Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-544/21 („Eos Matrix“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 16. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-544/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine, u predmetu broj AP-544/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Eos Matrix“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Eos Matrix“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 178010 20 Gž od 11. decembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Mal 178010 19 Mal od 17.
septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Eos Matrix“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo „Babić& Co“ d.o.o. Zenica, podnio je 18. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 178010 20 Gž od 11. decembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Mal 178010 19 Mal od 17. septembra 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tužena (E.E.) da mu na ime duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama i da mu nadoknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da se, za potraživanja iz ugovora o kreditu, zastarijevanje potraživanja anuiteta računa prema odredbama člana 372. stav (2) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a samo pravo iz kojeg proističu povremena potraživanja zastarijeva prema članu 373. stav (1) ZOO. Kantonalni sud je naveo da je zastara utuženog potraživanja nastupila, kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud, po odredbama člana 373. ZOO (čijim stavom (1) je propisano da samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja, u koje spadaju i anuiteti, zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja). Kantonalni sud je naveo da je, slijedom utvrđenja prvostepenog suda da je najstariji neplaćeni anuitet dospio 16. januara 2013. godine (koje utvrđenje je zasnovano na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke), te da je prije podnošenja tužbe koja je podnesena 8. novembra 2019. godine protekao rok od pet godina, cjelokupno potraživanje apelanta iz ugovora o kreditu zastarjelo, a u vezi s navedenim zakonskim odredbama. Kantonalni sud je takođe naveo da se navodi žalbe (da tužena nije izjavila prigovor zastare) ne mogu prihvatiti osnovanim kada se ima u vidu da iz odgovora tužene na tužbu apelanta proizlazi da je tužena „za apelanta čula prije par mjeseci kada su zvali moje komšije, uznemiravali moju bližu porodicu, pošto je ovo slučaj star sedam godina, niko nije znao o čemu se radi“ te navod tužene da „ako je ovo tačno što je apelant napisao, zašto me nije Prizma tužila, šta se tačno čekalo osam godina“. Kantonalni sud je naveo da se iz navedenog sadržaja može zaključiti da je tužena izjavila prigovor zastare potraživanja, kao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije apelanta, te da iz zapisnika sa glavne rasprave proizlazi da je tužena izjavila da u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu. Kantonalni sud je naveo da je, kako samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanja (16. januar 2013. godine), shodno odredbama člana 373. stav (1) ZOO (a cijeneći da iz sadržaja odgovora na tužbu proizlazi da je tužena izjavila prigovor zastare potraživanja) neosnovan žalbeni prigovor apelanta da je prvostepeni sud pogrešno odlučio o prigovoru zastare.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe se pozvao na povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te navodi da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant ističe da u konkretnom slučaju „uopšte nije važno da li je prigovor zastare osnovan, već je ključno to da tužena nikada nije izjavila prigovor zastarjelosti potraživanja“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević