Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-547/21 (P. R.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-547/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-547/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Predrag Rašević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Predrag Rašević protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 117438 20 Gž od 26. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Predrag Rašević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Matija Bodirogić advokat iz Bijeljine, podnio je 17. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 117438 20 Gž od 26. novembra 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Apelacionog suda, obavezan je tuženi („Wiener osiguranje“ a.d. Banjaluka) da apelantu na ime nematerijalne štete (duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti) isplati iznos od 4.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. avgusta 2020. godine kao dana donošenja prvostepene presude, pa do konačne isplate, te da apelantu naknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 1.068,24 KM. Apelant je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog.

3. U obrazloženju osporene presude Apelacioni sud je naveo da nije osnovan žalbeni navod apelanta da mu je prvostepeni sud na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete trebao dosuditi zakonsku zateznu kamatu počev od podnošenja tužbe, tj. od 6. jula 2018. godine jer zatezna kamata na pravednu novčanu naknadu nematerijalne štete teče od dana donošenja prvostepene presude kojom je naknada određena (jer obim pravedne novčane naknade može biti poznat tek onda kada je na pravno obavezujući način izražen u novcu, a to nikada ne može biti u vrijeme štetnog događaja, odnosno vrijeme podnošenja tužbe). Apelacioni sud je naveo da u vrijeme štetnog događaja, odnosno u vrijeme podnošenja tužbe pravedna novčana naknada za nematerijalnu štetu još ne predstavlja novčanu obavezu kao glavnicu, pa stoga ni zatezna kamata (shodno odredbama člana

277. Zakona o obligacionim odnosima) ne može teći dok taj broj novčanih jedinica još nije određen. Apelacioni sud je dalje naveo da se visina naknade nematerijalne štete određuje prema prilikama u vrijeme donošenja prvostepene presude od kada i teče zatezna kamata, pa se ne mogu prihvatiti navodi žalbe da bi apelant imao pravo na zateznu kamatu od trenutka podnošenja tužbe, zbog čega nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Apelacioni sud je naveo da nije osnovana ni tvrdnja apelanta da prvostepeni sud nije pravilno odlučio o troškovima parničnog postupka, odnosno da mu troškovi postupka pripadaju u punom iznosu. Apelacioni sud je naveo da je odredbama člana 120. stav (2) Zakona o parničnom postupku propisano da, ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova. Apelacioni sud je u vezi s tim ukazao na pravno shvaćanje Panela za ujednačavanje postupanja sudova u BiH o naknadi troškova u slučaju djelimičnog uspjeha stranaka u parnici objavljeno na web portalu Centra za sudsku dokumentaciju Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine. Apelacioni sud je naveo da se prema predmetnom pravnom shvaćanju kod konačnog odlučivanja o naknadi troškova postupka uzima da u postupku, odnosno u sporu u kojem se raspravlja samo po tužbi, mogu uspjeti i tužilac i tuženi, a uspjeh tuženog se cijeni i kroz neuspjeh tužioca i u konačnom, prebijaju se troškovi koji su dosuđeni tužiocu sa troškovima koji su dosuđeni tuženom i onoj stranki u postupku, na čijoj strani postoji pozitivna razlika, dosuđuju se troškovi postupka. Apelacioni sud je naveo da, kako je apelant u konkretnom slučaju samo djelimično uspio sa tužbenim zahtjevom, to mu i troškovi parničnog postupka pripadaju u iznosu u kojem mu ih je prvostepeni sud i dosudio. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da je pogrešan stav Apelacionog suda da mu zatezna kamata pripada od dana donošenja prvostepene presude, jer je tuženi tada saznao za svoju obavezu, smatrajući da mu je zatezna kamata trebala biti dosuđena od dana nastanka štete ili od dana podnošenja predmetne tužbe. Apelant dalje navodi da je „za sudbinu troškova parničnog postupka irelevantna visina uspjeha u sporu“, te da se „uspjeh u sporu odmjerava po principu „da li je tužilac uspio ili nije uspio u sporu i visina uspjeha u sporu procentualno je nebitna“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-547/21 (P. R.) | Sudska praksa | Aktio