Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3062/19 (V. I.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3062/19
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3062/19, rješavajući apelaciju Veliše Ivanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Veliše Ivanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 236412 18 Rev od 17. aprila 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Veliša Ivanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banje Luke, podnio je 27. jula 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 236412 18 Rev od 17. aprila 2019. godine.
2. Apelant je također na obrascu apelacije naveo „HITNO – PRIVREMENA MJERA“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužioca „Uniqa osiguranja“ d.d. Sarajevo zatraženo je 14. augusta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužilac „Uniqa osiguranje“ d.d. Sarajevo su odgovor na apelaciju dostavili 26. augusta 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. U pravnoj stvari tužiteljice Nevenke Berić protiv u tom postupku tuženog „Uniqa osiguranja“ d.d. Sarajevo (pravnog sljednika „Raiffeisen osiguranja“ d.d. Sarajevo) radi naknade štete, Osnovni sud je Presudom broj 468/05 od 14. maja 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-09-000 020 od 27. februara 2009. godine, obavezao tuženog „Uniqa osiguranje“ d.d. Sarajevo da tužiteljici Nevenki Berić na ime naknade štete isplati iznos od 77.093,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. aprila 2005. godine. Presudom je dalje odbijen protivtužbeni zahtjev „Uniqa osiguranja“ d.d. Sarajevo kojim je tražio poništenje ugovora o osiguranju vozila marke Audi (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo), pobliže označenog kao u dispozitivu presude, koji je zaključio njegov pravni prednik „Raiffeisen osiguranje“ d.d. Sarajevo s tužiteljicom, i police kasko osiguranja izdate 3. maja 2004. godine kao isprave o zaključenom ugovoru.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 118 0 P 000081 09 Rev od 27. oktobra 2011. godine revizija „Uniqa osiguranja“ d.d. Sarajevo je usvojena, obje nižestepene presude su preinačene tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice Nevenke Berić i usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog „Uniqa osiguranja“ d.d. Sarajevo, poništen ugovor o osiguranju predmetnog vozila i polica kasko osiguranja izdata 3. maja 2004. godine kao isprava o zaključenom ugovoru.
8. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju predmet ugovora o kasko osiguranju, koji su 3. maja 2004. godine zaključili tužiteljica Nevenka Berić kao osiguranik i pravni prednik tuženog „Raiffeisen osiguranje“ d.d. Sarajevo kao osiguravač, predmetno vozilo. Uvidom u dopis MUPRS CJB – Sektor kriminalističke policije Banja Luka od 4. decembra 2007. godine utvrđeno je da je među parničnim strankama nesporno da je predmetno vozilo uvezeno u RS iz inostranstva na osnovu falsificirane dozvole – saobraćajne dozvole, da se istraga, zbog sumnje da je izvršeno krivično djelo falsificiranja isprave iz člana 377. stav 1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ) nije vodila jer je nastupila zastara krivičnog gonjenja za to krivično djelo. Dakle, kako je KZ-om regulirano da je zabranjen promet vozila nabavljenih na osnovu falsificirane isprave, Vrhovni sud je ocijenio da je ništav ugovor o nabavci predmetnog vozila saglasno odredbi člana 49. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa je slijedom toga ništav i ugovor o osiguranju takvog vozila. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud smatra da je protivpravno i nedopušteno osiguranje navedenog vozila pribavljenog na osnovu falsificirane isprave, stoga i ugovor o osiguranju takvog vozila ne proizvodi pravno dejstvo saglasno odredbi člana 49. ZOO i ništav je prema odredbi člana 103. stav 1. istog zakona. Stoga je Vrhovni sud, primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude.
Postupak okončan osporenom presudom
9. U postupku koji je predmet ove apelacije „Uniqa osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac) 22. marta 2016. godine podnijelo je tužbu protiv nasljednica Nevenke Berić – tuženih Snežane Marciklić i Svjetlane Berić (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili ostale tužene) i apelanta zbog neosnovanog bogaćenja.
10. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 236412 16 P od 2. marta 2018. godine utvrđeno je da osnovano tužiočevo potraživanje u iznosu od 113.225,16 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 27. oktobra 2011. godine do isplate i kompenzacioni prigovor apelanta kao trećetuženog o prebijanju njegovog protivpotraživanja u iznosu od 7.064,71 KM (koliko je apelant platio po osnovu police osiguranja). Apelant je dalje obavezan da tužiocu isplati nekompenzirani iznos od 106.160,45 KM, također sa zakonskom zateznom kamatom od 27. oktobra 2011. godine. Tužiočev tužbeni zahtjev je u odnosu na ostale tužene u cijelosti odbijen kao neosnovan, kao i tužiočev tužbeni zahtjev za naknadu – isplatu po osnovu neosnovanog bogaćenja preko dosuđenog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom, kao i tužiočev tužbeni zahtjev za naknadu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos za period od 5. juna 2011. do 27. oktobra 2011. godine. Nadalje, odbijen je kao neosnovan apelantov kompenzacioni prigovor preko udovoljenog, osnovanog iznosa, obavezan je tužilac da ostalim tuženim na ime troškova postupka isplati precizirani iznos, dok je zahtjev tih tuženih za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Navedenom presudom apelant je dalje obavezan da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.827,68 KM, dok je tužiočev zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.
11. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je, cijeneći provedene dokaze (sadržaja pobliže preciziranog na str. od 3. do 4. obrazloženja presude), te primjenom relevantnih odredbi ZOO, utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je pravna prednica ostalih tuženih (Nevenka Berić) zaključila kupoprodajni ugovor s prodavateljem Hidroaktiv AG LUZERN (u daljnjem tekstu: prodavatelj) o kupovini predmetnog vozila za iznos od 20.000,00 CHF; da je predmet kupoprodaje predmetno vozilo; da je vozilo prošlo carinsku kontrolu; da je Nevenka Berić apelantu izdala punomoći na osnovu kojih je apelant zaključio ugovor o kasko osiguranju predmetnog vozila i da je apelantu zbog krađe tog vozila tužilac 5. juna 2009. godine isplatio iznos od 113.225,16 KM.
12. Osnovni sud je istakao da je među parničnim strankama sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva i da li je osnovan kompenzacioni prigovor koji je istakao apelant. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 210. ZOO kojom je definirano stjecanje bez osnova, čl. 211. i 214. citiranog zakona kojim je regulirano kada se vraća i način na koji se vraća stečeno bez osnova. Taj sud je dalje ukazao na presudu Vrhovnog suda od 27. oktobra 2011. godine donesenu po tužbi pravne prednice ostalih tuženih (Nevenke Berić) protiv tuženog „Uniqa osiguranja“ d.d. Sarajevo, koju je, odlučujući o reviziji tuženog u tom postupku („Uniqa osiguranje“), usvojio, obje nižestepene presude preinačio tako što je tužiteljicin tužbeni zahtjev odbio, dok je protivtužbeni zahtjev „Uniqa osiguranja“ usvojio i poništio ugovor o osiguranju predmetnog vozila zaključen između pravnog prednika tuženog i tužiteljice, kao i policu kasko osiguranja izdatu 3. maja 2004. godine.
13. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je konstatirao da je presudom Vrhovnog suda od 27. oktobra 2011. godine otpao pravni osnov po osnovu ugovora o osiguranju predmetnog vozila i po izvršenoj isplati po polici kasko osiguranja na osnovu koje je tužilac apelantu zbog osiguranog slučaja, krađe predmetnog vozila, isplatio iznos od 113.225,16 KM. Navedeno zato što je utvrđeno da je predmetno vozilo ukradeno i u RS uvezeno na osnovu falsificirane dozvole (saobraćajne dozvole), da se istraga zbog sumnje da je izvršeno krivično djelo falsificiranja isprave iz člana 377. stav 1. KZ-a nije vodila jer je nastupila zastara. Dakle, kako je citiranim krivičnim zakonom zabranjen promet vozila nabavljen na osnovu falsificirane isprave, to je, prema ocjeni tog suda, ugovor o njegovoj nabavci ništav saglasno članu 49. ZOO, pa je nedopušteno i osiguranje vozila pribavljeno na navedeni način, zbog čega ugovor o osiguranju takvog vozila ne proizvodi pravno dejstvo i on je ništav shodno odredbi člana 103. stav 1. istog zakona. Dakle, cijeneći navedenu presudu Vrhovnog suda, Osnovni sud je zaključio da je u okolnostima konkretnog predmeta otpao pravni osnov na osnovu kojeg je tužilac isplatio apelantu iznos od 113.225,16 KM, zbog čega je ocijenio osnovanim tužiočev tužbeni zahtjev u dijelu kako je to odlučeno u izreci presude, dok je tužiočev zahtjev preko dosuđenog iznosa odbio kao neosnovan.
14. Taj sud je dalje ukazao da je apelant tokom postupka istakao kompenzacioni prigovor u smislu člana 108. ZOO za iznos štete koju je bez svoje krivice pretrpio, i to od 77.093,95 KM, te prigovor kompenzacije za iznos od 7.064,71 KM, koliko je apelant platio po osnovu police osiguranja, a sve s kamatom od dana donošenja revizione odluke 27. oktobra 2011. godine, koji prigovor je Osnovni sud ocijenio djelimično osnovanim. Dakle, Osnovni sud je u ovom dijelu zaključio da je osnovan apelantov kompenzacioni prigovor o prebijanju njegovog protivpotraživanja u iznosu od 7.064,741 KM, a da je neosnovan njegov zahtjev u dijelu potraživanog iznosa od 77.093,95 KM. Pri tome je taj sud imao u vidu obaveze koje su ugovorne strane imale prilikom zaključenja ugovora o osiguranju, odnosno cijeneći odredbe police osiguranja kao pravnog posla koji je poništen presudom Vrhovnog suda od 27. oktobra 2011. godine, te šta je koja ugovorna strana po osnovu istog jedna drugoj isplatila, pri tome cijeneći da je upravo navedenom presudom Vrhovnog suda otpao pravni osnov izvršenih uplata
– isplata. U kontekstu istaknutog prigovora nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotužene i drugotužene (pravnih sljednica Nevenke Berić), Osnovni sud ga je ocijenio osnovanim zato što je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je iznos od 113.225,16 KM isplaćen na žiroračun apelanta, a ne ostalih tuženih, sve u kontekstu rješenja o nasljeđivanju iza umrle Nevenke Berić, iz kojeg nesporno proizlazi da njenu zaostavštinu čine samo devizna sredstva u iznosu od 181,14 eura. O visini zakonske zatezne kamate Osnovni sud je odlučio u smislu člana 277. ZOO i dosudio je od dana donošenja presude Vrhovnog suda 27. oktobra 2011. godine. Iz tih razloga je tužiočev zahtjev preko dosuđenog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom odbio kao neosnovan, kao i apelantov kompenzacioni prigovor preko utvrđenog iznosa, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kako je to navedeno u izreci presude. Osnovni sud je odluku o troškovima postupka donio primjenom člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
15. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 236412 18 Gž od 11. septembra 2018. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio presudu Osnovnog suda od 2. marta 2018. godine u dijelu odluke kojom je utvrđena osnovanost potraživanja tužioca (stav I izreke presude Osnovnog suda), u dijelu kojim je apelant obavezan da tužiocu isplati nekompenzirani iznos (stav III izreke presude) i u dosuđujućem dijelu kojim je apelant obavezan da tužiocu nadoknadi troškove postupka. Presudom je dalje odbijena tužiočeva žalba i potvrđena presuda prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen tužiočev tužbeni zahtjev u odnosu na ostale tužene (stav IV izreke), kao i tužiočev zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe u iznosu od 3.000,00 KM.
16. Ispitujući osnovanost apelantovih žalbenih navoda, Okružni sud je, imajući u vidu presudu Vrhovnog suda od 27. oktobra 2011. godine, zaključio da je tužilac dokazao da na strani apelanta postoji stjecanje bez osnova shodno članu 210. ZOO. Navedeno zato što je, prema ocjeni tog suda, presudom Vrhovnog suda od 27. oktobra 2011. godine otpao pravni osnov za prelaz imovinske koristi iz imovine tužioca (kao osiguravača) u imovinu apelanta (kao ugovarača osiguranja). Slijedom navedenog, Okružni sud smatra kako je tokom postupka utvrđeno da je osnovan apelantov kompenzacioni prigovor u iznosu od 7.064,71 KM, te da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao apelanta da tužiocu na ime stjecanja bez osnova isplati nekompenzirani iznos od 106.160,45 KM (113.225,16 KM - 7.064,71 KM). Okružni sud je također odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode u pogledu savjesnosti ugovornih strana i tužiočevog neposjedovanja odgovarajuće dozvole za obavljanje djelatnosti osiguranja, imajući u vidu da je postavljenim tužbenim zahtjevom na ime stjecanja bez osnova tužilac tražio navedeni isplaćeni iznos po pravnom osnovu koji je naknadno otpao, te koji navodi su bili relevantni tokom navedenog parničnog postupka u kojem se raspravljalo o tužiočevom protivtužbenom zahtjevu za poništenje predmetnog ugovora o osiguranju i polici kasko osiguranja. Taj sud je dalje odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode da je tužilac zbog neposjedovanja dozvole za obavljanje djelatnosti osiguranja počinio niz produžnih krivičnih djela jer apelant, na kome je bio teret dokazivanja u smislu člana 123. ZPP, tu svoju tvrdnju tokom postupka, prema ocjeni tog suda, nije dokazao. Apelantov žalbeni navod da je ugovor o osiguranju ništav upravo zato što tužilac nije imao ovlaštenje da se bavi poslovima osiguranja u RS je također odbijen kao neosnovan. U vezi s tim, Okružni sud je zaključio da je apelant te žalbene navode paušalno istakao jer je u obrazloženju presude Vrhovnog suda od 27. oktobra 2011. godine navedeno da kako je odredbama KZ-a zabranjen promet vozila nabavljenih na osnovu falsificirane isprave, saobraćajne dozvole, to je i ugovor o njegovoj nabavci ništav. Navedeno je da, slijedom toga, ugovor o osiguranju takvog vozila ne proizvodi pravno dejstvo saglasno odredbi člana 49. ZOO i ništav je prema odredbi člana 103. stav l. citiranog zakona. Okružni sud je također apelantove žalbene navode, isticane i tokom postupka, da su ostale tužene morale biti obavezane na isplatu novčanog iznosa makar do visine svog nasljednog dijela odbio kao neosnovane konstatirajući da je o njima prvostepeni sud dao jasno i valjano obrazloženje, koje je kao pravilno prihvatio, kao i u vezi s odlukom o troškovima postupka koja je donesena primjenom člana 386. ZPP.
17. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 236412 18 Rev od 17. aprila 2019. godine apelantova revizija je odbijena kao neosnovana.
18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, suprotno apelantovim revizionim navodima, odluka drugostepenog suda pravilna i zasnovana na zakonu, zbog čega je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. U vezi s tim je ukazano da je donošenjem presude tog suda od 27. oktobra 2011. godine otpao pravni osnov shodno kojem je tužilac isplatio apelantu iznos od 113.225,16 KM, čime su se stekli uvjeti za primjenu člana 210. ZOO. Obrazloženo je da je tom presudom poništen ugovor o kasko osiguranju predmetnog vozila, zaključen između pravnog prednika tužioca i pravne prednice ostalih tuženih od 3. maja 2004. godine, jer je tim ugovorom bilo osigurano predmetno vozilo koje je bilo ukradeno, a ne zato što je tužilac nelegalno poslovao. Stoga se, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelantovim revizionim prigovorom u pogledu nesavjesnosti tužioca ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost drugostepene presude. Slijedom navedenog, taj sud je primjenom člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog prava. Smatra da je Vrhovni sud zanemario činjenicu, a koja je tokom predmetnog postupka dokazana, da je tužilac poslovao nezakonito i nesavjesno, bez dozvole za rad, zbog čega tvrdi da nema pravo na povrat datih sredstava shodno članu 104. st. 2. i 3. ZOO. Stoga ističe da je pobijanom presudom tužiocu omogućeno da na nezakonitom poslovanju u RS pribavi imovinsku korist u iznosu od 106.160,45 KM, a apelant, iako je u cijelosti savjestan, obavezan je da plati tužiocu dug od više od 200.000,00 KM.
20. Apelant, osim konstatacije na obrascu apelacije „HITNO PRIVREMENA MJERA“, u tekstu apelacije svoj zahtjev uopće nije obrazložio.
b)Odgovori na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da u presudi tog suda nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Okružni sud, također, smatra da odlukom tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na koje se poziva u apelaciji, te predlaže da se ona odbije kao neosnovana.
23. Osnovni sud apelantove navode smatra neosnovanim ističući da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se pozvao u apelaciji.
24. Tužilac u odgovoru na apelaciju navodi da se iz navoda apelacije „ne vidi“ da su apelantova prava na koja se poziva u apelaciji povrijeđena. Također smatra neozbiljnim apelantove navode da je počinio više krivičnih djela jer tvrdi da ne postoji presuda kojom je utvrđena njegova krivična odgovornost, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Kad je predmet obaveze nedopušten Član 49.
Predmet obaveze je nedopušten ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima.
I Ništavi ugovori Ništavost Član 103. stav 1.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Posledice ništavosti Član 104 (1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtev nesavesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sedište, odnosno prebivalište, ili boravište.
(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i o moralnim shvatanjima. Sticanje bez osnova Opšte pravilo Član 210.
(1)Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrednost postignutih koristi. (2)Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 236412 18 Rev od 17. aprila 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 27. jula 2019, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. Ustavni sud zapaža da se osporena presuda odnosi na pitanje stjecanja bez osnova, odnosno obavezivanje apelanta da tužiocu isplati precizirani novčani iznos kao posljedicu ništavosti ugovora o osiguranju predmetnog vozila i police kasko osiguranja, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je osporena odluka donesena na osnovu proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
36. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je osporenom presudom apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda odbijena i potvrđena presuda tog suda kojom je, između ostalog, apelant obavezan da tužiocu isplati nekompenzirani iznos od 106.160,71 KM (iznos koji je tužilac isplatio apelantu po osnovu naknade štete zbog nastupanja osiguranog slučaja, krađe predmetnog vozila u iznosu od 113.225,16 KM, umanjen za iznos od 7.064,71 KM koji je apelant platio tužiocu na ime premije za kasko osiguranje navedenog vozila). Naime, Ustavni sud zapaža da apelant problematizira primjenu materijalnog prava ukazujući da je u toku postupka dokazao da je tužilac u vrijeme sklapanja ugovora o kasko osiguranju za predmetno vozilo bio nesavjestan, odnosno jer je nezakonito poslovao zato što nije imao dozvolu za rad u RS, zbog čega smatra da nema pravo na povrat onoga što je dao drugoj strani.
37. U okolnostima predmetnog slučaja Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje o neosnovanosti apelantove revizije, odnosno o osnovanosti tužiočevog tužbenog zahtjeva u nekompenziranom dijelu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da je presudom od 27. oktobra 2011. godine donesenom u prethodno vođenom parničnom postupku po tužbi Nevenke Berić, pravne prednice ostalih tuženih (u predmetnom postupku), protiv pravnog prednika tužioca u predmetnom postupku (Raiffeisen osiguranje), u konačnici poništio ugovor o osiguranju predmetnog vozila i policu kasko osiguranja izdatu 3. maja 2004. godine. S obzirom na to, nižestepeni sudovi, čiji je stav potvrdio Vrhovni sud koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, obrazložili su da je na taj način otpao pravni osnov po kojem je tužilac apelantu isplatio iznos od 113.225,16 KM, pa su se, prema ocjeni redovnih sudova, stekli uvjeti za primjenu člana 210. ZOO i obavezivanje apelanta da tužiocu isplati ono što je stekao bez osnova, odnosno osnova koji je kasnije otpao. Ustavni sud pri tome zapaža da su nižestepeni sudovi, čije je odlučenje potvrđeno osporenom odlukom, detaljno obrazložili da su neosnovani apelantovi navodi da tužilac ne posjeduje dozvolu za obavljanje djelatnosti osiguranja budući da ove tvrdnje apelant, na kome je bio teret dokazivanja u smislu člana 123. ZPP, tokom postupka nije dokazao. Suprotno tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporenom odlukom u konkretnom predmetu dao jasno i argumentirano obrazloženje da je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan primjenom odredbe člana
210. ZOO jer je apelantov prednik osigurao ukradeno vozilo i jer je ugovor o osiguranju predmetnog vozila proglašen ništavim, pa je apelant zapravo obavezan da tužiocu isplati iznos koji mu je tužilac isplatio po osnovu kasko osiguranja, umanjen za iznos koji je apelant platio na ime police osiguranja. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud za svoje odlučenje dao dovoljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava. S obzirom na sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema proizvoljnosti koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj odluci.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na apelantove navode u vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava.
Pravo na imovinu
39. Apelant, također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kojom je potvrdio odlučenje nižestepenih sudova, dao razloge zašto je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, djelimično udovoljio tužiočevom tužbenom zahtjevu i obavezao apelanta da mu vrati precizirani novčani iznos, s obzirom na to da je u smislu člana 210. ZOO otpao osnov po osnovu kojeg je tužilac isplatio apelantu taj iznos na ime kasko osiguranja vozila.
41. Ustavni sud, također, smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da apelant navode o kršenju prava na imovinu zasniva na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Na osnovu čl. 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević