Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4724/20 (Z. B.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Pritvor
- Apelacija preuranjena
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4724/20
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4724/20, rješavajući apelaciju Zijada Blekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zijada Blekića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 031 067 21 Kž 13 od 28. januara 2021. godine i rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 031067 21 Kv 11 od 8.
januara 2021. godine, 09 0 K 031067 20 KV 8 od 17. decembra 2020.
godine i 09 0 K 031067 20 Kpp 17 od 11. decembra 2020. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Blekića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 031 067 21 Kž 13 od 28. januara 2021.
godine i rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 031067 21 Kv 11 od 8. januara 2021. godine, 09 0 K 031067 20 KV 8 od 17.
decembra 2020. godine i 09 0 K 031067 20 Kpp 17 od 11. decembra 2020. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zijad Blekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat sa Ilidže, podnio je 28. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 031067 20 Kv 8 od 17. decembra 2020. godine i 09 0 K 031067 Kpp 17 od 11. decembra 2020. godine.
2. Apelant je dopunio apelaciju 15. februara 2021. godine, odnosno osporio Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 031067 21 Kž 13 od 28. januara 2021. godine i Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 031067 21 Kv 11 od 8. januara 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju, a dopuna apelacije je poslata na odgovor Vrhovnom sudu, Kantonalnom sudu i Tužilaštvu. Svi pozvani su dostavili odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. U postupku koji se vodi protiv apelanta i više drugih osumnjičenih lica zbog krivičnih djela organiziranog kriminala iz člana 342. st. 2. i 3. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi s krivičnim djelima zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ-a, pranja novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ-a, prevare u privrednom poslovanju iz člana 251. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ-a, te manipulacije na tržištu iz člana 260. Zakona o tržištu vrijednosnim papirima, Kantonalni sud (sudija za prethodni postupak) donio je Rješenje broj 09 0 K 031067 20 Kpp 17 od 11. decembra 2020. godine kojim je djelimično usvojen prijedlog Tužilaštva, te je apelantu (i ostalim navedenim osumnjičenim) određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca, koji prema tom rješenju može trajati do 9. januara 2021. godine ili do druge odluke suda, dok su nekim od osumnjičenih izrečene mjere zabrane, bliže opisane u rješenju. Apelantu je pritvor određen na osnovu člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), dok je prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka b) odbijen. Istim rješenjem odbijen je prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora određenim osumnjičenim.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo 11. decembra 2020. godine podnijelo sudu prijedlog za određivanje pritvora (u daljnjem tekstu: prijedlog) osumnjičenim navedenim u izreci rješenja, među kojima je i apelant, te da je Kantonalni sud održao ročište 11. decembra 2020. godine, na kojem su branioci svih osumnjičenih u cijelosti osporili prijedlog, detaljno se izjašnjavajući kako je to navedeno u transkriptu zapisnika, kako u odnosu na osnovanu sumnju tako i na posebne pritvorske razloge.
7. Kantonalni sud je nakon razmatranja prijedloga, izjašnjenja osumnjičenih i branilaca, te nakon izvršenog uvida u priložene dokaze, ocijenio da je prijedlog djelimično osnovan. U tom smislu je navedeno da iz naredbe o provođenju i proširenju istrage proizlazi da su poimenično navedena osumnjičena fizička lica, među kojima je i apelant, te imenovana osumnjičena pravna lica preduzimala radnje opisane na str. 4–23. obrazloženja rješenja. Kantonalni sud je istakao da postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni preduzeli opisane krivičnopravne radnje i time počinili krivična djela kako im se to stavlja na teret naredbom o provođenju i proširenju istrage proizlazi iz dokaza dostavljenih uz prijedlog, a koje je zatim sud izložio u relevantnom dijelu obrazloženja (str. 23–92). U tom smislu su analizirani dokazi koji ukazuju na brojne inkriminirane radnje, kako se to osnovano sumnja, koje su preduzimala navedena lica, među kojima je apelant (od 2006. do 2014. godine), kao organizatori i članovi grupe za organizirani kriminal, formiranom u smislu člana 2. tačka 21. KZ-a, a s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi velike vrijednosti sebi lično i fizičkim i pravnim licima povezanim s njima, zajednički djelujući, i to apelant kao odgovorno lice, koji je imao stvarnu kontrolu nad brokerskom kućom „Eurohaus“ d.o.o. Sarajevo, i kao član Nadzornog odbora „Vranice“, te su kontinuirano i u međusobnom dogovoru, međusobnim povezivanjem, zajedničkim djelovanjem i međusobno podijeljenim ulogama, dogovaranjem s drugim licima i samostalno, preduzimali radnje izvršavanja, podstrekavanja, planiranja, pripremanja, pomaganja, prikrivanja, omogućavanja, usaglašavanja, savjetovanja u izvršenju, i to krivičnih djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZ-a, prevare u privrednom poslovanju iz člana 251. KZ-a, manipulacije na tržištu iz člana 260. Zakona o tržištu vrijednosnim papirima, pranja novca iz člana 272. KZ-a, za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora preko tri godine, a koje aktivnosti su se odnosile na ulazak u projekt „Marijin Dvor“ koji je podrazumijevao kupovinu zemljišta i izgradnju stambeno-poslovnog objekta u općini Novo Sarajevo, gradska zona Marijin Dvor, za potrebe NLB grupe Slovenija; postupali suprotno propisima iz oblasti prometa vrijednosnih papira i preuzimanja dioničkih društava, stekli i održavali upravljačku kontrolu nad pravnim licem „Unioninvest“, a kako je navedeno za apelanta (na nivou osnovane sumnje) manipulativnim trgovanjem brokerske kuće na čijem je bio čelu, te dalje preduzimanje aktivnosti koje se odnose na sklapanje većeg broja fiktivnih pravnih poslova, a s ciljem preusmjeravanja određenih novčanih sredstava (kako je to detaljno navedeno u rješenju) na ostvarivanje lične koristi organizatora i članova organizirane grupe. Dalje je ukazano na doznačavanje određenih novčanih iznosa, pa daljnju kupovinu zemljišta i prometovanje istim. Također je navedeno da je apelant, iskorištavanjem svojstva koje je imao u pravnom licu/pravnim licima, postupao suprotno interesu pravnog lica koje je zastupao.
8. Kantonalni sud je naveo da postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni preduzeli krivično-pravne radnje i time počinili krivična djela kako im je to stavljeno na teret naredbom o provođenju i proširenju istrage proizlazi iz dokaza dostavljenih uz prijedlog, i to materijalnih dokaza i izjava svjedoka. Detaljno opisujući radnje koje su preduzimali osumnjičeni, Kantonalni sud, između ostalog, navodi postupanje porodice J., koja je preuzimala kontrolu nad društvom „Unioninvest izgradnja objekata“ d.d. Sarajevo stjecanjem dionica, manipulativnim trgovanjem brokerske kuće koja je pod kontrolom apelanta i Edina D. (uz pomoć nepoznatih zaposlenih) koji su realizirali transakcije i promet vrijednosnim papirima suprotno pravilima berze. Nakon što su u okončanom procesu kupovine dionica osumnjičeni imali 56,68% dionica društva „Unioninvest izgradnja objekata“, osumnjičeni (čija su imena navedena) imenovani su u Nadzorni odbor i za direktora je izabran Jusuf J., čime je uspostavljena postepena kontrola nad tim društvom. Dalje, umjesto pokretanja proizvodnje tog društva, kako se osnovano sumnja, grupa nastavlja s aktivnostima stjecanja protivpravne koristi, te se donosi odluka o prodaji zemljišta na Marijin Dvoru. Plan je također podrazumijevao da se uz apelantovu pomoć organizira porast dionica emitentima „Unioninvest izgradnja objekata“, koje su se trebale prodati po što većoj cijeni u odnosu na cijenu po kojoj su kupljene u momentu stjecanja, i time pribavi što veća korist (što proizlazi iz dokaza nalaza i mišljenja vještaka, dokumentacije Sarajevske berze i izjava članova Komisije za vrijednosne papire). Dalje se ukazuje na planove oko prodaje zemljišta s kojima se nastavlja na pravno lice „Vradis investicije“ d.o.o. Sarajevo, zaključivanje ugovora o kupovini zemljišta i uplata NLB Leasinga d.o.o. Sarajevo na ime kupoprodajne cijene, otvaranje računa u Fina banci, te daljnje aktivnosti iskorištavanje položaja odgovornih lica u pravnim licima, sklapanjem fiktivnih ugovora, te drugim radnjama, kojim se (kako se osnovano sumnja) organizatorima i članovima grupe pribavila višemilionska protivpravna imovinska korist. Dalje je navedeno, ukazujući na dokaze iz kojih to proizlazi, da je na račun „Vradis investicija“ uplaćen iznos za posredovanje u kupoprodaji zemljišta, te da apelant „Vradisu“ prodaje zemljište, te mu je iznos doznačen na lični račun (a u nastavku se zaključuje da su u pitanju fiktivni ugovori i dokazi koji to potvrđuju), te dalje prometovanje tim zemljištem od strane apelanta. Dalje se navodi iznos koji je uplaćen društvu „Unioninvest izgradnja objekata“ na ime kupoprodajne cijene, te daljnje aktivnosti organizatora i članova grupe, među kojima je apelant, i dokazi koji potkrepljuju osnovanu sumnju.
9. Kantonalni sud je naveo da je svestranom analizom svih relevantnih dokaza dovedenih u vezu utvrdio osnovanu sumnju da su upravo osumnjičeni preduzeli opisane radnje kako im se stavljaju na teret. Kantonalni sud je dodatno podsjetio da u ovoj fazi postupka stepen osnovane sumnje predstavlja niži stepen uvjerenja i izvjesnosti da je određeno lice počinilo neko krivično djelo u odnosu na stepen izvjesnosti koji mora postojati prilikom odlučivanja u daljnjoj fazi postupka. Kantonalni sud je dalje našao, suprotno stavu odbrana, da u konkretnom slučaju nije riječ o obligaciono-pravnom odnosu, već o postojanju osnovane sumnje u počinjenje krivičnih djela, te da se konkretni krivični predmet nikako ne odnosi na prava i obaveze ugovornih strana, tužilaca i tuženih u parničnom postupku (konkretno je u pitanju privredni spor shodno navodima odbrane), a što proizlazi iz opisanih radnji koje su preduzimali osumnjičeni s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi, kako se to osnovano sumnja. Također je na str. 76–81. navedeno da se osnovano sumnja da su osumnjičeni preduzimali određene radnje s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi korištenjem svojstava koja su imali u pravnim licima (direktor „Vradis investicija“ i odgovorno lice „Vranice“), uz podršku apelanta kao člana Nadzornog odbora „Vranice“, te da je apelant samo u svojstvu odgovornog lica u „Eurohausu“ d.o.o. Sarajevo preduzeo više radnji i aktivnosti s ciljem počinjenja krivičnih djela za koja se sumnjiči, a kojima je sebi i povezanim licima pribavio protivpravnu imovinsku korist (sud se poziva na nalaz i mišljenje vještaka, te na materijalnu dokumentaciju). U vezi s navedenim, sud je cijenio neosnovanim navode branilaca da nema dokaza koji upućuju na zaključak da su njihovi branjenici počinili krivična djela kako im se stavlja na teret, ukazujući na niži stepen sumnje koji je potreban u ovoj fazi postupka.
10. Kantonalni sud je prigovor neažurnosti istrage ocijenio neosnovanim budući da iz prijedloga proizlazi koje je sve radnje Tužilaštvo preduzelo u toku dosadašnjeg postupka, iz čega je vidljivo da se u konkretnom slučaju radi o kompleksnoj i obimnoj istrazi, što potvrđuje broj preduzetih radnji od Tužilaštva, te da Tužilaštvo s policijskim agencijama u BiH intenzivno preduzima mjere i radnje s ciljem rasvjetljavanja krivičnih djela i identifikacije izvršilaca.
11. Kada je u pitanju postojanje posebnog pritvorskog razloga iz tačke c) člana 146. ZKP-a, Kantonalni sud je ocijenio da je on osnovan u odnosu na apelanta i ostale navedene osumnjičene. Kantonalni sud je, prije svega, utvrdio da je ispunjen formalni uvjet za određivanje mjere pritvora po naprijed navedenom osnovu budući da se osumnjičenim naredbom o provođenju istrage stavljaju na teret krivična djela s propisanom kaznom zatvora u trajanju dužem od tri godine. Razmatrajući postojanje naročitih okolnosti iz navedene zakonske odredbe, sud je cijenio činjenice i okolnosti kod osumnjičenih koje kao naročite okolnosti kod razumnog procjenitelja stvaraju uvjerenje da će osumnjičeni, ukoliko se nađu na slobodi, nastaviti s kriminalnim aktivnostima, odnosno ponoviti preduzimanje krivičnopravnih radnji za koje se u ovom postupku terete. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je ocijenio da su ovi osumnjičeni radnje izvršenja krivičnih djela za koja se terete, na nivou osnovane sumnje, preduzimali u dužem periodu, kontinuirano, te brojnost krivičnopravnih radnji u kojima se stječu obilježja krivičnih djela kako im se to stavlja na teret u konkretnom slučaju na nivou postojanja osnovane sumnje u smislu odredbe člana 146. stav 1. ZKP-a, iskazujući na taj način visok stepen svoje odlučnosti, upornosti i istrajnosti pri izvršenju navedenih radnji, a koje su za posljedicu imale enormno visoke vrijednosti protivpravno stečene imovinske koristi, prirodu i način izvršenja krivičnih djela, odnosno da su one preduzimane u okviru dobro organizirane grupe, pomno planirane, što proizlazi iz navedenih dokaza. Isto tako, krivičnopravne radnje koje su ovi osumnjičeni preduzimali zahtijevale su, pored visokog stepena planiranja, i preduzimanje niza pripremnih radnji, kako je to hronološki izloženo.
12. Tako, na izuzetnu upornost, odlučnost i istrajnost u činjenju krivičnih djela osumnjičenih apelanta i Edina D. kao organizatora grupe, te njenih članova (navedena imena), ukazuje činjenica da su pravna lica za koja se osnovano sumnja da su korištena za izvršenje predmetnih krivičnih djela, te preko kojih je vršeno pranje novca, i to pravna lica navedena u rješenju, osumnjičeni u kontinuitetu u dužem vremenskom periodu izmještali s jedne adrese na drugu, spajali pravna lica, na istoj adresi registrirali više firmi koje su se sjedinile, mijenjali oblike društava, mijenjali osnivače i odgovorna lica, za odgovorna lica postavljali svoje saradnike, vozače, pomoćno osoblje (tzv. „mule“), a oni stvarno upravljali društvima, namjerno prouzrokovali stečaje, likvidirali društva i brisali ih, a sve s ciljem vršenja krivičnih djela. U ovom dijelu Kantonalni sud opet ukazuje na izjave svjedoka u vezi s navedenim, ali i na materijalnu dokumentaciju – izvode iz sudskog registra, notarske ugovore i dr., što je detaljno opisano na str. 97–100. Također, da su apelant i Edin D. bili uporni, odlučni i istrajni u vršenju krivičnih djela i sakrivanju imovine, prema mišljenju Kantonalnog suda, ukazuje činjenica da su više puta poklanjali imovinu jedni drugima, članovima svoje porodice i vraćali je svoje ime. Sud (strana 103), dalje, navodi da apelant kao organizator grupe (kako se to osnovano sumnja) pronalazi lica od povjerenja ili lica koja u materijalnom smislu ili na neki drugi način zavise od njih, te od tih lica zahtijeva da se na njihovo ime upišu pravna lica kojima će osumnjičeni stvarno upravljati, a na koji način će oni sebe zaštiti i izbjeći krivičnu odgovornost.
13. Sve navedeno, prema ocjeni Kantonalnog suda, u svojoj ukupnosti predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ovi osumnjičeni, u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a čime su se ispunili zakonski uvjeti za određivanje pritvora prema njima iz osnova odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Prilikom razmatranja osnovanosti prijedloga, Kantonalni sud je imao u vidu da je osnovno pravo osumnjičenog/optuženog lica, predviđeno članom 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), da svako lice uhapšeno ili pritvoreno u skladu sa stavom 1.c) ovog člana ima pravo da bude pušteno na slobodu, iz čega se može izvesti zaključak da je sud dužan da razmotri mogućnost da se osumnjičenom eventualno odredi druga mjera u smislu člana 137. stav 2. ZKP-a. Kantonalni sud je imao u vidu navedene imperativne norme, te razmotrio mogućnost izricanja drugih mjera iz čl. 140. i 140.a ZKP-a. Međutim, svestranom analizom svih okolnosti (imajući u vidu vrstu i težinu krivičnih djela i način izvršenja za koje postoji osnovana sumnja da su ih počinili osumnjičeni, iskazanu upornost, istrajnost i odlučnost, brojnost preduzetih radnji, period inkriminacije, kao i kontinuitet preduzimanja radnji), koja je objektivizirana navedenim dokazima, manipuliranje s višemilionskim iznosima novca, kao i zakonski razlog na osnovu kojeg je njima određena mjera pritvora iz tačke c), Kantonalni sud je zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju izricanje mjere pritvora apelantu i drugim imenovanim osumnjičenim licima.
14. Odlučujući o žalbi Tužilaštva i žalbama branilaca osumnjičenih, Kantonalni sud (vijeće od troje sudija) donio je Rješenje broj 09 0 K 031067 20 Kv 8 od 17. decembra 2020. godine kojim je sve žalbe odbio kao neosnovane.
15. Vijeće je navelo da je ispitalo pobijano rješenje u granicama žalbenih prigovora i po službenoj dužnosti u smislu člana 338. u vezi sa članom 321. ZKP-a, pa je zaključilo kao u izreci rješenja.
16. Vijeće je, prije svega, istaklo da je, suprotno navodima žalbi (sadržaj je iznesen u rješenju), sudija za prethodni postupak u obrazloženju pobijanog rješenja pravilno izveo zaključak o osnovanosti prijedloga za određivanje pritvora u odnosu na apelanta i ostale osumnjičene na osnovu dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora, decidirano navedenih i analiziranih na str. 23–93. pobijanog rješenja, nalazeći da iz dostavljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su navedeni osumnjičeni počinili krivična djela povodom kojih se vodi predmetna istraga. U tom smislu je navedeno da su u osporenom rješenju najprije taksativno navedeni dokazi, te zatim sasvim određeno i, prema stavu vijeća, dovoljno obrazloženi dokazi iz kojih proizlazi zaključak o postojanju osnovane sumnje da su se u radnjama apelanta i drugih imenovanih osumnjičenih stekla obilježja bića krivičnih djela za koja se provodi predmetna istraga. Pri tome je ukazano na apelantov žalbeni navod, koji je sud našao neosnovanim, da je osuđen prije suđenja, jer iz pobijanog rješenja jasno proizlazi da je postupajući sudija radnje cijenio na nivou postojanja osnovane sumnje. Pri tome je vijeće ukazalo da se u ovoj fazi krivičnog postupka (u fazi istrage), kada se odlučuje o pritvoru, cijeni isključivo postojanje osnovane sumnje da je osumnjičeni počinio krivično djelo, a ne apsolutna dokazanost svih odlučnih činjenica od kojih zavisi utvrđivanje krivice osumnjičenog, što će biti predmet odlučivanja u kasnijem toku krivičnog postupka, na glavnom pretresu, ukoliko dođe do podizanja i potvrđivanja optužnice.
17. Prema ocjeni vijeća, žalbenim prigovorima nisu dovedene u pitanje okolnosti na kojima je sudija za prethodni postupak zasnovao svoj zaključak o potrebi određivanja pritvora osumnjičenim iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Navedeno je da je u tom pravcu sudija za prethodni postupak u pobijanom rješenju ispravno cijenio da je osnovan prijedlog Tužilaštva. Naime, objektivni uvjet za određivanje pritvora po tom osnovu, koji se ogleda u zaprijećenoj kazni, nesporno je ispunjen jer se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Pored navedenog, sudija za prethodni postupak je našao da kod ovih osumnjičenih u konkretnom slučaju postoje i naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža, pri čemu je, prije svega, imao u vidu činjenice i okolnosti kod osumnjičenih, koje, kao naročite okolnosti, kod razumnog procjenitelja stvaraju uvjerenje da će osumnjičeni, ukoliko se nađe na slobodi, nastaviti s kriminalnim aktivnostima, odnosno ponoviti preduzimanje krivičnopravnih radnji za koje se u ovom postupku tereti. Naime, sudija za prethodni postupak je imao u vidu da su ovi osumnjičeni radnje izvršenja krivičnih djela za koja se terete na nivou osnovane sumnje preduzimali u dužem periodu, kontinuirano, te brojnost krivičnopravnih radnji – više krivičnopravnih radnji u kojima se stječu obilježja krivičnih djela, kako im se to stavlja na teret u konkretnom slučaju na nivou postojanja osnovane sumnje u smislu odredbe člana 146. stav 1. ZKP-a. Istaknuto je da su na taj način osumnjičeni iskazali visok stepen svoje odlučnosti, upornosti i istrajnosti pri izvršenju navedenih radnji, a koje su za posljedicu imale enormno visoke vrijednosti protivpravno stečene imovinske koristi, s kojim zaključkom je saglasno i vijeće, zatim prirodu i način izvršenja krivičnih djela, odnosno da su one preduzimane u okviru dobro organizirane grupe, pomno planirane, što proizlazi iz dokaza, te je na str. 9. i 10. opet ukazano na posebnu upornost apelanta i Edina D. kao organizatora i drugih članova.
18. Sve pobrojane objektivne i subjektivne okolnosti u svojoj ukupnosti, i prema ocjeni vijeća, suprotno žalbenim prigovorima, dobivaju karakter naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant i imenovani osumnjičeni puštanjem na slobodu ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
19. Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je, u skladu s odredbom člana 137. stav 2. ZKP-a, razmotrena i mogućnosti izricanja blažih mjera od mjere pritvora u odnosu na apelanta i imenovane osumnjičene, odnosno primjena mjera zabrane, ali i da je pravilno zaključeno da postoje razlozi koji opravdavaju izricanje mjere pritvora i da se svrha koja se postiže mjerom pritvora u konkretnim slučajevima ne bi mogla postići primjenom blažih mjera zabrane iz člana 140. ZKP-a, imajući u vidu naprijed pobrojane okolnosti i razloge zbog kojih je pritvor ovim osumnjičenim određen, a koji, i prema ocjeni vijeća, opravdavaju stav da se za sada, u ovoj fazi postupka, svrha pritvora ne bi mogla ostvariti mjerama zabrane.
Rješenje o produženju pritvora
20. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 031067 21 Kv 11 od 8. januara 2021. godine kojim je apelantu i ostalim navedenim osumnjičenima produžio pritvor za naredna dva mjeseca.
21. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za produženje pritvora, te je održano ročište za izjašnjenje o prijedlogu Tužilaštva. Na strani od 5. do 8. navode se navodi apelantove odbrane koja je tražila da se prijedlog odbije, te je osporavala postojanje osnovane sumnje, kao i posebnih pritvorskih razloga.
22. Kantonalni sud je naveo da je donio rješenje o produženju pritvora ukazujući na istragu koju vodi Tužilaštvo i na donijetu naredbu o provođenju i proširenju/preciziranju istrage, a iz koje proizlazi da su osumnjičeni, među kojima je apelant, u periodu od 2006. do 2014. godine preduzimali određene radnje, čime bi počinili krivična djela kako je navedeno u naredbi. Kantonalni sud je naveo da rezultati do sada provedenih istražnih radnji, pribavljeni materijalni dokazi i izjave saslušanih svjedoka potkrepljuju postojanje osnovane sumnje da su osumnjičena lica počinila krivična djela koja im se stavljaju na teret naredbama o provođenju istrage. Od strane 34. Kantonalni sud navodi da su osumnjičeni (kako se osnovano sumnja), prema instrukcijama i uputama organizatora grupe, organizirali otkup dionica pravnog lica „Unioninvest izgradnja objekata“ na način kako to sud navodi, a što proizlazi iz izjava svjedoka i materijalne dokumentacije. Apelant je kao organizator putem većeg broja (fiktivnih) pravnih poslova ostvario protivpravnu imovinsku korist na način i s pozicija kako je to Kantonalni sud naveo na str. 34–93.
23. Na strani 93. Kantonalni sud navodi da se prema dokazima pribavljenim u istrazi, a prvenstveno izjavama svjedoka koje su elaborirane u prethodnom dijelu prijedloga, osnovano sumnja da su organizatori grupe bili Smiljka J., koja je, prema izjavama svjedoka, rukovodila i planirala cjelokupni postupak otkupa dionica u vlasništvu svog sina, brata i lica Mirsada I. i Adil K. koji su povezani s porodicom J., te je preduzimala aktivno učešće ne samo u realizaciji opisanih krivičnih djela već, uz pomoć organizatora apelanta i Edina D., i aktivnosti na tržištu vrijednosnih papira s ciljem manipulacije, odnosno povećanja cijena emitenta „Unioninvest izgradnja objekata“ d.d. Sarajevo s ciljem postizanja što veće cijene dionica tog emitenta na dan prodaje većinskog paketa pravnom licu „Vradis investicije“ d.o.o. Sarajevo u kojem je ključnu ulogu imao osumnjičeni Edin D. Apelant je zajedno s Edinom D. osigurao da se planirane aktivnosti porodice J. realiziraju kroz brokersku kuću „Eurohaus“ i „Vradis investicije“ d.o.o. Sarajevo u kojima su ta lica imala stvarnu i upravljačku kontrolu, te su, prema inicijativi i savjetima osumnjičene Smiljke J., trebali osigurati, putem različitih aktivnosti, rast cijena dionica emitenta „Unioninvest izgradnja objekata“ d.d. Sarajevo, nekada i putem skrivenih naloga. Tužilaštvo, prema do sada dostupnim podacima u istrazi, smatra da postoji dovoljno osnova za sumnju da su i druge brokerske kuće koje su kontaktirali apelant i osumnjičeni Edin D. učestvovale u manipulaciji, odnosno fiktivnom podizanju vrijednosti dionica emitenta „Unioninvest izgradnja objekata“ d.d. Sarajevo, a sve s ciljem da se u vrijeme prodaje većinskog paketa dionica tog emitenta one prodaju po što većoj vrijednosti u odnosu na vrijednost koju su imale 2006. godine kada su ih stekli J. i s njima povezana lica. Navedeno, osim iz ispisa Sarajevske berze, proizlazi iz izjava svjedoka, među kojima su i članovi Komisije za vrijednosne papire, a koji nedvosmisleno izjavljuju da im parametri kretanja cijene dionica tog pravnog lica ukazuju na manipulativne radnje na tržištu vrijednosnih papira.
24. Iz svega naprijed navedenog, prema ocjeni Kantonalnog suda, osnovano se sumnja da su navedena lica, među kojima je apelant, postupala kao organizatori grupe formirane za učinjenje krivičnih djela obuhvaćenih naredbama o provođenju istrage u ovom predmetu, a čiji članovi su svjesno i s htijenjem postali ostali navedeni osumnjičeni, koji su postupali po nalozima i uputama organizatora, te čije su radnje bile isključivo upravljene da se kroz vršenje krivičnih djela pribavi protivpravna imovinska korist u milionskim iznosima, a na štetu pravnih lica čije su interese po zakonu bili dužni zastupati.
25. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je smatrao da je ispunjen prvi objektivni uvjet iz člana 146. stav 1. ZKP-a za produženje pritvora osumnjičenim, koji se ogleda u postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni, među kojima je apelant, počinili krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 342. st. 2. i 3. KZ-a u vezi s krivičnim djelima zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ-a, pranja novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ-a, prevare u privrednom poslovanju iz člana 251. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ-a i manipulacije na tržištu iz člana 260. Zakona o tržištu vrijednosnim papirima, koja im se stavljaju na teret naredbama o provođenju istrage u ovom predmetu.
26. U odnosu na osumnjičene, među kojima je apelant, Kantonalni sud je našao da postoji i posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, odnosno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za to krivično djelo se može izreći kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine ili teža kazna.
27. U pogledu tačke c) navedenog člana 146. Kantonalni sud je smatrao opravdanim produženje pritvora osumnjičenim, među kojima je apelant, imajući u vidu krivična djela za koja se terete, iz čega proizlazi da je formalno-pravni uvjet koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne nesumnjivo ispunjen.
28. Kantonalni sud, dalje, nalazi da je ispunjen i drugi uvjet kumulativno propisan navedenom zakonskom odredbom, odnosno da u odnosu na osumnjičene, među kojima je apelant, postoje okolnosti koje imaju karakter naročitih okolnosti koje opravdaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela, pri čemu treba imati u vidu kako ličnost osumnjičenih tako i sve bitne i odlučujuće okolnosti počinjenja krivičnog djela za koje su osnovano sumnjivi i njegove posljedice.
29. Dakle, imajući u vidu vrstu predmetnog krivičnog djela, za koje se osnovano sumnjiče apelant i ostali, težinu i prirodu, kao i zaštićeno dobro koje se dovodi u opasnost izvršenjem krivičnog djela, naprijed opisani način izvršenja, te okolnosti koje se tiču ličnosti osumnjičenih, koje u sveukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni puštanjem na slobodu ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, prema mišljenju Kantonalnog suda, ispunjeni su zakonski uvjeti za produženje pritvora iz ovog pritvorskog osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.
30. Kada se radi o posebnim pritvorskim razlozima iz tačke c) stav 1. član 146. ZKP-a, Kantonalni sud je prihvatio razloge za pritvor po tom zakonskom osnovu, koje je u prijedlogu za produženje pritvora navelo Tužilaštvo, te je zaključio da na strani osumnjičenih i dalje egzistiraju okolnosti koje opravdavaju produženje mjere pritvora po osnovu iz tačke c) stav 1. člana 146. ZKP-a.
31. Tako Kantonalni sud u nastavku rješenja (strana 95) ukazuje da iz dokaza dostavljenih sudu proizlazi da su radnje za koje su oni osumnjičeni nesporno proizlazi da su osumnjičeni inkriminirane radnje izvršenja krivičnih djela za koja se terete na nivou osnovane sumnje preduzimali u dužem vremenskom periodu, kontinuirano, pri čemu je Kantonalni sud ukazao na brojnost krivično-pravnih radnji koje su preduzeli, a u kojima se stječu obilježja ozbiljnih krivičnih djela sa zaprijećenim kaznama zatvora, dok je grupa istovremeno djelovala s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi u višemilionskom iznosu. Cijeneći sadržajno radnje koje se osumnjičenim stavljaju na teret, proizlazi da su u njihovom preduzimanju osumnjičeni iskazali visok stepen odlučnosti, upornosti i istrajnosti pri izvršenju svih inkriminiranih radnji, i to ne samo onih koje su im omogućile pribavljanje protivpravne imovinske koristi već su s jednakom upornošću preduzimali aktivnosti s ciljem prikrivanja stvarnog karaktera stvarnog toka novca i počinjenja krivičnih djela.
32. Kako je naveo Kantonalni sud, ranije dostavljeni dokazi, a naročito dokazi dostavljeni uz ovaj prijedlog, dodatno potkrepljuju ne samo osnov sumnje da su počinjena krivična djela već iz dokaza proizlazi da su inkriminirane radnje preduzimane duži vremenski period u okviru dobro organizirane grupe, unutar koje je od strane organizatora bila pomno planirana aktivnost ostalih članova grupe. Kantonalni sud je ukazao na izjave svjedoka, te je od strane 95. ukazao na izuzetnu istrajnost, upornost i odlučnost u činjenju krivičnih djela apelanta kao organizatora grupe (i drugih) i ostalih članova društava koji su (kako se osnovano sumnja) za izvršenje predmetnih krivičnih djela koristili pozicije unutar pravnih lica preko kojih je vršeno pranje novca, pa su u kontinuitetu u dužem vremenskom periodu izmještali sjedišta s jedne adrese na drugu, spajali pravna lica i drugo, a oni upravljali društvima, namjerno prouzrokovali stečaje, likvidirali društva i brisali ih, a sve s ciljem vršenja krivičnih djela i njihovog prikrivanja (str. 95–97). Kantonalni sud, dalje, navodi da apelant pronalazi lica od povjerenja ili lica zavisna od njih, opet ukazujući na iskaze svjedoka, iz čega je sud zaključio da su apelant i ostali u dužem vremenskom periodu prikazivali da u pravnom prometu i poslovnim odnosima ne upravljaju pravnim licima, da nisu vlasnici, ni odgovorna lica, a sve s ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti. Nadalje, na str. 99–100. Kantonalni sud ukazuje na telefonsku komunikaciju apelanta s ostalim osumnjičenim i s pojedinim svjedocima, te na izjave svjedoka, opet ističući upornost i odlučnost apelanta u vršenju krivičnih djela. Također, na strani 100, Kantonalni sud, između ostalog, ukazuje na određene apelantove poruke, te navodi da Tužilaštvo tek treba da utvrdi o kome se radilo, da li o tužiocu koji je iznosio podatke i opstruirao istragu. Nadalje, Kantonalni sud ukazuje na upornost, istrajnost i odlučnost u vršenju krivičnih djela i sakrivanju imovine, ukazujući na međusobno poklanjanje imovine i poklanjanje imovine članovima porodice, te njeno vraćanje na svoje ime (str. 101–102), kao i na raspolaganje novčanim sredstvima sa računa „Eurohausa“ od strane apelanta i drugo prometovanje nekretninama za koje je sud zaključio da nije bilo u dobroj vjeri, već s ciljem prikrivanja imovine (strana 103). Kantonalni sud je na str. 104–105. naveo poziciju koju je apelant obavljao, te je zaključio da je apelant već preduzimao određene radnje na opstruiranju saradnje određenih organa (SASE nije dostavila kompletnu dokumentaciju) s organima gonjenja. Kantonalni sud je također izveo zaključak da su osumnjičeni novac koji su stekli krivičnim djelima skrivali u sefovima i na njima poznatim lokacijama, kao i da je apelant imovinu prikrivao tako što ju je upisivao na povezana lica, saradnike, prijatelje (strana 111). Kantonalni sud je ukazao da podaci pribavljeni u sklopu finansijske istrage u predmetu Tužilaštva ukazuju da je vršen promet enormno visokih novčanih iznosa sa računa osumnjičenih, te u tom dijelu ukazuje na podatke za apelanta (strana 112).
33. Na str. 113–115. Kantonalni sud navodi kao naročitu okolnost koja ukazuje na opasnost da će osumnjičeni ponoviti krivična djela višemilionske koristi koja je pribavljena počinjenjem krivičnog djela. Cijeneći da do sada pribavljeni dokazi ukazuju da su osumnjičeni, osim krivičnih djela za koja je donijeta naredba o provođenju istrage, ostvarili obilježja novih krivičnih djela ili skrivali dokaze o imovini koju su pribavili krivičnim djelima, odnosno, prilikom pretresa je pronađena dokumentacija koja se odnosi na te okolnosti, sve navedeno, prema ocjeni vijeća, u svojoj ukupnosti predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant i ostali osumnjičeni, u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a čime su se ispunili zakonski uvjeti za produženje mjere pritvora iz osnova odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.
34. Vijeće je razmatralo navode branilaca osumnjičenih, među kojima je apelant, povodom prijedloga za produženje pritvora i njihove prigovore kojim osporavaju postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela kako je navedeno, pa ih je sud smatrao neosnovanim. Vijeće je smatralo da je u svom obimnom prijedlogu Tužilaštvo navelo odgovarajuće razloge o postojanju osnovane sumnje da su svi osumnjičeni osnovano sumnjivi da su počinili krivično djelo organiziranog kriminala, a oni nisu dovedeni u pitanje navodima branilaca osumnjičenih. Odbrane su također navodile da Tužilaštvo nije navelo adekvatne razloge za produženje pritvora osumnjičenim po posebnom pritvorskom osnovu, već je te razloge obrazlagalo kao u dijelu kojim obrazlaže osnovanu sumnju. Vijeće je cijenilo te navode odbrane i zaključilo da su oni neosnovani jer je, prema ocjeni vijeća, Tužilaštvo u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a iznijelo adekvatne razloge iz kojih za svakog od osumnjičenih ponaosob nesumnjivo proizlazi njegova iteracijska opasnost, bez obzira na to što se neki od navoda podudaraju s prijedlogom za osnovanu sumnju i posebnim pritvorskim razlogom iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH jer se oni međusobno ne isključuju. Kantonalni sud se također izjasnio i o apelantovom navodu koji je zbog lošeg zdravstvenog stanja tražio puštanje na slobodu, navodeći da njegovo zdravstveno stanje nije razlog za ukidanje pritvora jer, prema usvojenoj sudskoj praksi, pritvorenik ima pravo na zdravstvenu zaštitu u i van ustanove u kojoj se nalazi u pritvoru. Kantonalni sud se izjasnio i na ostale prigovore odbrana u vezi s pitanjem dužine trajanja istrage u ovom predmetu.
35. Konačno, vijeće je navelo da je razmotrilo mogućnost izricanja blažih mjera, ali je (imajuću u vidu prirodu i težinu krivičnog djela za koje se osnovano sumnja da su osumnjičeni počinili, kao i navedene okolnosti njegovog izvršenja, te zakonski razlog na osnovu kojeg je produžena mjera pritvora) zaključilo da se primjenom blažih mjera ne bi postigla svrha koja se postiže mjerom pritvora, te da se samo tom mjerom može osigurati uspješno vođenje postupka.
36. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 031067 21 Kž 13 od 28. januara 2021. godine kojim je žalbe osumnjičenih, među kojima je apelant, odbio kao neosnovane.
37. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je apelant osporio zaključak prvostepenog suda o postojanje osnovane sumnje, kao i u pogledu posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Ukazujući na str. 5–6. na šta je u žalbi apelant ukazivao (da je prijedlog Tužilaštva prepisan, da sud nije dao ocjenu argumenata, da nije postupljeno u skladu s odredbama ZKP-a, da je apelant upućivao zahtjev da se sasluša kako bi iznio odbranu), Vrhovni sud je naveo da, suprotno navodima iz žalbi, tužiočev prijedlog za produženje pritvora osumnjičenim u pobijanom rješenju nije prepisan jer obrazloženje pobijanog rješenja, pored ostalog, sadrži izjašnjenje stranaka i branilaca o spomenutom tužiočevom prijedlogu, a u tom pravcu je i izjašnjenje prvostepenog suda na navedeno, pa tvrdnje branilaca o kršenju odredbi čl. 5. i 6. Evropske konvencije nisu osnovane. Na održanom ročištu povodom izjašnjenja o tužiočevom prijedlogu za produženje pritvora osumnjičenim, odbrane osumnjičenih protivile su se produženju pritvora osumnjičenim, ukazujući da ne egzistiraju uvjeti za pritvor, za koje se u žalbama prvo tvrdi da sud nije dao svoje izjašnjenje u tom pravcu, a zatim se tvrdi da je sud dao šturo obrazloženje, što jedno drugom protivrječi. Vrhovni sud je ukazao da je sud u pobijanom rješenju interpretirao primjedbe branilaca, kako apelanta tako i ostalih, u pogledu prijedloga za produženje pritvora osumnjičenim, te o tome iznio svoje razloge na str. 124. i 125. osporenog rješenja, koje je ocijenio neosnovanim. Kako je Vrhovni sud dalje naveo, tvrdnje apelanta i Jasmina J. da sud nije postupio u duhu standarda koje nameću čl. 6. i 15. ZKP-a, pa da je time počinio povredu načela zakonitosti iz člana 2. u vezi sa članom 3. ZKP-a, zbog njihove uopćenosti i paušalnosti nije mogao ni ispitati, a što se odnosi i na odredbu člana 305. stav 7. ZKP-a.
38. U pogledu apelantovog zahtjeva da ga Tužilaštvo sasluša Vrhovni sud je naveo da je to u domenu nadležnih tužilaca, te je naveo da nisu od utjecaja apelantovi navodi da istraga u ovom predmetu traje 12 godina i dalje, kako je navedeno na strani 7. Također, na strani 7. navedeni su i drugi navodi iz apelantove žalbe (da Tužilaštvo nije uspjelo pronaći ni marku neplaćenog poreza, da je NLB grupacija bila prevarena ili obmanuta i drugo), o čemu se sud očitovao na strani 8. rješenja (da se apelantu ne stavlja na teret dugovanje poreza, da su osumnjičeni držali NLB grupaciju u zabludi, za šta postoji osnovana sumnja i drugo).
39. Vrhovni sud je također naveo da je apelant osporavao osnovanost produženja pritvora u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a navodima da sud ponavlja i koristi činjenice kojima je obrazlagao i osnovanu sumnju. Ukazivano je da se apelantu stavljaju na teret krivičnopravne radnje koje su započete 2008. godine, a okončane 2012. godine, od kada nema da je nešto učinio ili pokušao učiniti neku radnju krivičnog djela. Navodilo se da se radi o davno svršenim radnjama u prošlom vremenu i da ne zna kako će to apelant ponoviti, odnosno dovršiti krivično djelo. Apelant je dalje ukazivao da se pravna lica s kojima se povezuje nalaze u stečaju, pa ne postoji mogućnost ponavljanja i drugo kako je navedeno na strani 13. rješenja.
40. Vrhovni sud je naveo i navode iz žalbi ostalih osumnjičenih, te je na strani 15. ukazao da žalbeni prigovori branilaca osumnjičenih ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. Vrhovni sud je naveo šta proizlazi iz odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, te da je prvostepeni sud svoj zaključak o postojanju iteracijske opasnosti na strani apelanta i ostalih zasnovao na konkretnim okolnostima, cijeneći da postoji osnovana sumnja da su ovi osumnjičeni organizirali grupu za činjenje krivičnih djela kojom su rukovodili apelant i Edin D., a ostali osumnjičeni su bili članovi te grupe, da su u vremenskom periodu od 2006. do 2014. godine preduzimali radnje izvršenja krivičnih djela za koja se vodi istraga protiv njih, da se radilo o brojnim krivičnopravnim radnjama koje su vršene u kontinuitetu, a sve postupajući po zajedničkom planu te grupe, na koji način su osumnjičeni, kako postoji osnovana sumnja, iskazali visok stepen odlučnosti, upornosti i istrajnosti pri učinjenju navedenih krivičnopravnih radnji, čiji je cilj u konačnom bio pribavljanje protivpravne imovinske koristi velike vrijednosti sebi lično, te povezanim fizičkim i pravnim licima, da se iskazala odlučnost i upornost prilikom izvršenja predmetnih krivičnih djela za koja se osumnjičene terete, a takve okolnosti proizlaze iz dužine vremenskog perioda vršenja predmetnih krivičnih djela, dok se bezobzirnost ogleda u načinu izvršenja predmetnih krivičnih djela za koja su osnovano sumnjivi da su ih počinili.
41. U vezi s navodima iz žalbi branilaca osumnjičenih apelanta i ostalih da krivičnopravne radnje koje predstavljaju obilježja krivičnog djela ne mogu biti kvalificirane kao posebne okolnosti na osnovu kojih se određuje/produžava pritvor zbog iteracijske opasnosti, Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju obilježja predmetnih krivičnih djela nisu kvalificirana kao naročite okolnosti u smislu postojanja iteracijske opasnosti, nego je prvostepeni sud u svom rješenju (strana od 102. do 110) naveo mnogobrojne druge okolnosti. Vrhovni sud je naveo da nije osnovano apelantovo ukazivanje u žalbi da prvostepeni sud nije dao obrazloženje na navode odbrane kako apelant može ponoviti krivično djelo s pravnim licima ,,Vranica“ d.d. i ,,Eurohaus“ koja su u stečaju i da je time povrijeđeno pravo na odbranu i odredbe čl. 5. i 6. Evropske konvencije, ukazujući da je kod iteracijske opasnosti dovoljno postojanje bojazni da će osumnjičeni, ukoliko se nađe na slobodi, ponoviti krivično za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Iz brojnosti preduzimanja radnji kao što je izmještanje sjedišta pravnog lica s jedne adrese na drugu, spajanje pravnih lica, mijenjanje oblika društva, mijenjanje osnivača, koje radnje se preduzimaju svjesno i s određenim ciljem, te imajući u vidu i na kojoj poziciji se apelant nalazio, proizlazi osnovana bojazan od ponavljanja krivičnog djela. Vrhovni sud je naveo da su odbrane u žalbama ukazivale na povredu odredbi čl. 5. i 6. Evropske konvencije, bez konkretizacije u čemu bi se one ogledale, zbog čega se Vrhovni sud nije upuštao u ispitivanje tih žalbenih navoda.
42. U odnosu na navode iz žalbi da osumnjičeni nakon učinjene posljednje radnje, od kada je prošlo više godina, za koje postoji osnovana sumnja, nisu preduzeli bilo kakvu radnju da bi nastavili kriminalnu djelatnost i da ne postoji opasnost da će u budućnosti činiti krivična djela, Vrhovni sud ih je našao neprihvatljivim, ukazujući da je prvostepeni sud, pored toga što je imao u vidu da se protiv osumnjičenih vodi istraga za teška krivična djela, da se još uvijek prikupljaju dokazi i saslušavaju svjedoci, duži period vremena u kojem su činili krivična djela u kontinuitetu po tačno određenom planu (kako postoji osnovana sumnja), da su osumnjičeni pri tome ispoljili visok stepen odlučnosti, upornosti, bezobzirnosti i istrajnosti, u svom rješenju (strana od 110. do 118) naveo određene aktivnosti koje su osumnjičeni preduzimali u periodu 2018. i 2019. godine, nakon učinjenja predmetnih krivičnih djela za koja se protiv njih vodi istraga, i koje ukazuju na opasnost od ponavljanja krivičnog djela, a branioci žalbama ne dovode u pitanje same te aktivnosti koje su preduzeli osumnjičeni. Na osnovu svega navedenog, prvostepeni sud je zaključio da su sve te okolnosti poprimile karakter naročitih okolnosti, tako da postoji osnovana bojazan da će osumnjičeni puštanjem na slobodu ponoviti krivično djelo.
43. Vrhovni sud je također naveo da apelant ima zdravstvenu zaštitu u smislu odredbe člana 46. stav 2. i člana 49. Pravilnika o kućnom redu u ustanovama za izdržavanje mjere pritvora i da su ustanove u kojima se mjera pritvora izdržava u obavezi da na odgovarajući način osiguraju mogućnost korištenja takvog prava. Nadalje, navodi apelanta i ostalih osumnjičenih da bi se izricanjem mjera zabrane iz čl. 140. i 140a. ZKP-a mogla postići svrha pritvora, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu prihvatljivi jer iz obrazloženja pobijanog rješenja (strana 126) proizlazi da je prvostepeni sud naveo konkretne razloge za zaključak da se svrha koja se postiže mjerom pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a u konkretnom slučaju ne bi mogla ostvariti izricanjem nekih od mjera zabrane, a koji razlozi žalbama nisu osporeni. Stoga, žalbene tvrdnje da bi se izricanjem mjera zabrane prema osumnjičenim mogla postići svrha pritvora ne mogu dovesti u pitanje pravilnost iznesenog zaključka suda.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
44. U apelaciji je apelant ukazao na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana II/3.f) Evropske konvencije i čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Apelant osporava zaključak suda o ispunjenosti općeg i posebnog uvjeta za određivanje pritvora apelantu. U apelaciji apelant navodi da redovni sud u postupku odlučivanja po prijedlogu za određivanje pritvora i u postupku odlučivanja o žalbi na rješenje o određivanju pritvora nije dao ocjenu argumenata odbrane u vezi s odsustvom egzistencije zakonskih uvjeta za određivanje pritvora. Apelant ukazuje na nejednak tretman odbrane i tužilaštva, te da su data „štura obrazloženja“, čime je došlo i do povrede odredbe 305. stav 7. ZKP-a i člana 13. Evropske konvencije. Apelant ukazuje da je evidentno da je obrazloženje suda identično prijedlogu Tužilaštva. U pogledu općeg uvjeta za određivanje pritvora apelant ukazuje da ne postoje dokazi koji zaista potvrđuju osnovanu sumnju da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, da se istraga vodi od 2008. godine, da se apelantu stavlja na teret izvršenje krivičnih djela do 2012. godine, a Tužilaštvo još nije uspjelo da utvrdi tačne uloge „optuženih“ i ko su pripadnici grupe, da se u posljednje dvije godine javljao Tužilaštvu koje ga nije htjelo saslušati. Apelant, dalje, navodi da Tužilaštvo paušalno navodi da je NLB grupacija navodno prevarena i drugo, te ukazuje da je sud proizvoljno i paušalno došao do zaključka o postojanju osnova sumnje i da nije s posebnom pažnjom cijenio sve činjenice i dokaze iz prijedloga za određivanje pritvora. U odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga apelant manje-više i ovdje daje iste argumente (kao i u vezi s postojanjem osnovane sumnje – apelant se tereti za radnje okončane 2012. godine, pravna lica u stečaju i drugo navedeno u apelaciji), odnosno zaključuje da su argumenti suda u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a neosnovani. Pored toga, apelant napominje da je prvostepeni sud svojom odlukom, koja je potvrđena odlukom drugostepenog suda, pojedinim licima koja su bila obuhvaćena prijedlogom Tužilaštva za određivanje pritvora odredio samo mjere zabrane. Stoga je apelantu nejasno iz kojih to razloga upravo njemu nisu mogle biti određene mjere zabrane s obzirom na to da je tim licima, koja su puštena da se brane sa slobode uz određene mjere zabrane, osnovana sumnja također bazirana za period od prije šest godina ili više, pa ako sud kod tih lica nije našao osnov za određivanje pritvora, onda je nerazumljivo kako prema apelantu jeste. S obzirom na takvo selektivno postupanje Kantonalnog suda, apelant smatra da je došlo i do povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U prilog svojim navodima, apelant se pozvao i na odluke Evropskog suda za ljudska prava ( u daljnjem tekstu: Evropski sud) i odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
45. U dopuni apelacije (u kojoj su osporena rješenja o produženju pritvora apelantu) apelant opet iznosi od kada istraga traje, da je sud prepisao prijedlog Tužilaštva, da je u jednoj rečenici navedeno da su prigovori odbrana neosnovani, problematizira stav suda u vezi s ostalim postupcima koje vode apelant i ostali osumnjičeni, te zaključuje da sud nije cijenio stvarno činjenično stanje, već je samo udovoljio prijedlogu Tužilaštva. Apelant, dalje, navodi da u vezi s posebnim pritvorskim razlozima Vrhovni sud uopće nije cijenio žalbu; da ne smatra da je tačan navod odbrane da su krivičnopravne radnje koje predstavljaju obilježja krivičnih djela kvalificirane i kao posebne okolnosti, što je zabranjeno (ukazuje na praksu), a citira zaključak iz osporenog rješenja koji kao poseban razlog vidi u tome što su osumnjičeni pokazali upornost i odlučnost pri navodnom činjenju krivičnih djela, u dužini vremenskog perioda vršenja predmetnih krivičnih djela i u načinu izvršenja krivičnih djela. Apelant, dalje, ukazuje na povredu člana 13. Evropske konvencije jer je Vrhovni sud naveo da žalbama nisu dovedene u pitanje apelantove aktivnosti iz 2018. i 2019. godine, što nije tačno (u prilogu dostavlja žalbu), te ukazuje na druge pogreške Vrhovnog suda zaključujući da je povrijeđeno apelantovo pravo iz čl. 5. i 6. Evropske konvencije. U apelaciji apelant navodi i da je diskriminiran zbog svog socijalnog porijekla i bogatstva koje posjeduje u odnosu na druge građane kod kojih je žalba preispitana u duhu standarda koje garantiraju čl. 5. i 6. Evropske konvencije. b)Odgovori na apelaciju
46. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da dokazi dostavljeni uz prijedlog, koji su sadržajno izloženi i analizirani u onoj mjeri koja je potrebna za donošenje odluke o postojanju ili nepostojanju uvjeta za pritvor iz člana 146. ZKP-a (kako općeg uvjeta tako i posebnih uvjeta iz ove zakonske odredbe), na saglasan način potvrđuju osnovanu sumnju da je apelant preduzetim radnjama počinio krivično djelo kako mu se stavlja na teret naredbom o provođenju istrage, čime je ispunjen opći uvjet za određivanje pritvora. O apsolutnoj dokazanosti svih relevantnih činjenica bavit će se vijeće iz člana 25. stav 1. ZKP-a. Kada je riječ o posebnim pritvorskim razlozima, sud je na osnovu konkretnih okolnosti argumentirano obrazložio ispunjenje uvjeta propisanih tačkom c) stava 1. člana 146. ZKP-a, kako to proizlazi iz obrazloženja predmetnog rješenja, dok su navodi iz prijedloga za određivanje pritvora u odnosu na tačku b) navedenog člana Zakona ocijenjeni neosnovanim. Naglašeno je da ni drugostepenim rješenjem nisu povrijeđena apelantova prava jer iz tog rješenja proizlazi da je vijeće ocijenilo da je sudija za prethodni postupak u obrazloženju dao jasne i uvjerljive razloge za određivanje pritvora apelantu na osnovu pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, što potvrđuje i činjenica da je sudija za prethodni postupak prema nekim osumnjičenim umjesto predložene mjere pritvora odredio mjere zabrane, s obzirom na to da je ocijenjeno da se mjerama zabrane prema tim osumnjičenim može osigurati uspješno vođenje krivičnog postupka, uz minimum ograničavanja njihovih prava. Iz toga jasno proizlazi da je sud vodio računa da se osumnjičenim, prema kojima se ista svrha može odrediti blažim mjerama umjesto mjere pritvora, izreknu mjere zabrane. Nadalje, u obrazloženju naprijed citirane odluke vijeća navedeni su svi činjenični i pravni, odnosno zakonski razlozi na osnovu kojih je odlučeno. Pri tome su, kako je navedeno, uzeti u obzir argumenti strana u postupku, uključujući i žalbene prigovore apelantove odbrane, a koji se podudaraju s izjašnjenjem u vezi s prijedlogom za određivanje pritvora i koje je sutkinja za prethodno saslušanje imala u vidu prilikom donošenje svog rješenja, te koje argumente apelant zapravo ponavlja u svojoj apelaciji Ustavnom sudu.
47. Tužilaštvo je istaklo kako su naredbe o provođenju istrage u ovom predmetu donesene tokom 2015, 2017, a proširene tokom 2019. i 2020. godine u odnosu na pojedine osumnjičene koji su djelovali kao članovi organizirane grupe, te je netačan navod da istraga u ovom predmetu traje 12 godina, kako se to navodi u apelaciji. U odnosu na apelantove argumente da se obraćao Tužilaštvu sa zahtjevom da bude saslušan i da istraga protiv njega bude okončana, Tužilaštvo je navelo da je apelant ispitan po stjecanju zakonom propisanih uvjeta i da ne postoji odredba u ZKP-u koja nalaže obavezu Tužilaštvu da postupa po zahtjevima osumnjičenog. Također je navedeno da je netačan navod da Tužilaštvo nije saslušalo apelanta u svojstvu osumnjičenog jer je to urađeno u prisustvu branioca 9. decembra 2020. godine. Tužilaštvo, dalje, ukazuje da sadržaj apelacije odgovara sadržaju prigovora koji su isticani u toku postupka. Apelantov navod da je obrazloženje „šturo“ i da nisu dati razlozi Ustavni sud će utvrditi uvidom u osporena rješenja (prvostepeno 106. stranica) koja daju jasne, dovoljne i na zakonu zasnovane razloge kojim se rukovodilo prilikom donošenja zaključka o postojanju osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga. Tužilaštvo, dalje, ukazuje na rješenje kojim je na nekretnini pravnog lica upisana mjera zabrane raspolaganja, te ukazuje da je netačan navod da je Tužilaštvo dalo saglasnost za promet tih nekretnina. Tužilaštvo nalazi paušalnim apelantov navod u vezi s prometom dionica, dok se rješenje suda poziva na brojne dokaze. U pogledu apelantovog pozivanja na nepostojanje konkretnih i argumentiranih činjenica i okolnosti koje po svojoj prirodi predstavljaju naročite okolnosti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, Tužilaštvo navodi da su statusne primjene u pravnim licima samo jedna od naročitih okolnosti koje ukazuju na upornost, odlučnost i istrajnost osumnjičenih, kao i da je stečaj pravnih lica i brisanje određenih pravnih lica upravo posljedica nezakonitih radnji osumnjičenih. Tužilaštvo nalazi da su neosnovani apelantovi navodi o diskriminaciji, te ukazuje da se osnovano sumnja da je apelant djelovao kao organizator grupe.
48. U odnosu na rješenje o produženju pritvora Vrhovni sud je naveo da je o apelantovoj žalbi (od 13. januara 2021. godine) odlučio 28. januara 2021. godine i da je odluka iz Vrhovnog suda otpremljena 5 . februara 2021. godine. Prema mišljenju Vrhovnog suda, imajući u vidu obimnost i složenost predmeta, Vrhovni sud nalazi da u vremenu dok je predmet bio kod Vrhovnog suda nije došlo do povrede apelantovog prava. Vrhovni sud, dalje, ukazuje da apelantovi navodi nisu konkretizirani, da sud nije pogriješio u stranicama osporenog rješenja, da su navodi da Vrhovni sud „nije suštinski ušao u analizu i nije pročitao našu žalbu“ krajnje nekorektni i netačni. Vrhovni sud je cijenio neosnovanim i navode o diskriminaciji apelanta, te je ukazao da ne stoje navodi iz apelacije o povredi apelantovih prava, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
49. U svom odgovoru (u odnosu na rješenja o produženju pritvora), ukazujući na navode iz apelacije, Kantonalni sud zaključuje da apelant traži apsolutnu dokazanost činjenica zaboravljajući da je postupak u fazi istrage, te nalazi da nije došlo do povrede apelantovih prava koja ističe u apelaciji.
50. U svom odgovoru (u odnosu na rješenja o produženju pritvora) Tužilaštvo ukazuje na nastojanje odbrane da na osnovu istih prigovora koje je iznosila u postupku „izdejstvuje“ odluku Ustavnog suda, te ukazuje na praksu Ustavnog suda, kao i da je apelant imao sva prava, te nalazi da nije došlo do povrede njegovih prava.
V.Relevantni propisi
51. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 146. stav 1. tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje "od tri godine" ili teža kazna, VI.Dopustivost
52. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
53. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na pravo na pravično suđenje
54. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
55. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojim mu je određen pritvor u toku provođenja istrage protiv njega. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
56. Ustavni sud primjećuje da apelant ukazuje na dužinu trajanja istrage. Međutim, ovaj navod je istaknut uglavnom u vezi s donijetim rješenjima o određivanju/produženju pritvora, te je isto isticano i pred redovnim sudom u postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom pritvoru. Osim toga, Ustavni sud napominje da je sama „dužina trajanja istrage“ u nadležnosti Tužilaštva, a ne suda, a u konkretnom slučaju su osporene odluke suda. Nadalje, Evropski sud za ljudska prava smatra da „optužba“, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ima autonomno značenje i da postoji od momenta kada država preduzme mjere koje impliciraju tvrdnje da je neko lice počinilo krivično djelo, „što značajno utječe na situaciju osumnjičenog lica“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i dr. protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56). Dakle, od tog trenutka licu protiv kojeg postoji „optužba“ moraju da budu pružene sve garancije prava na pravično suđenje. Apelant ne navodi koji je to moment kada je „pogođen“ istragom. S obzirom na apelantove veoma paušalne navode u ovom dijelu, način na koji je podnijeta apelacija, te da se ovi navodi, u suštini, vežu za sama rješenja o pritvoru, Ustavni sud nalazi da u ovom momentu nema potrebe da se upušta u ispitivanje navoda o dužini trajanja istrage.
57. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Ostali navodi
58. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda (o određivanju pritvora) i rješenje Vrhovnog suda ( o produženju pritvora), protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenja apelant je primio 23. decembra 2020. i 12. februara 2021. godine, a apelacija je podnesena 28. decembra 2020. godine i dopunjena 15. februara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
59. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
60. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 13. Evropske konvencije. Također ukazuje i na kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
61. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
62. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
63. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu određena i produžena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su propisana KZ-om, zbog čega lišavanje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije.
64. Apelant osporava rješenja kojima mu je određen i produžen pritvor i u kojima je utvrđeno da postoje uvjeti koji opravdavaju određivanje mjere pritvora zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. U apelaciji apelant osporava kako postojanje osnovane sumnje tako i postojanje posebnog uvjeta za pritvor.
65. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Osnovana sumnja
66. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u svojoj praksi iskazao stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i da predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ustavni sud podsjeća da je „osnovanost“ sumnje na kojoj se hapšenje mora zasnivati bitan dio zaštite utvrđene članom 5. stav 1. tačka c) (vidi Evropski sud, Mehmet Hasan Altan protiv Turske, presuda od 10. septembra 2018. godine, stav 124, Fernandes Pedroso protiv Portugala, presuda od 12. septembra 2018. godine, stav 87). Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo podrazumijeva postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je određeno lice možda počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana, presuda od 22. maja 2014. godine, stav 88, Erdagöz protiv Turske, presuda od 22. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997 VI, stav 51, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32). Šta je osnovano zavisi od svih okolnosti, ali činjenice koje izazivaju sumnju ne moraju biti jednakog nivoa kao činjenice potrebne za opravdanje osuđujuće presude ili čak podnošenje krivične prijave (vidi Merabishvili protiv Gruzije [VV], presuda od 28. novembra 2017. godine, stav 184).
67. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantu i ostalim određena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da su (apelant sa svojim navedenim pozicijama i kao organizator grupe u smislu člana 2. tačka 21. KZ-a) s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi sebi i povezanim fizičkim i pravnim licima kontinuirano i u međusobnom dogovoru, međusobnim povezivanjem, zajedničkim djelovanjem i međusobno podijeljenim ulogama, dogovaranjem s drugim licima i samostalno preduzimali radnje izvršavanja, podstrekavanja planiranja, pomaganja pripremanja, prikrivanja, omogućavanja, usaglašavanja, savjetovanje u izvršenju krivičnih djela (tačno navedenih) propisanih u KZ-u, na način kako je to detaljno navedeno u rješenjima. U vezi s navedenim sud se pozvao na brojne dokaze koje je naveo (prvenstveno materijalni dokazi, a zatim i izjave svjedoka, nalazi vještaka i drugo) i analizirao, te izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje. Kantonalni sudovi su također naveli i prigovore koje su isticale odbrane (osporavajući opći i posebni razlog za pritvor), te su zaključili da u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza o postojanju osnovane sumnje. Nadalje, odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud, a zatim Vrhovni sud, zaključili su da su žalbe neosnovane u pogledu postojanja osnovane sumnje i da žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanih rješenja. Ustavni sud, također, primjećuje da je iste navode koje iznosi u apelaciji apelant iznosio u postupku u kojem su donijeta osporena rješenja, a Kantonalni sud, a zatim Vrhovni sud su se u dovoljnoj mjeri i jasno izjasnili o navedenom. Stoga, imajući u vidu da je osnovana sumnja utvrđena na osnovu dokaza koji su navedeni u obrazloženju osporenih rješenja, te koje je sud analizirao, uz dato jasno obrazloženje suda, ne mogu se prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje o nepostojanju općeg razloga za pritvor. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo za koje se sumnjiči (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.
Posebni pritvorski razlozi
68. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da je, pored postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje/produženje pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Navedenom odredbom je propisano da mjera pritvora može biti određena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će lice koje je u pitanju ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
69. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, br. 225 i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Nadalje, određivanje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998- VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80–81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006. i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).
70. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da je u odnosu na apelanta ispunjen posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a za (najprije) određivanje pritvora apelantu. Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje da je Kantonalni sud, prije svega, utvrdio da se apelant osnovano sumnjiči da je počinio krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, te da je zatim utvrdio postojanje „naročitih okolnosti“. U pogledu postojanja naročitih okolnosti, redovni sud je ukazao da su osumnjičeni radnje izvršenja krivičnih djela za koja se terete preduzimali u dužem vremenskom periodu, kontinuirano, ukazujući na brojnost krivičnopravnih radnji u kojima se stječu obilježja krivičnih djela kako im se to stavlja na teret (na nivou osnovane sumnje), pri tome iskazujući visok stepen upornosti, istrajnost i odlučnost, o kojoj se sud detaljno očitovao u rješenju, ukazujući na prirodu i način izvršenja krivičnih djela u okviru dobro organizirane grupe, i to kako u načinu planiranja krivičnih djela (za šta postoji osnovana sumnja) tako i u prikrivanju izvršenih krivičnih djela. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da se radi o inicijalnom pritvoru, te se ukazuje na data obrazloženja redovnog suda da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi apelant na slobodi mogao ponoviti krivično djelo i time postojanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Takav zaključak redovnog suda, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, imajući u vidu dato obrazloženje, kao i fazu u kojoj se postupak nalazi, niti na drugačiji zaključak utječu navodi koje je apelant iznosio kako u redovnom postupku tako i u apelaciji. Osim toga, isti stav Ustavni sud je zauzeo u predmetu broj AP 4727/20 od 17. februara 2021. godine u odnosu na jednog od osumnjičenih sa apelantom, kome je također određen pritvor.
71. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je prilikom donošenja rješenja o produženju pritvora Kantonalni sud naveo da dokazi dostavljeni ranije, „a naročito dokazi dostavljeni sudu uz ovaj prijedlog“, potkrepljuju ne samo osnov sumnje da su počinjena krivična djela nego i da su inkriminirane radnje preduzimane duži vremenski period u okviru dobro organizirane grupe, ukazujući na izuzetnu upornost, odlučnost i istrajnost apelanta i ostalih, kako je to detaljno navedeno. Ustavni sud primjećuje da je prilikom donošenja rješenja o produženju pritvora Kantonalni sud (i Vrhovni sud koji je odlučivao o žalbi) imao u vidu sve apelantove prigovore (koji su iznijeti i u dopuni apelacije), te je na njih u dovoljnoj mjeri odgovorio u ovoj fazi postupka. Dakle, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere određivanja/produženja pritvora imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i, s druge strane, naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi već citiranu odluku Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene), koje u cijelosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao počiniti krivično djelo kojim prijeti, za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu.
72. Također je ispitana mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te navedeni potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da se samo mjerom pritvora može osigurati apelantovo prisustvo i uspješno vođenje postupka.
73. Dalje, u odnosu na apelantovo pozivanje na povredu člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi, između ostalog, Ustavni sud, Odluka broj AP 3800/18 od 11. septembra 2018. godine, tačka 24), te će ove apelantove navode razmotriti u okviru garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
74. Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični“ sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“, taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica.
75. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe vijeću (troje sudija) Kantonalnog suda, a zatim Vrhovnom sudu protiv rješenja kojim mu je određen i produžen pritvor, o kojoj je vijeće odlučilo u kratkom roku (uključujući i odlučenje Vrhovnog suda), pri čemu je razmotrilo apelantove žalbene navode i dalo razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih drugostepenih rješenja pobrojani konkretni žalbeni navodi apelantove odbrane, da su oni ispitani (u dovoljnoj mjeri), pri čemu je vijeće dalo vlastite razloge i obrazloženja zbog kojih prihvaća stavove iz osporenih prvostepenih rješenja, odnosno zbog čega apelantovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje zakonitost lišavanja slobode. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
76. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Ostali navodi
77. Apelant se u apelaciji pozvao i na kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da činjenica da sud u konkretnom slučaju nije odredio pritvor za sva lica za koja je Tužilaštvo podnijelo prijedlog ne može voditi zaključku da je apelant diskriminiran po bilo kojem osnovu. Naime, redovni sud je u konkretnom slučaju postojanje posebnih pritvorskih razloga cijenio u odnosu na svakog osumnjičenog ponaosob, te se procesni status jednog osumnjičenog ne može reflektirati na druge osumnjičene u istrazi jer su njihov status, kao i odgovornost individualizirani u sklopu broja radnji koje su preduzeli i umišljaja s kojim su djelovali. Stoga, iz činjenica predmeta nije vidljivo da je apelant bio diskriminiran, niti u neravnopravnom položaju u odnosu na lica u sličnoj situaciji ili položaju. Stoga, Ustavni sud ne nalazi da je potrebno dodatno ispitivati ovaj navod. Isto se odnosi na povredu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, koju je apelant naveo bez bilo kakve daljnje konkretizacije.
78. Konačno, Ustavni sud ukazuje da je razmotrio praksu na koju se apelant pozvao, ali ona ne može utjecati na drugačiju odluku Ustavnog suda.
VIII.Zaključak
79. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije u situaciji kada je redovni sud u rješenjima o određivanju i produženju pritvora zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela kako je navedeno u osporenim rješenjima, pozivajući se na dokaze, za šta je dao dovoljno i jasno obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim, kao i kada je dao razloge za postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, te kada je apelant imao i koristio pravo na žalbu, te mu je sud preispitao rješenja o određivanju/produženju pritvora.
80. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
81. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević