Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3444/19 (Općina Centar Sarajevo)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Javna vlast
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 13
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima · čl. 83a
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3444/19
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3444/19, rješavajući apelaciju Općine Centar Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Centar Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 228830 17 Rev od 9. maja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Općina Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Općine Centar Sarajevo, podnijela je 2. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 228830 17 Rev od 9. maja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužitelja M. J. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 26. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. novembra 2020. godine, dok tužitelj nije dostavio traženi odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Tužitelj je 18. januara 2012. godine podnio Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbu radi utvrđenja. Tužbenim zahtjevom je tražio da sud utvrdi da je na stanu (preciziranom u izreci presude, u daljnjem tekstu: predmetni stan) stekao status nosioca stanarskog prava i da mu pripadaju sva prava koja pripadaju nosiocima stanarskog prava. Tužitelj je u tužbi naveo da predmetni stan neprekidno koristi od 1992. godine sa svojom porodicom, da je apelantica vlasnik predmetnog stana, a da prijeratni korisnik stana S. Š. nije podnio zahtjev za povrat stana. Dalje, tužitelj smatra da je po osnovu bespravnog neprekidnog korištenja stana od osam godina stekao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, odnosno da je do podnošenja zahtjeva za njegovo iseljenje (koji je podnijela apelantica 2005. godine) protekao rok od osam godina u kojem je, shodno Zakonu o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), apelantica mogla tražiti njegovo iseljenje (kao bespravno useljenog lica). U odgovoru na tužbu apelantica je osporila tužbeni zahtjev, navodeći da tužitelj nije bespravni korisnik, odnosno da u predmetnoj pravnoj stvari nije u pitanju nezakonito useljenje koje bi se moglo podvesti pod odredbu člana 30. ZSO. Apelantica je navela da je tužitelju predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje, da je prestanak tog prava utvrđen rješenjem nadležnog organa uprave, te je ukazala na propise iz stambene oblasti kojima je uređeno pitanje napuštenih stanova i njihovog korištenja.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 228830 12 P od 30. novembra 2012. godine je utvrđeno da je tužitelj do 6. decembra 2000. godine stekao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, što je tužena-apelantica dužna priznati, pa dosljedno navedenom, tužitelju pripadaju sva prava koja pripadaju nosiocima stanarskog prava u skladu sa ZSO i Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), te je apelantica obavezana da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.091.80 KM.
7. Nakon ocjene provedenih dokaza (brojnih materijalnih dokaza, saslušanja tužitelja u svojstvu parnične stranke, te saslušanja svjedoka E. H., P. K. i A. K.) Općinski sud je utvrdio da se tužitelj početkom 1992. godine uselio u predmetni stan (prema evidenciji mjesne zajednice, kao korisnik predmetnog stana evidentiran je od 1. juna 1992. godine), dok je posljednji zakoniti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio S. Š. Dalje, rješenjem Uprave za stambena pitanja (u daljnjem tekstu: Uprava) od 5. januara 2012. godine dozvoljeno je vraćanje predmetnog stana apelantici, utvrđen je prestanak korištenja predmetnog stana tužitelju, te mu je naloženo da se iseli iz predmetnog stana, ali da se tužitelj nije iselio, dok je zaključkom Uprave od 7. maja 2012. godine prekinut navedeni postupak (vraćanja predmetnog stana apelantici). U vezi s tim je navedeno da je iz zaključka utvrđeno „da je prekinut postupak po zahtjevu [apelantice] za vraćanje na raspolaganje predmetnog stana, da će prekid trajati sve dok nadležni organ ne riješi pravnu stvar koja se u upravnom postupku postavlja kao prethodno pitanje, dok ne budu izvršena rješenja po svim zahtjevima nosioca stanarskog prava o vraćanju stana u posjed u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima na teritoriji [apelantice]“. Također, nesporno je utvrđeno da tužitelj sa porodicom od juna 1992. godine nesmetano i neprekidno koristi predmetni stan, što je potvrđeno i iskazima saslušanih svjedoka. Osim toga, navedeno je da iz iskaza tužitelja proizlazi da je on prije rata stanovao u stanu na kojem je njegov otac bio nosilac stanarskog prava i da se njegov otac nakon rata vratio u taj stan. Općinski sud je naveo da je u konkretnom predmetu sporno da li je tužitelj stekao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu do 6. decembra 2000. godine. Općinski sud je citirao odredbu člana 30. st. 2. i 7. ZSO iz koje proizlazi da protekom roka od osam godina nosilac prava raspolaganja ne može više tužbom zahtijevati iseljenje bespravnog korisnika, odnosno iseljenja lica koje predmetni stan koristi bez pravnog osnova, odnosno ugovora o korištenju, ugovora o zamjeni ili nekog drugog akta davaoca stana na korištenje. Dakle, navedenom zakonskom odredbom jasno su definisana procesna prava i obaveze vlasnika stana da zahtijeva od stambenog organa iseljenje bespravnog korisnika u roku od tri godine, odnosno da, po proteku tog roka, u daljem roku od pet godina podnese zahtjev za iseljenje kod nadležnog suda.
8. Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio odlučnu činjenicu da se tužitelj bez pravnog osnova uselio u predmetni stan u junu 1992. godine, da mu rješenjem nije dodijeljen predmetni stan na privremeno korištenje, te da se apelantica neosnovano poziva na rješenje Gradskog sekretarijata za stambene poslove od 8. januara 1996. godine, budući da iz njegovog sadržaja proizlazi da se radi o dodjeli potpuno drugog stana, a ne predmetnog, dok se tužitelj decidirano izjasnio da nikada nije zaprimio navedeno rješenje. Osim toga, apelantica nije dokazala navode da je predmetni stan proglašen napuštenim i da se po osnovu toga tužitelj ne može smatrati privremenim korisnikom stana, u smislu odredbe člana 8. Uredbe sa zakonskom snagom o napuštenim stanovima. Općinski sud je istakao da u cijelom periodu nije došlo do izmjene njegovog statusa (tužitelja), kao i da rješenje Uprave od 5. januara 2012. godine i zaključak od 7. maja 2012. godine (koja su donesena pod pretpostavkom da je tužitelj privremeni korisnik) nisu utjecali na odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari. S druge strane, Općinski sud je istakao da apelantica cijeli period nije pokretala postupak iseljenja tužitelja iz predmetnog stana kako bi na taj način zaštitila vlastiti interes, zbog čega je sud primjenom odredbe člana 30. ZSO zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev. S obzirom na to da tužitelj predmetni stan koristi punih 20 godina, Općinski sud je istakao da bi svako drugo tumačenje bilo u suprotnosti sa odredbom člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno da se predmetni stan svakako ima smatrati domom tužitelja, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude. Odluku o troškovima parničnog postupka Općinski sud je donio u skladu sa odredbama čl. 383. i 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
9. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 228830 13 Gž od 8. septembra 2017. godine uvažena je apelanticina žalba i preinačena je prvostepena presuda na način da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen u cijelosti.
10. Kantonalni sud je u obrazloženju ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje prvostepenog suda, te je naveo da se žalbom osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju. S tim u vezi, Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud, na osnovu činjenice da apelantica (kao vlasnik stana) nije podnosila zahtjev za iseljenje tužitelja, pogrešno zaključio da je tužitelj na osnovu korištenja predmetnog stana u periodu dužem od osam godina (do 6. decembra 2000. godine) stekao status nosioca stanarskog prava. Pri tome prvostepeni sud je ocijenio kao bitnu činjenicu da apelantica nije dokazala da se radi o stanu koji je proglašen napuštenim i da je dodijeljen na privremeno korištenje tužitelju, ali je izgubio iz vida odredbu člana 18b. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) kojom se određuje da se ovaj zakon primjenjuje i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim, uključujući i devastirane i oštećene stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine. Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je raniji nosilac stanarskog prava S. Š. napustio predmetni stan 1992. godine, odnosno da se u konkretnom slučaju radi o kategoriji napuštenog stana na kojem apelantica nije mogla vršiti svoja vlasnička prava, pa tako ni podnositi zahtjev za iseljenje, sve do donošenja rješenja o vraćanju stanova na raspolaganje vlasniku (nakon stupanja na snagu Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova). Prema odredbi člana 5. i člana 18b. Zakona o prestanku primjene, raniji nosilac stanarskog prava mogao je nadležnom organu uprave podnijeti zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana do 4. jula 1999. godine, kada mu je prestalo stanarskog pravo i od kojeg datuma se mogu računati rokovi iz člana 30. ZSO. Nakon ovog momenta (4. jula 1999. godine), prema odredbi čl. 13. i 18d. Zakona o prestanku primjene, predmetni stan se nalazio pod upravom organa uprave, tako da apelantica njime nije mogla raspolagati. Kantonalni sud je istakao da, s obzirom na to da je stanarsko pravo ranijem nosiocu prestalo 4. jula 1999. godine, tek od ovog datuma se mogu računati rokovi iz člana 30. ZSO, jer se navedena odredba odnosi samo na stanove na kojima ne postoji stanarsko pravo. Imajući u vidu da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo, Kantonalni sud je na osnovu odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP odlučio kao u izreci presude.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 228830 17 Rev od 9. maja 2019. godine usvojena je revizija tužitelja i preinačena je drugostepena presuda na način da je odbijena apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda, te je naloženo apelantici da tužitelju nadoknadi troškove sastavljanja revizije u iznosu od 868,00 KM.
12. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je neosnovan revizioni navod tužitelja koji se odnosi na povredu odredaba parničnog postupka zbog toga što tužitelj ne navodi ni izričito, niti opisno koja odredba iz ZPP nije primijenjena, ili je nepravilno primijenjena da bi to utjecalo na zakonitost i pravilnost osporene presude. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da tužitelj u ovoj pravnoj stvari svojim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da je stekao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu prije 6. decembra 2000. godine, što je apelantica dužna priznati, te da mu pripadaju sva prava koja proistječu iz tog statusa. Također, Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da pravni stav drugostepenog suda nije zasnovan na zakonu zbog čega je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je ponovio da je tužitelj u predmetnom stanu stanovao od juna 1992. godine, što znači da je poslije osam godina bespravnog korištenja stana, tj. već od juna 2000. godine stekao prava koja imaju nosioci stanarskog prava. Dalje, sud je istakao da je smisao donošenja Zakona o prestanku primjene vraćanje na stanje koje je bilo na dan 30. april 1991. godine (u pogledu stečenih stanarskih prava), odnosno omogućavanje povratka u svoje stanove nosiocima stanarskog prava.
13. Vrhovni sud je istakao da drugostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri ocijenio činjenicu da S. Š., kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, nije podnio zahtjev za njegov povrat, niti bilo ko od njegovih eventualnih članova porodičnog domaćinstva. Pored toga, Zakon o prestanku primjene ne sadrži odredbe kojima se poništavaju raspolaganja vlasnika stanova na stanovima ukoliko zahtjev za povrat takvog stana ne podnese lice koje je na tom stanu imalo konstituisano stanarsko pravo na dan 30. april 1991. godine. Zbog toga je apelantica, suprotno stavu drugostepenog suda, imala mogućnost da traži iseljenje tužitelja iz predmetnog stana i da njime raspolaže na način da ga proglasi napuštenim, dodijeli na privremeno korištenje, zahtijeva iseljenje bespravno useljenih lica. Vrhovni sud je istakao da apelanticin propust da to učini u rokovima iz člana 30. st. 2. i 7. ZSO ima kao posljedicu bespravno korištenje predmetnog stana tužitelja u trajanju od osam godina, koji je time stekao status nosioca stanarskog prava do 6. decembra 2000. godine, kao datuma određenog odredbom člana 46. Zakona o prodaji stanova. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, te je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci presude, dok je o troškovima sastavljanja revizije tužitelja odlučio na osnovu odredbe člana 397. stav 2. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP i uspjeha tužitelja u revizionom postupku. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelantica je navela hronologiju predmetnog postupka, istaknuvši da je presuda Kantonalnog suda zasnovana na zakonu i da nije bilo zakonskih razloga da se ona preinači u revizionom postupku, kao i da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je tužitelj bio privremeni korisnik predmetnog stana. Apelantica smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio relevantne propise (član 30. st. 2. i
7. ZSO), odnosno da je zanemario propise kojima je uređena oblast stanova koji su napušteni u vezi sa ratnim djejstvima u BiH (Zakon o prestanku primjene i Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova) koji su lex specialis u odnosu na ZSO. Također, apelantica je navela da je bila spriječena da raspolaže predmetnim stanom (koji je bio pod privremenom upravom nadležnog stambenog organa) do stupanja na snagu Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, kada je podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana. Apelantica smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i njeno pravo na imovinu, odnosno na slobodno raspolaganje imovinom.
b)Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da u cijelosti ostaje kod obrazloženja pravnog stava u vezi sa pitanjem stjecanja stanarskog prava bespravnim korištenjem stana u smislu odredbe člana 30. st. 2. i 7. ZSO. Sud je istakao da je ZSO važeći zakon koji se primjenjuje na sporne odnose koji ne podliježu pravnom režimu lex specialis iz ove oblasti, kao u konkretnom slučaju, te je predložio da se odbije apelacija.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 250. stav 1.
(1)Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
17. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 – OUS i „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) glasi:
Član 30.st. 1, 2. i 7) Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.
18. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 - OUSFBiH, 51/07, 72/08, 23/09 - ispravka, 5/10 - OUSFBiH, 50/12 - OUSBiH i 16/13 - Rješenje USBiH) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
IX - PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Član 46. st. 1. i 2.
Ugovori o korišćenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Osobe koje su do isteka roka iz stava 1. ovog člana stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog zakona.
19. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18b. stav 1. ovog zakona, kao i člana 83a. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima (”Službene novine Federacije BiH", broj 19/99) je 04. oktobar 1999. godine.
Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljem tekstu: Komisija), odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (“Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99 i 51/00), prestaje mu stanarsko pravo.
Član 13.
Nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 5., kao i stanarskog prava za kojeg je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen, odnosno povučen, davalac stana na korištenje može raspolagati stanom nakon proteka roka iz člana 18d. ovog zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom organa nadležnog za stambene poslove.
Vraćanje stanova pod upravom organa nadležnog za stambene poslove davaocu stana na korištenje nakon proteka roka iz člana 18d. ovog zakona, urediće se uputstvom federalnog Ministarstva prostornog uređenja i okoliša.
Svaka dodjela stana suprotno odredbi iz stava 1. ovog člana i člana 18d. ovog zakona, ništava je.
Član 18b.
Odredbe ovog zakona odnose se i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, uključujući i oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998.godine.
Sve konačne sudske odluke kojima se nalaže vraćanje u posjed stana nosiocu stanarskog prava izvršavaju se od strane suda. Započeti sudski postupci za vraćanje stana u posjed nastavljaju se, dok se novi zahtjevi podnose organu uprave nadležnom za stambene poslove.
Član 18d. stav 1) Stan iz člana 13. ovog zakona stavlja se pod upravu organa nadležnog za stambene poslove i koristi u svrhu privremenog korištenja do izvršenja rješenja u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona po svim zahtjevima podnesenim za povrat nekretnina, odnosno do donošenja rješenja po svim zahtjevima za povrat stanova u društvenom vlasništvu podnesenim u skladu sa članom 5. ovog zakona. Po isteku ovog roka stan se u roku od šest mjeseci vraća davaocu stana na korištenje u skladu sa članom 13. Ovaj stav se primjenjuje na sve stanove, bez obzira da li su proglašavani napuštenim ili ne.
20. Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova („Službene novine Federacije BiH“ br. 28/05, 2/08 i 49/08 - OUSFBiH) glasi:
Član 1.
Ovim Zakonom uređuju se uvjeti i način vraćanja davaocu na korištenje, dodjela i prodaja stanova iz člana 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01 i 15/02).
Član 2.
Stanovi navedeni u članu 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima vraćaju se davaocu stana na korištenje pod uvjetom da su na području općine na čijoj se teritoriji nalaze takvi stanovi izvršena rješenja po svim zahtjevima za vraćanje u posjed stana.
Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, ukoliko stan koristi lice koje po zakonu ima pravo na alternativni smještaj, stan se vraća davaocu stana na korištenje po prestanku prava na alternativni smještaj, a najkasnije u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
Član 3.
Ukoliko na teritoriji odnosne općine nisu izvršena rješenja po svim zahtjevima za vraćanje u posjed nekretnine, stanovima iz člana 2. ovog Zakona raspolaže i dalje organ nadležan za stambene poslove na način propisan odredbom člana 18d.
Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
Član 5.
Zahtjev za vraćanje stana na raspolaganje podnosi davalac stana na korištenje organu nadležnom za stambene poslove u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
Davalac stana na korištenje može podnijeti jedan zahtjev za vraćanje svih stanova koji se nalaze na području jedne općine.
Nadležni organ iz stava 1. ovog člana donosi odluku o vraćanju stana na raspolaganje davaocu stana na korištenje u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva.
Stanovi se davaocu stana na korištenje vraćaju slobodni od lica i stvari.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 228830 17 Rev od 9. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 3. jula 2019. godine a apelacija je podnesena 2. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantica osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su tom presudom prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
28. S obzirom na to da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda kojom smatra da su povrijeđena njegova ustavna prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tač. od 12 do 15). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je nakon toga apelacije državnih organa, odnosno nosilaca javne vlasti ispitivao, u pravilu, u vezi sa navodima o kršenju prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, budući da ostala prava iz kataloga prava (član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine), prema svojoj suštini predstavljaju lična prava na koja se, u pravilu, ne mogu pozivati organi javne vlasti. Stoga će u datim okolnostima apelanticinog slučaja Ustavni sud ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
29. Ustavni sud primjećuje da predmetni postupak koji se odnosi na utvrđivanje statusa nosioca stanarskog prava tužitelja na predmetnom stanu na kojem apelantica ima pravo raspolaganja predstavlja spor o građanskim pravima i obavezama iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
30. Apelantica smatra da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene prava.
32. Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža da je Vrhovni sud, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred nižestepenim sudovima, na temelju ovlaštenja sadržanog u članu 250. stav 1. ZPP, uvažio reviziju tužitelja i preinačio drugostepenu presudu tako da je, u konačnici, usvojen tužbeni zahtjev tužitelja. Tom odredbom je propisano: „Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.“ Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude dao jasne i precizne razloge zašto je usvojena revizija tužitelja, odnosno zašto je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, te je dao iscrpne razloge zašto apelanticini navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.
33. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelanticinim navodima, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom, koje u suštini među parničnim strankama i nije sporno, u konačnici potvrdio prvostepenu presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja. U tom kontekstu Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno apelanticin navodima, jasno i argumentirano obrazložio da apelantica nije u rokovima propisanim odredbom člana 30. st. 2. i 7. ZSO raspolagala predmetnim stanom, odnosno nije tražila iseljenje tužitelja (kao bespravnog korisnika) iz predmetnog stana, što je, u konačnici, rezultiralo time da je tužitelj nakon bespravnog korištenja predmetnog stana u trajanju od osam godina stekao status nosioca stanarskog prava na stanu (do 6. decembra 2000. godine). Pri tome je Vrhovni sud istakao da drugostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri ocijenio činjenicu da S. Š., kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, nije podnio zahtjev za povrat stana, te da je apelantica, suprotno stavu drugostepenog suda, imala mogućnost da traži iseljenje tužitelja iz predmetnog stana i da njime raspolaže na način da ga proglasi napuštenim, dodijeli na privremeno korištenje, zahtijeva iseljenje bespravno useljenog. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporenu presudu utemeljio na činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostepen suda, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i ZSO, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu navedenih stavova, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj odluci.
34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu
35. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu temelje na istim tvrdnjama koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena materijalnog prava) a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.
36. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u konkretnom slučaju ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od Vrhovnog suda, koji je dao detaljne razloge zbog čega je, u konačnici, usvojen tužbeni zahtjev tužitelja uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP i ZSO, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.
38. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević