Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2833/19 (E. H. i A. H.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Ugovor o kupoprodaji
- Pravično suđenje - razuman rok
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 219
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
Predmeti (1)
AP-2833/19
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2833/19, rješavajući apelaciju Emine Hasanbašić i Adema Hasanbašića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Emine Hasanbašić i Adema Hasanbašića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 009136 18 Rev 2 od 14. ožujka 2019. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, sukladno članku 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Emini Hasanbašić i Ademu Hasanbašiću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, sukladno članku 72.
stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Emine Hasanbašić i Adema Hasanbašića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 009136 18 Rev 2 od 14.
ožujka 2019. godine u odnosu na ostale navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Emina Hasanbašić i Adem Hasanbašić (u daljnjem tekstu: apelantica i apelant ili apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Emil Galušić, odvjetnik iz Tuzle, podnijeli su 10. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 009136 18 Rev 2 od 14. ožujka 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i opunomoćenica tužiteljice A.B. (u daljnjem tekstu: tužiteljica), odvjetnica Mirsade Božanović i Tatjane Gajić, zatraženo je u razdoblju od 10. do 16. prosinca 2020. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 17. do 23. prosinca 2020. godine, dok opunomoćenice tužiteljice u ostavljenom roku nisu dostavile odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
Tijek postupka
5. Tužiteljica je 15. srpnja 2008. godine podnijela tužbu protiv apelantice i apelanta kao prvotužene i drugotuženog, te trećetužene Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: trećetužena) radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji stana, predaje u posjed stana i naknade štete.
6. Tužba je dostavljena tuženima na odgovor 17. listopada 2008. godine, a odgovori na tužbu dostavljeni su 21. studenog 2008. godine.
7. Pripremna ročišta koja su bila zakazana za 5. i 11. srpanj 2011. godine odgođena su na zahtjev zakonskog zastupnika trećetužene i opunomoćenika apelanata, a pripremno ročište je održano 12. listopada 2011. godine.
8. Općinski sud je zakazao ročište za glavnu raspravu za 7. prosinac 2011. godine koje je bilo odgođeno. Ročište za glavnu raspravu održano je 6. veljače 2012. godine.
9. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 009136 08 P od 9. ožujka 2012. godine odbijen je tužiteljičin tužbeni zahtjev.
10. Tužiteljica je 9. travnja 2012. godine izjavila priziv, a spis predmeta je 30. svibnja 2012. godine dostavljen Kantonalnom sudu.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 009136 12 Gž od 18. ožujka 2013. godine priziv tužiteljice je uvažen i prvostupanjska presuda djelomično preinačena na način da je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrđeno da je Ugovor o kupoprodaji stana od 14. travnja 2003. godine zaključen između trećetužene i apelanata i ovjeren pred Općinskim sudom 23. travnja 2003. godine apsolutno ništav, pa su tuženi dužni trpjeti da se na temelju te presude izvrši brisanje apelanata kao sadašnjih vlasnika na predmetnom stanu, te su apelanti dužni predati sporni stan u posjed tužiteljici. U preostalom dijelu u kojemu je tužiteljica tražila naknadu štete zbog korištenja stana prvostupanjska presuda je ukinuta i predmet je u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
12. Apelanti su 13. svibnja 2013. godine izjavili reviziju, a spis predmeta je 10. srpnja 2013. godine dostavljen Vrhovnom sudu radi odlučivanja o izjavljenoj reviziji.
13. Apelanti su 10. listopada 2014. godine Vrhovnom sudu podnijeli prijedlog za određivanje mjere osiguranja.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 009136 13 Rev od 21. listopada 2014. godine revizija apelanata je odbijena. Vrhovni sud se proglasio stvarno nenadležnim da rješava o prijedlogu apelanata za određivanje privremene mjere osiguranja.
