Podgora uspostavljen novi zemljišnoknjižni uložak u k.o. Župča u koji su upisane su k.č. 815 i 816 na osnovu prijavnog lista Službe za prostorno uređenje i zaštitu okolice, geodetske i imovinsko-pravne poslove, Odjeljenje za prostorno uređenje Općine Breza (prizivi koje su protiv tog rješenja izjavili su O.O. i tužitelj, odbijeni su odlukom drugostupanjskoga suda). Pri tome je naveo da je na osnovu odredbe članka 69. Zakona o zemljišnim knjigama na navedenim parcelama uknjiženo pravo vlasništva u korist apelanta, te da je zatvoren raniji zemljišnoknjižni uložak u odnosu na k.č. 370/1. Kantonalni sud je naveo da je u predmetnom postupku provedeno vještačenje po vještaku geodetske struke, koji je izvršio identifikaciju parcela, te je utvrdio da je sporni dio parcela apelanta k.č. 815 i 816 uz granicu s parcelama tužitelja. Dalje je vještak utvrdio da je na spornom dijelu sagrađen pomoćni objekt i šupa, te da je na granici parcele koje koriste tužitelj i apelant sagrađen zid. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da su na glavnoj raspravi parnične stranke izvele dokaze koje su predložile na pripremnom ročištu, dok je obrazloženje prvostupanjske presude potvrdilo da je sud izvedene dokaze cijenio u skladu s odredbom članka

8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari. Naime, ukazao je da bi za postojanje instituta „presuđene stvari" potrebno bilo ispuniti tri uvjeta i to: postojanje identiteta stranaka, identiteta zahtjeva i identiteta činjeničnog osnova. U konkretnom slučaju, naveo je da se u zemljišno knjižnom postupku (koji je vanparnični postupak) odlučivalo o uspostavi zemljišno knjižnog uloška u postupku sustavnog usklađivanja zemljišne knjige sa stanjem iz katastra i u tom postupku je dozvoljena uknjižba u korist apelanta. Također, naveo je da je postupak koji je provodio zemljišno knjižni referent nema elemente parničnog postupka, jer zemljišno knjižni ured primjenom odredbe čl.69. Zakona o zemljišnim knjigama upisuje osobu čije vlasništvo ili drugo stvarno pravo prema stanju stvari u zemljišnoj knjizi izgleda najvjerojatnijim. Stoga, prema mišljenju Kantonalnog suda takav upis ne sprječava zainteresiranu osobu da u redovnom sudskom postupku ostvari svoja prava u smislu odredbe čl.69. Zakona o zemljišnim knjigama. Dakle, uspostava zemljišno knjižnog uloška koja se provodi po službenoj dužnosti i tužbeni zahtjev u parničnom postupku ne mogu predstavljati identitet zahtjeva da bi se radilo o presuđenoj stvari. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio da je tužitelj savjestan posjednik sporne površine od 1985. godine kada su on i prednik apelanta kupili predmetne parcele kupili od O.O., te ušli u posjed i faktički podijelili kupljeno zemljište, tako da tužitelj spornih 201 m2 koristi još od tada i na njemu je izgradio pomoćni objekt i štalu. Činjenica ima li tužitelj ili ne građevinsku dozvolu, prema mišljenju Kantonalnog suda ne utječe na njegovu savjesnost i može biti predmet upravnog postupka (razlog ne traženja odobrenja za gradnju ne mora biti činjenica da je znao da nije vlasnik zemljišta , niti je apelant dokazao da je tužitelj nesavjestan). Nadalje je naveo da je prvostupanjski sud pravilno cijenio iskaz tužitelja, a koji iskaz apelant u prizivu interpretira bitno drugačije od onoga kako je iskaz glasilo i kako ga je cijenio prvostupanjski sud. Naime, naveo je da je tužitelj u izjavi tvrdio da mu i poslije smrti prednika apelanta 2001. godine nitko nije osporavao ništa, te ga je apelant čak pitao da stavi zid i tužitelj se s tim suglasio. Kantonalni sud je ukazao da pretpostavke stjecanja prava vlasništva dosjelošću proizlaze iz odredaba čl. 58. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) prema kojima se dosjelošću stiče vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja. Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, te da savjesnost pretpostavlja. U svezi s tim, naveo je da apelant nije izveo niti jedan dokaz na okolnosti nesavjesnosti tužitelja, dok je tužitelj dokazao da se cijelo ponašao kao vlasnik sporne nekretnine, te da su apelant i njegov prednik znali za činjenicu da je u posjedu dijela nekretnine. Također, Kantonalni sud je istakao da činjenica postojanja darovnog ugovora zaključenog između A.O. i apelanta iz 2000. godine ne može utjecati na postojanje savjesnosti tužitelja, jer tužitelj nije ni morao znati, niti je znao da su u sastavu predmetnih parcela koje su poklonjene i sporna površina koju tužitelj koristi i jasno je naveo kada je tek saznao, tj. u postupku harmonizacije. Stoga, naveo je da je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu čl.58. Zakona o stvarnim pravima.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, ističe da je drugostupanjski sud samo paušalno odbio apelantov priziv pri tome samo preuzimajući razloge prvostupanjskog suda. Naime, osporena odluka je donesena bez ocijene prizivnih navoda koji su se ticali pogrešne primjene pozitivno pravnih propisa i činjenice da je tužbu valjalo odbaciti, jer se radi o presuđenoj stvari. Nadalje, apelant ističe da je sud propustio savjesno i brižljivo ocijeniti dokaze sukladno članku 8. ZPP, te je između ostalog izostala ocjena iskaza apelanta i svjedoka M.O., a što je za posljedicu imalo pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Osim toga, apelant osporava i utvrđeno činjenično stanje koje se tiče ispunja uvjeta za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (savjesnosti posjeda i proteka zakonom potrebnog roka).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Europski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obvezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Europski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu odluku dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Europski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. rujna 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stavak 32).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. U odnosu na apelantove navode da Kantonalni sud nije odgovorio na sve njegove navode iz priziva, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obvezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene apelantove navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-504/21 (D. O.) | Sudska praksa | Aktio