Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3985/19 (Đ. C.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3985/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-3985/19, rješavajući apelaciju Đorđe Cvijanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đorđe Cvijanovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 011874 18 Gž 3 od 15. novembra 2018. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 011874 16 P 4 od 28. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đorđo Cvijanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatko Tirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 011874 19 Rev od 27. juna 2019. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 011874 18 Gž 3 od 15. novembra 2018. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 011874 16 P 4 od 28. marta 2018. godine.

Uvodne napomene

2. Odlukom o dopustivosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-319/19 od 12. marta 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija broj AP-340/19 koju je apelant podnio 23. januara 2019. godine protiv presude Kantonalnog suda broj 32 0 P 011874 18 Gž 3 od 15. novembra 2018. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Kantonalnog suda.

3. Apelant je shodno uputama iz naprijed navedene odluke broj AP-319/19, nakon donošenja odluke o reviziji Vrhovnog suda koji je rješenjem broj 32 0 P 011874 19 Rev od 27. juna 2019. godine reviziju apelanta odbacio, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnio novu apelaciju u kojoj su naveo prethodnu odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena kao preuranjena, čime je osigurao mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).

4. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 P 011874 19 Rev od 27. juna 2019. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 011874 18 Gž 3 od 15. novembra 2018. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

Prethodni postupak pred Kantonalnim sudom i Općinskim sudom

5. Općinski sud je donio presudu broj P-1338/99 od 2. novembra 2005. godine, kojom je u stavu I utvrdio da je ništav ugovor o kupoprodaji broj 208/92 od 26. marta 1992. godine, zaključen između „Tehnograd“ d.d. Tuzla i Alije Kerića (u daljnjem tekstu: tužitelj), te analogno tome naložio „Tehnograd“ d.d. Tuzla da sa apelantom zaključi kupoprodajni ugovor za poslovni prostor koji je izgrađen na osnovu ugovora o udruživanju sredstava od 11. septembra 1990. godine radi izgradnje poslovnog prostora u tržnom i poslovnom centru, kao i za galeriju koja je dio istog poslovnog prostora, po Aneksu ugovora broj 1. od 19. februara 1992. godine. Stavom III navedene presude naloženo je „Tehnograd“ d.d. Tuzla da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete u vidu izmakle dobiti, a u odnosu na tužitelja je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo solidarno obavezivanje. Stavom IV. iste presude Općinski sud je odbio protivtužbeni zahtjev kao i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja.

6. Odlučujući po žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud je svojom odlukom broj Gž- 1871/05 od 16. marta 2007. godine potvrdio prvostepenu presudu u stavu I i II izreke, dok je ukinuo prvostepenu presudu u stavu III i IV izreke.

7. U ponovnom postupku, Općinski sud je donio presudu broj 032-0-P-07-001172 od 6. juna 2008. godine kojom je u stavu I. odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud solidarno obaveže „Tehnograd“ d.d. Tuzla i tužitelja na isplatu određenog novčanog iznosa na ime naknade štete u vidu izmakle dobiti sa zakonskom zateznom kamatom, a stavom II protivtužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se obaveže apelant da mu na ime uloženih sredstava za sanaciju i otklanjanje svih posljedica rata i granatiranja, uređenja i adaptaciju poslovnog prostora u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom III navedene presude, konstatovano je povlačenje tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je tražio zadržavanje predmetnog poslovnog prostora dok mu apelant ne naknadi sredstva označena u protivtužbi a stavom IV navedene presude obavezani su „Tehnograd“ d.d. Tuzla i tužitelj da apelantu naknade troškove parničnog postupka.

8. Odlučujući po žalbama apelanta i tužitelja, Kantonalni sud je presudom broj 003-0-GŽ-08- 001490 od 14. decembra 2009. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio navedenu presudu Općinskog suda u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, dok je žalbu tužitelja uvažio te presudu ovog suda u stavu II ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak.

9. U ponovnom postupku, Općinski sud je donio presudu broj 32 0 P 011874 99 P od 18. januara 2012. godine, kojom je apelant obavezan da tužitelju na ime uloženih sredstava za sanaciju i otklanjanja svih posljedica rata iz granatiranja, uređenja i adaptacije predmetnog poslovnog prostora isplati iznos od 21.646,10 KM, sa zakonskom zateznom kamatom kao i da tužitelju naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, a sa viškom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, tužitelj je odbijen.

10. Nakon donošenja navedene presude, apelant je podnio prijedlog za ponavljanje postupka, pa je Kantonalni sud je donio rješenje broj 32 0 P 011874 16 Gvl od 7. aprila 2016. godine, kojim je usvojen apelantov prijedlog, dopušteno ponavljanje postupka u ovoj pravnoj stvari, te ukinuta pravosnažna presuda Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 011874 99 P od 18. januara 2012. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovo suđenje.

Postupci pred Općinskim sudom u Sarajevu

11. Pravosnažnom presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-07-00 4700 od 11. februara 2008. godine, „Tehnograd“ d.o.o. Tuzla i tužitelju, kao tuženim, je naloženo da apelantu predaju u posjed i vlasništvo predmetni poslovni prostor, te da mu solidarno naknade parnični trošak u određenom novčanom iznosu. Apelant je na osnovu navedene presude pokrenuo izvršni postupak, te mu je tužitelj 9. marta 2009. godine predao predmetni poslovni prostor, nakon čega je Općinski sud u Sarajevu svojim zaključkom broj 65 0 I 066396 08 I od 11. maja 2009. godine konstatovao da je dovršeno provođenje predmetnog izvršenja.

12. Na prijedlog tužitelja, kao tražitelja izvršenja, na osnovu pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda broj 32-0-P-011874-99-P od 18. januara 2012. godine (kojom je apelant obavezan da tužitelju isplati precizirani novčani iznos na ime uloženih sredstava za sanaciju), Općinski sud u Sarajevu je rješenjem broj 65-0-1-249979-12-1 od 12. juna 2012. godine, dozvolio predloženo izvršenje protiv apelanta, kao izvršenika, prodajom predmetnog poslovnog prostora. Rješenjem o dosudi Općinskog suda u Sarajevo broj 065-0-1-249979-12 I od 21. oktobra 2015. godine, predmetni poslovni prostor je dosuđen kupcu ,,OXA“ d.o.o. Sarajevo, te je naloženo apelantu da predmetni poslovni prostor preda kupcu, kao i da zemljišno knjižni ured Općinskog suda u Sarajevu izvrši uknjižbu promjene prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru sa apelanta na kupca.

13. U izvršnom predmetu broj 65-0-1-249979 12 I, apelant je 28. aprila 2016. godine podnio Općinskom sudu u Sarajevu prijedlog za protivizvršenje protiv tužitelja, radi naplate novčane tražbine u iznosu od 27.000,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima izvršnog postupka, iz razloga što je, na prijedlog tužitelja, Općinski sud u Sarajevu rješenjem broj 65-0-1- 249979-12-1 od 19. aprila 2012. godine, dozvolio predloženo izvršenje protiv apelanta na predmetnom poslovnom prostoru na osnovu presude Općinskog suda broj 32-0-P-011874-99-P od 18. januara 2012. godine, koju je u međuvremenu ukinuo Kantonalni sud svojom rješenje od 7. aprila 2016. godine.

Osporene odluke vezane za protivtužbeni zahtjev za naknadu uloženih sredstava

14. U ponovnom postupku (vidi tačku 10. odluke), presudom Općinskog suda broj 32 0 P 011874 16 P 4 od 28. marta 2018. godine, obavezan je apelant da tužitelju na ime naknade isplati iznos od 21.646,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom, po osnovu uloženih sredstava tužitelja za sanaciju i otklanjanje svih posljedica rata i granatiranja, uređenja - adaptacije i dovođenja u upotrebnu funkciju predmetnog poslovnog prostora, kao i da tužitelju nadoknadi parnične troškove u određenom novčanom iznosu.

15. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza tužitelja utvrdio da je tužitelj sa ,,Tehnograd“ d.d. Tuzla, zaključio kupoprodajni ugovor broj 208/92 26. marta 1992. godine, čiji predmet je bila prodaja predmetnog poslovnog prostora, koji ugovor je stvarno sačinjen 1994. godine, ali je samo stavljen datum 26. mart 1992. godine. Nadalje, utvrđeno je da je tužitelj, postupajući po dopisu ,,Tehnograd“ dd Tuzla, izmirio dug od 903,00 DEM, koji dug apelant (kao udružilac sredstava za predmetni poslovni prostor) nije izmirio ,,Tehnogradu“ d.d. Tuzla. Istaknuo je da je tokom postupka tužitelj dokazao da je 20. marta 1992. godine, izvršio uplatu sredstava u iznosu od 17.000,00 DEM, na ime otkupa udruženih sredstava od apelanta u iznosu od 407.520,00 YU dinara, radi kupovine predmetnog poslovnog prostora. Također je istaknuo da je iz ostalih provedenih dokaza, nesumnjivo utvrđeno da je apelant upisan kao vlasnik u zemljišno-knjižnoj evidenciji, te da je tužitelj izvršio predaju predmetnog poslovnog prostora apelantu.

16. Općinski sud je citirao odredbu člana 77. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO), te zaključio da je tužitelj bio savjestan posjednik predmetnog poslovnog prostora, jer se posjed zasnivao na valjanom pravnom osnovu, i to zaključenom ugovoru o kupoprodaji. S tim u vezi, obrazložio je da, iako je tužitelj znao da je apelant zaključio ugovor o udruživanju sredstava sa „Tehnograd“ d.d. Tuzla, tužitelj je bio u uvjerenju da zaključuje ugovor koji je valjan, s obzirom da je izvršio uplatu određenih novčanih sredstava na ime otkupa udruženih sredstva od apelanta radi kupovine predmetnog poslovnog prostora. Dalje je obrazložio da savjesnost tužiteljevog posjeda proizilazi i iz samog iskaza tužitelja, iz kojeg je sud utvrdio da je tužitelj predmetni poslovni prostor kupio od ,,Tehnograd“ d.d. Tuzla, s obzirom da je bio u uvjerenju da je valjana punomoć za sklapanje ugovora, za koju je smatrao da je izdata od strane apelanta i koja mu je prilikom sklapanja ugovora pokazao tadašnji direktor „Tehnograd“ d.d. Tuzla, kao i saglasnost za prodaju poslovnog prostora koju je izdao apelant, a koju mu je tom prilikom direktor pokazao. Istaknuo je da tačnost ovih navoda tužitelja, proizilazi iz izjave koju je tužitelj dao 21. februara 1996. godine u Sarajevu, a koju izjavu pored njega je potpisao i Alija Čukojević. Također je istaknuo da okolnost da je tadašnji direktor „Tehnograd“ d.d. Tuzla prodavao poslovne prostore bez urednih punomoći i saglasnosti proizilazi i iz dopisa „Tehnograd“ d.d. Tuzla, u kojem dopisu je obavijestio tužitelja da je po nalogu generalnog direktora preduzeća u toku podizanja krivične prijave protiv tadašnjeg direktora koji je zaključivao i druge ugovore. Na osnovu navedenog, Općinski sud je zaključio da tužitelj u vrijeme kupnje predmetnog poslovnog prostora, nije znao niti je mogao znati, da predmetni poslovni prostor koji je posjedovao nije njegov.

17. Takođe, Općinski sud je ocijenio da je tužitelj dokazao da je uradio sanaciju objekta, te da je za sanaciju prostora uloženo 21.646,10 KM od strane tužitelja, što proizilazi iz nalaza i mišljenje vještaka Sabine Sijerčić, kojem je sud poklonio vjeru. Istaknuo je da je utvrđeno i da su svi radovi i troškovi za dovođenje predmetnog poslovnog prostora u upotrebnu funkciju bili nužni i neophodni, te da vrijednost uloženih sredstva na sanaciji rekonstrukcije predmetnog poslovnog prostora, radi dovođenja u upotrebnu funkciju iznosi 29.571,00 KM, što proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka Mirze Salkića i dopunskog nalaza, s tim da je razlika u cijeni izvršnih radova i uloženih sredstava između njegovog nalaza i nalaza vještaka Sabine Sijerčić, nastala zbog tržišne cijene materijala koja je bila veća u momentu izrade njegovog nalaza, u odnosu na nalaz kada je prethodni vještak tokom 1996. godine radio svoj nalaz.

18. Iz provedenih dokaza od strane apelanta, Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao da je tužitelj bio nesavjestan posjednik, te da mu shodno tome ne pripada pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova koje potražuje tužbom u ovoj pravnoj stvari, a teret dokazivanja je bio na apelantu. S tim u vezi, obrazložio je da su paušalni apelantovi navodi da je tužitelj u cijelosti namiren sa svojim navodnim potraživanjem u izvršnom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu u predmetu broj 65 0 I 024970 12 I. Dalje je obrazložio da tužitelj ima pravni interes da se donese presuda u ovoj pravnoj stvari, jer je prvostepena presuda Općinskog suda od 18. januara 2012. godine ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 7. aprila 2016. godine, čime je otpao pravni osnov da tužitelj naplati svoje potraživanje koje mu je dosuđeno navedenom prvostepenom presudom. Takođe, istaknuo je da postojanje pravnog interesa tužitelja da se u ovoj pravnoj stvari odluči novom presudom, proizilazi i iz činjenice da je apelant kod Općinskog suda u Sarajevu podnio prijedlog za protivizvršenje protiv tužitelja, radi naplate novčane tražbine apelanta, iz razloga što je ukinuta izvršna isprava na osnovu koje je tužitelj naplatio svoje potraživanje.

19. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 011874 18 Gž 3 od 15. novembra 2018. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

20. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tužitelju kao savjesnom posjedniku, u smislu odredbi člana 77. stav 3. u vezi sa članom 44. stav

3. ZVPO pripada pravo na naknadu nužnih troškova, radi čega je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, za koju odluku je u obrazloženju dao jasne činjenične i pravne razloge. Po ocjeni Kantonalnog suda, tužitelj je u smislu odredbi člana 46. ZVPO bio savjestan posjednik predmetnog poslovnog prostora sve do momenta dostavljanja tužbe za utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji broj 208/92, koja tužba je podnesena 11. augusta 1999. godine, dakle nakon što je tužitelj izvršio sve radove na sanaciji i adaptaciji predmetnog poslovnog prostora i doveo u upotrebnu funkciju. Istaknuo je da apelant u postupku nije dokazivao da je tužitelj postao nesavjestan i prije dostavljanja predmetne tužbe. Kantonalni sud je ocijenio da se ne može prihvatiti osnovanim ni žalbeno tumačenje sadržine odredbi čl. 44. i 45. ZVPO, na način kako to apelant u žalbi iznosi, te s tim u vezi i isticanje žalbenih prigovora da posjed tužitelja nije savjestan, a da samo savjesnom posjedniku pripada pravo na naknadu nužnih troškova. S tim u vezi, ukazao je da i nesavjestan posjednik ima pravo zahtijevati naknadu nužnih i korisnih troškova, kako to proizilazi iz sadržine odredbi člana 45. st. 4. i 5. ZVPO. Dalje je ukazao da se vještak građevinske struke shodno datom predmetu i obimu vještačenja u dopunskom nalazu i mišljenju, te usmeno na ročištu za glavnu raspravu, decidno izjasnio da su svi radovi bili nužni i neophodni za dovođenje predmetnog poslovnog prostora u funkciju sposobnu za privređivanje, odnosno u upotrebnu funkciju, te da nema troškova učinjenih radi zadovoljstva, ili uljepšavanja stvari od strane izvršioca radova. Stoga je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da se vještaci nisu izjasnili o nužnim, korisnim i luksuznim ulaganjima.

21. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da se tužitelj u cijelosti namirio sa svojim potraživanjem u izvršnom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu broj 65 0 I 249979 12 I, koje navode je prvostepeni sud cijenio i pravilno zaključio da su neosnovani. S tim u vezi, obrazložio je da je rješenjem o dosudi Općinskog suda u Sarajevu od 21. oktobra 2015. godine, predmetni poslovni prostor dosuđen kupcu ,,OXA“ d.o.o. Sarajevo, a ne tužitelju, a apelant na odgovarajući način nije dokazao da se nakon donošenja navedenog rješenja o dosudi pristupilo namirenju tražilaca izvršenja (čl. 96., 97. i 98. Zakona o izvršnom postupku). Kantonalni sud je ocijenio paušalnim i ničim argumentovanim apelantove žalbene prigovore da je predmetni poslovni prostor bio u istom stanju kao i prije izbijanja rata na području Bosne i Hercegovine, da nije bio granatiran s obzirom na položaj tržno-poslovnog centra u kojem se nalazio predmetni poslovni prostor, niti je mogao biti devastiran ratnim dejstvima. Dalje je ukazao da su ti navodi i u suprotnosti su sa materijalnim dokazima priloženim od strane apelanta, u postupku koji se vodio pred prvostepenim sudom pod brojem 032-0-P-07-001172, posebno priloženom ugovoru o zakupu od 12. decembra 1994. godine, iz čije sadržine proizilazi da je poslovni prostor, koji je predmet tog ugovora o zakupu, oštećen i potpuno nefunkcionalan, a nalazi se u trgovačko-poslovnom centru u kojem se nalazi i predmetni poslovni prostor. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je u obrazloženju prvostepene presude dao ocjenu izvedenih dokaza po prijedlogu stranaka te naveo i razloge zbog kojih je poklonio ili nije poklonio vjeru pojedinim iskazima svjedoka, radi čega su neprihvatljivi navodi žalbe da se ne može prihvatiti obrazloženje prvostepenog suda samo zato što prvostepeni sud nije vjerovao navodima apelanta i njegovim svjedocima, posebno kada se ima u vidu da apelant iznoseći svoju ocjenu iskaza saslušanih svjedoka, te iskaze ne cijeni u cijelosti, nego samo u dijelu koji odgovaraju njemu, a što se ne može prihvatiti pravilno.

22. Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 P 011874 19 Rev od 27. juna 2019. godine, odbačena je apelantova revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije ispunjen imovinski cenzus, kao kriterij uslova dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je naveo da nisu ispunjeni uslovi za dopuštanje izuzetne revizije, iz razloga što apelant nije postupio u skladu sa odredbom člana 237. stav 5. ZPP.

Apelacioni navodi

23. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe čl. 324. i 326. Zakona o stvarnim pravima i čl. 44, 45. i 77. ZVPO, jer se posjed tužitelja ne zasniva na valjanom pravnom osnovu niti je tužitelj savjestan. Također tvrdi da tužitelj nema dokaza ni za jednu svoju tvrdnju, da nema nijednog dokaza o navodnom ulaganju u predmetni poslovni prostor, niti o isplati određenog novčanog iznosa apelantu ili njegovoj majci, te da je njegov iskaz kontradiktoran i manipulativan. Ističe da je tužitelj pri zaključenju ugovora o kupoprodaji sa „Tehnograd“ d.d. Tuzla znao da je apelant vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Apelant također navodi da se vještaci u svojim nalazima nisu izjasnili ko je vršio ulaganja, da li su ta ulaganja bila nužna, korisna, luksuzna i dr., te se nisu izjasnili o „starosti“ navodno ugrađenih materijala. Stoga smatra da su navedeni nalazi nejasni, te kontradiktorni sa svim materijalnim dokazima u spisu i iskazima stranaka i svjedoka. Posebno ukazuje da predmetni poslovni prostor nije evidentiran kao devastiran u evidencijama Općine Novi grad i Kantonalnom stambenom fondu Sarajevo. Apelant navodi da redovni sudovi nisu odgovorili na pitanje ko i na koji način se neosnovano obogati u ovoj pravnoj stvari, što bi tužitelju pripadalo pravo na naknadu, posebno cijeneći da je predmetni poslovni prostor prodat u izvršnom postupku i tužitelj namiren sa izvršnom tražbinom. Posebno ukazuje da tužitelj sada ima novi izvršni naslov na osnovu kojeg može ponovo pokrenuti izvršni postupak, iako je već naplatio potraživanja po istom osnovu u izvršnom postupku po presudi Općinskog suda koja se ukinuta.

24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

25. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

26. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

27. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na osnovu većeg broja izvedenih dokaza (materijalne dokumentacije, nalaza i mišljenja vještaka, iskaza parničnih stranaka i svjedoka) utvrdili da je tužitelj bio savjestan posjednik predmetnog poslovnog prostora sve do momenta dostavljanja tužbe za utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji, odnosno nakon što je tužitelj izvršio sve radove na sanaciji i adaptaciji predmetnog poslovnog prostora i doveo u upotrebnu funkciju. Osim toga, redovni sudovi su ukazali i da je tužitelj dokazao da je uradio sanaciju objekta, da su svi radovi i troškovi za dovođenje predmetnog poslovnog prostora u upotrebnu funkciju bili nužni i neophodni, kao i visinu novčanog iznosa koji je uložio za sanaciju prostora, te su obavezali apelanta na naknadu tako utvrđenog iznosa tužitelju. Dovodeći u vezu obrazloženje redovnih sudova sa relevantnim odredbama ZVPO i ZPP, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u ocjeni dokaza i primjeni materijalnog prava prilikom donošenja osporenih odluka. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali razloge zašto okolnost da je u međuvremenu predmetni poslovni prostor prodat u izvršnom postupku ne može uticati na drugačiju odluku suda, koji se, u okolnostima konkretnog slučaja, ne čine proizvoljnim.

28. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

29. U vezi sa apelantovim navodima kojim ukazuje na kršenje prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud kršenje navedenog prava ne može dovesti u kontekst sa predmetnim parničnim postupkom u okviru koga je apelant obavezan da plati tužitelju određeni novčani iznos po osnovu uloženih sredstava tužitelja za sanaciju, uređenja - adaptacije i dovođenja u upotrebnu funkciju predmetnog poslovnog prostora.

30. Apelant navodi da mu je povrijeđena i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je različito tretiran u odnosu na lica koja su u sličnoj poziciji, Ustavni sud smatra i navode o povredi zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

31. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3985/19 (Đ. C.) | Sudska praksa | Aktio