Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-494/21 (Hercegovačko-neretvanski kanton)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Javna vlast
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-494/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-494/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Hercegovačko-neretvanski kanton, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hercegovačko-neretvanski kanton protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ip 146289 20 Pž od 2. decembra 2020.

godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hercegovačko-neretvanski kanton protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ip 146289 20 Pž od 2. decembra 2020.

godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ip 146289 19 Mals od 10. jula 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Mostaru, kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 12. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ip 146289 20 Pž od 2. decembra 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ip 146289 19 Mals od 10. jula 2020. godine.

2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 58 0 Ip 146289 14 Mals od 9. aprila 2014. godine, po prijedlogu tražioca izvršenja (J.K.), radi namirenja novčanog potraživanja tražioca izvršenja na osnovu izvršne isprave, pravosnažnog Rješenja Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 Km 008785 07 Km od 29. maja 2008. godine, naloženo je apelantu da tražiocu izvršenja u roku od osam dana isplati iznos od 750,00 KM i na ime troškova izvršnog postupka iznos od 285,00 KM. Odbijena su potraživanja tražioca izvršenja za isplatu zakonskih zateznih kamata na glavni dug počev od 29. maja 2008. godine (kao dana donošenja rješenja), pa do isplate jer ista nisu određena navedenom izvršnom ispravom. Ukoliko apelant u roku od osam dana ne izmiri potraživanje tražioca izvršenja, određeno je izvršenje pljenidbom i prenosom novčanih sredstava izvršenika koja se nalaze na transakcijskim računima pobliže označenim izrekom predmetnog rješenja, na račun tražioca izvršenja.

3. Odlučujući o prigovorima apelanta i tražioca izvršenja izjavljenim protiv rješenja o izvršenju od 9. aprila 2014. godine, Općinski sud je Rješenjem broj 58 0 Ip 146289 19 Mals od 10. jula 2020. godine odbio prigovor apelanta u dijelu koji se odnosi na naplatu zakonske zatezne kamate na ime troškova izvršnog postupka, te usvojio prigovor tražioca izvršenja u odnosu na naplatu kamate (na glavni dug, a budući da su rješenjem o izvršenju od 9. aprila 2014. godine odbijena potraživanja tražioca izvršenja za isplatu zakonskih zateznih kamata na glavni dug). Odbijen je prigovor apelanta da rješenje (od 29. maja 2008. godine) nije izvršna isprava i da tražilac izvršenja nema pravo na punomoćnika. Usvojen je prigovor apelanta u dijelu kojim se zabranjuje isplata sa transakcijskog računa apelanta do naplate tražioca izvršenja i taj dio rješenja o izvršenju je stavljen van snage, dok je u preostalom dijelu Rješenje o izvršenju broj 58 0 lp 146289 14 lp od 9. aprila 2014. godine ostalo na snazi.

4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 10. jula 2020. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 58 0 Ip 146289 20 Pž od 2. decembra 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je izvršenje u konkretnom predmetu određeno na osnovu rješenja Općinskog suda u Čapljini od 29. maja 2008. godine, te da navedenim rješenjem nije određeno ko će obavezu iz rješenja izvršiti, niti u kojem roku. Kantonalni sud je naveo da o odbrani osumnjičenih-optuženih po službenoj dužnosti odlučuje krivični sud koji vodi krivični postupak, te da je u konkretnom slučaju Općinski sud u Čapljini odlučio da osumnjičenog maloljetnika u krivičnom postupku zastupa predmetni tražilac izvršenja, pa bi troškove odbrane po službenoj dužnosti trebao da snosi sud koji je postavio tražioca izvršenja za branioca po službenoj dužnosti. Kantonalni sud je naveo da je tačno da Općinski sud u Čapljini nema pravni subjektivitet i da ne može bili stranka u postupku, ali da je osnivač Općinskog suda u Čapljini, kao i ostalih sudova u Hercegovačko-neretvanskom kantonu upravo Hercegovačko-neretvanski kanton, koji je pasivno legitimisan za obaveze proistekle iz djelatnosti suda. Kantonalni sud je naveo da se, shodno odredbama člana 115. Zakona o sudovima Hercegovačko-neretvanskog kantona, finansiranje rada sudova, znači i svih troškova istih, vrši iz budžeta apelanta, pa je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta kao izvršenika. Kantonalni sud je dalje naveo da je tačno i to da izvršnom ispravom nije određen rok za dobrovoljno izvršenje plaćanja, ali je izvršni sud rješenjem o izvršenju (od 9. aprila 2014. godine), u skladu sa odredbama člana 27. stav (2) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) odredio taj rok i ostavio izvršeniku osam dana za dobrovoljno plaćanje, pa izvršna isprava nije nepodobna za izvršenje, kako pogrešno smatra apelant. Kantonalni sud je naveo da nije osnovan ni žalbeni navod u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate na dosuđene troškove, jer je odredbama člana 28. stav (2) ZIP izričito propisano da ista teče počev od dana donošenja odluke suda ili sudskog poravnanja, pa sve do isplate, iako nije određena izvršnom ispravom. Kantonalni sud je naveo da je činjenica da je izvršna isprava donesena 29. maja 2008. godine, tako da je izvršni sud „rješenjem o izvršenju od 9. aprila 2014. godine“ pravilno odredio da zakonska zatezna kamata na konkretni dug teče od 29. maja 2008. godine, kao dana donošenja izvršne isprave.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, a konkretno relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku. Apelant navodi da izvršna isprava u konkretnom slučaju zapravo nije isprava podobna za izvršenje, jer u istoj nije naznačen apelant kao izvršenik, niti je naznačeno „vrijeme ispunjenja obaveze“, te ističe da je obavezan na isplatu iako „nikad nije dobio rješenje na osnovu kojeg je dozvoljeno izvršenje, niti mu je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje“. Dalje smatra da je „pravno nedopustivo“ što prvostepeni sud dozvoljava i isplatu kamate na potraživani iznos od dana donošenja izvršne isprave, odnosno od 29. maja 2008. godine, te ističe da su u konkretnom slučaju sudovi morali imati u vidu uspjeh stranaka u postupku prilikom odlučivanja o troškovima predmetnog postupka.

Odgovor na apelaciju

6. Kantonalni sud je naveo da je tačno da izvršnom ispravom nije propisana zakonska zatezna kamata na troškove krivičnog postupka određene predmetnim rješenjem, ali da je izvršni sud, na osnovu odredbi člana 28. stav (2) ZIP pravilno, na traženje tražioca izvršenja, dosudio i zakonsku zateznu kamatu na iste. Dalje je naveo da smatra zakonitom i odluku u dijelu troškova izvršnog postupka, jer je činjenica da je apelant u postupku uspio zaista u neznatnom dijelu (da se zabranjuje isplata samo sa jednog transakcijskog računa apelanta od više navedenih računa i u tom dijelu je rješenje o izvršenju stavljeno van snage, te je određeno da će se izvršenje provesti na preostalim transakcijskim računima).

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Prije svega Ustavni sud primjećuje da je u konkretnoj apelaciji apelant nosilac javne vlasti. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

9. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

10. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku koji su pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta na osnovu izvršne isprave, rješenja Općinskog suda od 29. maja 2008. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava i obaveze apelanta“, već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu svode, u suštini, na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant ponavlja navode koje isticao u toku postupka po žalbi, a u pogledu kojih je Kantonalni sud dao detaljno i jasno obrazloženje zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-494/21 (Hercegovačko-neretvanski kanton) | Sudska praksa | Aktio