Postupak u kojemu je donesena osporena odluka
15. Podneskom od 25. lipnja 2015. godine tužiteljica je zahtijevala nastavak postupka.
16. Općinski sud je u ponovljenom postupku zakazao ročište za glavnu raspravu za 2. lipanj 2016. godine, ali je to ročište odgođeno zbog toga što trećetužena nije mogla pristupiti zbog ranije preuzetih obaveza; ročište zakazano za 21. rujan 2016. godine je odgođeno o čemu su stranke obaviještene; ročište zakazano za 18. studeni 2016. godine je odgođeno zbog nemogućnosti pristupa opunomoćenika apelanata zbog ranije preuzetih obveza; ročište zakazano za 17. siječanj 2017. godine je odgođeno zbog bolovanja suca o čemu su stranke obaviještene, a ročište zakazano za 30. ožujak 2017. godine je odgođeno zbog toga što opunomoćenik apelanata nije mogao pristupiti zbog ranije preuzetih obveza. Ročište za glavnu raspravu koje je bilo zakazano za 25. travanj 2017. godine je održano.
17. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 009136 16 P 2 od 6. srpnja 2017. godine apelanti i trećetužena su obvezani tužiteljici solidarno isplatiti za razdoblje od 11. srpnja 2003. godine do 11. studenog 2011. godine iznos od 11.000,00 KM, a za razdoblje od 12. studenog 2011. godine do 24. listopada 2014. godine iznos od 5.400,00 KM, što sve „ukupno iznosi od 16.800,00 KM“ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom detaljnije određenom u izreci presude (stavak I). Također, Općinski sud je u navedenoj odluci odlučio o troškovima postupka na način detaljnije opisan u izreci presude (st. II, IV i V), te je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neutemeljen (stavak III).
18. Općinski sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Zatim, Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelantici rješenjem od 17. ožujka 1998. godine tadašnji nositelj prava raspolaganja DOO „Automatska obrada podataka“ Tuzla (u daljnjem tekstu: NPR), pravni prethodnik trećetužene, dodijelio sporni stan na korištenje u Tuzli. Apelantica se uselila u sporni stan 15. kolovoza 2001. godine, odnosno nakon što se tužiteljica iselila iz spornog stana 6. prosinca 2000. godine. Apelantica je u odnosu na sporni stan zaključila Ugovor o korištenju stana 15. kolovoza 2001. godine, koji je bio predmetom kontrole Komisije za kontrolu zaključenih i/ili obnovljenih ugovora i koja je, sukladno svojim ovlastima, utvrdila da je taj ugovor zaključen sukladno članku 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Nakon toga apelanti su, kao nositelji stanarskog prava na spornom stanu, sa trećetuženom, kao pravnim sljednikom ranijeg NPR, zaključili Ugovor o kupoprodaji stana na kojemu postoji stanarsko pravo od 23. travnja 2003. godine i na temelju toga ugovora su se upisali kao vlasnici sa dijelom ½. Općinski sud je, dalje, naveo da među parničnim strankama nije sporna ni činjenica da je tužiteljica prije toga, 15. kolovoza 1998. godine, pokrenula upravni postupak sa zahtjevom za izdavanje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, te da se NPR 20. ožujka 1998. godine obratio stambenom organu zahtjevom za iseljenje tužiteljice kao bespravno useljene osobe poslije čega je tužiteljica iseljena iz predmetnog stana. Također, tužiteljica je vodila upravni postupak i upravni spor za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, te je Služba za stambene poslove Općine Tuzla donijela rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana od 20. lipnja 2007. godine koje je postalo pravomoćno.
19. Također, Općinski sud je naveo da je u predmetnom postupku ranije donio Presudu broj 32 0 P 009136 08 P od 9. ožujka 2012. godine kojom je tužbeni zahtjev tužiteljice odbio u cijelosti kao neutemeljen. Međutim, Kantonalni sud je presudom od 18. ožujka 2013 godine priziv tužiteljice uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev tužiteljice usvojen, pa je utvrđeno da je Ugovor o kupoprodaji stana od 14. travnja 2003. godine, zaključen između trećetužene i apelanata i ovjeren pred Općinskim sudom 23. travnja 2003. godine, apsolutno ništav i da su tuženi dužni trpjeti da se na temelju te presude izvrši brisanje apelanata kao sadašnjih vlasnika na predmetnom stanu, te da su apelanti dužni predati sporni stan u posjed tužiteljici. U preostalom dijelu u kojemu je tužiteljica tražila naknadu štete zbog nekorištenja stana prvostupanjska presuda je ukinuta i predmet je u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 009136 13 Rev od 21. listopada 2014. godine odbijena je revizija apelanata. Naposljetku, Općinski sud je naveo da je u ovršnom postupku koji se vodio pred tim sudom tužiteljica 24. listopada 2014. godine ušla u posjed spornog stana.
20. Razmatrajući tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog nekorištenja stana, Općinski sud je naveo da je na temelju izvedenih dokaza nesporno da je tužiteljica imala pravo na navedeni stan, jer je o njenom pravu riješeno u upravnom postupku i upravnom sporu, pa se može govoriti o šteti koju ona, u smislu čl. 172. i 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), potražuje zbog nemogućnosti korištenja stana za razdoblje od njenog iseljenja do povratka u posjed. Općinski sud je dalje naveo da je tužbeni zahtjev tužiteljice utemeljen u odnosu na sve tužene, i to u odnosu na apelante, jer su koristili stan koji pripada njoj, a nisu plaćali zakupninu, a u odnosu na trećetuženu, jer je odgovorna za rad svojih organa koji su odlučivali o pravu tužiteljice i na taj način joj uzrokovali štetu, pa je, obzirom na to, odgovornost tuženih solidarna u smislu članka 206. stavak 1. ZOO. Također, Općinski sud je istakao da je, u smislu čl. 371. i
376. ZOO, utemeljen prigovor tuženih o zastari potraživanja do 15. srpnja 2005. godine, jer je tužba u tome pogledu podnesena nakon proteka zastarnog roka od tri godine. Obzirom na to, Općinski sud je naveo da je djelomično udovoljio tužbenom zahtjevu za naknadu štete i naložio tuženim da tužiteljici solidarno plate ukupan iznos kao u izreci presude.
21. Nezadovoljne navedenom presudom, parnične stranke su izjavile prizive, a spis predmeta je 27. studenog 2017. godine dostavljen Kantonalnom sudu radi odlučivanja o prizivima.
22. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 009136 17 Gž 2 od 16. ožujka 2018. godine priziv tužiteljice je odbijen, priziv apelanata je djelomično uvažen, a priziv trećetužene u cijelosti je uvažen i prvostupanjska presuda preinačena (u dijelu st. I, III. i IV. izreke presude) na način da su apelanti obvezani tužiteljici solidarno isplatiti iznos od 2.250,00 KM za razdoblje od 5. svibnja 2013. godine do 24. listopada 2014. godine uz zakonsku zateznu kamatu, te joj naknaditi troškove postupka. Višak zahtjeva tužiteljice preko dosuđenog iznosa u odnosu na apelante je odbijen, dok je u odnosu na trećetuženu tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbijen kao neutemeljen.
23. Kantonalni sud je zaključio da tužiteljici ne pripada pravo na naknadu štete za cijelo utuženo razdoblje od 11. srpnja 2003. godine (pet godina prije podnošenja tužbe), pa do 24. listopada 2014. godine (kada su tuženi tužiteljici predmetni stan predali u posjed) zbog toga što apelanti nisu bez pravnog osnova koristili predmetni stan sve dok sud presudom od 18. ožujka 2013. godine nije konačno utvrdio da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana ništav, a apelanti su obvezani predati u posjed stan tužiteljici. Kantonalni sud je, također, zaključio da nije sporno da su apelanti navedenu odluku primili 5. travnja 2013. godine, tako da je rok za dragovoljno ispunjenje obveze isticao 5. svibnja 2013. godine. U odnosu na tužbeni zahtjev u pogledu trećetužene, Kantonalni sud je naveo da tužiteljica nije dokazala koju je to štetu trpjela i u kojoj visini.
24. Nezadovoljni navedenom presudom, apelanti i tužiteljica su izjavili revizije, a spis predmeta je 29. studenog 2018. godine dostavljen Vrhovnom sudu.
25. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 009136 18 Rev 2 od 14. ožujka 2019. godine revizija tužiteljice je usvojena, nižestupanjske presude su preinačene na način da su apelanti obvezani za razdoblje od 22. listopada 2008. godine do 24. listopada 2014. godine solidarno isplatiti tužiteljici iznos od 10.810,00 KM uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka kao u izreci presude. U ostalom dijelu revizija tužiteljice je odbijena, a revizija apelanata je odbačena.
26. Vrhovni sud je naveo da su ostvareni revizijski prigovori pogrešne primjene materijalnog prava. U svezi sa time, Vrhovni sud je naveo da tužiteljica u reviziji pravilno ističe da posljedice ništavosti ugovora nastupaju od samog početka, tj. od zaključenja takvog ugovora. Imajući u vidu da je ugovor o kupoprodaji spornog stana kao apsolutno ništav izgubio svoje djejstvo od trenutka njegovog zaključenja, a ne od utvrđenja da je ništav, to znači da takav ugovor nikad nije ni postojao, zbog čega je nepravilan zaključak drugostupanjskog suda da je osnova za korištenje stana postojala, jer je postojao samo privid takve osnove, pa ugovor ne proizvodi pravno djejstvo od samog zaključenja. Također, točno je da ništav ugovor stvara privid punovažnog ugovora i da on u pravnom prometu nedvojbeno postoji, te da je njegovo pravno djejstvo i za stranke i za treće osobe sporno, zbog čega je u interesu pravne sigurnosti da se odlukom suda ta dilema otkloni isključenjem ugovora iz pravnog prometa. Prema odredbi članka 46. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVO) koji se ima primijeniti u konkretnom slučaju, propisano je da savjestan posjednik postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazivati da je savjestan posjednik postao nesavjestan i prije dostavljanja tužbe. Imajući u vidu citiranu odredbu kao i činjenična utvrđenja, Vrhovni sud je istaknuo da su apelanti bili nesavjesni posjednici spornog stana u razdoblju od 22. listopada 2008. godine (od dana prijema tužbe) do 24. listopada 2014. godine (kada su stan predali tužiteljici), zbog čega su obvezni tužiteljici za navedeno razdoblje, u smislu članka 219. ZOO, isplatiti korist koju su imali u vidu zakupnine koju bi inače za stan trebali plaćati. Prema tome, polazeći od činjenice da su nižestupanjski sudovi na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke pravilno utvrdili da realna mjesečna zakupnina predmetnog stana iznosi 150,00 KM na koju tužiteljica osnovano ima pravo, jer se radi o koristi koju su apelanti imali od upotrebe stana, Vrhovni sud je zaključio da tužiteljici pripada ukupan iznos kao u izreci presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
27. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
28. U svezi s tim, apelanti tvrde da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer tužiteljica u konkretnom postupku nije tražila utvrđivanje ništavim akata o dodjeli stana na korištenje, i to rješenja o dodjeli stana na korištenje na temelju kojega je zaključen ugovor o kupovini stana, pa su apelanti u trenutku donošenja presude Kantonalnog suda od 18. ožujka 2013. godine bili zakoniti vlasnici spornog stana. Zbog toga, smatraju da im je utvrđivanjem ništavim samo ugovora u kupoprodaji stana povrijeđeno pravo na dom i pravo na imovinu. Dalje, apelanti ukazuju da su organi uprave utvrdili da tužiteljica, sukladno odredbama članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, nije imala status člana obiteljskog kućanstva ranijeg nositelja stanarskog prava, pa je Kantonalni sud u presudi od 18. ožujka 2013. godine proizvoljno utvrdio ništavim ugovor o dodjeli stana na korištenje. Apelanti, također, smatraju da je prvostupanjska presuda od 6. srpnja 2017. godine nejasna i nerazumljiva, jer se ne zna po kojoj osnovi su apelanti dužni tužiteljici isplatiti određeni novčani iznos, te da tužiteljica ničim nije osporila, niti dokazala savjesnost i zakonitost, kao i poštenje na strani apelanata u korištenju spornog stana u koji su se uselili na temelju pravovaljanih akata vlasnika spornog stana koji nikada nisu pobijani. Naposljetku, apelanti navode da je predmetni postupak trajao 11 godina obzirom na to da je tužba podnesena tijekom 2008. godine, čime su pretrpjeli veliku štetu i duševne bolove zbog nezakonitog oduzimanja stana, uslijed čega na ime naknade nematerijalne štete traže iznos od po 5.500,00 KM.
b)Odgovori na apelaciju
29. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga danih u obrazloženju osporene presude, te da prilikom njezinog donošenja apelantima nisu uskraćena prava na koja se pozivaju u apelaciji.
30. Kantonalni sud je naveo da je postupak pred tim sudom trajao nepuna četiri mjeseca pri čemu je postupano sukladno redoslijedu rješavanja starih predmeta, čime se željelo postići suđenje u razumnom roku, jer se moraju uzeti u rad najstariji predmeti, zbog čega konkretan predmet nije mogao biti ranije uzet u rad.
31. Općinski sud je detaljno izložio tijek trajanja postupka, kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te je istaknuo da ne stoje navodi apelanata o povredi prava na koja upućuju u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
32. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 2. stavak (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
33. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
Posledice ništavosti Član 104.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
(2) Ali, ako je ugovor ništav, zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtev nesavesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sedište, odnosno prebivalište ili boravište.
(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i o moralnim shvatanjima. Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
34. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju u relevantnom dijelu glasi:
Članak 46.
Savjestan posjednik postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazivati da je savjestan posjednik postao nesavjestan i prije dostavljanja tužbe.
VI.Dopustivost
35. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
37. U konkretnom slučaju apelanti osporavaju Presudu Vrhovnog suda broj 32 0 P 009136 18 Rev 2 od 14. ožujka 2019. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je opunomoćenik apelanata presudu Vrhovnog suda primio 14. svibnja 2019. godine, a da je apelacija podnesena 10. srpnja 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
38. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
1. Pravo na pravično suđenje
40. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
41. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
42. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđenja, predaje u posjed stana i naknade štete, dakle, predmet je građanskopravne naravi. aU odnosu na osporenu odluku
43. Navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da je u osporenoj odluci Vrhovnog suda proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
44. U svezi sa tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
45. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovitih sudova.
46. Dovodeći u svezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji tužiteljice i preinačavanju drugostupanjske i prvostupanjske presude dovoljno jasno i argumentirano obrazložio osporene odluke, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. U svezi sa time, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu proizlazi da je u konkretnom parničnom postupku ranije pravomoćno utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji spornog stana, te da je u postupku koji je okončan osporenim odlukama bilo sporno pravno pitanje pripada li tužiteljici pravo na naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja spornog stana i u kojem iznosu. Obzirom na to, Ustavni sud zapaža da su irelevantni navodi apelanata kojima ukazuju na navodnu proizvoljnost Kantonalnog suda prilikom donošenja presude od 18. ožujka 2013. godine u kojoj je utvrđena ništavost ugovora o kupoprodaji spornog stana. Pored toga, Ustavni sud zapaža da na proizvoljnost zaključaka iz osporene presude ne upućuju ni tvrdnje apelanata da u toj presudi nije bila utvrđena ništavost upravnih akata kojima je apelantima sporni stan dan na korištenje obzirom na to da je odredbom članka 46. ZOVO, na koju se Vrhovni sud pozvao, jasno utvrđena pravna pretpostavka prema kojoj savjestan posjednik postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena. Prema tome, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da su zaključci Vrhovnog suda iz osporene odluke proizvoljni posebice ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem odredaba članka 46. ZOVO i članka 219. ZOO zamijenio te zaključke. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava zbog čega su neutemeljeni njihovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.
47. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije.
c)Suđenje u razumnom roku
48. Razmatrajući tvrdnje apelanata da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak
1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizira svoje pravosudne sustave na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine).
49. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da je tužiteljica 15. srpnja 2008. godine podnijela tužbu protiv apelanata radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji stana, predaje u posjed stana i naknade štete i da je postupak okončan donošenjem osporene presude Vrhovnog suda od 14. ožujka 2019. godine. Prema tome, Ustavni sud će kao relevantno razdoblje pri ocjeni duljine trajanja predmetnog postupka razmatrati 10 godina i osam mjeseci.
50. Ustavni sud, dalje, zapaža da je u konkretnom slučaju riječ o parničnom postupku pokrenutom radi utvrđenja koji se ne smatra žurnim. Ustavni sud, također, smatra da se radi o relativno složenom predmetu imajući u vidu pravna pitanja o kojima je u konkretnom slučaju odlučivano, te da je predmetni postupak bio od značaja za apelante obzirom na to da je u tom postupku rješavano pitanje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji stana na temelju kojega su apelanti stekli pravo vlasništva na spornom stanu.
51. Glede postupanja redovitih sudova, Ustavni sud najprije uočava da su nakon podnošenja tužbe i prijema odgovora na tužbu Općinskom sudu trebale više od dvije godine i sedam mjeseci da zakaže pripremno ročište koje je bilo odgođeno, ali da je taj sud nakon održanog pripremnog ročišta u relativno kratkim vremenskim razmacima zakazao i održao ročište za glavnu raspravu, te donio prvostupanjsku presudu od 9. ožujka 2012. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o prizivu tužiteljice, prvostupanjsku presudu preinačio na način da je djelomično usvojio njezin tužbeni zahtjev, dok je u dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu štete predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Dalje, Ustavni sud uočava da je, nakon donošenja presude Vrhovnog suda od 21. listopada 2014. godine, Općinski sud, unatoč urgenciji tužiteljice od 25. lipnja 2015. godine, ročište za glavnu raspravu u ponovljenom postupku zakazao nakon proteka više od jedne godine od vraćanja predmeta tome sudu. Nakon toga je u relativno kratkom roku donesena prvostupanjska presuda od 6. srpnja 2017. godine, te su donesene odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je duljini trajanja predmetnog postupka u najvećoj mjeri doprinio Općinski sud, koji je imao značajna razdoblja neaktivnosti u postupanju i koji je postupao neučinkovito obzirom na to da je prvostupanjska presuda djelomično bila ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. S druge strane, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoje značajnija razdoblja neaktivnosti u postupanju Kantonalnog i Vrhovnog suda prilikom odlučivanja o korištenim pravnim lijekovima. Također, Ustavni sud iz stanja u spisu nije mogao uočiti da je odgađanje ročišta zbog postupanja parničnih stranaka (vidjeti toč. 7, 8. i 16. ove odluke) značajnije doprinijelo ukupnoj duljini trajanja predmetnog postupka.
52. Obzirom na sve navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zaključuje, ocjenjujući trajanje predmetnog postupka u cjelini, da je, zbog neaktivnosti i neučinkovitosti u postupanju Općinskog suda, došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje „u razumnom roku“ iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
53. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
54. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. Vidi, Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. veljače 2020. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku
74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantima treba isplatiti ukupan iznos od 1.000,00 KM.
55. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja ovršnu ispravu.
2. Pravo na dom
56. Glede navoda apelanata da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na dom, koje garantiraju članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije, Ustavni sud ističe da je temeljni cilj članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od proizvoljnog miješanja vlasti u njihova prava garantirana člankom 8. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Kron protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, Serija A, 297-C, stavak 31). Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da su osporenom odlukom apelanti obvezani da tužiteljici isplate određeni novčani iznos na ime naknade štete zbog čega se osporena odluka ne može na bilo koji način dovesti u svezu sa kršenjem prava na dom koje je garantirano navedenim odredbama. Naime, o tim pravima apelanata je odlučeno Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 009136 13 Rev od 21. listopada 2014. godine kojom je revizija apelanata odbijena i time potvrđena presuda Kantonalnog suda, između ostalog, i u dijelu koji se odnosi na obvezu apelanta da tužiteljici predaju sporni stan u posjed, a ta presuda nije, niti može biti, obzirom na rok iz članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, predmetom ovog apelacijskog postupka. Prema tome, predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava zaštićenog Ustavom Bosne i Hercegovine uslijed čega Ustavni sud smatra da se navodi apelanata o kršenju prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije moraju odbiti kao neutemeljeni.
3. Pravo na imovinu
57. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju navedenog prava temelje na istim navodima koje su istaknuli u svezi s pravom na pravično suđenje, ukazujući na proizvoljnu primjenu prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede toga prava, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je predmetni postupak okončan nakon proteka 10 godina i osam mjeseci za čije trajanje je utvrđen pretežit doprinos Općinskog suda koji je imao znatna razdoblja neaktivnosti i koji je postupao neučinkovito.
59. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud preinačio nižestupanjske odluke na način da je apelante obvezao da tužiteljici isplate štetu zbog nemogućnosti korištenja spornog stana, dajući obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima na koje su apelanti ukazali.
60. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema kršenja prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, jer iz sadržaja predmeta nema ništa što ukazuje da se osporenom odlukom odlučivalo o pravima apelanata na dom.
61. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju ovoga prava temelje na proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu.
62. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević