Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3211/19 (I. M.)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član porodičnog domaćinstva
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3211/19
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3211/19, rješavajući apelaciju Ines Moravac, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ines Moravac.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 072984 17 Gž od 16. aprila 2019. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Prijedoru, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Prijedoru da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ines Moravac (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Prijedora, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Miodrag Deretić i Draško Zec iz Prijedora, podnijela je 6. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 072984 17 Gž od 16. aprila 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 072984 15 P od 28. aprila 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Željeznica Republike Srpske a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. februara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 18. februara 2021. do 25. februara 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 072984 15 P od 28. aprila 2017. godine odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla pravo trajnog i nesmetanog korišćenja stana, precizno opisanog u izreci presude, na kojem je nosilac stanarskog prava bila F. M. (u daljnjem tekstu: apelantkinjina baka), što je tuženi dužan priznati i trpjeti, te apelantkinji izdati odgovarajuću ispravu, što će u protivnom zamijeniti ova presuda.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantkinja u tužbi navela da od 9. maja 2003. godine koristi predmetni stan, više od osam godina, u kom periodu tuženi nije pokretao postupak za njeno iseljenje, te je, stoga, predložila da sud donese presudu kojom će utvrditi da je stekla pravo trajnog i nesmetanog korišćenja tog stana. Naveo je da je, kao nesporno među parničnim strankama, utvrdio da je apelantkinjina baka ugovorom od 8. jula 1980. godine zaključenim sa tuženim stekla status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, da je taj stan napustila za vrijeme ratnih sukoba, te da je rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica od 10. marta 2003. godine apelantkinjina baka potvrđena kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji je u svojini tuženog i da joj je stan vraćen u posjed. Takođe je kao nesporno utvrdio da je apelantkinjina baka umrla 28. februara 2007. godine i da za života nije otkupila predmetni stan. Osnovni sud je istakao da je apelantkinja tužbeni zahtjev zasnovala na tvrdnji da je bila član porodičnog domaćinstva svoje bake koja je bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da je nastavila koristiti taj stan nakon bakine smrti. Ukazao je da je odredbama člana 38 Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da, ukoliko se ugovor o otkupu stana ne zaključi do 30. juna 2008. godine ili u roku od godinu dana računajući od dana završetka spora iz člana 9 stav 2 ovog zakona, zavisno od toga koji je datum kasniji, pravno lice iz člana 13 stav 1 ovog zakona (Republika, grad, opština, preduzeće, ustanova ili drugo pravno lice koje je stan kao investitor izgradilo ili po drugom osnovu steklo) kao zakupodavac i nosilac stanarskog prava kao zakupac dužni su da u narednih 60 dana zaključe ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme u skladu sa odredbama ovog zakona. Takođe je ukazao da je odredbama člana 5 Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da se članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava, ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno sa njim žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od 10 godina ili više od pet godina ako su se u stan uselila na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. S tim u vezi je istakao da je u konkretnom slučaju nosilac stanarskog prava preminuo prije otkupa predmetnog stana i da članovi njegovog porodičnog domaćinstva imaju pravo da nastave da koriste predmetni stan. Osnovni sud je, međutim, naglasio da apelantkinja nije dokazala da je stekla svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoje bake, da bi kao takav korisnik stana imala pravo da trajno i nesmetano koristi predmetni stan, jer nije dokazala da je sa svojom bakom, kao nosiocem stanarskog prava, živjela u ekonomskoj zajednici u predmetnom stanu duže od 10 godina.
7. Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 072984 17 Gž od 16. aprila 2019. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda, te je odbijen apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao na sadržaj odredaba člana 5 Zakona o privatizaciji državnih stanova, te je istakao da je definicija člana porodičnog domaćinstva identično propisana i odredbom člana 6 Zakona o stambenim odnosima. Naveo je da iz stanja predmetnog spisa proizilazi da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 23. oktobra 2015. godine odbijen kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je kao član porodičnog domaćinstva i ekonomske zajednice svoje bake stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na tom stanu, te da ima pravo na zaključenje ugovora o otkupu predmetnog stana, odnosno da se obaveže tuženi da u roku od 30 dana zaključi ugovor o otkupu predmetnog stana. Slijedom navedenog, kao i uzimajući u obzir da apelantkinja nije dokazala da je sa bakom živjela u ekonomskoj zajednici kao član porodičnog domaćinstva više od 10 godina, Okružni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da apelantkinja nema pravo da, u smislu odredbe člana 21 Zakona o stambenim odnosima, trajno i nesmetano koristi predmetni stan. U konačnici, Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantkinjin žalbeni navod da je u predmetnom postupku trebalo samo da dokaže da je u nesmetanom posjedu predmetnog stana od 9. maja 2003. godine, pa do danas i da tuženi nikad nije pokretao postupak za njeno iseljenje iz predmetnog stana pred nadležnim opštinskim upravnim organom ili nadležnim sudom, čime je protekom više od osam godina stekla pravo trajnog i nesmetanog korišćenja spornog stana, u smislu odredaba člana 30 Zakona o stambenim odnosima. S tim u vezi je istakao da „u smislu Zakona o privatizaciji državnih stanova, tužena je nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu, kao davalac stana na korišćenje, a navedena odredba člana 30 ZOSO se odnosi na lica koja su se nezakonito uselila u stan u društvenoj, odnosno državnoj svojini“.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
9. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Apelantkinja navodi da je u toku postupka tražila da se utvrdi da je protekom zakonskih rokova propisanih odredbom člana 30 Zakona o stambenim odnosima (3 + 5 godina) za pokretanje postupka za iseljenje nezakonitog korisnika stana nastupila zastara pokretanja postupka iseljenja i nakon tog perioda nezakonito useljenje ex lege postaje zakonito, jer više ne postoji mogućnost da se apelantkinja sudskim putem iseli iz predmetnog stana, te da, stoga, apelantkinja ima pravo da trajno i nesmetano koristi stan. Navodi da su redovni sudovi, nakon što je pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 23. oktobra 2015. godine utvrđeno da apelantkinja nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, u predmetnom postupku morali utvrditi da je apelantkinja bespravni korisnik predmetnog stana od dana smrti njene bake (28. februara 2007. godine) i da je od tog datuma do 24. novembra 2015. godine (kada je pravosnažno odlučeno da apelantkinja nije stekla stanarsko pravo) protekao rok od osam godina propisan odredbom člana 30 Zakona o stambenim odnosima.
b) Odgovor na apelaciju
10. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u osporenoj odluci i da nije došlo do povrede apelantkinjinih prava. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije.
11. Osnovni sud je naveo da su apelacioni navodi paušalni, te da je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen zbog toga što nije dokazala da je bila član porodičnog domaćinstva svoje bake. Navodi da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje i da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije.
12. Tuženi je naveo da je osporenim presudama obrazloženo da je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen zbog toga što je utvrđeno da nije bila član porodičnog domaćinstva svoje bake, niti je sa njom živjela u ekonomskoj zajednici duže od 10 godina. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 - prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 - OUS i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93 – ispravka i 12/99) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostali su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, deca (rođena u braku ili van braka, usvojena ili pastorčad), roditelji bračnih drugova, bračni drugovi dece, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava, a koja sa njim trajno žive i stanuju.
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada ja stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.
Član 30.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri dana izjaviti žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja.
Prilikom prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije, licu koje se iseljava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.
Troškovi prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije padaju na teret lica koje se iseljava.
Lice koje se nezakonito uselilo u stan ili se uselilo u zajedničke prostorije u zgradi snosi svaku štetu i sve troškove prouzrokovane nezakonitim useljenjem.
Protokom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.
14. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 118/11, 67/13, 60/15, 45/18 i 63/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ broj 118/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
(1) Nosiocem stanarskog prava smatra se lice koje je to pravo steklo prema odredbama Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87, 36/89, 14/84 - Prečišćeni tekst i “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99).
(2) Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju se:
a) bračni drug,
b) djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad),
v) bračni drugovi djece,
g) roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac),
d) braća i sestre,
đ) unučad bez roditelja,
e) lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju i
ž) lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
III - KORIŠĆENJE NEOTKUPLJENIH STANOVA
Član 38.
Ukoliko se ugovor o otkupu stana ne zaključi do 30. juna 2015. godine ili u roku od godinu dana računajući od dana okončanja spora iz člana 9. stav 2. ovog zakona, zavisno od toga koji je datum kasniji, pravno lice iz člana 13. stav 1. ovog zakona (u daljem tekstu: zakupodavac) i nosilac stanarskog prava (u daljem tekstu: zakupac) dužni su da u narednih 60 dana zaključe ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme, u skladu sa odredbama ovog zakona.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 77 0 P 072984 17 Gž od 16. aprila 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 10. juna 2019. godine a apelacija je podnesena 6. avgusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđenja prava trajnog i nesmetanog korišćenja predmetnog stana, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
23. Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, in concreto odredbu člana 30 Zakona o stambenim odnosima. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
25. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argumenat koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju, zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu sproveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili da razmotre sve relevantne faktore, odnosno propustili da uzmu u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili da sprovedu dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti) (vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83 s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22 s daljnjim referencama, i AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na www.ustavnisud.ba).
26. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi odbili apelantkinjin tužbeni zahtjev uz obrazloženje da apelantkinja nije dokazala da je stekla svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoje bake, u smislu odredbe člana 5 Zakona o privatizaciji državnih stanova, da bi imala pravo da trajno i nesmetano koristi predmetni stan, jer nije dokazala da je sa svojom bakom, kao nosiocem stanarskog prava, živjela u ekonomskoj zajednici u predmetnom stanu duže od 10 godina. Okružni sud je pri tome istakao da pravo nesmetanog i trajnog korišćenja predmetnog stana apelantkinja nije stekla ni na osnovu odredaba člana 30 Zakona o stambenim odnosima, uz obrazloženje da „u smislu Zakona o privatizaciji državnih stanova tužena je nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu, kao davalac stana na korišćenje, a navedena odredba člana 30 ZOSO se odnosi na lica koja su se nezakonito uselila u stan u društvenoj, odnosno državnoj svojini“. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 30 Zakona o stambenim odnosima propisano da nije moguće tražiti iseljenje lica koje se nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ako je od dana useljenja proteklo više od osam godina. Dakle, za primjenu navedenih zakonskih odredaba relevantne su činjenice da li se radi o bespravnom korisniku stana u društvenoj svojini i da li je protekao propisani rok od osam godina od dana useljenja. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja tužbeni zahtjev temeljila upravo na činjenici da je koristila predmetni stan više od osam godina i da tuženi za to vrijeme nije pokretao postupak za njeno iseljenje. Međutim, iz obrazloženja osporene odluke Okružnog suda nije jasno zbog kog razloga je zaključeno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi propisani odredbama člana 30 Zakona o stambenim odnosima, odnosno koji od navedenih uslova u konkretnom slučaju nije ispunjen. Naime, iz obrazloženja osporene odluke Okružnog suda nije jasno da li je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen zbog toga što je taj sud zaključio da apelantkinja nije bespravni korisnik, da predmetni stan ne predstavlja stan u društvenoj svojini, da nije protekao propisani rok od osam godina od dana useljenja apelantkinje u predmetni stan ili iz nekog drugog razloga. Stoga, Ustavni sud smatra da Okružni sud nije izvršio svoju obavezu da navede jasne razloge na kojima je zasnovao zaključak o neprimjenjivosti odredaba člana 30 Zakona o stambenim odnosima na konkretni slučaj, odnosno da osporena odluka ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, što vodi proizvoljnosti nespojivoj s ciljem i suštinom navedenog prava, zbog čega Ustavni sud ne može ispitati da li je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, kako to tvrdi apelantkinja. Pri tome, imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci da „Ustavni sud neće supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i primjeni materijalnog prava“, Ustavni sud se neće upuštati u to kako su redovni sudovi u konkretnom slučaju trebali protumačiti relevantne odredbe materijalnog prava s obzirom na to da je to u ingerenciji redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 712/12 od 21. jula 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
27. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Ostali navodi
28. S obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantkinjine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u situaciji kada Okružni sud nije dao jasne i precizne razloge za zaključak o neprimjenjivosti odredaba člana 30 Zakona o stambenim odnosima na konkretni slučaj, usljed čega Ustavni sud ne može ispitati apelantkinjine navode o proizvoljnosti u primjeni navedenih zakonskih odredaba od redovnog suda.
30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević